Broj: Rev 2258/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Auto klub S., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., protiv tuženika M. V. iz S., kojeg zastupa punomoćnik Ž. P., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžx-144/13 od 3. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. IIP-2576/06 od 30. listopada 2012., u sjednici održanoj 6. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati na ime naknade štete novčani iznos koji će tužitelj precizirati nakon što se provede vještačenje iz toč. 4. tužbe, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 750.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže se prihvatiti reviziju i pobijanu drugostupanjsku presudu ukinuti, te predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

U odgovoru na reviziju tuženik ističe da je ista nedopuštena, podredno da je ista neosnovana, pa se predlaže reviziju odbaciti, odnosno odbiti.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju revizijski sud je podnesenu reviziju razmotrio kao reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, obzirom je tijekom postupka utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.600.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno iznesenim navodima u reviziji sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju i sadržaja zapisnika odnosno provedenih dokaza.

 

Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP. Naime, prvostupanjski sud odlučuje, ovisno o utvrđenjima tijekom postupka koje će dokaze provesti i na koje pravno relevantne činjenice. Činjenica da je prvostupanjski sud odustao od pribave parničnog spisa, činjenica da neki od predloženih dokaza prvostupanjski sud nije proveo, ne znači da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Upravo suprotno iz samog spisa je vidljivo da je tužitelju omogućeno raspravljanje i iznošenje činjenica i predlaganje dokaza tijekom postupka.

 

U reviziji se dalje navodi da se ista podnosi i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog tog razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

 

Predmet ovog parničnog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade od tri godine prije podnošenja tužbe jer je tuženik onemogućio tužitelje u izgradnji poslovnog centra na nekretninama pobližih oznaka čest. zem. 6022/1 i čest. zem. 6022/3, obje k.o. S.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da tužitelj na spornim nekretninama nije gradio nikakav objekt, jer nije ishodio građevinsku dozvolu, niti je započeo s bilo kakvim radovima vezanim za gradnju objekta na spornim nekretninama,

-          da je tužitelj jedino započeo s pripremama za izgradnju poslovnog centra, te je u tom smislu zatražio i ishodio lokacijsku dozvolu, te proveo postupak parcelacije kod nadležnog Ureda za katastar u S.,

-          da se tuženik u zaštiti svojih prava koristio dopuštenim pravnim sredstvima, u zakonom propisanoj proceduri pred sudovima i nadležnim upravnim tijelima,

-          da postupanje tuženika nije bilo šikanozno, niti protupravno, već je isti tražio ostvarenje pravne zaštite.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja shvaćanje je nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), a niti postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, radi čega tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete.

 

Revizijski navodi tužitelja prije svega ukazuju na pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a kako je već navedeno zbog tog razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti. Stoga su ti revizijski navodi irelevantni za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

 

Sama činjenica da je tuženik podnosio tužbe protiv tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva, odnosno smetanja posjeda, odnosno da je podnosio žalbe u upravnom postupku, vezane upravo za predmetne nekretnine, samo po sebi ne znači poduzimanje štetne radnje protiv tužitelja, niti se radi o nedozvoljenim odnosno nedopuštenim pravnim sredstvima.

 

Tužitelj u reviziji ustraje kod tvrdnje da je isti pretrpio štetu, a koja šteta se sastoji u tome što tužitelj nije sagradio objekt na svojim nekretninama, na zemljištu koje je izuzetno atraktivno. Pravilno je utvrđenje nižestupanjskih sudova kako tužitelj nije ishodio građevinsku dozvolu za gradnju, a samo na temelju takve dozvole isti je mogao pristupiti gradnji. U konkretnom slučaju tužitelj ne traži naknadu štete zbog toga što bi tuženik ušao sa svojim objektom u nekretninu tužitelja, već jedino zbog toga što isti nije sagradio objekt koji je namjeravao, te da se u tome nalazi njegova izgubljena zarada.

 

Nadalje tužitelj u reviziji ustraje kod tvrdnje da je postupanje tuženika bilo šikanozno, pri čemu takva utvrđenja ne proizlaze iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa ih niti revizijski sud ne može prihvatiti osnovanim. Isto tako činjenica da tuženik s uloženim pravnim lijekovima nije uspio ne znači da je postupanje bilo šikanozno, odnosno da su ispunjene pretpostavke za odštetnu odgovornost.

 

Neosnovani su revizijski navodi da je predmet spora trebalo raspraviti i s osnova građenja na tuđem zemljištu. Naime, u činjeničnim navodima tužbe tužitelj takve činjenice nije iznosio, pa niti sud nije mogao bez iznošenja odgovarajućih činjenica predmet spora razmotriti s tog osnova, u smislu čl. 186. ZPP.

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 6. rujna 2017.