Poslovni broj: 26 Gž-340/2021-2

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-340/2021-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I.hr d.o.o., OIB: …, O., 5, kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice N. M. Š., OIB: …, iz L., koju zastupa punomoćnica B. P., odvjetnica iz Odvjetničkog društva K., B., P. i P. S. u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-465/2020-8 od 14. siječnja 2021., dana 10. svibnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              Prihvaća se žalba tužitelja i ukida presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-465/2020-8 od 14. siječnja 2021., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. u R. broj Ovrv-7852/2019 od 7. studenog 2019. kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju 2.210,38 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, pod toč. 2. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 1.425,00 kn, a pod toč. 3. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka od 625,00 kn.

 

2. Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima.

 

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja je osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine od 2.210,38 kn sa zateznom kamatom koja je prenesena na tužitelja temeljem Ugovora o cesiji od 15. ožujka 2020. koji je sklopio s T. d.o.o.

 

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je postupak započeo podnošenjem prijedloga za ovrhu javnom bilježniku povodom kojeg je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. P. broj Ovrv-7852/2019 od 7. studenog 2019., protiv kojeg je tuženica podnijela prigovor u kojemu ističe prigovor zastare i tvrdi da se prijedlog za ovrhu temelji na lažnoj ispravi obzirom tuženica ne može odgovarati za dugove pravne osobe koja ne postoji, a osobno nije bila ni u kakvom poslovnom odnosu s prednikom tužitelja i prema njemu nema nikakvih dugovanja, te osporava odgovornost za dugove pravne osobe primjenom čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima. Nasuprot tome stoje navodi tužitelja kojima ističe da tuženica kao odgovorna osoba pravne osobe K. k. t. d.o.o., koja je s prednikom tužitelja sklopila ugovore o pružanju telekomunikacijskih usluga i nije podmirila obveze iz tog ugovora, a nad tom pravnom osobom otvoren je i zatvoren stečajni postupak, odgovara solidarno kao jamac – platac za obveze društva i da je donošenjem pravomoćnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. B. u Z. broj Ovrv-26447/2013 od 6. prosinca 2013. prekinuta zastara te se zastarni rok određuje primjenom čl. 233. Zakona o obveznim odnosima. Utvrdivši da se rješenje o ovrsi Ovrv-26447/2013 ne odnosi na tuženicu nego na pravnu osobu K. k. t. d.o.o., prvostupanjski sud zaključuje da se na ocjenu osnovanosti prigovora zastare ne primjenjuje čl. 233. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO) iz razloga što tuženica nije bila stranka u tom postupku, već se primjenjuje čl. 226. st. 1. ZOO koja propisuje da se na povremene novčane tražbine koje dospijevaju mjesečno primjenjuje zastarni rok od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. To iz razloga što se utuženo potraživanje odnosi na nepodmirene račune s osnova telekomunikacijskih usluga koje predstavljaju povremene tražbine, pa kako je prijedlog za ovrhu podnesen 6. studenog 2019. a tražbine su dospjele u razdoblju od 16. srpnja 2013. do 17. prosinca 2013., to je prigovor zastare za cjelokupni iznos tražbine ocijenio osnovanim jer je od dospjelosti svih mjesečnih tražbina pa do utuženja proteklo više od 3 godine. Stoga je primjenom čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) prvostupanjski sud ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, dok je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

 

7. U žalbi tužitelj navodi da iz razloga što tuženica solidarno odgovara za obveze pravne osobe kao jamac platac sukladno čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima smatra da prekid zastare u odnosu na glavnog dužnika djeluje i prema jamcu ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika, a to je upravo situacija u konkretnom slučaju kada je protiv glavnog dužnika K. k. t. d.o.o. doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Utuženi iznos od 996,25 kn koji je zatražen uz tražbinu obuhvaćenu rješenjem o ovrsi Ovrv-26447/2013 odnosi se na trošak postupka na koji tužitelj ima pravo jer je jamac dužan naknaditi sve troškove koje je vjerovnik imao radi naplate duga od glavnog dužnika primjenom čl. 109. st. 3. ZOO-a. Ustraje u tvrdnji da je tuženica kao osoba odgovorna za zastupanje trgovačkog društva K. k. t. d.o.o. bila u mogućnosti obustaviti daljnje gomilanje duga u odnosu na prednika tužitelja te je svojim nečinjenjem počinila zlouporabe iz čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima.  

 

8. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP-a u kojem se presuda ili rješenje, kojim se završava spor takve vrste, mogu pobijati samo iz razloga propisanih čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 13. i 14. tog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

9. Ispitivanjem presude po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2., u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare pogrešnom primjenom materijalnog prava, te iz razloga što je pogrešno prihvatio prigovor zastare nije iznio razloge o činjenicama na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev pa presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju i tužitelj sadržajno ukazuje u žalbenim navodima. 

 

10. Polazeći od utvrđenja da je rješenjem o ovrsi javnog bilježnika broj Ovrv-26447/2013 od 16. prosinca 2013. naloženo ovršeniku K. k. t. d.o.o. namiriti tužitelju kao ovrhovoditelju novčanu tražbinu od 1.214,13 kn i trošak postupka od 996,25 kn sa zateznom kamatom, a da je ovaj postupak pokrenut protiv tuženice N. M. Š. 6. studenog 2019. kada je tužitelj podnio javnom bilježniku prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave temeljeći odgovornost tuženice kao člana društva (K. k. t. d.o.o.) na čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, prvostupanjski sud je zaključio da je za sve tražbine navedene u izvodu iz poslovnih knjiga od 4. studenog 2019. (list 2 spisa) nastupila zastara primjenom čl. 226. ZOO-a, navodeći da donošenjem rješenja o ovrsi Ovrv-26447/2013 nije prekinuta zastara u odnosu na tuženicu iz razloga što se rješenje o ovrsi na tuženicu ne odnosi, a niti činjenica što ona kao jamac platac odgovara za obveze pravne osobe temeljem čl. 10. st. 3. i 4. Zakona o trgovačkim društvima ima utjecaja na prekid zastare zbog donesenog rješenja o ovrsi javnog bilježnika u odnosu na glavnog dužnika.

 

11. Izneseno stajalište prvostupanjskog suda nije pravno utemeljeno.

 

11.1. Prema čl. 10. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., u daljnjem tekstu: ZTD) članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkog društva i komanditori u komanditnom društvu ne odgovaraju za obveze društva izuzev kada je to određeno ovim Zakonom, dok je stavkom 3. citirane zakonske odredbe propisano da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze. Dakle, odredbom čl. 10. st. 3. ZTD-a propisana je iznimka od pravila da članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze društva te je propisano da odgovaraju pod pretpostavkom zloupotrebe okolnosti da kao članovi trgovačkog društva ne odgovaraju za obveze društva.

 

11.2. Kako tužitelj od tuženice zahtijeva ispunjene obveze trgovačkog društva (K. k. t. d.o.o.) iz poslovnog odnosa između navedenog trgovačkog društva kao vjerovnika i pravnog prednika tužitelja, u konkretnom slučaju se radi o zakonskoj izvanugovornoj odgovornosti člana društva (tuženice) za tuđu obvezu pod pretpostavkom da postoji dospjela tražbina vjerovnika prema društvu i da član društva zloupotrebljava okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva. U postupku protiv člana društva vjerovnik trgovačkog društva mora dokazati dospjelost tražbine koju ima prema društvu, činjenicu da je tuženik član društva i činjenicu da član društva zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze društva. Pravna narav odgovornosti člana društva u toj situaciji procjenjuje se primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima o solidarnom jamstvu i to onih odredaba koje se po naravi stvari ne protive zakonskom solidarnom jamstvu. Da član društva u toj pravnoj situaciji odgovara kao solidarni jamac zauzeto je pravno stajalište u više sudskih odluka (npr. odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-414/12-3 od 21. travnja 2015. i Pž- 8719/13 od 9. studenog 2016.). Prema čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO) ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme, a prema čl. 126. ZOO-a zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca (st. 1.), a kad je rok za zastaru obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine, obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika, osim kad jamac odgovara solidarno s dužnikom (st. 2.), te prekid zastare tražbine prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika (st. 3.).

 

11.3. Obzirom na navedeno osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima ističe da je pokretanjem postupka kod javnog bilježnika M. B. broj Ovrv-26447/2013 prekinuta zastara i u odnosu na tuženicu u smislu čl. 126. st. 3. ZOO-a, jer je tuženica uz trgovačko društvo (glavnog dužnika) u obvezi ispuniti ugovornu obvezu trgovačkog društva prema vjerovniku kao solidarni jamac, naravno pod uvjetom da su ispunjene pretpostavke iz čl. 10. st. 3. i 4. ZTD-a. Kako je na isplatu predmetne tražbine glavni dužnik K. k. t. d.o.o. obvezan rješenjem o ovrsi broj Ovrv-26447/2013 od 16. prosinca 2013., to se na ocjenu prigovora zastare i u odnosu na tuženicu primjenjuje zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a koji propisuje da sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijekom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

12. Kako je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava prigovor zastare ocijenio osnovanim i samo iz tog razloga odbio zahtjev tužitelja, te nije utvrđivao činjenice vezane za ocjenu osnovanosti zahtjeva koji se činjenično temelji na proboju pravne osobnosti tuženice, niti je o tome iznio razloge u obrazloženju presude koja zbog toga ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa ovaj sud nije u mogućnosti istu preinačiti, nego je prihvatio žalbu tužitelja i primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

13. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti predložene dokaze stranaka rukovodeći se činjeničnim tvrdnjama tužitelja kojima je determiniran predmet spora i na kojemu je teret dokaza da su za odgovornost tuženice ispunjene pretpostavke iz čl. 10. st. 3. i 4. ZTD-a, te će potom analizirati i ocijeniti sve provedene dokaze i novom presudom odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja i cjelokupnim troškovima postupka.

 

U Varaždinu, 10. svibnja 2021.