Broj: Revr 603/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz G., kojeg zastupa punomoćnica J. L.-P., odvjetnica u P., protiv tuženika V. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-903/12-3 od 12. veljače 2013. kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2676/11-24 od 17. travnja 2012., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja J. P., preinačava se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžr-903/12-3 od 12. veljače 2013. u točki II. izreke i sudi:

 

„Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2676/11-24 od 17. travnja 2012. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju razliku plaće preko iznosa od 93.738,10 kn do iznosa od 148.496,68 kn (za iznos od 54.758,58 kn) te u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 11.903,85 kn do iznosa od 18.895,00 kn (za iznos od 6.991,15 kn).“

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 148.496,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u izreci presude i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 18.895,00 kn, sve u roku 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata, na ime razlike plaće, u iznosu do 93.738,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenom u izreci presude te isplata parničnog troška u iznosu od 11.903,85 kn (točka I. izreke), dok je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće preko iznosa od 93.738,10 kn do iznosa od 148.496,68 kn (za iznos od 54.758,58 kn) te u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 11.903,85 kn do iznosa od 18.895,00 kn (za iznos od 6.991,15 kn) te je suđeno: 1. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 54.758,58 kn. 2. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 6.991,15 kn (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev reviziju je izjavio tužitelj pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku odluku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske odluke u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382.  st. 2. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete proizašle iz štetnog događaja u kojem je tužitelj kao radnik tuženika zadobio ozljedu na radu zbog koje mu je utvrđena invalidnost te je umirovljen od 3. rujna 2003., pa predmetnom tužbom potražuje na ime materijalne štete razliku između prosječne isplaćene plaće usporednog radnika i isplaćene mirovine za razdoblje od travnja 2008. do rujna 2011.

 

U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj zadobio ozljedu na radu te da je odgovornost tuženika utvrđena presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1313/05 od 1. srpnja 2008., koja je postala pravomoćna 15. veljače 2011. Kako je u tom postupku utvrđeno da postoji razlika između prosječne isplaćene plaće usporednog radnika i mirovine isplaćene tužitelju, istom presudom je tužitelju dosuđena i naknada materijalne štete u vidu razlike plaće i mirovine za razdoblje do zaključno s ožujkom 2008.

 

S obzirom na navedeno nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženik odgovoran za nastalu štetu i da tužitelju pripada pravo na naknadu štete u visini razlike između prosječne isplaćene plaće usporednog radnika i isplaćene mirovine i za razdoblje zahtijevano predmetnom tužbom.

 

              Međutim, drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio naknadu štete u visini razlike između bruto plaće i isplaćene invalidske mirovine, jer je, po shvaćanju drugostupanjskog suda, tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime naknade materijalne štete samo razliku između potencijalne neto plaće i mirovine koju je isti primao u utuženom razdoblju uz obrazloženje da zaradu svakog radnika predstavlja neto plaća, koju isplaćuje poslodavac nakon što odbije iznose za pojedine poreze, prirez i doprinose, sukladno odredbama Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12 i 144/12) i Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12 i 144/12).

 

U reviziji tužitelj postavlja pitanje:

 

„Pripada li tužitelju isplata bruto iznosa plaće za naknadu materijalne štete nastale uslijed nezgode na radu ili mu pripada isplata neto iznosa plaće?“

 

Ovaj sud ocjenjuje da je u reviziji postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

O pitanju obujma popravljanja štete kada radnik od poslodavca potražuje naknadu štete s osnova izgubljene zarade u visini razlike primanja koje je ostvario (u tom slučaju naknade plaće za vrijeme bolovanja) i bruto plaće koju bi ostvario, ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje u presudi poslovnog broja Revr 954/15-2 od 19. listopada 2016.

 

Prema izraženom pravnom shvaćanju radnik ima pravo na naknadu razlike u bruto iznosu jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje njegovo pravo na naknadu štete iz čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08).

 

Stoga revizijski sud ne prihvaća obrazloženje drugostupanjske presude.

 

Naime, prema odredbi čl. 83. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05) i čl. 84. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) plaćom se smatra plaća u bruto iznosu.

 

Imovina koju radnik stječe radom je bruto plaća radnika koja se sastoji od neto iznosa koji se isplaćuje radniku i od doprinosa iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (tako i Vrhovni sud u Revr 1027/13-2 od 28. rujna 2016. i drugim odlukama).

 

Ako štetnik spriječi povećanje imovine oštećenika, šteta iznosi onoliko za koliko je u vrijeme nastanka štete, tužiteljeva imovina mogla biti povećana da nije bilo štetne radnje. Zato se visina štete utvrđuje prema visini bruto, a ne neto plaće radnika.

 

Prema tome, u konkretnom slučaju tuženik (poslodavac) dužan je naknaditi tuženiku (radniku) štetu s osnova izgubljene zarade u visini razlike između mirovine koju je radnik primao i bruto plaće koju bi ostvario.

 

Zbog navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja i djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 12. srpnja 2017.