1

Poslovni broj 26 Gž-6062/2017-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-6062/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J. N.-P. iz Z., …, OIB: …, protiv tuženice A. B. d.d., Z., …, OIB: …, koju zastupaju  punomoćnici T. S. i L. G., odvjetnici iz odvjetničkog društva Š. & partneri  d.o.o., Z., …, radi isplate,  odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru,  poslovni broj P-35/2017 od 3. studenog 2017, dana 10. svibnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru,  poslovni broj P-35/2017 od 3. studenog 2017. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., …, OIB: …, isplatiti tužiteljici J. N.-P. iz Z., …, OIB: …, iznos od 2.405,53 EUR, u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. travnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05 %, te od 01. srpnja 2016. godine pa sve do isplate po stopi od 7,88%, a u slučaju promjene zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana."

 

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP). Predlaže  presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.060,00 kuna.

 

3. Žalba tuženice je osnovana.

 

4. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, u smislu žalbenih navoda, ali i po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da je u pobijanoj odluci ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, o nekim bitnim i odlučnim činjenicama u odluci nisu navedeni razlozi ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, dok o nekim odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim u postupku i samih tih isprava, s time da navedena povreda nije otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice usmjeren prema tuženici radi isplate iznosa od 2.405,53 eura u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan plaćanja, uvećanog za zatezne kamate tekuće od 19. travnja 2016. do isplate, za koji iznos tužiteljica tvrdi da ga je isplatila tuženici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

 

6. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su pravni prednik tuženice kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita te K. P. kao sudužnik i Ž. P. kao založna dužnica, dana 28. rujna 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj: 236-251/2004, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a koji Ugovor je potvrđen od strane javne bilježnice A. K. Z. iz Z. pod brojem OU-795/04. Također, nije bilo sporno niti to da je pravni prednik tuženice prdmetnim Ugovorom o kreditu odobrio tužiteljici stambeni kredit u svrhu kupnje i adaptacije stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 140.000,00 CHF te da je 28. siječnja 2016. godine sklopljen aneks navedenog ugovora kojim je kredit konvertiran u EUR. Nije bilo sporno niti to da je tužiteljica pravovremeno obavijestila banku o namjeri vraćanja kredita prije ugovorenog roka te da je kredit otplaćen prijevremeno, kojom prilikom je tužiteljica platila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

 

7. Isto tako, nije bilo sporno da je čl. 8. Ugovora o kreditu izričito ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita  banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama, koju naknadu je tuženica prilikom obračuna konačne prijevremene otplate kredita, tužiteljici i obračunala pozivajući se na Odluku o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d.

 

8. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i u žalbenom stupnju postupka, sporno je,  je li naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženica povrijedila zakon na štetu tužiteljice te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu tuženice na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

 

9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na zaključku da je naknada za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 8. Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u kojem je člankom 1024. Zakona o oveznim odnosima iz 2005. ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo, dok u odnosu na štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl. te rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, kao unaprijed ugovorenog iznosa naknade štete, cijeni da tuženica nije konkretizirala stvarni iznos štete za svaku od tih stavki koje ističe, niti je priložila dokaze kojima bi potkrijepila svoje navode o stvarnoj šteti, odnosno da joj je ista doista i nastala upravo u visini naplaćene naknade pa smatra da tuženica stvarnu štetu i njezinu visinu na koju bi jedino imala pravo, ničim nije dokazala, slijedom čega naknadu za prijevremenu otplatu kredita ocjenjuje nezakonitom, iz kojeg razloga smatra i to da unatoč tome što je ugovorena, da se nije smjela naplatiti te da stoga tužiteljica ima pravo na vraćanje iznosa naknade koju joj je tuženik nezakonito naplatio.

 

10. U svezi navoda tuženice o slobodi ugovaranja odnosno da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, prvostupanjski sud obrazlaže da je općepoznata činjenica da banke imaju tzv. tipske ugovore odnosno unaprijed formulirane, a da klijent može birati jedino hoće li sklopiti isti ili ne pa smatra da u situaciji kada je tužiteljica dizala stambeni kredit kod tuženice, tužiteljica nije bila u poziciji da traži od tuženice da iz ugovora izostavi čl. 8 kojim se regulira izlazna naknada, s time da je tužiteljica tuženici podnosila prigovore u svezi te naknade, ali u konačnici nije imala izbora nego istu platiti ako želi prijevremeno zatvoriti postojeći kredit pa ocjenjuje neosnovanim prigovore tuženice da je tužiteljica tzv. izlaznu naknadu platila znajući da ju nije dužna platiti pa da zato ne bi imala pravo na njezino vraćanje.

 

11. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu), u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a iz 2005. pa da je stoga ništetna, ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani općim aktima tuženice, slijedom čega da prijeporna odredba ugovora o kreditu nije protivna niti jednoj kogentnoj normi, niti moralu, s time da ističe i to da obveza plaćanja ugovorene naknade nema značenje supstituiranja kamate već da ista predstavlja isključivo odgovarajuću naknadu za troškove angažiranja resursa tuženice izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženica uslijed prijevremene otplate kredita nije trpjela štetu te da pogrešno tumači i primjenjuje pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove, pozivajući se na sudsku praksu u istovjetnim slučajevima koja potvrđuje njezine stavove.

 

12. Pored navedenog, tuženica u žalbi posebno upire na nejasan i ničim obrazložen zaključak prvostupanjskog suda o iznosu isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita te zaključak o obvezi isplate utuženog deviznog iznosa prema prodajnom tečaju HNB-a na dan plaćanja.

 

13. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, smatra da tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1068. st. 2. i 3. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, i 88/01, dalje ZOO/91, koji se ima primijeniti na konkretan slučaj s obzirom na to da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2004., s time da je navedena odredba istovjetna odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. sada važećeg Zakona o oveznim odnosima iz 2005.), glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz Ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita.

 

14. Naime, odredbom čl. 1068. st. 2. ZOO/91, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete.

 

15. Cijeneći navedenu odredbu čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom  Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi  naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća, a sve s obzirom na žalbene prigovore tuženice da ta naknada predstavlja iznos admnistirativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete. Iz predmetnog Ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Jedino što iz Odluke o naknadama banke (tuženice) proizlazi jest da banka tu naknadu obračunava u iznosu od 3% od nevraćene glavnice kod otplate kredita.

 

16. Dakle, cijeneći odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, u ovom postupku tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog, nije dokazala da bi joj nastala ikakva šteta prijevremenom isplatom kredita, kako to ispravno ocjenjuje sud prvog stupnja. To stoga što tuženica u tijeku postupka nije priložila niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imala troškove zbog rješavanja zahtjeva tužiteljice za prijevremenu otplatu kredita, dok s druge strane, tužiteljica time što je zatražila i sukladno odredbama ZOO-a ishodila prijevremenu otplatu kredita, nije ni na koji način postupala protupravno (kao pretpostavkom odgovornnosti za štetu).

 

17. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to tuženica niti ne spori,  tužiteljica je svoju obvezu prema tuženici, polazeći od odredbe članka 1068. st. 2. ZOO/91, u cijelosti izvršila te je prijevremenom isplatom tuženici u cijelosti vratila kredit.

18. Iz pobijane presude jasno slijedi da prvostupanjski sud usvaja postavljeni tužbeni zahtjev u utuženom iznosu ocjenjujući da se radi o nespornoj činjenici da je tužiteljica prilikom prijevremene otplate kredita tuženici platila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu.

 

19. Međutim, suprotno proizlazi iz stanja spisa, na što osnovano u žalbi upire tuženica pa se ocjena prvostupanjskog suda o spornoj isplati u utuženom iznosu, a koja isplata predstavlja odlučnu činjenicu za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, ukazuje ničim obrazložena i u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

20. Naime, cijeneći navode odgovora na tužbu tuženice, slijedi da tuženica predmetnu isplatu naknade u utuženom iznosu deviza  i to u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečeju HNB-a na dan plaćanja, ni na koji način nije učinila nespornom (niti u odnosu na valutu isplate, ali isto tako niti u odnosu na prodajni tečaj),  dok navedeno (osnovanost isplate utuženog iznosa deviza u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečeju HNB-a na dan plaćanja), ne proizlazi niti iz provedenih dokaza.

 

21. To stoga što je iz univerzalnog naloga za plaćanje od 19. travnja 2016. (list 9 spisa) vidljivo, kako to osnovano prigovara u žalbi tuženica, samo to da je za zatvaranje predmetnog kredita plaćen iznos od 622.364,43 kune, dakle ne proizlazi da se radilo o uplati deviza (eur), koje tužiteljica potražuje postavljenim tužbenim zahtjevom, s time da iz navedenog univerzalnog naloga nije vidljivo koji je točno iznos od cjelokupnog iznosa od 622.364,43 kune, tuženici isplaćen na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

 

22. Pored navedenog, iz Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 12. travnja 2016. (list 4 spisa), u kojem je naveden obračun nedospjelog i dospjelog dugovanja tužiteljice po predmetnom kreditu, kao i obračun naknade za prijevremeni povrat u iznosu od 2.405,53 eura (utuženi iznos), proizlazi da je isti obračun sačinjen u valuti eur, u kojem obračunu je jasno navedeno da se radi o informativnom obračunu prema stanju dugovanja na dan 30. travnja 2016. te da je u svim ostalim slučajevima podložan promjeni, dok je predmetna prijevremena isplata izvršena ranije, 19. travnja 2016.

 

23. Isto tako, iz pobijane presude nije moguće utvrditi po kojem osnovu je prvostupanjski sud usvojio postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečeju HNB-a na dan plaćanja. Naime u Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 12. travnja 2016., stoji uputa tužiteljici da ukupno nedospjelo dugovanje  obračunato u valuti eur (82.931,47 eura), uplati na račun tuženice, preračunato po srednjem tečaju banke (tuženice) na dan plaćanja, uvećano za dospjelo dugovanje obračunato u kunama u iznosu od 4.036,68 kuna, dok i iz Anexa uz Ugovor o kreditu  broj :236-251/2004 od 28. siječnja 2006. (list 22-25 spisa), proizlazi da se otplata predmetnog kredita (nakon konverzije), vrši u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke (tuženice), s time da se nigdje pa tako niti u predmetnom Ugovoru o kreditu, ne spominje plaćanje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju HNB-a.

24. Nadalje, prema spornoj odredbi čl. 8. (st. 3.) predmetnog Ugovora o kreditu (koji je sklopljen 28. rujna 2004.), ugovoreno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H. A.-A.-B. d.d. Da je tužiteljica potrošač, u postupku pred sudom prvog stupnja nije bilo niti sporno, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba pa je svojstvo tužiteljice kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu.

 

25. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) koji u čl. 81. st. 1., određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

26. Stavkom 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

 

27. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok je st. 2. istog članka određeno, da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

 

28. Dakle, nepoštena je ona odredba ugovora koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

29. Također i praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

 

30. Pored navedenog, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

 

31. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

 

32. Međutim, da bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti o neosnovano naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita temeljem sporne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu (čl. 8. st. 3. Ugovora), potrebno je prije svega na valjan način ocijeniti i to, a to imajući u vidu da je prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o tipskom Ugovoru o kreditu sklopljenom 2004. kojim je ugovorena predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno jednostranoj odluci banke, je li se u konkretnom slučaju o toj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo i je li takva odredba Ugovora nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva, kao i to, je li ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

33. O tome, uzrokuje li navedena ugovorna odredba o kreditu (čl. 8. st. 3. Ugovora), značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u presudi nisu dati dostatni razlozi jer u tom smislu nije proveden test nepoštenosti, a nema razloga niti vezano za kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole, sukladno odredbama čl. 81. st. 5. i čl. 84. ZZP/03 te s tim u vezi, nije proveden niti test transparentnosti i ocjena u smislu odredbe članka 83. i 85. ZZP/03.

 

34. Stoga, s obzirom na sve navedeno, kako je ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog koje se pobijana presuda ne može ispitati, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu ukinuti, a posljedično tome ukinuti i odluku o parničnom trošku (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke) te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

35. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otklonit nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem, te će utvrditi činjenice odlučne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvenstveno dati jasne i prihvatljive razloge o visini utuženog potraživanja naknade za prijevremenu otplatu kredita te potom i o tome, je li se u konkretnom slučaju radilo o takvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je doista dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužiteljice kao korisnice kredita, imajući pri tome u vidu iznos kredita kojeg je tužiteljica podigla kod tuženice i u međuvremenu otplatila te činjenicu da se radi o naknadi koja, sukladno Odluci banke iznosi 3% od nevraćene glavnice, nakon čega će o zahtjevu tužbe donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku, u kojoj će adekvatno obrazložiti utvrđenje svih odlučnih činjenica, pazeći na razloge ovog ukidnog rješenja, kao i na preostale žalbene prigovore tuženice. 

 

36. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

37. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 10. svibnja 2021.

 

Sutkinja:

Roberta Pandža