Poslovni broj: 5 Kž-396/2021-3

Poslovni broj: 5 Kž-396/2021-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mirjane Rigljan kao predsjednice vijeća te Sonje Brešković Balent i Jasne Smiljanić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog M. M. i dr., zbog kaznenih djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., rješavajući povodom žalbi 1. okrivljenog M. M. i 2. okrivljenog V. M. izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj K-590/2019 od 26. siječnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 10. svibnja 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e 

 

 

I. Prihvaća se žalba 1. okrivljenog M. M., te se povodom te žalbe i žalbe 2. okrivljenog V. M. a po službenoj dužnosti, ukida prvostupanjska presuda i u odnosu na 2. okrivljenog V. M. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Uslijed gornje odluke, žalba 2. okrivljenog V. M. je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom 1. okrivljeni M. M. i 2. okrivljeni V. M. proglašeni su krivima i to 1. okrivljeni M. M. zbog kaznenih djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ/11 i kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, a 2. okrivljeni V. M. zbog kaznenih djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. i 3. KZ/11, kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 i kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. i 2. KZ/11, sve činjenično opisano u izreci prvostupanjske presude.

2. 1. okrivljenom M. M. za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ/11, na temelju istog zakonskog propisa utvrđena je kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 utvrđena je kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, pa je na temelju čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, te mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će 1. okrivljeni M. M. kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci izdržavati u ustanovi za izvršenje kazne, dok preostali dio kazne u trajanju 8 (osam) mjeseci se neće izvršiti ako 1. okrivljeni M. M. u roku kušnje u trajanju 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme trajanja istražnom zatvoru od 16. travnja 2019. do 14. svibnja 2019. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od 1. okrivljenog M. M. oduzima se jedan skalpel srebrne boje, dužine oštrice od 5 cm, te jedan skalpel dužine oštrice od 5 cm, koji su oduzeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, izdane od PP K. broj 01270262 od 16. travnja 2019., a koji će se predmeti po pravomoćnosti presude uništiti. 1. okrivljeni M. M. je na temelju čl. 145. st. 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), dužan platiti troškove kaznenog postupka u vidu sudskog paušala od 1.500,00 (tisuću petsto) kuna.

 

3. 2. okrivljenom V. M. za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. i 3. KZ/11 na temelju čl. 136. st. 3. KZ/11 u vezi čl. 48. st. 2. KZ/11 utvrđena je kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, dok mu je za kazneno djelo teške krađe iz čl. 229. st. 1. i 2. KZ/11, na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, pa je 2. okrivljeni V. M. na temelju čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, te mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na temelju čl. 57. KZ/11 na način da će se dio kazne u trajanju 6 (šest) mjeseci izvršiti u ustanovi za izvršenje kazne zatvora, dok se preostali dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine neće izvršiti ako 2. okrivljeni V. M. u roku kušnje u trajanju 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. travnja 2019. godine do 9. srpnja 2019. Na temelju čl. 145. st. 2. točka 6. ZKP/08 2. okrivljeni V. M. dužan je platiti troškove kaznenog postupka u vidu sudskog paušala od 1.500,00 (tisuću petsto) kuna.

 

4. Protiv navedene presude žali se 1. okrivljeni M. M. po braniteljici I. Š., odvjetnici iz S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka i predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

5. Žali se i 2. okrivljeni V. M. po branitelju E. S., odvjetniku iz S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je prije sjednice vijeća bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

8. Žalba 1. okrivljenog M. M. je osnovana, dok je žalba 2. okrivljenog V. M. bespredmetna.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 glede bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da je prvostupanjski sud počinio nekoliko bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč.11. ZKP/08, a na neke od bitnih povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 upire i 1. okrivljeni M. M.

 

10. Izreka presude je proturječna sama sebi i razlozima presude, a ujedno presudi nedostaju i razlozi o odlučnim činjenicama.

 

11. Kako 2. okrivljeni V. M. u svojoj žalbi samo citira da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali niti jednu takvu povredu ne obrazlaže, već iz sadržaja njegove žalbe proizlazi da se žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to je i u odnosu na njegovu žalbu u smislu čl. 479. ZKP/08 postupljeno kao da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer svi razlozi koje ističe 1. okrivljeni M. M. u svojoj žalbi i koje je drugostupanjski sud utvrdio po službenoj dužnosti idu i u korist 2. okrivljenog V. M., pa je prvostupanjska presuda zbog takve apsolutne ništavosti i nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati po daljnjim žalbenim razlozima, ukinuta u odnosu na oba okrivljenika.

 

Odluka po žalbi 1. okrivljenog M. M. i po službenoj dužnosti

 

12. Razmatrajući izreku presude u njezinom činjeničnom opisu, zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji, vidljivo je kako je prema zakonskom opisu opisano da su oba okrivljenika "protupravno oduzeli slobodu i držali drugog zatvorenog", a iz pravne kvalifikacije proizlazi da su počinili kaznena djela protiv osobne slobode i to 1. okrivljeni M. M. iz čl. 136. st. 1. KZ/11, a 2. okrivljeni V. M. isto to djelo protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. u vezi čl. 136. st. 3. KZ/11. Prilikom utvrđivanja kazni je također vidljivo da je 2. okrivljenom V. M. za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode izrečena kazna na temelju čl. 136. st. 3. KZ/11 uz odredbu čl. 48. st. 2. KZ/11, to znači uz ublažavanje propisanog minimuma kazne za to djelo, a za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. Međutim, u zakonskom opisu nije opisan niti jedan kvalifikatorni element iz st. 3. čl. 136. KZ/11 a to je da je kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz st. 1. i 2. počinjeno prema djetetu, osobi s težim invaliditetom, bliskoj osobi ili da je protupravno oduzimanje slobode trajalo dulje od petnaest dana i sl., kako je to opisano u st. 3. čl. 136. KZ/11, pa je stoga izreka presude potpuno nerazumljiva jer je kazna na koju je osuđen 2. okrivljeni V. M. izrečena po težem obliku kaznenog djela iz čl. 136. KZ/11, dok se u zakonskom opisu, pa i u činjeničnom opisu 2. okrivljeni V. M. tereti zapravo za osnovni oblik kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ/11.

 

13. Nadalje, 1. okrivljeni M. M. proglašen je krivim za dva kaznena djela i to za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 1. KZ/11 i kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 iako se kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 ne spominje u pravnoj kvalifikaciji, dok je 2. okrivljeni V. M. proglašen krivim za tri kaznena djela i to zbog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 3. KZ/11, zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 i zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. i 2. KZ/11.

 

14. Prvostupanjski sud je izveo dokaze i analizirao ih, međutim iz provedenih dokaza nije izveo zaključak o tome na koji način su 1. okrivljeni M. M. i 2. okrivljeni V. M. počinili konkretna kaznena djela za koja su proglašeni krivim. U presudi potpuno nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama za svako pojedino kazneno djelo, kako glede objektivnih, tako i glede subjektivni elemenata. Sud je doduše naveo da iz iskaza citiranih svjedoka proizlazi da su 1. i 2. okrivljenici počinili "kaznena djela na način kako su optuženi", ali ne navodi što predstavlja kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode i koji su bitni elementi tog kaznenog djela s obzirom na činjenicu da su obrane okrivljenih proturječne s iskazom G. M. glede ovog kaznenog djela.

 

14.1. 1. okrivljeni M. M. tvrdi da G. M. nije protupravno oduzeta sloboda, već da je ona samo išla ispred 2. okrivljenog V. M., da je sjela u vozilo i da ju nitko nije u vozilo ugurao, a da kada su stali da je izašla iz automobila i zapalila cigaretu, a potom se vratila u automobil bez da ju je itko prisilio, iz čega slijedi da je imala slobodu odlučivanja o svom kretanju. Isto proizlazi i iz iskaza 2. okrivljenog V. M. koji poriče da bi G. M. uhvatio za odjeću i izvukao van sve do automobila, te ju potom ugurao u automobil, dok G. M. navodi sasvim suprotno, da ju je 2. okrivljeni V. M. kada je došao do nje počeo tući, prijetio M. R. L., te nju uhvatio za odjeću i izvukao iz stana sve do automobila koji se nalazio 10 m od stana, što je vidjela i J. G., te ju ugurao u automobil, te su se odvezli do Z. … Međutim, svjedokinja J. G. navedeno nije potvrdila. Kako je prvostupanjski sud propustio predočiti okrivljenima različitost u iskazivanju G. M. i njihovih obrana i obratno G. M. obrane 1. okrivljenog M. M. i 2. okrivljenog V. M., to navedena okolnost nije razjašnjena, a sud o tim proturječnostima i o tom kaznenom djelu protupravnog oduzimanja slobode nije dao razlog o tome što predstavlja objektivni učin navedenog kaznenog djela, a što subjektivni, budući da čista konstatacija da su oba okrivljenika kaznena djela za koja su proglašeni krivima počinili "s izravnom namjerom", tj. da su bili svjesni svog protupravnog ponašanja i htjeli nastupanje štetnih posljedica, nije dostatno obrazloženje subjektivnog elementa kaznenog djela. Navedeno kazneno djelo može se počiniti samo s namjerom koja se sastoji o svijesti o oduzimanju ili ograničenju slobode kretanja pojedinoj osobi na protupravan i nezakonit način, dok o radnji počinjenog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode u presudi nema ni riječi, a u čl. 136. st. 1. KZ/11 opisano je nekoliko mogućih načina počinjenja ovog kaznenog djela.

 

14.2. Isto se odnosi i na kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 gdje nisu obrazloženi ni objektivni, ni subjektivni elementi tog kaznenog djela, a radi se o kvalificiranom obliku počinjenog kaznenog djela iz st. 2. čl. 139. KZ/11. Sud nije obrazložio da li se radi o ozbiljnoj prijetnji prema bliskoj osobi ili prijetnji smrću i što je kvalifikatorni element kaznenog djela za koje su oba okrivljenika proglašeni krivima. Ovo kazneno djelo čini osoba koja stavlja u izgled neko zlo koje će se desiti osobi kojoj se prijeti na određeni način s ciljem da se ta osoba ustraši ili uznemiri, pa kako o ovom djelu nema nikakvog obrazloženja, niti glede objektivnih, niti glede subjektivnih elemenata, to se i glede ovog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11 prvostupanjska presuda ne može ispitati.

 

14.3. U odnosu na kazneno djelo teške krađe, 2. okrivljeni V. M. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo iz čl. 229. st. 1. toč. 2. KZ/11, dakle, počinio kazneno djelo krađe na osobito opasan ili osobito drzak način. 2. okrivljeni V. M. navodi da je uzeo prijenosno računalo i mobitel misleći kako se radi o predmetima koji su u vlasništvu G. M., a ne u cilju kako bi ih prisvojio i zadržao za sebe, te da je odmah kada je shvatio da se ne radi o stvarima G. M. mobitel vratio njezinoj vlasnici. Zaključak prvostupanjskog suda kako je dovoljno samo to da počinitelj, a kako je to obrazloženo-samo uzme prijenosno računalo G. M. i mobitel M. Š. (bez obzira na to što 2. okrivljeni V. M. tvrdi da mu nije bila namjera da otuđi navedene predmete) "da je opisanim ponašanjem oduzeo tuđe pokretne stvari protiv njihove volje, te ih zadržao u svom posjedu sve do dolaska policije na koji način je počinio navedena kaznena djela". O opasnom ili drskom načinu počinjenja kaznenog djela u pogledu ovog kaznenog djela teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 2. KZ/11 nema niti riječi. Nedostaje dakle razlog o odlučnim činjenicama i u pogledu kaznenog djela teške krađe budući da se sud nije upuštao u utvrđivanje namjere 2. okrivljenog V. M. da oduzete predmete protupravno prisvoji, gdje prisvajanje predstavlja namjeru zadržavanja, propustivši cijeniti njegovu obranu u vezi s iskazima preslušanih svjedokinja o oduzimanju prijenosnog računala i mobitela u vlasništvu M. Š.

 

15. Odluka o kaznama, izrečenim 1. okrivljenom M. M. i 2. okrivljenom V. M. je također nerazumljiva s obzirom na činjenicu da je prvostupanjski sud najprije osudio okrivljene na kazne, a potom je tek išao utvrđivati olakotne i otegotne okolnosti iako odredba čl. 47. KZ/11 propisuje da će se individualizacija kazne izvršiti na način da će se utvrditi olakotne i otegotne okolnosti i tek po tom utvrđenju odmjeriti kaznu svakom počinitelju s obzirom na te utvrđene okolnosti. Utvrđivati olakotne i otegotne okolnosti nakon što su izrečene kazne je izlišno, budući da se po tome vidi da nije provedena individualizacija kazne na način kako je to opisano u Kaznenom zakonu, a kod 2. okrivljenog V. M. iako je u izreci presude primijenjena odredba čl. 48. st. 2. KZ/11 o ublažavanju kazne zatvora ispod zakonskog minimuma od jedne godine, te mu je za kazneno djelo iz čl. 136. st. 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, prvostupanjski sud o razlozima kojim se rukovodio da ublaži propisanu minimalnu kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma i koje su to posebno olakotne okolnosti koje dovode do blažeg kažnjavanja uopće ništa nije rečeno, već je suprotno tome utvrdio "posebno otegotnu okolnost", a to je osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, ali se opet ne navodi zbog kojeg istovrsnog kaznenog djela, budući da je 2. okrivljeni V. M. proglašen krivim za tri kaznena djela.

 

16. Svjedoci su u postupku također ispitivani suprotno čl. 289. st. 1. ZKP/08 na način da svjedoci nisu iskazivali o svemu što im je poznato, a tek potom su trebali odgovarati na postavljena pitanja. Prvostupanjski sud je pogrešno konstatirao da svjedoci ostaju kod ranijih iskaza koje su dali tijekom prethodnog postupka, iz čega slijedi da uopće nisu iskazivali na raspravi, već samo odgovarali na dodatna pitanja.

 

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjska presuda toliko manjkava da se uopće ne može ispitati, valjalo ju je po žalbi 1. okrivljenog M. M. i po službenoj dužnosti ukinuti u cijelosti u odnosu na oba okrivljenika i na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

18. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će iznova provesti dokazni postupak i s više pažnje ispitati okrivljenike kao i svjedoke, gdje će ispitivanje svjedoka provesti na način kako to zahtjeva odredba čl. 289. st. 1. ZKP/08. Potom će pravilno utvrditi sve odlučne činjenice i otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom, pravilno utvrditi činjenično stanje, te donijeti novu, zakonitu i valjano obrazloženu odluku na način kako to zahtjeva odredba čl. 459. ZKP/08.

 

 

U Zagrebu, 10. svibnja 2021.