-   -              Poslovni broj: 3 UsI-87/21-12

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja I. M. pok. R. iz D., kojeg zastupa opunomoćenica M. Ć. odvjetnica u D., protiv tuženika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Zagreb, Savska cesta 28, u postupku utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 30. travnja 2021., a objavljene 10. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Zagreb, KLASA: UP/II-371-01/20-04/17, URBROJ: 510-05-01-01/01-20-11 od 02. prosinca 2020., kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Zagreb, KLASA: UP/II-371-01/20-04/17, URBROJ: 510-05-01-01/01-20-11 od 02. prosinca 2020. odbijena je žalba I. M. iz D., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Š.-k. županije, Upravnog odjela za imovinsko – pravne i zajedničke poslove, KLASA: UP/I-019-06/19-03/22, URBROJ: 2182/1-20-20-20 od 24. veljače 2020., kao neosnovana.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem Š.-k. županije, Upravnog odjela za imovinsko – pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, KLASA: UP/I-019-06/19-03/22, URBROJ: 2182/1-20-20-20 od 24. veljače 2020. utvrđeno je da I. M. iz D., ne ostvaruje pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi na adresi D., Vukovarska …

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu navodeći kako osporavano rješenje, kao ni prvostupanjsko rješenje, nemaju uporišta ni u realnom stanju stvari, ni u pozitivno pravnim propisima, da su osporavana rješenja nejasna, proturječna sama sebi i razlozima rješenja, da su nejasni i proturječni razlozi o odlučnim činjenicama, a činjenično stanje u prethodnom postupku da je pogrešno utvrđeno što da je rezultiralo pogrešnom primjenom pozitivno pravnih odredbi.

Tužitelj ističe kako je osporavano rješenje doneseno u izvršenju pravomoćne presude ovog Suda poslovni broj UsI-588/20-8 od 23.10.2020. kojom je poništeno prethodno rješenje tuženika Klasa: UP/II-371-01/20-04/17, Urbroj: 510-05-01/01-20-02 od 17.06.2020. te je predmet vraćen na ponovni postupak, a tužitelju dosuđena naknada cjelokupnog troška upravnog spora, međutim da je tuženik u ponovljenom postupku zanemario stavove i upute koje je zauzeo naslovni Sud, te da je ponovno donio rješenje kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevima za stambenim zbrinjavanjem davanjem u najam stana na području državne skrbi na adresi D., Vukovarska … u kojem tužitelj neprekidno živi 25 godina i koji stan da je tužitelj vlastitim sredstvima i radom potpuno renovirao, te za koji treća strana nema nikakav interes, a tužitelj posjedovanjem predmetnog stana da ne krši prava trećih osoba.

Tužitelj navodi da je sve što je imao uložio u predmetni stan kojega je vlastitim sredstvima i radom potpuno renovirao čime da je povećao vrijednost stana obzirom da je u vrijeme ulaska u pošteni posjed stana isti bio u potpuno neuseljivom i derutnom stanju. Da je s godinama promijenio podove, instalacije i zatvore stana kao i kompletan novi namještaj. Da tužitelj nema drugo mjesto za život te da u predmetnom stanu sada živi s trudnom izvanbračnom partnericom i bolesnom majkom o kojoj skrbi, kao što da je prethodno u istom stanu skrbio o bolesnom ocu, sada pokojnom R. M. koji je bio dragovoljac Domovinskog rata tijekom kojega je postao vojnim invalidom jer je ostao bez noge i koji je ostvario pravo na obnovu obiteljske kuće u T..

Da mu je u nekom periodu tužiteljeve mladosti, pokojni otac ugovorom formalno prenio vlasništvo obnovljene kuće u T. bez njegova znanja i  shvaćanja potpisa, te da je tužitelj istu kuću bez da je prije preuzeo ključeve ili bilo kakav posjed, vlasništvo i korištenje formalno prebacio sa svoga imena odmah po saznanju te da i dalje nema nikakve nekretnine u svom vlasništvu, niti posjedu, niti da je tužitelj u međuvremenu stekao vlasništvo bilo koje druge nekretnine. Da je kuća u T. svakako zbog loše izvedene obnove propala te da nije u stanju da bi se u njoj moglo živjeti, dok da je u predmetni stan tužitelj uložio znatna sredstva, da u njemu živi s članovima obitelji, koji smještaj da je cijeloj obitelji nužan jer da nema drugog adekvatnog smještaja. Da je stan na primjerenoj lokaciji za majčino zdravstveno stanje i učestale odlaske liječniku, kao što da je bio primjeren za brigu o pokojnom ocu, te da je ujedno na lokaciji s koje tužitelj može neometano odlaziti na posao i brinuti o obitelji, da u navedenom stanu tužitelj namjerava zasnovati i vlastitu obitelj, te da bi gubitkom posjeda predmetnog stana bili istjerani na ulicu jer da nemaju nikakav drugi adekvatan smještaj.

Da je nesporno da tužitelj od završetka rata, dakle od druge polovice 1995. godine neprestano živi u prijepornom stanu do današnjeg dana te da drugi adekvatan smještaj ne posjeduje.

Da je činjenica koju je tužitelj naveo u postupku kako je imao u vlasništvu nekretninu u T. formalne naravi jer da nikad nije imao u vlasništvu nekretninu, niti da je ikad iselio negdje drugdje iz predmetnog stana te da nije ni znao da ima u vlasništvu nekretninu budući da njegov potpis na darovnom ugovoru nije ovjeren, niti da je ikada kao obdarenik uveden u posjed nekretnine, te da je istu odmah po saznanju da egzistira upis vlasništva na njegovo ime formalno darovao ugovorom 2008. godine.

Da je sukladno Zakonu o vlasništvu i Zakonu o obveznim odnosima, darovanje nekretnine pravovaljano ukoliko je sačinjeno u odgovarajućoj pisanoj formi s ovjerenim potpisom darovatelja, te ukoliko se prilikom potpisa ugovora između obiju ugovornih strana izvrši predaja nekretnine u posjed obdareniku, što da u konkretnom slučaju nije nikada izvršeno. Da je darovanje bez prave predaje u posjed sukladno važećoj sudskoj praksi i pozitivno-pravnim propisima ništavo te da ne proizvodi pravne učinke, zbog čega da u konkretnom slučaju nema elemenata odbijanju zahtjeva s navedenog  osnova.

Da tužitelj iako je fomalnopravno bio imenovan obdarenikom i kasnije upisanim nositeljem prava vlasništva nekretnine u K.O. T., nikad nije postao vlasnikom iste jer da ugovor o darovanju zbog nedostatka bitnog elementa predaje i uvođenja u posjed darovane nekretnine kao ništetan ugovor, nikad nije zaživio odnosno proizveo pravne učinke, zbog čega da tužitelj ne može trpjeti negativne posljedice ništetnog ugovora.

Također napominje da je spreman za slučaj potrebe u svrhu realizacije i odobrenja predmetnoga  zahtjeva vratiti iznos proporcionalan vrijednosti površine od 10 m2 koje je tužitelj tada kao  maloljetni član kućanstva imao po rješenju o obnovi, a koji je tuženik isplatio njegovom pokojnom ocu na ime obnove kuće u T., podredno da je spreman  prijeporni stan otkupiti, odnosno plaćati najamninu budući da nema drugog smještaja, a svakako da je nužno tužitelju omogućiti zadržavanje posjeda stana barem u funkciji najmoprimca dok tužitelj ne stvori uvjete za preseljenje.

Na navedene okolnosti predlaže izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu te izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka čija imena i adrese da će naknadno dostaviti, te predlaže izvršiti uvid u ratni put Ministarstva obrane od dana 12.3.1996., kao i uvid u spis tuženika.

Slijedom navedenog tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženog tijela te  tužitelju naknadi troškove upravnog spora.

Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 08. ožujka 2021. u cijelosti je osporilo navode tužitelja iznesene u tužbi te je ustrajalo u navodima iz osporavanog rješenja, kao i u navodima iz odgovora na tužbu.

U odnosu na tužbene navode tužitelja da darovanje bez prave predaje u posjed ne proizvodi pravne učinke zbog čega da nema mjesta odbijanju tužiteljevog zahtjeva te da tužitelj ne može trpjeti negativne posljedice ništetnog ugovora, da je spreman stan otkupiti odnosno plaćati najamninu, tuženo tijelo je navelo da su isti navodi neosnovani i to stoga što ugovor o darovanju nije ništetan, a kako da to tvrdi tužitelj, već da je kao valjan ugovor proizveo pravne učinke od dana sklapanja 1996. godine. Da tome u prilog ide i činjenica da je sam tužitelj, kao vlasnik isti objekt koji mu je darovan 1996. godine i za koji objekt je bio upisan kao vlasnik 12 godina, 2008. godine otuđio.

Shodno tome, a budući da je tužitelj 2008. godine otuđio useljivu obiteljsku kuću, da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da na strani tužitelja postoji zapreka  iz članka 8. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, slijedom čega da nije bilo osnove za drugačiju odluku o pravu na stambeno zbrinjavanje, te da je iz istih razloga žalba odbijena kao neosnovana.

Slijedom navedenog, tuženo tijelo je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 30. travnja 2021. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, koje su svoj izostanak opravdale, a sve na temelju odredbe čl. 37. stav 3. u svezi s odredbom čl. 39. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), Sud je na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja te uvidom u dostavljen spis tuženog tijela te u isprave koje su istom priložene, kao i u presudu ovog Suda poslovni broj UsI-588/20-8 od 23. listopada 2020., vođen načelom učinkovitosti, odbio predložene dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja te saslušanjem svjedoka, čija imena, ni adrese nisu navedeni u tužbi, kao suvišne, ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza.

Sud je izveo dokaze uvidom u isprave priložene spisu, kao i u spis tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, te u sve u isprave koje su istome priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

Opunomoćenica tužitelja u tužbi je popisala trošak zastupanja tužitelja.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka, cijeneći navode stranaka iznesene u tužbi, kao i odgovoru na tužbu, te ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženog tijela KLASA: UP/II-371-01/20-04/17, URBROJ: 510-05-01-01/01-20-11 od 02. prosinca 2020.

Među strankama je sporno ostvaruje li tužitelj pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na području posebne državne skrbi na adresi D., Vukovarska ...

Među strankama je sporno je li u ponovljenom postupku u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj UsI-588/20-8 od 23. listopada 2020. postupljeno po pravnom shvaćanju i primjedbama suda sadržanim u naprijed citiranoj presudi.

Tužba tužitelja nije osnovana.

Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima (Narodne novine, broj: 106/2018, 98/2019, dalje Zakona) je propisano da se ovim Zakonom uređuju kategorije korisnika koji mogu ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje, načini stambenog zbrinjavanja te uvjeti za ostvarivanje prava na stambeno zbrinjavanje.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da prava iz ovoga Zakona mogu ostvariti fizičke osobe koje prebivaju na područjima primjene ovoga Zakona ili se žele naseliti na područja primjene ovoga Zakona.

Odredbom članka 4. točkom 1. Zakona je propisano da se ostvarivanje prava iz ovoga Zakona osigurava korištenjem nekretnina u državnom vlasništvu kojima raspolaže i upravlja Središnji državni ured.

Odredbom članka 7. točkom 1. Zakona je propisano da se pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima primjene ovoga Zakona može ostvariti na sljedeće načine (u daljnjem tekstu: model stambenog zbrinjavanja) najmom obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu.

Odredbom članka 8. Zakona propisani su uvjeti koji moraju biti ispunjeni za pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima primjene ovoga Zakona, pa je tako propisano da pravo na stambeno zbrinjavanje na područjima primjene ovoga Zakona može ostvariti stranka i članovi njezine obitelji koji žive u zajedničkom kućanstvu pod uvjetom da:

1. u vlasništvu ili suvlasništvu nemaju drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan odgovarajuće stambene površine na području Republike Hrvatske, ili ako isti nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili u zadnjih 15 godina prije podnošenja prijave na listu prvenstva odnosno pokretanja postupka po službenoj dužnosti;

2. u vlasništvu ili suvlasništvu nemaju drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan odgovarajuće stambene površine u drugim državama u kojima borave odnosno u kojima su boravili, ili da isti nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili u zadnjih 15 godina prije podnošenja prijave na listu prvenstva odnosno pokretanja postupka po službenoj dužnosti;

3. nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca na području Republike Hrvatske i nisu ostvarili odgovarajuće pravo na stambeno zbrinjavanje po nekom drugom propisu ili nisu ostvarili drugo srodno pravo na području država u kojima borave i u kojima su boravili.

Odredbom članka 11. stavkom 1. Zakona propisano je da članovi obitelji korisnika prava na obnovu objekata s IV., V. i VI. stupnjem oštećenja po propisu o obnovi i korisnika stambenog zbrinjavanja te članovi obitelji koji su ostvarili pravo na stambeno zbrinjavanje po drugim propisima na teret državnog proračuna mogu ostvariti pravo iz članka 7. ovoga Zakona ako vrate iznos sredstava utrošenih u obnovu odnosno stambeno zbrinjavanje ili uz umanjenje količine građevnog materijala predviđenog za darovanje za iznos sredstava utrošenih u obnovu odnosno stambeno zbrinjavanje odnosno umanjenje stambene površine.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se iznos povrata sredstava u novcu obračunava u iznosu sredstava utrošenih u obnovu odnosno stambeno zbrinjavanje, u visini vrijednosti radova u vrijeme obnove odnosno u vrijeme ostvarenja prava na stambeno zbrinjavanje.

Odredbom članka 40. stavkom 1. Zakona, propisano je za osobe koje borave na temelju akata tijela državne uprave, drugih državnih tijela, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javnih trgovačkih društava i dugih pravnih osoba u stanovima u državnom vlasništvu kojima upravlja Središnji državni ured, a koje nemaju utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje od strane Središnjeg državnog ureda ili njegovih prednika, niti im je to pravo regulirano posebnim zakonom, Središnji državni ured zatražit će od nadležnog ureda državne uprave u županiji i nadležnog upravnog tijela Grada Zagreba utvrđivanje prava po službenoj dužnosti prema ovom Zakonu.

Stavkom 2., istog članka, propisano je da će se postupak utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje po službenoj dužnosti provesti i u odnosu na osobe koje u vrijeme stupanja na snagu ovoga Zakona borave ili prebivaju u stambenim jedinicama kojima upravlja Središnji državni ured, a koje su evidentirane kao korisnici tih stambenih jedinica u Središnjem državnom uredu najmanje pet godina prije stupanja ovoga Zakona na snagu.

Iz sadržaja spisa upravnog tijela te obrazloženja osporavanog rješenja razvidno je da je predmetni upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja proveden po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 40. st. 1. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, kojom je propisano će za osobe koje borave na temelju akata tijela državne uprave, drugih državnih tijela, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javnih trgovačkih društava i dugih pravnih osoba u stanovima u državnom vlasništvu kojima upravlja Središnji državni ured, a koje nemaju utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje od strane Središnjeg državnog ureda ili njegovih prednika niti im je to pravo regulirano posebnim zakonom, Središnji državni ured zatražit od nadležnog ureda državne uprave u županiji i nadležnog upravnog tijela Grada Zagreba utvrđivanje prava po službenoj dužnosti prema ovom Zakonu.

Osporavano rješenje koje tužitelj osporava predmetnom tužbom doneseno je u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj UsI-588/20-8 od 23. listopada 2020.

U obrazloženju naprijed citirane presude je, između ostalog, u bitnom navedeno:

„Iz navedenog slijedi da je tužitelju, kao članu obitelji korisnika prava na obnovu objekata s V. stupnjem oštećenja po propisu o obnovi utvrđeno pravo na stambeno zbrinjavanje, a koje pravo je u konkretnom slučaju realizirano u primjeni ranijeg propisa - Zakona o obnovi (Narodne novine, broj: 24/96, 54/96 i 87/96), pa bi sukladno sada važećem članku 11. Zakona mogao ostvariti pravo iz članka 7. Zakona, dakle i pravo na najam obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu, ako vrati iznos sredstava utrošenih u obnovu odnosno stambeno zbrinjavanje.

  Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelj saslušan u predmetnom upravnom postupku 23. siječnja 2020. i 30. siječnja 2020., međutim, nije razvidno da je tužitelj upoznat s navedenom mogućnosti, iako je tužitelj na zapisniku 23. siječnja 2020. izjavio da je spreman da sredstva uložena u obnovu kuće u T. vrati u cijelosti, a u podnesenoj tužbi ističe da je spreman u svrhu realizacije i odobrenja predmetnoga zahtjeva vratiti iznos proporcionalan vrijednosti površine od 10 m2 koje je tada kao maloljetni član kućanstva imao po rješenju o obnovi.

Iz obrazloženja rješenja nije razvidno od kakvog je utjecaja na odluku da za tužitelja postoji obveza povrata novčanog iznosa od 7.266,92 kune, temeljem članka 10. stavak 8. Zakona o područjima posebne državne skrbi (Narodne novine, broj: 86/08, 57/11, 51A/13, 76/14, 174/14 i 18/15).

Kako se tuženik pozvao na odredbu članka 40. stavak 1. i članak 8. Zakona, pri čemu nije imao u vidu odredbu članka 11. Zakona, Sud ocjenjuje da je osporenim rješenjem, uz obrazloženje koje je dano, povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Polazeći od svega prethodno izloženog, valjalo je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a, usvojiti tužbeni zahtjev i osporenu odluku poništiti, odnosno odlučiti kao u izreci presude. U ponovnom postupku tuženik je dužan pridržavati se primjedaba i shvaćanja ovog suda,  sukladno odredbi članka 81. stavak 2. ZUS-a.“

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja,  po ocjeni ovog Suda, nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, iz razloga koji slijede u daljnjem obrazloženju presude.

              Prvenstveno valja istaći da se postupak priznavanja prava provodi prema odredbama i pod uvjetima Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, a koji uvjeti u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nisu ispunjeni.

Među strankama nije sporno da tužitelj boravi u predmetnom stanu u D., na adresi Vukovarska …, broj stana …, kao član obiteljskog kućanstva sada pok. R. M. oca tužitelja, kojem je Rješenjem Komisije za privremeno korištenje stanova u  Gradu D. od 15. rujna 1995. predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje.

Među strankama nije sporno da je Rješenjem Upravnog odjela, Odsjeka za razvitak i obnovu, Š. županije, KLASA:UP/I-361-02/96-01/6020, URBROJ: 2182/1-04-96-01 od 07. siječnja 1997. utvrđeno da je R. M., sada pok. otac tužitelja, ima pravo na obnovu obiteljske kuće na adresi G. M. br. .., T. s utvrđenim V. stupnjem oštećenja, u kojoj će prebivati s članovima svoje obitelji: sa suprugom B., sinom I. te kćerkom I. M..

Dakle, u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije sporno da je I. M., ovdje tužitelj, član obitelji korisnika prava na obnovu te da  bi se na njega mogla primijeniti naprijed citirana odredba čl. 11. Zakona pod uvjetom da su na strani tužitelja kumulativno ispunjeni uvjeti propisani naprijed citiranom odredbom čl. 8. Zakona, a kako je to pravilno navelo i tuženo tijelo u obrazloženju osporavanog rješenja.

Naime, nesporna je činjenica da je tužitelj nekretninu koju mu je darovao sada pok. otac R. M. i to obiteljsku kuću izgrađenu na kč.br.21/7 K.O. T., G. M. …, (koja je obnovljena), darovao T. S. Ugovorom o darovanju od 21. srpnja 2008., a što nespornim proizlazi iz izjave tužitelja sadržane u Zapisniku pred prvostupanjskim upravnim tijelom od 30.01.2020., te iz Izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Š., ZK odjel D. K.O. T., zk.ul. 737 od 2020., a koje isprave su priložene spisu tuženog tijela koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu.

Slijedom naprijed nespornih utvrđenja, pravilno je postupilo tuženo tijelo kada je u ponovljenom postupku odbilo žalbu tužitelja izjavljenu na prvostupanjsko rješenje Š.-k. županije, Upravnog odjela za imovinsko – pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, KLASA: UP/I-019-06/19-03/22, URBROJ: 2182/1-20-20-20 od 24. veljače 2020., kojim je pravilno i zakonito utvrđeno da I. M. iz D., Vukovarska …, ovdje tužitelj, ne ostvaruje pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi na adresi D., Vukovarska ...

Tužbeni navodi tužitelja da u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nije pravilno utvrđeno činjenično stanje te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo nisu osnovani, budući da suprotno proizlazi iz dostavljenog spisa tuženog tijela te isprava koje su istom priložene.

              Pored navedenog, valja istaći da predmet upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nije kupoprodaja predmetnog stana već utvrđivanje prava na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na području posebne države službi, u konkretnom slučaju predmetne nekretnine, pa stoga tužiteljevi navodi da je spreman predmetni stan otkupiti budući da nema drugog smještaja, nisu, niti mogu biti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, tužbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost, ni pravilnost rješenja tuženog tijela, već je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

              Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točci I. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, Sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako  tužitelj nije uspio u predmetnom u pravnom sporu, to je zahtjev opunomoćenice  tužitelja za naknadom troškova predmetnog upravnog spora valjalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točci II. izreke.

 

U Splitu 10. svibnja 2021.

 

                                                                                                                                                    S U D A C

 

                                                                                                                                     Leandra Mojtić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić