-   -              Poslovni broj: 8 UsIcar-30/20-13

 

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

     Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja TURISTIČKO-ŠPORTSKA LUKA B. V. d.o.o. za turizam, šport i usluge, B. V., , OIB:…, zastupanog po direktoru M. B., protiv tuženika Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko-Frankopanska 60, zastupanog po opunomoćeniku J. V., zaposleniku tuženika, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine B. V., radi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije ( u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 30. travnja 2021. godine, u prisutnosti stranaka, 10. svibnja 2021. godine,

                                                       

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, KLASA: UP/I-471-01/20-11/53, URBROJ: 513-02-8008/6-20-1 od 04. studenog 2020. godine.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u pravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471-01/20-11/53, URBROJ: 513-02-8008/6-20-1 od 04. studenog 2020. godine je u bitnom naveo: da je u razdoblju od 01. ožujka 2016. do 03. rujna 2017. godine djelatnost na pomorskom dobru obavljao zakonito  i to temeljem Odluke Općinskog vijeća Općine B. V. o davanju luke posebne namjene-privezišta na privremeno korištenje, koja odluka je u smislu Zakona o koncesijama, zamijenila ugovor o koncesiji; da je odluka Općinskog vijeća Općine B. V. od 07. lipnja 2016. godine utemeljena na Obavijesti Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo od 23. svibnja 2016. godine, kojom je Općinsko vijeće Općine B.V. upućeno da za predmetno razdoblje za koje nije dodijeljena koncesija i zaključen ugovor o koncesiji, nakon što je istekao raniji ugovor o koncesiji, nadomjesti tako što će Općinsko vijeće Općine B. V. donijeti odluku o davanju luke posebne namjene-privezišta, na  privremeno korištenje; da tuženik neosnovano spori zakonitost navedene odluke Općinskog vijeća Općine B. V., navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o prijenosu ovlaštenja da davanje koncesije na Općinsko vijeće Općine B. V. u smislu članka 21. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, budući da navedenoj Odluci Općinskog vijeća nije prethodila odluka Županijske skupštine i odgovarajući prijedlog Župana; da tuženik navedeni podnesak-Obavijest od 23. svibnja 2016. godine pogrešno smatra običnim dopisom. Spori sadržaj Očitovanja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 4. studenog 2020. godine.

 

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. Ističe da je prije početka nadzora odgovornoj osobi tužitelja uručena obavijest o poreznom nadzoru, s tim da je tužitelj i prije zakazanog početka nadzora bio upoznat da će se provesti nadzor te je tražio odgodu; da je nakon provedenog nadzora sa odgovornom osobom tužitelja obavljen zaključni razgovor; da je tuženik dana 12. studenog 2019. godine zaprimio zahtjev Županijskog državnog odvjetništva u Splitu od dana 13. 09. 2019. godine kojim se tuženik poziva na postupanja po prijavi-podnesku od 06. veljače 2017. godine u kojoj se navode nezakonitosti u svezi dodjele i korištenja koncesije na pomorskom dobru na području Općine B. V. po davatelju koncesije Splitsko-dalmatinskoj županiji i Općini B. V. tj. tužitelju kao koncesionaru. Isto tako da je Županijsko državno odvjetništvo podneskom od 12. studenog 2019. požurilo postupanje po navedenoj prijavi. Slijedom navedenog da je nadzor proveden temeljem zahtjeva Županijskog državnog odvjetništva u Splitu; da je nadzorom utvrđeno da tužitelj nezakonito obavljao djelatnost bez koncesije u razdoblju od 01. ožujka 2016. do 03. rujna 2017. godine; da je sukladno Uputi za postupanje Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda od 20. veljače 2019. godine tužitelju obračunata obveza zbog obavljanja djelatnosti bez koncesije za razdoblje od 01. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017. godine, koja naknada je obračunana prema odredbama Općeg poreznog zakona tj. da je naknada obračunana za razdoblje kada je važio raniji Zakona o koncesijama, te da je zapisnik o poreznom nadzoru za navedeno razdoblje dostavljen Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu; da je također obračunana posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije na pomorskom dobru za razdoblje od 22. srpnja do 03. rujna 2017. godine, koja naknada je obračunana temeljem odredbi Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je stupio na snagu 22. srpnja 2017. godine; da je naknada za razdoblje od 22. 7. do 03. 9. 2017. godine utvrđena sukladno članku 16. B1.Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04 do 10/17), a u odnosu na korištenu površinu pomorskog dobra od 34.910 m2 (što je utvrđeno iz prethodnog ugovora o koncesiji); da je nadzorom utvrđeno da je tužitelj ostvario primitke-prihode bez valjane pravne osnove (bez ugovora o koncesiji) za razdoblje od 22. 7. do 03. 9. 2017. godine i da je u istom razdoblju imao rashode (što je potvrdila i odgovorna osoba tužitelja), pa da je temeljem članka 89. stavak 7. navedenog Zakona o koncesijama, za iznos razlike primitaka i izdataka utvrđena imovinska korist. Vezano za tužbeni navod  da je tužitelj na ime koncesijske naknade za razdoblje od 01. 3. 2016. do 3. 9. 2017. godine plaćao naknadu u iznosima koji se navode u, tuženik je istakao da  se ne radi o pravovaljanim uplatama jer su uplate koje tužitelj spominje nisu uplaćene u korist Državnog proračuna RH već da su uplaćene na žiro račun na kojeg je tužitelj i ranije vršio uplate dok je imao koncesiju koja je egzistirala do 01. 3. 2016. godine tj. da je tužitelj nastavio  s plaćanjem naknade i nakon isteka koncesije ali na račun istekle koncesije a ne na račun propisan člankom 91. Zakona o koncesijama; da je u tijeku nadzora tuženik upućivao tužitelja da u suradnji sa davateljem istekle koncesije-Splitsko-dalmatinskom županijom zatraži povrat uplata od Registra Koncesija. Isto tako da je jedna uplata izvršena sa računa općine B.V., s OIB-om općine B. V., umjesto tužitelja, radi čega da je tužitelj upućivan da od Ministarstva financija, Središnjeg ureda za proračun zatraži povrat navedene pogrešne uplate; da su se neke uplate odnosile na naknadu za koncesiju po novom Ugovoru o koncesiji koji je na snazi od 04. rujna 2017. godine; da je neosnovan tužbeni navod kojim se osporava obračunata naknada uz obrazloženje da je tužitelj za predmetno razdoblje od 01.03.2016. do 03.09.2017. godine imao privremenu odluku Općinskog vijeća Općine B. V. o privremenom korištenju luke, koja odluka je utemeljena na Obavijesti Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo od 23. svibnja 2016. godine; da prema članku 21. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, Županijska skupština na prijedlog Župana, a na zahtjev grada/općine može ovlaštenje za davanje koncesije na području grada/općine povjeriti gradu/općini, te u tom slučaju odluku o davanju koncesije donosi gradsko odnosno općinsko vijeće; da u konkretnom slučaju nije riječ o davanju ovlaštenja Županijske skupštine na prijedlog Župana za dodjelu koncesije Općini B. V., već da se radi o dopisu koji je Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za turizam i pomorstvo uputilo Općini B. V., u kojem dopisu se ne navodi zakonski temelj za donošenje iste; da je spisu priložen i dopis Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo od 11. srpnja 2016. godine (dakle, nakon Obavijesti od 23.05.2016.), kojim je dat odgovor na upit vijećnika Općinskog vijeća Općine B. V .u kojem je u bitnom navedeno, „za luku posebne namjene-marinu u B. V. nije izdana koncesija pa ni privremena“, čime se jasno dalo do znanja tužitelju da obavlja djelatnost bez pravne osnove obzirom da nema koncesiju, te da „Obavijest“ od 23.05.2016. je bez pravnog učinka. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije.

 

3. Osporenim rješenjem u točki I. 1.1 izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju) za razdoblje od 22. srpnja 2017. do 03. rujna 2017. godine i to: - stalni dio u iznosu od … kn; - promjenjivi dio u iznosu od … kn. Točkom I.1.2 obračunate su zatezne kamate kao u rješenju.

Točkom II. utvrđuje se i oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije u razdoblju od 22. srpnja 2017. do 03. rujna 2017. godine u iznosu od … kuna. Točkama 3. do 6. izreke rješenja tužitelju je naloženo da utvrđeni iznos uplati u korist Državnog proračuna RH i da dostavi dokaz o uplati, te nakon toga da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, uz upozorenje da u slučaju neizvršenja uplate će se naplata provesti ovrhom.

 

4. Tužitelj je sudu  dana 12. ožujka 2021. godine dostavio podnesak kojim se je očitovao na odgovor na tužbu dostavljen uz poziv za raspravu. U podnesku je u bitnom ostao kod tužbenih navoda. Ustraje u tužbenom navodu da je tužitelj nakon isteka prethodne koncesije za korištenje predmetnog dijela pomorskog dobra (koja je istekla 29. veljače 2016. godine), zakonito koristio isto pomorsko dobri i to temeljem Odluke Općinskog vijeća Općine B. V. o davanju luke posebne namjene-privezišta na privremeno korištenje, kojom odlukom je tužitelju privremeno (do sklapanja ugovora o koncesiji), dano na korištenje predmetno pomorsko dobro. Predložio je da se u upravni spor kao zainteresirane osobe uključe Općina B. V. i Županija Splitsko-dalmatinska, Upravni odjel za pomorstvo i turizam, te da se kao svjedoka sasluša S. Č., pročelnik istog županijskog odjela.

Rješenjem suda od 15. ožujka 2021. godine pozvana je Općina B. V. i Županija Splitsko-dalmatinska (Upravni odjel za pomorstvo i turizam), da se uključe u ovaj upravni spor kao zainteresirane osobe.

Općina B. V. sukladno pozivu suda se je uključila u upravni spor, te je sudu dana 08. travnja 2021. godine dostavila podnesak-odgovor na tužbu, dok se u upravni spor nije uključila Županija Splitsko-dalmatinska. U odgovoru na tužbu zainteresirana osoba B. V. je navela da je tužba osnovana, te je u bitnom istakla da se pridružuje tužbenim navodima i navodima iz tužiteljevog podneska od 10. ožujka 2021. godine (zaprimljenog u sudu 12.03.2021.).

Tužitelj je dana 23. travnja 2021. godine sudu dostavio podnesak u kojem je u bitnom ponovio tužbene navode te navode iz svog podneska od 12. ožujka 2021. godine, te osporio pravnu snagu Mišljenja/očitovanja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 12. listopada 2020. godine iz razloga navedenih u podnesku, a ustrajao je u prijedlogu da u spor uključi kao zainteresirana osoba i Splitsko-dalmatinska županija, Ured za pomorstvo i turizam, podredno da se sasluša svjedok S. Č.. Naveo je da je od tuženika dana 21. travnja 2021. godine zaprimio rješenje kojim je usvojen tužiteljev zahtjev za odgodom izvršenja osporenog rješenja do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

Na ročištu od 30. travnja 2021. godine zz tužitelja je iskazao da ostaje u cijelosti kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva kao i sadržaja podneska od 12. ožujka i 23. travnja 2021. godine. Opunomoćenik tuženika je iskazao da ostaje kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

Sud je odbio prijedlog da se sasluša svjedok S. Č., pročelnik Ureda za  pomorstvo i turizam Županije Splitsko-dalmatinske, jer je ocijenjeno da je isto nepotrebno i da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze može donijeti pravilna  i zakonita odluka i  bez izvođenja navedenih dokaza.

 

5. U dokaznom postupku  pregledana je tužba, osporeno rješenje tuženika od 04. studenog 2020. godine, odgovor na tužbu tuženika, odgovor na tužbu zainteresirane osobe Općine B. V. od 8. travnja 2021. godine, podnesci tužitelja od 12. ožujka i 23. travnja 2021. godine, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je rješenjem zakonito tužitelj obvezan na plaćanje posebne naknade s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio) za označeno razdoblje, te da li mu se zakonito oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru.

Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, ugovora o podkoncesiji, podugovora i ugovora s takvim svojstvom sklopljeni sklopljeni s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji, obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodjeljene koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2009. do 15. studenog 2019. godine kod tužitelja, o čemu su sastavljen zapisnik od 27. ožujka 2020.

 

7. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03 do 56/16, dalje: ZOPD) pomorsko dobro je opće dobro do interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu posebnu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom.

Odredbom članka 16. Zakona propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona.

Člankom 12. st. 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj:69/17) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

Člankom 89. st. 1. Zakona o koncesijama propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka  utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7. istog članka propisano je da će se, ako posebnim propisom nije drukčije propisano, imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti oduzeti rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisaa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi. Stavkom 8. istog članka  je propisano da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka zapisnik o provedenom nadzoru se dostavlja državnom odvjetništvu i tijelu javne vlasti, odnosno pravnoj osobi koja je u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonom nadležna za davanje koncesije u odnosnom području.

Člankom 16.B.1 Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04 do 10/17) određeni su kriteriji za utvrđivanje početnog iznosa stalnog i promjenjivog dijela naknade za koncesiju na pomorskom dobru za luke nautičkog turizma  na način da se stalni dio naknade određuje po 2,00 kn zauzete površine pomorskog dobra dok se promjenjivi dio naknade izračunava u iznosu od 2,00 % od prihoda  ostvarenog obavljanjem djelatnosti.

 

8. Iz navedenih odredbi Zakona o koncesijama vidljivo je da  postoji zakonska osnova da se korisniku koji pomorsko dobro koristi bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji, za razdoblje nakon 22. srpnja 2017. godine, kada je navedeni Zakon stupio na snagu, utvrdi obveza s osnova korištenja pomorskog dobra bez koncesije, jer je isti Zakon propisao obvezu plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju u slučaju kada se utvrdi korištenje pomorskog dobra bez koncesije.

Prema stanju spisa proizlazi da je nadzor  u svezi provjere zakonitosti dodjele i korištenja koncesije na pomorskom dobru na području općine B. V. proveden temeljem zahtjeva Županijskog državnog odvjetništva u Splitu (povodom zaprimljene prijave), te nakon požurnice istog tijela.

Ovlaštene osobe tuženika su postupajući po predmetnoj prijavi, dostavljenoj od Županijskog državnog odvjetništva u Splitu utvrdili da je između Splitsko-dalmatinske županije, kao davatelja koncesije i tužitelja, kao ovlaštenika koncesije, dana 27. veljače 2004. godine sklopljen Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu izgradnje i korištenja luke posebne namjene privezišta na dijelu k.o. B.V., predio L., sve u skladu s Detaljnim planom uređenja „športsko-turističke lučice“ B. V. Ugovorom o koncesiji tužitelju je dodijeljena koncesija na pomorskom dobru  na površini od … m2 (kopno … m2 i more … m2), a na rok od 12 godina i to za razdoblje od 01. ožujka 2004. do 29. veljače 2016. godine.

Dakle, tužitelju je koncesija za korištenje pomorskog dobra istekla 29. veljače 2016. godine, a kako je tužitelj nastavio koristiti pomorsko dobro (obavljati djelatnost na pomorskom dobru) i nakon isteka ugovora o koncesiji, nadzorom je utvrđeno da tužitelj počevši od 01. ožujka 2016. godine nezakonito koristio predmetno pomorsko bez koncesije radi obavljanju svoje djelatnosti, tako da je nezakonito pomorsko dobro koristio do 03. rujna 2017. godine, kako je utvrđeno Zapisnikom od nadzoru  od 27. ožujka 2020. godine.

Istaći je da je tužitelj dobio novu koncesiju temeljem zaključenog ugovora o koncesiji na pomorskom dobru počevši od 04. rujna 2017. godine.

Radi utvrđenog nezakonitog korištenja pomorskog dobra (obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru), osporenim rješenjem tuženika, tužitelju je temeljem članka 89. Zakona o koncesijama, obračunata  naknada  s obilježjem naknade za koncesiju ali samo za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o koncesijama (22. srpnja 2017.), dok mu za razdoblje od 01. ožujka 2016. do 21. srpnja 2017. godine (do kada je važio raniji Zakon o koncesijama („Narodne novine, broj:143/12), osporenim rješenjem nije obračunata naknada već je tuženik postupio sukladno članku 89. stavak 8. Zakona o koncesijama te je Zapisnik o nadzoru dostavljen Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, tako da obračun naknade za to razdoblje ne bi trebao biti predmet ovog upravnog spora jer će se pitanje plaćanja naknade za taj dio rješavati u postupku kojeg provodi ODO Split, odnosno u slučaju spora kod nadležnog redovnog suda.

 

9. Kako tužitelj nije dobio koncesiju za korištenje pomorskog dobra i kako nije sklopio novi ugovor o koncesiji, nakon što je dana 29. veljače 2016. godine istekao prethodni ugovor o koncesiji, tužitelj je isto pokušao nadomjestiti na način da je Općinsko vijeće Općine B. V. dana 07. lipnja 2016. godine donijelo Odluku o davanju luke posebne namjene-privezišta, u B. v. kojom je tužitelju privremeno (do sklapanja ugovora o koncesiji), dano na korištenje predmetno pomorsko dobro, pritom tužitelj smatra da je navedena Odluka u potpunosti (zakonski), privremeno nadomjestila nedostatak ugovor o koncesiji za korištenje pomorskog dobra.

Međutim, prema ocjeni Suda neosnovani su navodi tužitelja o pravnoj snazi navedene Odluke Općinskog vijeća Općine B.V., na način da bi ista odluka u potpunosti mogla zamijeniti imati pravnu snagu ugovora o koncesiji, kojeg tužitelj nije imao.

Neosnovani su navodi tužitelja kojima tužitelj ističe da je navedena Odluka Općinskog vijeća Općine B. V .ima pravnu snagu ugovora o koncesiji obzirom da je ta odluka utemeljena na Obavijesti koju je dostavila Županija Splitsko-dalmatinska, Upravni odjel za turizam i pomorstvo. Naime, sukladno članku 21. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisana je mogućnost da se ovlaštenje za davanje koncesije na području grada/općine povjeri (prenese) na grad/općinu, ali samu u slučaju da se poštuje propisani postupak, i to: da postoji zahtjev općine/grada  za prijenos ovlaštenja za dodjelu koncesije upućen Županijskoj skupštini koja o takvom prijedlogu donosi odluku, nakon što se za to  pribavi prijedlog Župana.

Sagledavajući sadržaj podneska Županije Splitsko-dalmatinske, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo, zv. „Obavijest“ od dana 23. svibnja 2016. godine,  sud ocjenjuje da navedeni podnesak nikako ne može zamijeniti  propisanu proceduru za prijenos ovlaštenja za dodjelu koncesije, jer ista Obavijest ne može nadomjestiti nedostatak prijedloga Župana kao ni izostanak odluke Skupštine Splitsko-dalmatinske županije, kojom odlukom bi se sukladno članku 21. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ovlast dodjele koncesije na pomorskom dobru sa skupštine Splitsko-dalmatinske županije prenijela na Općinsko vijeće općine B. V.. Navedeno proizlazi i iz podneska-očitovanja Županije Splitsko-dalmatinske, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo od dana 11. srpnja 2016. godine, kojim je odgovoreno na upit vijećnika Općinskog vijeća Općine B. V. kojim se tražio odgovor da li tužitelj ima  koncesiju za pomorsko dobro nakon isteka ranije koncesije, u kojem očitovanju je jasno potvrđeno da tužitelj nema koncesiju.

S obzirom na navedeno, po ocjeni suda pravilno je tuženik utvrdio da je tužitelj koristio pomorsko dobro-obavljao djelatnost bez koncesije.  

 

10. Stoga, kako je nadzorom utvrđeno, da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru u luci posebne namjene-privezišta u B. v., na način da je navedeni dio pomorskog dobra koristio bez koncesije, zakonito je tužitelju utvrđena obveza po osnovi naknade s obilježjem naknade za koncesiju, pa su neosnovani tužbeni navodi kojim se osporava osnovanost utvrđivanja obveze po osnovi  naknade s obilježjem naknade za koncesiju.

Tužiteljev navod da je on i u spornom razdoblju kada nije imao koncesiju na pomorskom dobru i zaključen ugovor o koncesiji, vršio uplate naknade za korištenje pomorskog dobra, nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke jer se ne radi o pravovaljanim uplatama, budući da uplatu nije vršio sukladno članku 91. Zakona o koncesijama, već je tužitelj nakon isteka ranijeg ugovora o koncesiji nastavio plaćati naknadu na račun istekle koncesije.

Uplata javnih davanja smatra se pravilno obavljenom ako je izvršena na ispravan uplatni račun i ispravan model i poziv na broj odobrenja primatelja, sukladno odredbama Naputka o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba (Glava VIII toč.8).

Iz odgovora na tužbu je vidljivo da je tuženik upućivao tužitelja na koji način da zatraži povrat pogrešno uplaćenih sredstava što tužitelj očito nije učinio.

Imovinska korist tužitelju je pravilno utvrđena sukladno članku 89. stavak 7. ZOK-a, prema  kriterijima iz članka 16. Uredbe, što je utvrđeno prema podacima o iznosa primitaka i izdataka (koji podaci su prema stanju spisa nesporni) i to kao razlika primitaka i izdataka u vezano za obavljanje djelatnosti tužitelja na pomorskom dobru.

Neosnovani su navodi tužitelja iz podneska od 23. travnja 2021. godine da bi rješenje tuženika od 13. travnja 2021. godine, kojim je odgođeno izvršenje rješenja tuženika od 04.11.2020. godine, imalo dokaznu snagu u ovom upravnom sporu, jer to što je istim rješenjem odgođeno izvršenje navedenog rješenja tuženika nema nikakvog značaja za rješavanje ovog upravnog spora jer se istim rješenjem samo odgađa izvršenje bez rješavanja merituma ove upravne stvari.

Istaći je da je u sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, a vezano za primjenu odredbi ZOK-a (čl. 12. i 89.) ovaj sud donio identične presude te da je  u postupku po žalbi tužitelja jedna od njih (presuda broj: 8 UsIcar-18/19 od 25. listopada 2019. godine) potvrđena presudom Visokog upravnog suda broj: Usž -473/20-2 od 22. srpnja 2020. godine.

Slijedom navedenog osporeno rješenje je zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS-a),odbiti tužbeni zahtjev, odnosno presuditi kao u izreci.

 

U Splitu, 10. svibnja 2021. godine

 

SUDAC

 

                  Studenko Vuleta, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

 

DNA:

-          tužitelju Turističko-Športska luka B. V. d.o.o., B. V., , uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko-Frankopanska 60, uz zapisnik o objavi,

-          zainteresiranoj osobi, Općini B. V., uz zapisnik o objavi,

-          u spis.

 

za točnost otpravka-ovlašteni službenik

 

Nataša Rogošić