- 1 -              I Kž 462/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 462/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Marina Mrčele, doc. kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. Š. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. ožujka 2019. broj K-158/2014-142, u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. U ostalom se dijelu žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženog G. Š. u cijelosti, odbijaju kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi G. Š. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carina iz članka 256. stavka 1. KZ/11. te je na temelju navedene zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Na temelju članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku provjeravanja četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08-17) oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinskopravni zahtjev 299.859,63 kuna te je naloženo optuženiku platiti navedeni novčani iznos oštećeniku u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, a oštećenik je s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. ZKP/08-17 naloženo je optuženom G. Š. platiti trošak kaznenog postupka na ime paušala 10.000,00 kuna, u roku 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

4. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08-17, optuženi G. Š. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

5. Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi od optuženog G. Š. ostvarene djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

6. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik i to u odnosu na osuđujući dio zbog odluke o kazni (članak 471. stavci 1. i 2. ZKP/08-17), a u odnosu na oslobađajući dio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavak 2. ZKP/08-17). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu žalbu prihvati, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

7. Žalbu protiv presude podnio je i optuženik G. Š. po braniteljici, odvjetnici M. T., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka. Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom podnesene žalbe preinači osuđujući dio presude sukladno žalbenim navodima, podredno da ukine osuđujući dio presude i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“

 

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

9. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

10. Žalba državnog odvjetnika osnovana je u odnosu na troškove postupka, dok u ostalom dijelu, jednako kao i u cijelosti optuženikova žalba, nije osnovana.

 

U odnosu na osuđujući dio presude:

 

11. Premda je u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo razloge u odnosu na pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkama 2. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.) za koje je, s obzirom na vrijeme počinjenja djela terećen prvobitnom optužnicom i kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. za koje je terećen izmijenjenom optužnicom te u konačnici proglašen krivim pobijanom presudom, zbog toga u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17. Naime, navedena bitna postupovna povreda postoji ako se presuda ne može ispitati jer u njoj nema uopće razloga, a o tome ovdje nije riječ, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u odnosu na utvrđenje za što smatra da je ovo kazneno djelo počinjeno dao jasne, dostatne i valjane razloge.

 

11.1. Pritom svakako treba napomenuti da je u skladu s dosadašnjom sudskom praksom kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. točaka 2. i 4. KZ/97. (kojeg je činio onaj tko s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju ili drugu pravnu osobu sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja, lažnim bilancama, procjenama ili inventurom ili drugim lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica, neistinito prikazuje stanje i kretanje sredstava i uspjeha poslovanja te pri izvršavanju obveza prema proračunima i fondovima uskrati sredstva koja im pripadaju), pravni kontinuitet imalo upravo u kaznenom djelu iz članka 256. stavka 1. KZ/11. (kojeg čini onaj tko s ciljem da on ili druga osoba potpuno ili djelomično izbjegne plaćanje poreza ili carine daje netočne ili nepotpune podatke o dohocima, predmetima ili drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne ili carinske obveze ili tko s istim ciljem u slučaju obvezne prijave ne prijavi prihod, predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne ili carinske obveze pa zbog toga dođe do smanjenja ili neutvrđenja porezne ili carinske obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna).

 

11.2. Točno se u žalbi tvrdi i da u skladu s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (I Kž-818/12-9) kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/97. ima samo djelomični kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 256. stavka 1. KZ/11. O tome u pobijanoj presudi također nisu dani razlozi. No, pitanje je li to i konkretno slučaj je činjenično pitanje (a posljedično i pitanje primjene zakona) te će o tome više riječi biti u nastavku ove odluke.

 

11.3. Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi tvrdi da je presuda proturječna sama sebi u dijelu izreke jer da se u izreci (u činjeničnom opisu djela) navodi da je imovinska korist pribavljena trgovačkom društvu A. M. d.o.o., dok je u zakonskom opisu navedeno da je optuženik „postupao s ciljem da on izbjegne plaćanje poreza te da je dao netočne podatke o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze“. Time se također upire na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17. Naime, iz izreke presude, a i iz njezinog obrazloženja, jasno je vidljivo da je optuženik postupao kao odgovorna osoba u pravnoj osobi (trgovačkom društvu A. M. d.o.o.) s ciljem da ta pravna osoba izbjegne plaćanje poreza pa nije ostvareno navedeno proturječje.

 

11.4. Slijedom navedenog, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se upire u žalbi. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 129/19.; dalje: ZKP/08-19). Nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Optuženik, nadalje, u žalbi tvrdi da u konkretnoj situaciji nema pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. jer da ako odgovorna osoba ne podmiri uredno prijavljenu i razrezanu poreznu ili carinsku obvezu, to prema odredbama KZ/11. nije kazneno djelo te da je sud, primjenjujući KZ/11. kao blaži zakon, dužan donijeti oslobađajuću presudu jer u toj situaciji nema djela.

 

12.1. Premda je u pravu optuženik da u opisanoj situaciji nema kontinuiteta između ova dva djela pa nema ni djela, zbog čega je nužno donijeti oslobađajuću presudu, nije u pravu da je takva situacija ostvarena i u odnosu njega.

 

12.2. Naime, optuženik je doista predao preostalu dokumentaciju za 2009. te kompletnu dokumentaciju za 2010. na kojoj se temelji porezna evidencija te PDV-K obrazac za 2010., ali tek za vrijeme poreznog nadzora. Dakle, već je od strane poreznih tijela utvrđeno da je za 2009. prijavio oporezive isporuke u manjem iznosu (dakle, dao netočne podatke) odnosno da za 2010. uopće nije predavao mjesečne porezne prijave. Prema tome, optuženik je prijavio poreznu obvezu kada je otkriveno da je za jednu godinu dao netočne podatke bitne za oporezivanje, a za drugu ih uopće nije dao. Zato se ne može smatrati da ga naknadno podnesena prijava (koju nije podnio dragovoljno) oslobađa odgovornosti. Osim toga, niti nakon podnošenja porezne prijave, optuženik nije platio utvrđeni porez na dodanu vrijednost.

 

12.3. Stoga je u pravu prvostupanjski sud kada utvrđuje da je upravo postupanjem optuženog G. Š. došlo do prijave manje porezne obveze za 2009. od 44.033,11 kuna, odnosno neprijavljivanja porezne obveze za 2010. od 255.826,52 kuna, dakle, u iznosu koji prelazi 20.000,00 kuna u svakoj godini. Time je optuženik ostvario sva objektivna obilježja produljenog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. Naime, upravo je optuženikova obveza dostavljati svu poslovnu dokumentaciju knjigovodstvenom servisu koji za njega obavlja samo uslugu vođenja knjigovodstva na temelju dokumentacije koju je optuženik dužan voditi. Da je optuženik bio svjestan te svoje obveze proizlazi i iz činjenice da je u dijelu 2009. podnosio mjesečne porezne prijave te je početkom travnja 2010. predao i PDV-K obrazac za 2009. pa je ostvareno i subjektivno obilježje ovog djela.

 

12.4. Slijedom navedenog, neosnovana je optuženikova žalba, kako zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tako i zbog povrede kaznenog zakona, s obzirom na to da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da su u odnosu na optuženika ostvarena sva obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11., slijedom čega je utvrđeno i postojanje pravnog kontinuiteta. Niti ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08-19 nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

13. Državni se odvjetnik u odnosu na osuđujući dio presude žali zbog odluke o kazni. Smatra da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene otegotne okolnosti i da je dosuđena kaznena sankcija preblaga te kao takva ne predstavlja dovoljnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela. Osim toga, tvrdi da je optuženiku uz uvjetnu osudu trebalo naložiti i posebnu obvezu da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom. Optuženik se također žali zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu obrazlaže time da nije bilo uvjeta za donošenje osuđujuće presude pa onda nije bilo uvjeta niti za izricanje kazne pa je u tom dijelu presuda ispitana sukladno članku 478. ZKP/08-19.

 

13.1. Protivno takvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11. od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te ih je na odgovarajući način i vrednovao. Tako je pravilno prvostupanjski sud optuženiku otegotnim cijenio njegovu prijašnju osuđivanost u dva navrata, ali, za različita kaznena djela od ovog za koje je sada proglašen krivim, dok na njegovoj strani nije utvrdio olakotnih okolnosti. Vodeći računa i o duljini vremena kroz koje je optuženik činio kazneno djelo te visini štete koja je nastupila za Republiku Hrvatsku, a cijeneći pritom i optuženikov stupanj krivnje i pogibeljnost djela, ocjena je i ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud optuženika za ovo kazneno djelo osudio na kaznu zatvora od jedne godine. No, cijeneći uz navedeno i ličnost optuženika, stupanj povrede zaštićenog dobra, ali i protek vremena od počinjenja djela, ocjena je i ovog suda da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je pravilno i zakonito na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja četiri godine. Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo ovakav odnos izrečene kazne zatvora i roka provjeravanja utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna s navedenim rokom provjeravanja sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Pritom, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, za potpuno ostvarenje svrhe kažnjavanja, nema potrebe optuženiku uz uvjetnu osudu izricati i posebnu obvezu popravljanja štete ostvarene počinjenim kaznenim djelom.

 

13.2. Slijedom navedenog, nije bilo mjesta za prihvaćanje, kako žalbe državnog odvjetnika, tako ni optuženikove žalbe zbog odluke o kazni.

 

14. Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud, uz optuženiku naloženo plaćanje paušalne svote, propustio odlučiti i o troškovima financijsko-knjigovodstvenih vještačenja. Naime, vještačenja su se odnosila, kako na djelo za koje je optuženik oslobođen optužbe, tako i na djelo za koje je proglašen krivim. Zato ga je trebalo obvezati i na plaćanje tog troška. No, u pobijanoj presudi o tom trošku uopće nije odlučeno (bilo da je optuženik oslobođen obveze plaćanja tog troška ili da je obvezan platiti i trošak vještačenja). Zbog toga je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u tom dijelu trebalo ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

14.1. U ponovljenom postupku odlučivanja o troškovima postupka, prvostupanjski će sud točno utvrditi koliki je trošak isplaćen knjigovodstveno-financijskim vještacima te će sukladno tome, a vodeći računa i o optuženikovim imovinskim prilikama te eventualnoj dužnosti uzdržavanja, donijeti novu odluku o troškovima postupka koju će valjano i obrazložiti.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude:

 

15. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude, državni odvjetnik navodi da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi u znatnoj mjeri proturječni te da u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude, u sadržaju tih isprava i samih tih isprava, što je dovelo do toga da sud pogrešno utvrdi činjenično stanje pogrešno utvrdivši odlučnu činjenicu, odnosno da sadržaj isprava i zapisnika o izvedenim dokazima ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice. Na takav način državni odvjetnik zapravo parafrazira odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17 te pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će više riječi biti u nastavku.

 

15.1. Obrazlažući u čemu bi se sastojala navedena bitna postupovna povreda, državni odvjetnik navodi da je sud u pobijanoj presudi naveo da stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka B. L., a da to nije točno jer da je na raspravi održanoj 4. ožujka 2019. „zastupnica optužbe stavila primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka B. L., navodeći da isto nije u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu kao i nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka J. T., a čije vještačenje smatra suglasnom dokumentaciji koja prileži spisu i da je stoga isto relevantno“.

 

15.2. Premda je doista u pobijanoj presudi kod ocjene vjerodostojnosti provedenih dokaza navedeno da „Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka B. L.“, u nastavku se također navodi i da „okolnost što se stranka u postupku ne slaže s mišljenjem vještaka predstavlja ocjenu vjerodostojnosti sadržaja izvedenog dokaza, a što je zadaća suda uzimajući u obzir ne samo svaki dokaz pojedinačno nego i sve dokaze međusobno“. Prema tome, prvostupanjski je sud prilikom donošenja pobijane presude vodio računa i o neslaganju stranaka u postupku s nalazom i mišljenjem vještaka B. L., a što je vidljivo i iz cjelokupnog obrazloženja presude u kojem su navedeni jasni, valjani i sasvim dostatni razlozi za sva utvrđenja, bez ikakvih proturječja, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se upire u žalbi. Ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08-19 nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

16. Osim toga, neslaganje državnog odvjetnika s nalazom i mišljenjem vještaka B. L., kao i veći dio žalbe protiv prvostupanjske presude, odnosi se na okolnosti koje niti nisu opisane u činjeničnom opisu oslobađajućeg dijela presude, nego se odnose na terećenja iz ranijih stadija postupka kada je činjenični opis optuženiku na teret stavljenog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (odnosno ranije iz članka 337. stavka 4. KZ/97.) drugačije glasio. Stoga ti navodi nisu od utjecaja na pobijanu presudu.

 

16.1. U odnosu na odlučnu činjenicu, a to je iznos novca za koji se optuženik tereti da ga je podigao sa žiro računa trgovačkog društva ... i potrošio u svrhe koje nisu u vezi s obavljanjem poslovanja trgovačkog društva, odnosno zadržao za sebe, vještaci J. T. i B. L. su suglasni. Stoga je pravilno i zakonito prvostupanjski sud kao nevažan odbio prijedlog državnog odvjetnika da se ispita stalni sudski vještak za financije i računovodstvo J. T., odnosno da se provede usuglašavanje nalaza i mišljenja vještaka J. T. i vještaka B. L., a u slučaju da se to ne učini, da se provede vještačenje po novom vještaku.

 

16.2. Iz nalaza i mišljenja vještaka B. L., osim što proizlazi da je optuženik sa žiro računa trgovačkog društva ... na svoje ime podigao ukupno 1.597.515,28 kuna, vidljivo je i da je u 2010. gotovinom plaćeno 2.000.422,50 kuna ulaznih računa trgovačkog društva A. M. d.o.o. (što približno odgovara i nalazu i mišljenju vještakinje J. T.). Dakle, 402.907,22 kuna ulaznih računa trgovačkog društva A. M. d.o.o. u 2010. je plaćeno iz nekih drugih izvora. Pritom datumi izdavanja računa za ukupan iznos preko milijun kuna odgovaraju datumima podizanja gotovine sa žiro računa. Osim toga, iz iskaza u tijeku postupka ispitanih svjedoka koji su bili zaposleni na opremanju apartmana u S. u sklopu trgovačkog društva P. d.o.o. (a za koje je opremanje, sukladno optuženikovoj obrani, utrošen sav gotov novac podignut sa žiro računa trgovačkog društva ...) proizlazi da su svi oni plaćani gotovim novcem na ruke i da jedan dio njih nije niti bio prijavljen kao zaposlenik, dok su neki bili zaposleni u trgovačkom društvu A. M. d.o.o. Svjedoci su također potvrdili i da je materijal plaćan gotovim novcem, s time da je svjedok S. B. koji je u inkriminirano vrijeme bio direktor trgovačkog društva P. d.o.o. potvrdio da je s optuženikom dogovorio posao opremanja 60, moguće 66 apartmana u S. Opremanje je uključivalo instaliranje kuhinja, sustava TV-a, satelitskih antena i slično, a vrijednost ugovorenih radova je bila oko dva milijuna kuna. O navedenom je sklopljen ugovor s trgovačkim društvom ..., na čiji su račun izvedeni radovi i plaćeni i to je plaćano obročno, s time da je cjelokupan posao do kraja isplaćen tek po preuzimanju objekta s izvršenim radovima.

 

16.3. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je u vezi s obavljanjem usluga koje je nudilo trgovačko društvo ..., a izvršavalo trgovačko društvo A. M. d.o.o., sklopljen i Ugovor o poslovnoj suradnji prema kojem trgovačko društvo A. M. d.o.o. na neodređeno vrijeme prodaje usluge iz svoje ponude putem trgovačkog društva ..., a koji sklopljen je 2. siječnja 2009. pa se prema tome odnosio i na inkriminirano vrijeme, tada je i prema ocjeni ovog suda, trebalo optuženog G. Š. osloboditi optužbe jer nema dokaza da je počinilo kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. stavljeno mu na teret konačno izmijenjenom optužnicom. Naime, iz svega navedenog ne proizlazi da bi novac podignut sa žiro računa trgovačkog društva ... optuženi G. Š. zadržao za sebe, već proizlazi da je sav taj novac utrošen za obavljanje djelatnosti za koje je to trgovačko društvo bilo registrirano. Stoga ključna teza optužnice, odnosno da je optuženik na svoje ime podigao ukupni 1.597.515,28 kuna, od čega 1.369.015,28 kuna nije iskorišten u poslovne svrhe za potrebe društva niti su ta sredstva vraćena na račun društva, nego je novac zadržao za sebe, nije dokazana.

 

17. Budući da je žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana i to u odnosu na troškove postupka, dok u ostalom dijelu, jednako kao i u cijelosti optuženikova žalba, nije osnovana, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo prihvatiti i u odnosu na troškove postupka presudu ukinuti i u tom dijelu predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, dok ju je u ostalom dijelu kao i u cijelosti optuženikovu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 483. stavka 1. i  članka 482. ZKP/08-19 odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 11. svibnja 2021.