Poslovni broj  28 Gž-1757/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 28 Gž-1757/2021-2

 

 

I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda Dubravke Burcar predsjednice vijeća, Ines Smoljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ksenije Jakovčević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. banka d.d. u stečaju, OIB …, kojeg zastupa stečajna upraviteljica A. V. iz Z., …, a istu punomoćnik N. K., odvjetnik u O. društvu K. & K. u Z., …, kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u O. društvu K. & K. u Z., …, protiv tuženika Z. H. iz Z., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 2015. posl. br. P-1297/14-62, ispravljenih rješenjima od 31. kolovoza 2020. posl. br. P-1297/2014-87 i od 23. prosinca 2020. posl. br. P-1297/2014-92, u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika protiv toč. I. i III. izreke i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 2015. poslovni broj P-1297/14-62 ispravljena rješenjima od 31. kolovoza 2020. posl. br. P-1297/2014-87 i od 23. prosinca 2020. posl. br. P-1297/2014-92.

 

II. Preinačava se pobijana presuda u dijelu toč. II. izreke kojom je ukinut platni nalog istog suda sadržan u toč. I. rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-30089/01 i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu pripadajuće zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 360.000,00 kn počevši od 28. ožujka 2000. do 17. siječnja 2012. i sudi:

 

Održava se na snazi platni nalog sadržan u toč. I. rješenja o ovrsi istog suda posl. br. Ovrv-30089/01 u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju na dosuđenu glavnicu od 360.000,00 kn zateznu kamatu koja teče od 29. ožujka 2000. do 17. siječnja 2012. po stopi propisanoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine”, br. 76/96) počevši od 28. ožujka 2000. do 18. lipnja 2002., čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, br. 72/02) od 19. lipnja 2002. do 2. studenoga 2004., čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, br. 153/04) od 3. studenoga 2004. do 31. siječnja 2007., a od 1. siječnja 2008. do 17. siječnja 2012. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje dio toč. II. izreke presude kojom je ukinut platni nalog istog suda sadržan u toč. I. rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-30089/01 i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu pripadajuće zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 360.000,00 kn počevši od 16. ožujka 2000. do 27. ožujka 2000.

 

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe od 1.562,50 kn u roku od 15 dana.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje sadržano u navedenoj presudi kojim je odbačen kao nepravovremen prigovor stvarne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom, ispravljenom uvodno navedenim rješenjima:

- (toč. I. izreke) je održan na snazi platni nalog istog suda sadržan u toč. I. rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-30089/01 u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju 360.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od 18. siječnja 2012. do isplate, te trošak ovrhe od 12.674,00 kn;

- (toč. II. izreke) je ukinut platni nalog istog suda sadržan u točci I. rješenja o ovrsi kojim je tuženiku naložena isplata pripadajuće zatezne kamate koje na dosuđenu glavnicu od 360.000,00 kn teku od 16. ožujka 2000. do 17. siječnja 2012. u kojem dijelu je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev;

- (toč. III. izreke) je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 43.325,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 26. ožujka 2015. do isplate;

- (toč. IV. izreke) je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

2. Rješenjem u izreci je odbačen kao nepravovremeni (tužiteljev) prigovor stvarne nenadležnosti suda.

 

3. Protiv toč. II. izreke presude u dijelu kojim je ukinut platni nalog i odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđenu glavnicu od 360.000,00 kn teče od 28. ožujka 2000. do 17. siječnja 2012. je žalbu izjavio tužitelj zbog bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se uvaži žalba i naknadi trošak žalbe.

 

4. Tuženik je u žalbi protiv toč. I. i III. izreke presude i rješenja, izjavljenoj iz svih žalbenih razloga, predložio preinačenje uz odbijanje tužbenog zahtjeva ili ukidanje i vraćanje predmeta istom sudu, ali drugom raspravnom sucu. Zatražio je i naknadu troška žalbe.

 

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

 

6. U pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a izreka presude nema nedostatke koji onemogućavaju njezino ispitivanje, jer je razumljiva, ne proturječi sebi i razlozima presude, kako bez argumenata prigovora tuženik, a sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji su suglasni razlozima presude i sadržaju zapisnika o iskazima danima u postupku i sadržaju samih isprava, te nije povrijeđena odredba čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP).

 

7. Predmet zahtjeva potječe iz ovrhe na osnovu vjerodostojne isprave, koji je meritornom presudom održan na snazi u dijelu koji zamjenjuje ovršnu ispravu (toč. I. izreke).

 

8. Prema navodima tužitelja je riječ o iznosu od 360.000,00 kn koji je prednik tužitelja G. d.o.o. 7. travnja 1995. doznačio na tekući račun tuženika kod Z. banke (preslika uplatnice na listu 6, izvadak Z.-a od 7. travnja 1995. list 7). Navedenu tražbinu je uplatilac G. d.o.o. ustupio tužitelju G. banci d.d. Ugovorom o cesiji potraživanja od 20. rujna 1998. (list 8), sukladno specifikaciji (list 9) i obavijesti tuženika od 20. rujna 1998. (list 10), uz specifikaciju ustupljenih potraživanja (list 9), među kojima je i predmetno potraživanje prema tuženiku.

 

9. Stranke u žalbi protiv presude iznose slijedeće prigovore:

- tuženik stvarnoj nadležnosti suda, pasivnoj legitimaciji, te ovlaštenju tužitelja da preinači tužbu mijenjajući adresu tuženika i isticanjem eventualno kumuliranog zahtjeva (subjektivna i objektivna), te zastari tražbine,

- tužitelj tijeku zatezne kamate na glavnicu.

 

10. Sud je odbacio tužiteljev zakašnjeli prigovor stvarne nenadležnosti uz obrazloženje da je podnesen nakon što se tuženik upustio u raspravljanje (čl. 17. st. 1. ZPP). Tuženik se tome neosnovano protivi tvrdeći da je sud, prema kogentnoj odredbi čl. 15. ZPP, trebao odlučiti o svojoj stvarnoj nadležnosti, a s obzirom da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak se radi o isključivoj nadležnosti trgovačkog suda, pozivom na odredbu čl. 34.b. toč. 5. ZPP, koja glasi: trgovački sudovi u parničnom postupku sude sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je pred trgovačkim sudom otvoren stečajni postupak bez obzira na svojstvo druge stranke te sve sporove u povodu tog stečajnog postupka, osim ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sudi općinski sud, odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekog drugog suda.

 

11. Budući da se ne radi o isključivoj nadležnosti trgovačkog suda se sud prvog stupnja mogao po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 17. st. 1. ZPP), a nakon toga samo kada je to zakonom izrijekom određeno (čl. 17. st. 4. ZPP), što ovdje nije slučaj. Osim toga je prigovor izjavio tužitelj (a ne tuženik, sukladno odredbi čl. 17. st. 2. ZPP) na ročištu 1. travnja 2014. (list 77), čemu se usprotivio tuženik uz primjedbu da se već upustio u raspravljanje. Nakon što se ustalila nadležnost utemeljeno prvostupanjski sud nije prihvatio navedeni prigovor, te je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

 

12. Protivno prigovoru tuženika tijekom postupka je dostavljeno uvjerenje o njegovom prebivalištu (M.-a, Policijska uprava z. list 54) iz kojeg proizlazi da je od 7. studenoga 2001. prijavljen na adresi …, a da nije bio prijavljen u …, niti je to bilo moguće, jer je, prema dopisu iste policijske postaje (list 35), … poslovna zgrada Z. banke bez stambenog prostora. Stoga time što je naknadno navedena druga, točna adresa (čl. 148. ZPP) nije subjektivno preinačena tužba, kako tuženik sugerira neosnovano prigovarajući da je povrijeđena odredba čl. 192. ZPP. Ovo tim više što niti žalitelj ne tvrdi da je prvobitno tužena druga osoba, nego uz pretpostavku da ga je prvi put imenovao strankom u podnesku od 12. lipnja 2014. smatra osnovanim prigovor zastare. Tome u prilog valja ukazati da se tijekom ovršnog postupka sada tuženik, obraćao sudu podnescima kao ovršenik Z. H. iz Z., … (list 55-56, 57, 73 i 75-76).

 

13. Prvobitnom zahtjevu, kojim je započeo ovaj postupak, kao prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (izvod iz poslovnih knjiga list 5 i navedenoj dokumentaciji) sa zateznim kamatama od 16. ožujka 2000. do isplate, je tužitelj, za slučaj da sud ne prihvati prvi zahtjev, 4. prosinca 2014. (list 86-87) istaknuo (eventualno kumulirao) i zahtjev za isplatu istog iznosa (360.000,00 kn) sa zateznom kamatom od 30. lipnja 2000. do isplate pozivom na stjecanje bez osnove. Isticanje više zahtjeva u jednoj tužbi je regulirano odredbom čl. 188. st. 2. ZPP koja glasi: Tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

 

14. Budući da je sud prihvatio prvopostavljeni zahtjev utemeljeno nije odlučio o daljnjem zahtjevu, kako neodlučno prigovara tuženik pozivajući se na obvezu suda da ne može odbiti odlučivati o zahtjevu za koji je nadležan (i povredu odredbe čl. 2. st. 2. u vezi sa čl. 354. st. 1. ZPP). Dakle, kad je sud prihvatio prvi (glavni) zahtjev nije bilo mjesta odlučivanju o slijedećem, čemu neosnovano prigovora tuženik ističući da „nije donio baš nikakvu odluku“. Neodlučni su stoga i daljnji prigovori vezani za ovlaštenje za preinaku tužbe (čl. 190. i čl. 191. ZPP) isticanjem daljnjeg zahtjeva (čl. 188. st. 2. ZPP).

 

15. Uz utvrđenje da tuženik ranijem vjerovniku nije vratio iznos položen na njegov tekući račun, koje potraživanje je ustupljeno tužitelju, a kako tuženik tijekom postupka nije osporio da predmetno potraživanje proizlazi iz osnovnog Ugovora br. 950333 od 7. travnja 1995. (temeljem kojeg je izvršena uplata), je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik zaključenjem ugovora o cesiji u vjerovničkom odnosu sa tužiteljem.

 

16. U pravu je žalitelj da sadržaj podnesaka od 26. lipnja 2014. (list 75 i 83) kojim osporava da je u poslovnom odnosu sa G. d.o.o., nije u skladu sa zaključkom suda da tijekom postupka nije osporio da predmetno potraživanje proizlazi iz osnovnog ugovora od 7. travnja 1995.

 

17. Međutim, navedeni nedostatak ne utječe na odluku, imajući u vidu:

- neosporeno utvrđenje suda da je tuženik od prednika tužitelja G. d.o.o. primio na svoj tekući račun 360.000,00 kn (koji zahtjev za povrat tužitelj temelji na ugovoru o cesiji), time da na preslici uplatnice Z.-a od 7. travnja 1995. (list 67) stoji da je plaćanje na osnovi kredita,

- da tuženik ne poriče taj primitak, niti tvrdi da se radi o besplatnom raspolaganju (darovanju) prednika tuženika, niti svoje protivljenje zahtjevu opravdava postojanjem prava da zadrži primljeno,

- već uopćeno negira poslovni odnos sa tužiteljem (1) u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (list 55-56) da „nikada nije bio u poslovnom odnosu sa ovrhovoditeljem“ i (2) u podnescima od 6. kolovoza 2013. (list 75) i od 26. lipnja 2014. (list 83) kojima bez argumenata osporava poslovni odnos sa prednikom tužitelja, poričući (samo) da je primio obavijest o ustupanju potraživanja tužitelju, ali ne i da je primio novce, jer je primitkom novca uspostavljen odnos,

 

nije povrijeđeno pravilo o teretu dokaza (čl. 221.a ZPP) jer dokaze u spisu (nalog i uplatu na tekući račun tuženika) nije osporio, niti se argumentirano usprotivio zahtjevu pojašnjenjem zašto ima pravo zadržati primljeno, te je sud utemeljeno otklonio prigovor promašene pasivne legitimacije i prihvatio zahtjev tužitelja iz toč. I. izreke da vrati primljeno.

 

18. Zahtjev za povrat plaćenog po osnovu ugovora o zajmu zastarijeva (čemu prigovara tuženik) u općem zastarnom roku od 5 godina, prema odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, koji nije protekao računajući (najranije) od uplate 7. travnja 1995. (čl. 361. st. 1. ZOO) pa do započinjanja postupka pred sudom (podnošenjem ovršnog prijedloga) 29. ožujka 2000., kojim je prekinuto zastarijevanje sukladno odredbi čl. 388. ZOO.

 

19. Neosnovano žalitelj dalje prigovara da je trebalo primijeniti zastarni rok za povremena potraživanja iz odredbe čl. 372. ZOO s obzirom da ne tvrdi da je između stranaka ugovorena otplata zajma plaćanjem anuiteta u kojemu slučaju bi se primijenio kraći zastarni rok.

 

20. U pravu je tuženik da sud nije na njegov prijedlog pozvao tužitelja da dostavi dokumentaciju u izvorniku (čl. 108. st. 3. ZPP), što ne utječe na odluku (čl. 354. st. 1. ZPP), s obzirom da niti u žalbi ne tvrdi da preslike ne odgovaraju izvorniku. Osim toga činjenice koje prvi put ističe u žalbi (da račun nije potpisan ni ovjeren), nije dopušteno isticati sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP. Stoga propustom suda da o tome odluči nije bitno povrijeđena odredba čl. 354. st. 1. ZPP s posljedicom ukidana. Ovo tim više što je odredba čl. 300. ZPP (na koju se poziva u žalbi) brisana novelom ZPP „Narodne novine“, br. 28/13 prije pokretanja ovog postupka.

 

21. Budući da tužitelj nije dokazao da je tuženik primio dopis od 20. rujna 1998. o cesiji (promjeni vjerovnika) je prema shvaćanju prvostupanjskog suda dužnik u zakašnjenju od saznanja za novog vjerovnika, što je nastupilo primitkom ovršnog prijedloga 17. siječnja 2012. (dostavnica iz lista 3) od kada teku zatezne kamate (čl. 437. i čl. 277. st. 1. ZOO). Stoga je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave za isplatu zatezne kamate na glavnicu od 16. ožujka 2000. do 17. siječnja 2012. (toč. II. izreke) pozivom na čl. 451. st. 3. ZPP.

 

22. Neosnovano tuženik ponovljeno prigovara da se u odluci o glavnoj, kad se presudom djelomično ukida platni nalog, odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva i tužbeni zahtjev djelomično odbija (čl. 451. st. 3. ZPP), kako je odlučeno toč. 1. rješenja od 31. kolovoza 2020.

 

23. Utemeljeno tužitelj prigovara da je za zakašnjenje dužnika mjerodavna odredba čl. 324. st. 2. ZOO koja glasi: Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pismeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obveze. Budući da u spisu nema podataka o roku ispunjenja, niti je tužitelj dokazao da je dužnika pozvao na ispunjenje obveze, je tuženik došao u zakašnjenje podnošenjem ovršnog prijedloga 28. ožujka 2000. (radi donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave) kojim je započeo postupak radi namirenja potraživanja (čl. 185. ZPP u vezi sa čl. 324. st. 2. ZOO), a ne kada je tuženik primio ovršni prijedlog i saznao za vođenje postupka, kojim razlozima se opravdava zakašnjenje (dospijeće obveze), a s tim u vezi i tijek zatezne kamate.

 

24. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava uvažena žalba tužitelja i primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena presuda u dijelu toč. II. izreke i održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju pripadajuću zateznu kamatu na dosuđeni iznos glavnice od 360.000,00 kn za razdoblje od 28. ožujka 2000. do 17. siječnja 2012. na način određen izrekom, dok je u preostalom dijelu tijeka zatezne kamate od 16. ožujka 2000. do 27. ožujka 2000. odbijena kao neosnovana žalba i potvrđena presuda kojom je odbijen taj dio zahtjeva, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

 

25. Odluka o troškovima postupka je pravilna, čemu bez argumenata prigovara tuženik.

 

26. Tužitelj ima pravo na naknadu troška žalbe od 1.562,50 kn, osim za sudsku pristojbu na žalbu, jer nije određeno naznačio iznos naknade (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP).

 

U Zagrebu 11. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Dubravka Burcar