Broj: Revt 392/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. Z., OIB ... kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika B. M., OIB ..., kojeg zastupa M. M., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. M. i B. M. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5865/15-6 od 11. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-5213/09 od 8. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2017.

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku B. M., Z., OIB ... isplatiti tužitelju C. b.. d.d. u Z., OIB ... iznos od 168.100,00 kn u roku 8 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja povrh dosuđenog iznosa kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.“

              Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Djelomično se odbijaju kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5213/09 od 8. svibnja 2015. u točki I. njezine izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 44.378,79 kuna s pripadajućom kamatom i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 168.100,00 kn od 11. prosinca 1992. do 1. kolovoza 1993.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5213/09 od 8. svibnja 2015. u dijelu točke II. izreke i u točki III. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 168.100,00 kn tekuću od 2. kolovoza 1993. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od osam dana.

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 49.270,56 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2016. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od osam dana.

3. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 8.781,67 kn u roku od osam dana.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Tuženik reviziju podnosi zbog materijalnopravnih i procesnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku kao i prvostupanjsku presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. te čl. 497.a ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kn, odnosno ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a) i čl. 373. b) ZPP-a.

Revizijom pobijani dio drugostupanjske presude odnosi se na isplatu novčanog iznosa koji ne prelazi zakonom propisan minimum za dopuštenost revizije iz čl. 497 a. ZPP-a.

No, iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika upravo primjenom odredbe čl. 373. a) ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu. Time su se ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a za dopuštenost tzv. redovne revizije protiv pobijane drugostupanjske presude, neovisno o činjenici što protiv iste a primjenom vrijednosnog kriterija iz čl. 497. a. ZPP-a takva revizija ne bi bila dopuštena.

Kod takve procesne situacije, a kada je dakle protiv pobijane presude dopušteno podnijeti redovnu reviziju, nema mjesta podnošenju izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, a kako je to međutim učinio tuženik, zanemarujući činjenicu da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373. a) ZPP-a. Stoga bez obzira na sadržaj revizije tuženika, ovaj sud je sa istom postupao kao da se radi o redovnoj reviziji, te polazeći od odredbe čl. 392. a) ZPP-a pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet postupka je isplata dospjelog novčanog potraživanja tužitelja s osnova ugovora o kreditu te nemogućnosti naplate izdane mjenice kao sredstva osiguranja.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

-       da su tužitelj kao kreditor i T. p. s p.o. kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu,

-       da je za osiguranje kredita tuženik potpisao bjanko mjenicu,

-       da je ugovor o kreditu zbog neplaćanja otkazan 10. prosinca 1992.

-       da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je potraživanje tužitelja na dan otkaza kredita iznosilo 168.100,00 kuna na ime glavnice dok preostali dio od 44.378,79 kuna na ime obračunatih kamata nije moguće utvrditi jer nema potrebnih isprava na temelju kojih bi se mogla izvršiti kontrola obračuna kamata

Prvostupanjski sud je utvrdio da na predmetni tužbeni zahtjev, njegovu činjeničnu i pravnu osnovu valja primijeniti odredbu iz čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96) odnosno Zakon o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94). Primjenom navedenog materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje sud je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu 168.100,00 kuna, dok je tužbeni zahtjev odbijen povrh ovog iznosa obzirom provedenim dokazom knjigovodstveno financijskog vještačenja sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva.

Sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke navodi da dosuđeni iznos od 168.100,00 kuna predstavlja dug tuženika s osnova glavnice na dan 11. prosinca 1992. Obzirom da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu (čl. 29. ZOO) drugostupanjski sud je na temelju čl. 373. a  ZPP preinačio prvostupanjsku presudu te je na dosuđeni iznos od 168.100,00 kuna dosudio tužitelju i zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 31. st. 2. ZOO.

Takvo stajalište drugostupanjskog suda je pravilno te ga prihvaća i ovaj sud.

Suprotno navodima revidenta u predmetnom postupku sudovi prvog i drugog stupnja nisu pogrešno primijenili materijalno pravo odnosno odredbe pravila o teretu dokazivanja. Sudovi su svoje odluke donijeli na temelju provedenog dokaznog postupka koji je u presudama jasno obrazložen, te je iz tako provedenog dokaznog postupka vidljivo da su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev u onom dijelu u kojem ga je tužitelj dokazao dostavljenom dokumentacijom i provedenim vještačenjem, dok je tužbeni zahtjev odbijen u onom dijelu u kojem vještak nije mogao utvrditi visinu duga zbog pomanjkanja dokumentacije u spisu.

Nadalje suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 365. st. 1. ZPP obzirom je drugostupanjski sud ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tuženika, te je drugostupanjski sud obrazložio sve žalbene navode tuženika.

Radi svega navedenog, a na temelju čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

Zagreb, 12. srpnja 2017.