Broj: Revr 2279/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice B. Č. iz V., K., OIB: ... i drugotužitelja P. Č. iz V., K., OIB: ..., koje oboje zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i G. iz Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o. Podružnica Z. v., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. T., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotužiteljice i drugotužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1532/15-2 od 8. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2575/11-24 od 28. travnja 2015., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija prvotužiteljice B. Č. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Revizija drugotužitelja P. Č. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev prvotužiteljice kojim od tuženika na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i naknade imovinske štete potražuje isplatu iznosa od 221.350,00 kn kao i tužbeni zahtjev drugotužitelja da mu tuženik na ime imovinske i neimovinske štete isplati iznos od 85.355,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2011. do isplate (točka I. izreke). U točki II. izreke presude naloženo je prvotužiteljici i drugotužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 26.708,50 kn, dok je odbijen zahtjev prvotužiteljice i drugotužitelja za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe prvotužiteljice i drugotužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. u vezi s odredbom čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), dakle radi bitne povrede odredaba parničnog postupka i radi pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku odluku te prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija prvotužiteljice nije osnovana, a revizija drugotužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Protivno tvrdnji u reviziji, po ocjeni ovog suda u dosadašnjem postupku nije došlo do bitnih povreda odredaba parničnog postupka predviđenih u čl. 354. st. 2. ZPP.

Nije ostvaren niti razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpe zbog smrti njihova sina i brata T. Č., koji je smrtno stradao na radu kod tuženika 22. veljače 2006.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je prigovor zastare osnovan. Naime, sudovi su utvrdili da je drugotužitelj zbog smrti svog brata koji je smrtno stradao 22. veljače 2006. podnio kaznenu prijavu nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu protiv Ž. G. kao osobe odgovorne za nadzor i koordinatora radova tuženika, a koja kaznena prijava je odbačena time da je drugotužitelj P. Č. kao oštećenik i ovlašteni tužitelj preuzeo kazneni progon protiv Ž. G., ali nakon ispitivanja okrivljenika nije podigao novu optužnicu protiv okrivljenika, čime se taj postupak smatra dovršenim. Kako kazneni postupak protiv Ž. G. nije okončan donošenjem osuđujuće pravomoćne presude, to su sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 231. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) koja propisuje dulji rok zastare u slučaju naknade štete prouzročene kaznenim djelom te da je prigovor zastare osnovan i tužbeni zahtjev neosnovan.

U reviziji tužitelji ističu, suprotno utvrđenjima nižestupanjskih sudova, da je došlo do prekida zastare jer da su tužitelji na vrijeme poduzimali radnje pred nadležnim tijelima slijedom čega je došlo do prekida zastare potraživanja, a zastarni rok je počeo teći ispočetka.

Prema odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

S obzirom na to da u konkretnom slučaju povodom podnesene kaznene prijave kazneni postupak nije pokrenut, jer tužitelji kao oštećenici nisu podigli optužnicu protiv okrivljenika, kazneni postupak nije niti vođen niti dovršen pravomoćnom osuđujućom presudom, pa se ne može govoriti o prekidu zastare kaznenog gonjenja, a time i zastare zahtjeva za naknadu štete u smislu čl. 231. ZOO.

Stoga je pravilno odbijen tužbeni zahtjev i primijenjeno materijalno pravo i to odredba čl. 231. ZOO koja propisuje dulji rok zastare, a koja odredba se primjenjuje u situaciji kada je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom, što u ovom predmetu nije slučaj. Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

Iako su tužitelji podnijeli jednu tužbu, u smislu odredbe čl. 37. ZPP-a riječ je o samostalnim tužbenim zahtjevima svakog tužitelja, pa je za ocjenu dopuštenosti revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva. Drugotužitelj je istaknuo tužbeni zahtjev za isplatu 85.355,00 kn na ime naknade štete.

S obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela presude za drugotužitelja ne prelazi propisani iznos 200.000,00 kn, revizija drugotužitelja nije dopuštena pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. ZPP istu odbaciti kao nedopuštenu. U konkretnom slučaju nema pretpostavki niti za odlučivanje o izvanrednoj reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer drugotužitelj u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje niti izložio razloge zbog kojih smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Zagreb, 12. srpnja 2017.