1

                            Poslovni broj: 7 P-356/2019-36

 

Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

                                                                                                  Poslovni broj: 7 P-356/2019-36

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz N. G., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz ZOU I. G. i D. S. iz N. G., protiv tuženika Banka d.d., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi isplate, dana 25. ožujka 2021., nakon održane glavne javne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika D. S., te punomoćnika tuženika, dana 10. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I  Nalaže se tuženiku Banka d.d., S., OIB:…, da tužitelju M. M. iz N. G., OIB: …, isplati iznos od 10.570,53 kn (deset tisuća pet stotina sedamdeset kuna i pedeset tri lipe) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, kako slijedi:

 

-          na iznos od  83,95 kn od 13. siječnja 2009. do isplate,

-          na iznos od 124,27 kn od 11. veljače 2009. do isplate,

-          na iznos od 173,67 kn od 11. ožujka 2009. do isplate,

-          na iznos od 86,92 kn od 11. travnja 2009. do isplate,

-          na iznos od 171,47 kn od 12. svibnja 2009. do isplate,

-          na iznos od 124,34 kn od 11. lipnja 2009. do isplate,

-          na iznos od 142,30 kn od 11. srpnja 2009. do isplate,

-          na iznos od 106,42 kn od 11. kolovoza 2009. do isplate,

-          na iznos od 122,72 kn od 11. rujna 2009. do isplate,

-          na iznos od 94,76 kn od 13. listopada 2009. do isplate,

-          na iznos od 119,62 kn od 11. studenog 2009. do isplate,

-          na iznos od 105,36 kn od 11. prosinca 2009. do isplate,

-          na iznos od 163,23 kn od 12. siječnja 2010. do isplate,

-          na iznos od 201,25 kn od 11. veljače 2010. do isplate,

-          na iznos od 193,18 kn od 11. ožujka 2010. do isplate,

-          na iznos od 225,50 kn od 13. travnja 2010. do isplate,

-          na iznos od 271,99 kn od 11. svibnja 2010. do isplate,

-          na iznos od 313,42 kn od 11. lipnja 2010. do isplate,

-          na iznos od 392,87 kn od 13. srpnja 2010. do isplate,

-          na iznos od 315,18 kn od 11. kolovoza 2010. do isplate,

-          na iznos od 512,55 kn od 11. rujna 2010. do isplate,

-          na iznos od 408,98 kn od 12. listopada 2010. do isplate,

-          na iznos od 429,03 kn od 11. studenog 2010. do isplate,

-          na iznos od 514,91 kn od 11. prosinca 2010. do isplate,

-          na iznos od 628,44 kn od 11. siječnja 2011. do isplate,

-          na iznos od 500,79 kn od 11. veljače 2011. do isplate,

-          na iznos od 540,42 kn od 11. ožujka 2011. do isplate,

-          na iznos od 484,35 kn od 12. travnja 2011. do isplate,

-          na iznos od 611,21 kn od 11. svibnja 2011. do isplate,

-          na iznos od 698,16 kn od 11. lipnja 2011. do isplate,

-          na iznos od 737,60 kn od 12. srpnja 2011. do isplate,

-          na iznos od 5.002,33 kn od 19. srpnja 2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

II  Nalaže se tuženiku Banka d.d., S., OIB:…, da tužitelju M. M. iz N. G., OIB:..,  naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.787,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, tekućim od dana presuđenja tj. od 10. svibnja 2021., do isplate, sve u roku 15 dana.

 

III  Tužitelj M. M. iz N. G., OIB:…, odbija se sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 312,50 kn.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj je utužio tuženika radi isplate navodeći u tužbi da je mjesna nadležnost ovoga suda ugovorena odredbom čl. 16. st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva iz kojega i proizlazi ovaj spor obzirom je navedenom odredbom određeno kako je za spor koji nastane iz toga ugovora nadležan sud najbliži mjestu zaključenja ugovora, a ugovor je zaključen u N. G. Tužitelj je naveo da je kao korisnik kredita sa Bankom d.d., kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva, dana 20. siječnja 2005., te da je Banka d.d., pripojena T. d. S.G., a to trgovačko društvo je pripojeno tuženiku. Nadalje je naveo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana…, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, tuženik  kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom odredili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača… Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nju pozvati. Tužitelj je naveo da je prema ugovoru o kreditu početna kamatna stopa iznosila 5,80% godišnje, a anuiteti su iznosili 438,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti, određenog korištenjem tuženikovog prodajnog tečaja za CHF na dan dospijeća, te da je tuženik naknadno mijenjao kamatne stope, a time i anuitete, slijedom čega smatra da je oštećen za novčani iznos koji je preplaćen temeljem povišenja kamatne stope temeljem ugovorne odredbe za koju je pravomoćno utvrđeno da je ništetna i nepoštena, kao i da je naknadno došlo do povećanja tečaja, pa smatra da je oštećen i za preplaćene iznose primjenom valutne klauzule za koju je pravomoćno utvrđeno da je ništetna i nepoštena. Napose je tužitelj naveo da ne raspolaže svom dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, odnosno da ne raspolaže početnim otplatnim planom, obavijestima o promjenama kamatnih stopa te datumima važenja istih, niti podacima o datumima i iznosima plaćanja pojedinih anuiteta, kao ni tečajnom listom Banke d.d., koja je važila na dan sklapanja ugovora o kreditu odnosno na dan plaćanja pojedinih anuiteta, a radi se o dokumentaciji koju mu je po sadržaju građanskopravnog odnosa, banka dužna dati, te da uslijed navedenog nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego dođe do navedenih podataka i prije nego bude provedeno odgovarajuće vještačenje. Naveo je da će nakon toga odrediti visinu novčane tražbine koju traži ovom tužbom, a pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 12.000,00 kn, pa je u tome smislu postavio vrijednost predmeta spora.                     

 

2.               Predložio je da sud sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku, naloži tuženiku da mu u roku od 15 dana isplati iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, čija će visina biti određena nakon što tuženik dostavi potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine i nakon što bude provedeno odgovarajuće vještačenje, te da se naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.  

 

3.               U odgovoru na tužbu tuženik je obavijestio sud da je Banka d.d., pripojena OTP banka d.d., S. Istakao je da je tužitelj podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a smatra da za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186.b ZPP-a, jer je tužitelj u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu, pa je imao mogućnost precizno postaviti tužbeni zahtjev. Tuženik je učinio nespornim da je sa tužiteljem dana 20. siječnja 2005., sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 70986/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 30.228,54 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina), a učinio je nespornim i da se u čl. 4. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 5,80% godišnje, te da je ista promjenjiva, a u čl. 10.1., da će se kamatna stopa propisivati Odlukama o kamatnim stopama ili drugim aktima Kreditora. Tuženik je učinio nespornim i da je odredbom čl. 1. i 8. Ugovora, ugovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju Banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Tuženik smatra spornim jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), te je naveo da se protivi tvrdnjama tužitelja da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Naveo je da se pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, a  smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu broj P-1401/12 i predmetu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.Tuženik je istakao prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja navodeći da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju primjenjivao zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina odkad je šteta nastala, a obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu, smatra da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Istakao je i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su mu plaćeni kao anuiteti, pa da stoga sukladno odredbi čl. 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje je tuženik naveo da ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, da je tada zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, te se pozvao na stajalište i praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno  ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali smatra da niti jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena, pa se prema tome ne može primijeniti odredba čl. 210. st. 3. ZOO-a.

Osporio je tuženik da bi donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat navodeći da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a da je tome tako proizlazi iz toga što je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a promjenjivost kamatne stope uvriježena je u pozitivnim propisima Republike Hrvatske, pa stoga smatra da eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tuženik je istakao da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda, pa je stoga tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u predmetnom ugovornom odnosu postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega smatra da osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, tuženik smatra da je bitno, odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF, a okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti. Tuženik je naveo da je nepobitna činjenica i da je on, isto kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, pa da okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke, slijedom čega smatra da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena.

 

4.               Tuženik je predložio da se tužba odbaci ili odbije, uz obvezu tužitelja da mu naknadi trošak ovoga postupka.

 

5.               Kako je naprijed navedeno tužitelj je utužio tuženika radi isplate, a sukladno odredbi čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka  USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje ZPP) podnio je stupnjevitu tužbu. U tužbi je naveo da ne raspolaže dokumentacijom odnosno podacima potrebnim za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmet ovoga spora, a kojom raspolaže tuženik i koja se smatra zajedničkom za obje parnične stranke, vezano s čime je istakao kako nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego dođe do navedenih podataka i prije provođenja vještačenja. U konkretnom slučaju radi se o prosječnom potrošaču, te je razumljivo da isti nije mogao znati da će mu dokumentacija u svezi predmetnog kredita u budućnosti biti potrebna za podnošenje tužbe, pa je uvjerljivo i logično da dokumentaciju nije čuvao, posebno zbog činjenice što je kredit otplatio još 2011. godine. Dakle, iz činjeničnih navoda tužbe i dostavljenog podneska od 13. kolovoza 2019., jasno proizlazi da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije mogao raspolagati dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, posebno povijesnim tečajnim listama za CHF, jer se radi o tečajnim listama pravnog prednika tuženika Banka d.d., koje društvo je pripojeno tuženiku i više ne postoji, a jasno je i da tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bez financijsko-knjigovodstvenog vještačenja izračuna razliku iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, slijedom čega je osnovano na temelju odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, podnio stupnjevitu tužbu, odnosno postavio tužbeni zahtjev na način koji ga je jedino mogao postaviti prije provođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Stoga je tuženik pozvan da dostavi dokumentaciju koja se smatra zajedničkom za obje parnične stranke, a na pripremnom ročištu održanom 19. lipnja 2020., raspravnim rješenjem dopuštena je stupnjevita tužba, te je na temelju odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP-a, tužitelj pozvan da u roku od 30 dana nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja precizira tužbeni zahtjev, sukladno čemu je tužitelj i postupio.      

      

5.1.              Slijedom navedenoga neosnovan je prigovor tuženika vezan za tzv. stupnjevitu tužbu.

 

6.               U podnescima od 13. kolovoza 2019. i 14. studenog 2019., tužitelj je osporio navode odgovora na tužbu koji su u suprotnosti sa navodima tužbe.

 

7.               Nakon što je financijski vještak dana 28. kolovoza 2020., sačinio nalaz i mišljenje, tužitelj je vještačenje u cijelosti prihvatio, te u podnesku od 31. kolovoza 2020., u ostavljenom roku, specificirao tužbeni zahtjev na način opisan u izreci ove presude pod toč. I.

 

8.               Tuženik se protivio i tako specificiranom tužbenom zahtjevu.

 

9.               U odnosu na navod tuženika da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva (obzirom da je u tužbi naveo da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 12.000,00 kn, a nakon provedenog vještačenja potražuje isplatu iznosa od 10.570,53 kn), ističe se da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, jer je to bez prethodnog vještačenja bilo realno nemoguće, te da postavljanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ne nameće tuženiku nikakav teret i napose da se tuženik smanjenju tužbenog zahtjeva uopće nije niti protivio.              

 

10.               U postupku su provedeni dokazi uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 20. siječnja 2005., rješenja Trgovačkog suda u Splitu Tt-18/9778 od 3. prosinca 2018., sudsku praksu, financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju, te nalaz, mišljenje i očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije B. B., mag.oec.

 

10.1.              Sukladno odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega je odbijen prijedlog tuženika da se u ovome postupku u svojstvu svjedoka sasluša J.b. D. Z. na okolnost solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu, te tužitelj na okolnost samog sklapanja ugovora, jer je njihovo saslušanje nepotrebno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, sudska praksa je u odnosu na dokazni prijedlog za saslušanje javnih bilježnika koji su solemnizirali ugovor o kreditu, zauzela stav da iste nije potrebno saslušavati jer su ugovori o kreditu koji su inače privatne isprave, solemnizirani, što znači da za njih vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno, kao i iz razloga što je uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i ugovora o kreditu, ocijeniti jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao toga posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, što je javni bilježnik koji je ovjeravao predmetni ugovor i učinio, što dokazuje i potvrda o solemnizaciji bez upozorenja u smislu odredbe čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.) Napose, saslušanje javnog bilježnika i tužitelja na okolnosti sklapanja spornog ugovora je nepotrebno i zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi, uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu. (rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.) 

 

10.2.               Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen.  

 

11.               U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tužitelj i prednik tuženika Banka d.d., dana 20. siječnja 2005., zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj…, radi kupnje novog motornog vozila kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.228,54 CHF, po prodajnom deviznom tečaju kreditora (čl. 1. Ugovora), koji se tužitelj obvezao vratiti kreditoru, uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama, te se tužitelj obvezao kreditoru u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos, kao i redovnu (nominalnu) kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva prema Odluci kreditora koja je na dan zaključenja toga Ugovora iznosila 5,80% (čl. 4. i 10. Ugovora), sa rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim ratama od 438,83 CHF, od kojih prva rata dospijeva 10. veljače 2005., a zadnja rata 10. siječnja 2012., uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja (čl. 8. Ugovora), što sve proizlazi iz toga Ugovora koji priliježe spisu (str. spisa 9-12), a navedene činjenice je i tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu.  

 

11.1.              Kao nesporno je utvrđeno i da je tužitelj kredit otplatio 18. srpnja 2011., te da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene koja je iznosila 5,80% godišnje, zatim s učinkom od 1. veljače 2007.- 6,90%, te s učinkom od 1. svibnja 2009.- 8,90%, što je tuženik također učinio nespornim u odgovoru na tužbu, a isto proizlazi i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.  

 

12.               Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te prigovor zastare utuženog potraživanja.

 

13.               Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv  banaka, te je presudom toga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

 

14.               Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.  

             

15.               Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

 

16.               Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

17.               Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, tj. temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, međutim, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti.    

 

18.               Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potome od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

 

19.               Odredbom čl. 84. ZZP/03 i odredbom čl. 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

20.               Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa Odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

 

21.               Na temelju odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom čl. 295. st. 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

 

22.               U konkretnom slučaju, nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

 

23.               Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

 

24.               Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

 

25.               Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a.  

 

26.               Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

27.               Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane. 

 

28.               Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

 

29.               U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

 

30.               Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

31.               Nadalje se ističe da da je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

 

32.               Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

 

33.               Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

 

34.               Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

 

35.               Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, te čl. 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu  u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj, u ovoj parnici.       

 

36.               Napose se navodi da su Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog čl. 502.c  ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.    

 

37.               Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

38.               Na temelju naprijed navedenoga ovaj sud je mišljenja da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana, kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva ovisno o Odlukama o kamatnim stopama banke, te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

 

39.               U odnosu na prigovor zastare, sud ističe da isti nije osnovan.

 

39.1.               Naime, odredbom čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a.  

 

39.2.               U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .

 

39.3.               Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.)

 

39.4.               Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).

 

39.5.              Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih  potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

 

39.6.               Kako je predmetna tužba podnesena dana 28. svibnja 2019., te kako tužitelj od tuženika potražuje razliku preplaćene kamate i glavnice počevši od siječnja 2009., zaključno sa srpnjem 2011., tužba tužitelja podnesena je u zastarnom roku, te istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

 

39.7.               To posebice i iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

40.              Radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije B. B., mag.oec.

 

40.1.               U nalazu i mišljenju od 28. kolovoza 2020., vještak je, između ostaloga, naveo da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor dana 20. siječnja 2005., sklopili Ugovor o kreditu pod brojem…, kojem je bila namjena kupnja novog motornog vozila, u iznosu od 30.228,54 CHF, na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na ukupno 84 anuiteta, prema prodajnom tečaju za devize kreditora za valutu za CHF, za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Početna ugovorena promjenjiva kamatna stopa je ugovorena i početno primjenjivana od 5,80 %, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 438,83 CHF, prema početnom planu otplate. Naveo je i da su se kamatne stope i anuiteti naknadno promijenili od strane tuženika, te da je tužitelj kredit ranije otplatio dana 18. srpnja 2011. godine. Sačinio je tablice i priloge P-1 i P-2, u kojima je detaljno analizirao i prikazao sve parametre bitne za izračun utuženog potraživanja, te je utvrdio da više otplaćena glavnice po osnovi valutne klauzule iznosi 6.164,50 kn, više otplaćene redovne kamate zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznose 5.217,00 kn, a stvarno otplaćena redovna kamata po osnovi utjecaja valutne klauzule u kamati iznosi - 810,97 kn. Više plaćeno po svakom utjecaju iznosi 16.626,88 kn, a manje plaćeno iznosi 6.056,35 kn, što daje razliku u ukupnom iznosu od 10.570,53 kn.  

40.2.               U očitovanju od 17. veljače 2021., vještak se obrazloženo očitovao na primjedbe iz podneska tuženika zaprimljenog 9. veljače 2021., objasnio je pojmove efektivne kamatne stope i nominalne ili ugovorene kamatne stope, a koja je u konkretnom slučaju početno bila ugovorena od 5,80%, te načine na koje se iste računaju. Naveo je da je nominalni iznos kamata u početnom planu otplate izračunat primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,80% i uspoređen sa stvarno plaćenim kamatama, te da se efektivno kamatnom stopom ne računaju nominalni iznosi redovne kamate sadržani u anuitetima, već je ista mjerilo ukupnog troška kreditnog odnosa izražena u postotku. Naveo je i da je predmetni kredit isplaćen dana 24. siječnja 2005., prema prodajnom tečaju za devize Banke d.d., S., tada kreditora i pravnog prednika tuženika, 1 CHF = 4,909100 kn, te da je obračun isplate rekonstruirao u tablici 3, na strani 4 nalaza vještačenja i utvrdio iznos isplaćenog kredita u kunama. U odnosu na početni tečaj i iznos isplaćenog kredita u kunama, utvrdio je valutne razlike prema stvarnim otplatama kredita na dan dospijeća plaćanja.       

 

40.3.               Na ročištu održanom 25. ožujka 2021., vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje, te je iskazao da u cijelosti ostaje kod nalaza vještačenja i očitovanja na primjedbe tuženika. Pojasnio je da je metodologija izračuna prema zadatku rješenja suda izrađena na način da je izračunata razlika u kunama između stvarno plaćenih anuiteta obračunatih iz CHF u kune, prema datumu dospijeća anuiteta, te da je za tako utvrđen iznos umanjen iznos početnog anuiteta prema početnoj kamatnoj stopi u CHF preračunat u kune, prema tečaju CHF za kune na dan isplate kredita, kao i da je u koloni 16A, priloga 1, utvrdio ukupnu razliku između stvarno plaćenih anuiteta i početnog anuiteta u iznosu od 10.570,53 kn. Osim toga, iskazao je da je analizirao svaki pojedini utjecaj na utvrđene razlike, da više plaćeni iznosi po sva tri navedena utjecaja iznose 16.626,88 kn, a manje plaćeni iznose 6.056,35 kn, razlika kojih iznosi 10.570,53 kn. 

 

40.4.               Nalazu, mišljenju i očitovanju vještaka poklonjena je vjera u cijelosti, jer ga sud smatra stručnim i obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine

 

41.               Uvažavajući činjenicu da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 10.570,53 kn, u smislu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, tužitelju je na ime razlike više plaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početno ugovoreno, dosuđen ukupan iznos od 10.570,53 kn, odnosno mjesečni iznosi pobliže navedeni u izreci ove presude, kako tužbom i potražuje.

 

42.               Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

 

42.1.               Tužitelj na svaki pojedini mjesečni iznos potražuje zakonske zatezne kamate sukladno vještačkom nalazu, odnosno tekuće od prvog slijedećeg dana nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta, obzirom da rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate, pa mu je iste kao osnovane od tada valjalo dosuditi.     

 

43.               Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

44.               Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a, a visina troškova određena je prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, priloženom troškovniku, te u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje OT).

 

44.1.               Trošak tužitelja koji je bio potreban za svrhovito vođenje postupka odnosi se na sastav tužbe po tbr. 7/1 OT u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podnesaka od 13. kolovoza 2019. i 31. kolovoza 2020. po tbr. 8/1 OT u iznosima od po 1.000,00 kn, sastav podneska od 14. studenog 2019. po tbr. 8/3 OT u iznosu od 250,00 kn, zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 19. lipnja 2020. i 25. ožujka 2021. po tbr. 9/1 OT u iznosima od po 1.000,00 kn, pristup na ročište za objavu presude po tbr. 9/3 OT u iznosu od 500,00 kn, PDV u iznosu od 1.437,50 kn, a ne kako je u troškovniku traženo,  trošak financijskog vještačenja u punom iznosu od 3.000,00 kn, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 400,00 kn i na presudu u iznosu od 200,00 kn, tako da ukupni osnovani troškovi iznose 10.787,50 kn, te je iste tužitelju valjalo dosuditi, a sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 312,50 kn, odbiti. 

 

45.               Uzimajući u obzir naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Novoj Gradiški, 10. svibanj 2021.

                                                                                                             Sutkinja

 

                                                                                            Mirjana Šebalj Meglajec v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana po primitku iste. Žalba se podnosi ovome sudu pozivom na broj gornji.