Broj: Rev 652/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. G. iz S., kojeg zastupa D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u  Sisku broj Gž-1264/12 od 6. studenog 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-2470/09 od 7. ožujka 2012., u sjednici održanoj 11. srpnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

              U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženici isplatiti tužitelju na ime materijalne štete 2.697.000,00 kn, te iznos nematerijalne štete u iznosu od 2.500.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 226.420,00 kn.

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. i 6. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena te da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženici isplatiti mu 2.697.000,00 kn na ime materijalne štete te iznos nematerijalne štete u iznosu od 2.500.000,00 kn tvrdeći da je štetu pretrpio zbog nepravilnog i nezakonitog postupanja suda u radnim sporovima vođenim po njegovoj tužbi u predmetima Općinskog suda u Sisku broj P-125/98, P-1377/02 i P-2095/02 i nezakonitog rada Državnog odvjetništva "a sve to zbog opstrukcije vođenih postupaka i samovoljnog postupanja pravosuđa i zbog odlučivanja temeljem spornih isprava za koje se znalo i za koje se dokazivalo i prigovaralo da su krivotvorene i nezakonite i zbog odlučivanje izvan tužbenog zahtjeva i izravnog pogodovanja u korist protivne strane i sprečavanja tužitelja u daljnjem dokazivanju kao i dovođenja u zastaru kaznenog progona za počinjenje kaznenog djela krivotvorenje spornih službenih isprava", te da "zbog svih tih propusta odnosno zbog proganjanja i šikaniranja došlo je do povrede i duševnog uznemiravanja, patnji i povrede ljudskog dostojanstva, poniženja i narušavanja vladavine prava i narušavanja časti i ugleda tužitelja te pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja".

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj pred Općinskim sudom u Sisku i Općinskim državnim odvjetništvom u Sisku pokretao postupke u predmetima broj P-125/98, P-1377/02, P-2095/02, K-356/08, K-DO-200/03, da je u spisu broj P-125/98 tužitelj zahtijevao poništenje odluke direktora tuženika V. d.d. S. broj 34/95 od 30. lipnja 1995. i broj 50/95 od 2. studenog 1995. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu, i vraćanje na posao, te poništenje programa rješavanja viška radnika od 28. studenog 1994., da je pravomoćnim rešenjem Općinskog suda u Sisku od 27. svibnja 1999. odbačen zahtjev tužitelja za poništenje programa rješavanja viška radnika, a prvostupanjskom presudom od 9. prosinca 2002. kojom je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-648/03 od 10. travnja 2003.) pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za poništaj odluke direktora o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-467/03 od 7. siječnja 2004. revizija tužitelja protiv navedene drugostupanjske presude je odbijena kao neosnovana, da je u sporu u spisu P-2095/02 koji se vodio također po tužbi tužitelja protiv tuženika V. d.d. S. radi poništenja programa rješavanja viška radnika i odluka UO broj 49/94 i 59/94 od 28. studenog 1994. tužba je pravomoćna odbačena rješenjem Općinskog suda u Sisku od 6.veljače 2003. potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Gž-543/04 od 29. travnja 2004., da je u spisu broj P-1377/02 u sporu koji se je vodio po tužbi tužitelja protiv tuženika D. N. i Ž. S., radi naknade materijalne i nematerijalne štete, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku od 6. svibnja 2008. potvrđenom presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-1469/08 od 13. studenog 2008. tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, da je u spisu broj K-356/08 pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Sisku od 9. ožujka 2009. obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenika D. N., Ž. S. i Z. S. da bi isti kao službene i odgovorne osobe poduzeća V. d.d. nepoznatog datuma 1995. sastavili neistinitu ispravu kao dokaz ugovora o radu broj 34/95 koja je oštećenom Z. G. naknadno uručena 31. kolovoza 1995. temeljem koje je oštećeniku prestao radni odnos 30. listopada 1995., te da su nepoznatog dana 1996. sastavili neistinitu ispravu kao dokaz ugovora o radu broj 50/95 naznačenu datumom 2. studenog 1995. koja da je neovlašteno potpisana i ovjerena i potom stavljena u pravni promet, da bi time počinili kazneno djelo krivotvorenja službene isprave. Rješenje o obustavi postupka je donijeto zbog toga što je za navedeno djelo nastupila zastara (kazneno djelo je navodno počinjeno 1995. i 1996., a oštećenik je podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu Sisak 11. rujna 2009., a za navedena kaznena djela je propisano da se kazneni progon ne može poduzeti kada protekne pet godina od počinjenja kaznenog djela, da je u spisu broj K-DO-200/03 rješenjem Općinskog državnog odvjetništva Sisak od 31. listopada 2003. odbačena kaznena prijava podnositelja Z. G. protiv D. N. i Ž. S. radi kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju jer da nema osnovane sumnje da bi postupanjem prijavljenika bila ostvarena bića navedenog kaznenog djela, niti nekog drugog kaznenog djela, a kaznenu prijavu Z. G. temelji na tvrdnji da su prijavljeni krivotvorili programa zbrinjavanja viška radnika, temeljem kojeg su donesene pojedinačne odluke o otkazu ugovora o radu, među ostalima i tužitelju.

Analizirajući provedene postupke suda i Općinskog državnog odvjetništva u navedenim predmetima  sudovi su zaključili da nije utvrđeno da bi tužitelj u provođenju postupaka bio stavljen u nepovoljniji položaj od druge strane u postupku, da tužitelj u svojoj tužbi niti ne navodi po kojoj osnovi iz čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 – dalje: ZSD) bi bio žrtva diskriminacije, pa da bi mu primjenom čl. 17. ZSD pripadalo pravo na naknadu štete, napominjući pritom da taj Zakon u vrijeme vođenja postupaka još nije niti bio na snazi.

Nadalje, sudovi zaključuju da nisu dokazane pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice temeljem čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) i čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 48/08), a drugostupanjski sud  posebno ističe da ne postoje uvjeti za odštetnu odgovornosti tuženice na temelju odredbe čl. 106. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 57/11 – dalje: ZS), odnosno odgovarajuće odredbe čl. 128. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine", broj 76/09 do 130/11), po kojima bi tuženica Republika Hrvatska odgovarala za štetu koju u obnašanju dužnosti nanose sudac (odnosno državni odvjetnik) stranci, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

Sukladno tome, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.

Obrazlažući postojanje opisno istaknutih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a tužitelj u reviziji navodi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, da je prvostupanjski sud izvršio uvid u predložene spise istog suda koji dokaz je predložen radi utvrđenja na koji je način postupak vođen u tim predmetima, no da citira iskaze svjedoka iz tih predmeta na način koji ne odgovara njihovim iskazima, pa da se ono što sud navodi o sadržaju isprava razlikuje od onoga što se u njima navodi, te da su odbijeni svi dokazni prijedlozi tužitelja predloženi radi utvrđenja da mu je postupanjem suda u ranijim postupcima nanesena šteta i tako onemogućeno tužitelju raspravljanje pred sudom.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži jasne i dovoljne razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude ocijenjeni žalbeni navodi koji su od odlučnog značaja, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Sud po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa time što je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza za saslušanjem svjedoka i stranaka tužitelju nije onemogućeno raspravljanje pred sudom tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

Predmetni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da mu je šteta nanesena nezakonitim i nepravilnim radom sudaca u spomenutim predmetima Općinskog suda u Sisku u kojima je pravomoćno odlučeno o njegovim tužbenim zahtjevima, a i nezakonitim i nepravilnim radom državnog odvjetnika.

Već sami činjenični navodi predmetne tužbe predstavljaju dovoljnu osnovu za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer je u ovom postupku tužitelj, a i sud, vezan sadržajem tih pravomoćnih odluka tako da se njihov sadržaj treba smatrati istinitim.

O pravilnosti i zakonitosti tih sudskih odluka moglo se je odlučivati samo u sporovima u kojima su donesene u postupku odlučivanja o pravnim lijekovima. Stoga je za zaključiti da su sudske odluke na čiju zakonitost se tužitelj poziva pravilne i zakonite i da stoga ne postoji nezakoniti i nepravilni rad sudaca koji su sudjelovali u njihovu donošenju pa time ne postoji niti osnova tužbenog zahtjeva koja bi se temeljila na odredbi čl. 106. ZS-a.

U reviziji se neosnovano navodi da sudovi nisu primijenili navedenu odredbu Zakona o sudovima, pa da je zbog toga materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer je u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu te odredbe.

Zaključivši pravilno da nisu dokazane pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu, kako na temelju ZS-a tako i na temelju Zakona o državnom odvjetništvu, te Zakona o obveznim odnosima, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 11. srpnja 2017.