Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA Povrv-857/20 OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja L. K. iz S., O.:
…, zastupan po pun. T. K. Š. odvj. u S., protiv tuženika
M. M. iz K. G., O.: …, zastupan po pun.
I. M. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana
25. ožujka 2021. god., u prisustvu pun. tužitelja T. K. Š. odvj. u S. i
zamj. pun. tuženika D. K. odvj. vjež. u S., dana 07. svibnja 2021.godine,
p r e s u d i o j e :
I Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
Javnog bilježnika M. P. iz S., posl. br.
Ovrv-25/17 od 09. siječnja 2017. god., pa je dužan tuženik u roku od 15 dana i pod
prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 19.895,00 kn sa zakonskom zateznom
kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od 08. kolovoza 2015. god., pa do
isplate.
U preostalom dijelu koji se odnosi na više zatraženi iznos od 11.582,50 kn
sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08. kolovoza 2015. god., pa do
isplate, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.
II Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
Tužiteljica je dana 09. siječnja 2017. god., podnijela Javnom bilježniku M.
P. iz S., ovršni prijedlog na temelju
vjerodostojne isprave protiv tuženika kao ovršenika, a radi naplate novčanog
potraživanja u iznosu od 31.477,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče
od 08. kolovoza 2015. god., pa do isplate, a temeljem priloženog I. iz otvorenih
stavki kupca, šifra 478 od 03. siječnja 2017. god., i to iz osnova izvršenih odvjetničkih
usluga.
U ovršnom prijedlogu - sada tužbi navodi da od tuženika potražuje iznos od
31.477,50 kn temeljem Izvoda iz otvorenih stavki kupca, šifra 478 od 03. siječnja
2017. god., jer je tuženiku izdala račun br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015. god., na iznos
od 36.477,50 kn. Kako je tuženik 29.rujna 2015. god., podmirio dio dugovanja u
iznosu od 5.000,00 kn, obvezan je platiti tužiteljici iznos od 31. 477,50 kn.
U prigovoru – sada odgovoru na tužbu, tuženik navodi da ništa ne duguje
tužiteljici ni po kojoj osnovi. Iz priloženih otvorenih stavki kupca poslovne oznake šifra
478 od 03. siječnja 2017.god., vidljivo je da tužiteljica smatra kako joj je tuženik
dužen iznos od 31.477,50 kn, ali niti u ovršnom prijedlogu ne navodi po kojoj osnovi,
a niti je to vidljivo iz Izvoda otvorenih stavki. Shodno tome, tuženik ne može dati
podrobnije obrazloženje o tužbenim navodima, dok tužiteljica ne dopuni činjenične
navode.
Nadalje navodi da je u svojstvu vlasnika obrta A. u potpunosti podmirio
svaka potraživanja tužiteljice s osnova pruženih odvjetničkih usluga. Među strankama
je postojao dogovor o visini cijene, svake pojedine odvjetničke radnje koja je
tužiteljica poduzimala u korist tuženika, i svaka radnja je uredno i pravovremeno
plaćena. U tom smislu tuženiku nije poznato da bi postojala bilo kakva druga tražbina
tužiteljice prema njemu, a posebno ne prema njemu kao fizičkoj osobi mimo
registrirane djelatnosti.
Rješenjem ovršnog odjela ovog suda posl. br. Ovrv-1087/17 od 14. srpnja
2017.god., stavljeno je izvan snage donijeto rješenje o ovrsi javnog bilježnika M.
P. iz S., posl.br. Ovrv-25/17 od 09.siječnja 2017.god., u dijelu kojem je
određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji, te određeno da će se postupak
nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Po pravomoćnosti donijetog
rješenja, spis je ustupljen parničnom odjelu ovog suda na daljnje nadležno
postupanje.
U podnesku od 23.listopada 2017.god., tužiteljica navodi da je iz sadržaja
odgovora na tužbu razvidno da tuženik osporava postojanje tražbine tvrdnjom da u
poslovnim knjigama njegovog obrta, ne postoji evidentirano potraživanje tužiteljice
spram njega. Tuženik evidentno ne pravi razliku između poslovanja obrta i vlasnika
obrta kao fizičke osobe. Prema odredbama Zakona o obrtu, obrt nema pravnu
osobnost i obrtnik za obveze obrta odgovara cjelokupnom svojom imovinom, kako
onom koja je unesena u obrt, tako i onom koja se nalazi izvan obrta.
Tužiteljica je za tuženika obavljala veliki broj radnji koje su se odnosile, kako
na obrt A. tako i osobno. Ispostavljala je uredne fakture na ime tuženika, pri
čemu nije od značaja, barem za tužiteljicu, je li on knjižio te fakture kao obvezu
A. (obrta) ili ih je ostavljao kući i smatrao nebitnim računima. S obzirom na
sadržaj iznesenih prigovora moglo bi se zaključiti da je očigledno smatrao da se radio
o nebitnim računima koje ne treba platiti.
Navodi da je uz tužbu priložila isprave temeljem kojih potražuje utuženi iznos,
a sve radnje koje je poduzela, poduzela je po nalogu tuženika i u njegovo ime i za
njegov korist.
Tužiteljica ističe kako tuženik tvrdi da je u cijelosti podmirio sva potraživanja tužiteljice s osnova pruženih odvjetničkih usluga u predmetu ovog suda posl.br. IP-
10/07. Netočan je navod tuženika da je među strankama postojao dogovor o visini
cijene svake pojedine odvjetničke radnje koju je tužiteljica poduzimala u korist
tuženika, i da je svaka radnja uredno i pravovremeno plaćena. Tuženik nije ponudio
dokaze na te navode.
Točno je da je među strankama postojao dogovor da će zastupanje na sudu u
tom predmetu, tijekom tog postupka plaćati u znatno umanjenom iznosu u odnosu na
Tarifu o naknadi i nagradi za rad odvjetnika, pa da će po pravomoćno okončanom
postupku, platiti razliku do priznatog odvjetničkog troška od strane suda.
Po presudi ovog suda posl.br. IP-10/07, priznat je trošak parničnog postupka u
iznosu od 119.033,00 kn, od čega se na odvjetnički trošak odnosi 109.205,00 kn, a
preostali iznos se odnosi na trošak sudskog vještačenja i trošak sudske pristojbe.
Tužiteljica je tuženiku po pravomoćnosti te presude, dana 30.srpnja 2015.god.,
ispostavila račun br. Rn 27-1-1 na iznos od 36.477,50 kn. Tuženik je platio 5.000,00
kn tako da je preostali dug tuženika 31.477,50 kn, i radi toga se vodi ovaj parnični
postupak.
Županijski sud u Splitu je dosudio na ime odvjetničkog troška, pored već
dosuđenog iznosa od strane prvostupanjskog suda, i daljnji iznos od 117.470,00 kn, i
radi neplaćanja po toj presudi se vodi parnični postupak Ovrv-24/17.
Tuženik je u podnesku od 08. studenog 2017.god., predložio u dokazne svrhe
pribaviti podatke od Porezne uprave je li tuženik koristio pravo na odbitak predporeza
po utuženom računu br. 27-1-1. Navodi da je u predmetnom postupku ispustio
punomoć tužiteljici kao vlasnici obrta A., dakle fizička osoba s registriranom
djelatnošću, te joj je sve ispostavljene račune podmirivao preko svog poslovnog
računa preko kojega je poslovao njegov obrt.
Na pripremnom ročištu održanom dana 21. studenog 2017.god., tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja.
Tužiteljica u iskazu od 15. veljače 2018.god., navodi da je tuženika kao
obrtnika, i kao fizičku osobu zastupala u brojnim predmetima, između ostalih i u
predmetu protiv A. S. U tom predmetu se radi o vrlo velikoj vrijednosti
predmeta spora, radi čega je dogovoreno da će se uplaćivati akontacija od 1.500,00
kn po pravnoj radnji, dakle za odvjetničku uslugu, a da će po okončanju tog postupka
biti uplaćen iznos sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Prilikom ispostavljanja računa na iznos od 1.500,00 kn, bilo je naznačeno da se
plaća akontacija. Istodobno su se ispostavljali računi u drugim predmetima, i nikada
ne bi bila naznačena akontacija. Po okončanju postupka izvršila je obračun i
ispostavila račun na iznos koji nije plaćen.
Na upit je li račun pod br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015. god., koji glasi na iznos
od 36.000,00 kn djelomično plaćen ista odgovora da, plaćen je jedan iznos od
5.000,00 kn.
Na upit je li joj tuženik ispustio punomoć kao obrtnik ili kao fizička osoba,
odgovara da se ne može sjetiti, ali to se može vidjeti u spisu.
Na daljnji upit je li joj tuženik plaćao s računa obrtnika ili kao fizička osoba,
odgovora da bi obično bi plaćao sa računa. Ona je imala knjigovodstveni servis koji je
obavljao usluge za nju.
Tuženik u iskazu od 15. veljače 2018.god., navodi da je njega, odnosno
njegov obrt, tužiteljica zastupala u puno predmeta, a možda u jednom je zastupala
njega, kao fizičku osobu vezano za neku nekretninu. U svim tim predmetima
dogovoreno je da se odvjetničke usluge plate po ispostavljanju računa po
obavljenom poslu. Nikada nije bilo dogovora o plaćanju ikakve akontacije. To sada
prvi put čuje iz njezinih usta, vezano za tu dogovorenu akontaciju. Za svako
parničenje i prigovor, ispostavljan je račun koji su uredno plaćali. Poslije presude na
Općinskom sudu u slučaju L. žalili su se na tu presudu, a ista je otišla na
Županijski sud. Kada su na Županijskom sudu potvrdili tu presudu Općinskog suda,
njemu je tužiteljica ispostavila nove račune. To mu nije bilo jasno i došao je na
razgovor kod nje da vidi o čemu se radi. Prilikom njihovog razgovora, tužiteljica mu je
obrazložila dodatne račune, da su to izračunali na Županijskom sudu, da ona njemu
nije dovoljno naplaćivala, i da je to ta razlika koju bi on trebao platiti. On kaže da
neće uopće ulaziti u taj račun, je li ispravan ili nije ispravan, te da je bitno da su oni
trebali naplatiti od L. 800.000,00 kn do 1.000.000,00 kn i odvjetničke
troškove, pa je predložio tužiteljici kada "izvuku" tih 800.000,00 kn do 1.000.000,00
kn, da će joj isplatiti po ovim računima, bez obzira je li taj njezin račun ispravan ili
nije. Međutim, poslije njihovog razgovora tužiteljica šalje ovrhu na koju on ulaže
prigovor. Plaćanje je bilo, kako je već naveo, dogovoreno po svakoj obavljenoj radnji
po ispostavljenom računu, i to ne samo u slučaju L. već i u drugim
predmetima. Nikada nisu dogovarali plaćanje odvjetničkih usluga po okončanju
nekog postupka.
Na upit je li mu poznat dopis tužiteljice od 21. srpnja 2014. god., koji prileži
spisu, a u kojem se navodi za obavljenih deset radnji plaćanje akontacije, pa se
tuženiku predočava taj dopis, isti odgovora da to prvi puta vidi, pa ne može sada
ništa reći. Njemu su računi ispostavljani oko 1.200,00 kn, a tu se navodi 1.500,00 kn.
On nema pojma o bilo kakvoj akontaciji. Oni su svaki račun koji je tužiteljica
ispostavila platili. Radilo se o računima od 1.200,00 kn.
Na upit je li mu poznat račun br. 33. na iznos od 18.000,00 kn, odgovara, kao
što je već rekao, u dogovoru za predmet L. nije se spominjala akontacija, a
ako je te stajalo u ručanu, on te račune nije ni gledao, jer i za njega netko obavlja
financijske poslove. On to plaćanje ne radi. Uglavnom se račun plati i taj račun se
puno ne gleda, odnosno zbog čega je i što je navedeno u računu.
Na daljnji upit vezano za ovaj predmet, tužiteljica mu je ispostavila dva računa,
pa na pitanje je li podmirio te račune, odgovara da ne zna, to bi trebalo vidjeti.
Na poseban upit je li mu poznato da je po ovom drugom računu plaćeno
5.000,00 kn, odgovara da mu je poznato da je trebao platiti žalbu, i tih 5.000,00 kn je
plaćeno za tu žalbu.
Na upit je su li tužiteljica i on kada je započeo postupak razgovarali o tome da
svaka radnja košta više, te da to nije puna cijena posla, odgovara da nikada nisu o
tome razgovarali.
Na upit zbog čega su tužili A. S. odgovara da su tužili jer mu je htio oduzeti stan.
Na daljnji upit, kada mu stigne račun od bilo koje druge pravne ili fizičke
osobe, je li pogleda taj račun, odgovara da pogleda račun, ali u tužiteljicu je imao
potpuno povjerenje, i zbog toga njezine račune nije posebno gledao ni provjeravao,
ali očito je pogriješio.
Na upit kako objašnjava da su radnje plaćene 1.200,00 kn, a žalba je po
njegovom iskazu koštala 5.000,00 kn, odgovara kako misli da se je radilo o plaćanju
iznosa od 1.200,00 kn + PDV. Biće je toliko bila i žalba, on sa sigurnošću ne može
reći je li taj iznos bio za žalbu, jer financije ne vodi uopće, on je polupismen čovjek.
Ne može se sjećati gdje je plaćeno, komu je plaćeno, bila su vremena kada se i
moglo plaćati. Mogu na kraju samo navesti kako bi sve dalje išlo na plaćanje kako bi
tužiteljica zatražila, da mu njegova kći nije počela voditi financije, kontrolirati račune,
kao i račune tužiteljice. Kako kćerki nije sve bilo jasno, otišli su na razgovor kod
tužiteljice u njezin ured. Tužiteljica je rekla njegovoj kćeri da odmah napusti njezin
ured, a on da ostane u uredu, međutim kći nije htjela napustiti ured. Tu je došlo do
prepirke "platiti račune, neplatiti račune". Otkazali su punomoć tužiteljici i njezino
daljnje zastupanje u predmetu. Također može navesti kako ima tri godine da više ne
rade sa tužiteljicom, te rješavaju sporove koje je ona započela i uredno naplatila, a
koji sporovi još uvijek nisu gotovi i samo je on na gubitku.
Na upit kada je njegova kći bila u uredu je li se primjereno ponašala, odgovara
da se je ponašala primjereno.
Na upit je li on u tužiteljičinom uredu na ponašanje svoje kćeri zakolutao očima
i rekao "takvi su mladi", odgovara da je u tužiteljičin ured doveo svoju kći da
tužiteljica njoj bolje objasni, ali tužiteljica njegovoj kćeri nije dozvoljavala da joj
postavi i jedno pitanje, njegova kći joj je smetala.
U podnesku od 09.svibnja 2018.god., tužiteljica navodi da je između stranaka
zaključen ugovor o nalogu za obavljanje odvjetničkih usluga, temeljem kojega je
tuženik ispustio tužiteljici punomoć za zastupanje u predmetu ovog suda vođenom
pod pos.br. IP-10/07, u pravnoj stvari ovdje tuženika u svojstvu tužitelja, protiv A.
S. d.o.o. S.. Točno je da je ovdje tužiteljica, za ovaj spor ispostavljala
tuženiku račune koji su u svojoj naravi bili akontativni, nisu bili u visini određenoj
sukladno Tarifi o naknadi i nagradi za rad odvjetnika.
U pogledu zastupanja tuženika u sporu kod ovog suda pod posl.br. IP-10/07,
protiv A. S. d.o.o., tuženik se je temeljem presude uknjižio kao vlasnik
nekretnine u stambeno-poslovnom objektu L. i to etažnog stana površine
284 m2, i ušao u posjed istog temeljem isprave koja je ishođena u tom parničnom
postupku. Nije točno da je tužiteljica dogovorila s tuženikom, da će se ona u sporu
protiv A. S. d.o.o., naplatiti u ovisnosti od njegove naplate od A.
S. d.o.o., što izričito potvrđuje i sam tuženik, koji iskazuje: "…nikada nismo
dogovarali plaćanje odvjetničkih usluga po okončanja nekog postupka." Dakle, sam
tuženik u iskazu navodi da dospjelo plaćanje za izvršene usluge nije ovisilo od
ishoda naplate utuženog potraživanja, odnosno da dospijeće tražbine nije
dogovoreno po okončanju postupka.
Cijeneći iskaz tuženika, "argumentum a contrario", može se nedvojbeno
zaključiti da je obveza dospjela obavljanjem, izvršenjem dogovorenog posla,
izvršenog naloga. Tvrdnja tuženika da se nije spominjala akontacija, i da je on mislio
da se radi o plaćanju punog iznosa nije točna, jer je sam tuženik u svom iskazu
naveo da je platio 5.000,00 kn za izvršenu radnju sastava žalbe. Tvrdnjom da je
platio za sastav žalbe 5.000,00 kn, samo potvrđuje da je znao kolika je vrijednost
predmeta spora, odnosno naknada za izvršenu uslugu.
Znajući dobro tuženika, neuvjerljiva je i nelogična tvrdnja da je on mislio da se
radi o iznosu od 1.200,00 kn uvećanom za PDV. Kad bi se prihvatila ta tvrdnja, PDV
ne bi bio 25%, nego preko 30%, što tuženik sigurno itekako dobro zna. Pravdati se
na način da je on polupismen čovjek je neuvjerljivo, jer taj kako za sebe kaže
"polupismeni čovjek", radi itekako ozbiljne poslove. Tvrditi da je njegova kćerka
plaćala, a da nije znala što plaća, isto tako je neuvjerljivo, a neugodna situacija koja
je nastala u uredu tužiteljice, produkt je krajnja neprimjerenog ponašanja kćerke
tuženika, ali ta činjenica nije bitna za meritum spora.
Tužiteljica je dokazala da je izvršila sve radnje u ovom sporu za koje traži
naknadu, kako obrambene radnje, tako i aktivne, a sve u cilju zaštite interesa
tuženika. Činjenica da je A. S. d.o.o. u stečaju, pa postaje neizvjesna
mogućnost naplate potraživanja, ni u kom se slučaju ne može pripisati propustu
tužiteljice. A. S. d.o.o. i M. M. su bili dugogodišnji poslovni
partneri, i njihov poslovni odnos je bio utemeljen na odnosu povjerenja, međusobnog
uvažavanja, a za loš odabir poslovnog partnera, lošu procjenu realizacije projekta,
krivnja se ne može stavljati na teret tužiteljice.
Tijekom postupka je zatraženo očitovanje od PU, je li tuženik
platio predporez, čime bi se utvrdilo je li priznao potraživanje, i iz tog očitovanja
proizlazi da tuženik nije platio predporez temeljem ispostavljenih računa. Međutim,
tužiteljica prilaže u spis dokaz da je ona temeljem ispostavljenih računa tuženiku,
platila predporez u cijelosti, iako joj tuženik dužni iznos nikada nije platio.
Primjenjujući pravila o teretu dokaza, na tuženiku je obveza da u situaciji kada je
tužiteljica dokazala da je izvršila sve radnje koje je bila dužna poduzeti, dokaže da je
platio obavljene radnje,a sve pozivom na odredbu čl.7 ZPP-a.
Na raspravnom ročištu dana 09.listopada 2018.god., tuženik navodi da je
svoje tvrdnje tijekom postupka dokazao, a posebice imajući u vidu rezultate spisa
ovog suda pod br. IP-10/07, kao i račune koje je tuženik priložio u sudski spis, a
kojima su plaćeni poslovi zastupanja u gore citiranom predmetu. Ističe da nikada s
tužiteljicom nije dogovorio plaćanje po okončanju postupka, već je svaki račun plaćao
tijekom postupka i odmah po dospijeću. Tužiteljica nikada nije spominjala akontaciju
do onog trenutka kad je tražila da tuženik podmiri iznos za koji ona drži da se radi o
razlici onoga što je plaćeno, i onoga što je obistinjeno u odluci o trošku u gore
navedenom predmetu. Posebno skreće pozornost na činjenicu da je tuženik ispustio
punomoć tužiteljici u svojstvu vlasnika obrta A. pa je nejasno s obzirom na
osnovu na koju se tužiteljica poziva tijekom postupka, iz kojeg razloga tuženik nije
tako i označen. Ovo posebno imajući u vidu da je u postupku pred ovim sudom koji
se vodi pod posl. brojem Povrv-1390/17, tuženik označen kao vlasnik obrta, a ovdje
nije. Očito je stoga da je tužbeni zahtjev tužiteljice potrebno odbiti.
Tužiteljica na istom ročištu navodi da je u priloženim dopisima tužiteljice
tuženiku od 31. srpnja 2009.g., 10. lipnja 2010.g., 22. ožujka 2012.g. i 25. srpnja
2014.g., u privitku kojih su dostavljeni računi, naznačeno da se na ime akontacije za
pravne radnje u predmetu pod br. IP-10/07, ima isplatiti naznačene iznose. Jedino se
za ovaj predmet u dopisima navodi da se radi o akontaciji, i niti za jedan drugi
predmet koji je tužiteljica vodila za tuženika u više od 13 godina suradnje. Ističe da
prema odredbama Zakona o obrta, obrt nema pravnu sposobnost i obrtnik za obveze
obrta odgovara cjelokupnom svojom imovinom, tako onom koja je unesena u obrt
tako i onom koja se nalazi izvan obrta.
Presudom ovog suda posl.br. Povrv-1466/17 od 06.studenog 2018.god.,
ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. P.,
posl.br. Ovrv-25/17 od 09.siječnja 2017.god., a tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao
neosnovan.
Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl.br. 11 Gž-143/2019-2 od
24.kolovoza 2020.god., ukinuta je presuda ovog suda posl.br. Povrv-1466/2017 od
06.studenog 2018. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
Stranke su zatražile parnični trošak.
Sud je u dokazne svrhe pregledao O. stavke kupca, šifra 478 od
03.siječnja 2017.god., Presudu i Rješenje ovog suda posl.br. IP-10/07 od 19.prosinca
2013.god., Presudu i Rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gžx-247/14 od
22.svibnja 2014.god., Račun br. 28-14-1 od 30. srpnja 2015.god., br. 27-1-1 od 30.
srpnja 2015.god., br. 14-1-1 od 21. travnja 2015.god., br. 10-1-1 od 10. travnja
2015.god., Dopis tužiteljice od 10. travnja 2015.god., Račun br. 34-1-1 od 21.srpnja
2014.god., Dopis tužiteljice od 21.srpnja 2014.god., Račun br. 33-1-1 od 21. srpnja
2014.god., Dopis tužiteljice od 21. srpnja 2014.god., Račun br. 04/12 od 27.siječnja
2012.god., Dopis tužiteljice od 23.ožujka 2012.god., Račun br. 26/10 od 17. lipnja
2010.god., Dopis tužiteljice od 17. lipnja 2010.god., Račun br. 4/10 od 24. veljače
2010.god., Dopis tužiteljice od 24.veljače 2010.god., Račun br. 28/09 od 31. srpnja
2009.god., Dopis tužiteljice od 31. srpnja 2009.god., Račun br. 48/08 od 16. listopada
2008.god., Dopis tužiteljice od 16. listopada 2008.god., Račun br. 36/08 od 21. srpnja
2008.god., Dopis tužiteljice od 21. srpnja 2008.god., Račun br. 48/07 od 17. prosinca
2007.god., Dopis tužiteljice od 17.prosinca 2007.god. sa potvrdom o prijemu pošiljke
od 18.12.2007.god., Račun br. 18/07 od 24. srpnja 2007.god., Dopis tužiteljice od 25.
srpnja 2007.god., Račun br. 47/06 od 17.studenog 2006.god., Dopis tužiteljice od 17.
studenog 2006.god., Račun br. 14/05 od 23. lipnja 2005.god., br. 07/04 od 01.ožujka
2004.god., Dopis tužiteljice od 01.ožujka 2004.god., Račun br. 49/03 od 23. prosinca
2003.god., Dopis tužiteljice od 23. prosinca 2003.god. Račun br. 45/03 od
01.listopada 2003.god., Dopis tužiteljice od 01.listopada 2003.god., Račun br. 16/03
od 03. travnja 2003.god., Dopis tužiteljice od 03. travnja 2003.god., Račun br. 12/03
od 28. ožujka 2003.god., Dopis tužiteljice od 28. ožujka 2003.god., Račun br. 33/02
od 13. rujna 2002.god., br. 32/02 od 12. rujna 2002.god., Dopis tužiteljice od 12.
rujna 2002.god., Račun br. 28/02 od 19. srpnja 2002.god., Dopis tužiteljice od 19.
srpnja 2002.god., Račun br. 26/02 od 04. srpnja 2002.god., Dopis tužiteljice od 16.
srpnja 2002.god., O. P. uprave, P. ured S., I. K.
Kl. 410-01/2017-01/195, Ur.br. 513-07-17-11/2017-2 od 19.prosinca 2017.god.,
Dopis S. d.o.o. S. od 13.veljače 2018.god., K. I.-neplaćeni računi za
razdoblje od 01.01.2015. do 21.12.2015.god. S. d.o.o. S., Izvadak iz zemljišne
knjige ovog suda–neslužbena kopija sa stanjem na dan 20.11.2018.god., te spise
predmeta ovog suda posl.br. Povrv-1063/20 (ex. Povrv-1390/17), IP-10/07 i Pi-
869/12, te izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka na raspravom ročištu dana
15.veljače 2018.godine.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u
dalčjnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 763, da se Ugovorom o nalogu
obvezuje i ovlašćuje nalogoprimac poduzimati za račun nalogodavca određene
poslove (st.1). Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije
ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa (st. 2).
U odredbama čl. 776 ZOO-a, propisano je da ako nije drukčije ugovoreno,
nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla (st. 1).
Ako je nalogoprimac bez svoje krivnje samo djelomično obavio nalog, ima pravo na
razmjerni dio naknade (st. 2).
Pregledom priloženog predmetnog računa tužiteljice br. 27-1-1 od 30. srpnja
2015. god., koji je dospio za plaćanje dana 07. kolovoza 2015. god., utvrđeno je da je
isti ispostavljen za pravne usluge u predmetu posl. br. I P-10/07, po cijeni od
29.182,00 kn, a što sa troškovima PDV-a u iznosu od 7.295,50 kn, iznosi ukupno
36.,477,590 kn. Na računu je u podnožju ručno ispisan iznos od 5.000,00 kn i datum
29.09.15.
Nadalje je pregledom spisa predmeta ovog suda posl. br. I P-10/07, utvrđeno
da je pravomoćnim rješenjem i presudom istog posl. broja od 19. prosinca 2013.
god., u tom sporu tužitelju M. M. (tuženik u predmetnom sporu), zastupanom
po pun. L. K. odvj. u S. (tužiteljica u predmetnom sporu), dosuđen
parnični trošak u iznosu od 119.033,00 kn.
U obrazloženju odluke o parničnom trošku se između ostaloga, navodi da je
tužitelju M. M. (tuženik u predmetnom sporu), između ostaloga priznat i trošak
za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 29. 10. 2008. god., (125 bod.), 05.
12. 2008. god., (500 bod.), 26. 02.2009. god., (500 bod.) i 15. 02. 2012. god., (500
bod.), te za sastav podnesaka od 05. 11. 2012. god., 17.12. 2012. god., i 14.02.
2013. god., (sve po 500 bod.), sve uvećano za 25% PDV-a.
Pregledom priložene dokumentacije je utvrđeno da je tužiteljica prethodno
(prije ispostavljanja predmetnog računa br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015. god.),
ispostavila tuženiku i druge račune za svoje odvjetničke usluge, i to između ostalih, i
račun br. 18/07 od 24. srpnja 2007.god., račun br. 48/07 od 17. prosinca 2007.god.,
račun br. 36/08 od 21. srpnja 2008.god., račun br. 28/09 od 31. srpnja 2009.god.,
račun br. 26/10 od 17. lipnja 2010.god., račun br. 04/12 od 27.siječnja 2012.god.,
račun br. 33-1-1 od 21. srpnja 2014.god., i račun br. 14-1-1 od 21. travnja 2015.
godine.
Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl.br. Povrv-1466/17 od
06.studenog 2018.god., ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog
bilježnika M. P., posl.br. Ovrv-25/17 od 09.siječnja 2017.god., a tužbeni
zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, ali je Rješenjem Županijskog suda u
Varaždinu posl.br. 11 Gž-143/2019-2 od 24. kolovoza 2020. god., ista presuda ukinuta i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
U ukidnoj odluci suda drugog stupnja se između ostalog, navodi da je predmet
ove parnice koja je proistekla iz ovršnog postupka u potraživanju naknade za uslugu
zastupanja koju je tužiteljica (kao odvjetnica i punomoćnica tuženika) izvršila za
tuženika u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: P-10/07.
Prvostupanjski sud navodi da je između parničnih stranaka bilo nesporno da je
tužiteljica zastupala M. M. kao vlasnika obrta A. u predmetu
prvostupanjskog suda poslovni broj: IP-10/07, da mu je ispostavljala račune po
obavljenim radnjama, i da joj tuženik nije platio račun broj 27-1-1 od 30. svibnja 2015.
godine. Sporna je bila osnova i visina tužbenog zahtjeva, a prije svega, pasivna
legitimacija tuženika. Sud nakon ocjene provedenih dokaza, smatra nesumnjivo
utvrđenim da tužiteljica s tuženikom nije imala zaključen ugovor o zastupanju, niti je
tuženik izdao tužiteljici punomoć za izvršenje bilo kakve radnje u predmetu
prvostupanjskog suda poslovni broj: IP-10/07, već je tužiteljica obavljala radnje
isključivo u ime i za račun M. M., kao vlasnika armiračkog obrta A. a
ne tuženika. Kako tuženik nije izdao nalog, niti punomoć tužiteljici za zastupanje u
predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: P-10/07, to ne postoji obveza tuženika
da tužiteljici naknadi troškove na ime zastupanja, slijedom čega odbija tužbeni
zahtjev (ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi).
U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se tužiteljica poziva u žalbi
djelomičnim reproduciranjem sadržaja te bitne povrede. Nije počinjena niti bilo koja
druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl.
365. st. 2. ZPP-a.
Međutim, zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica s tuženikom nije imala
zaključen ugovor o zastupanju, niti je tuženik izdao tužiteljici punomoć za izvršenje
bilo kakve radnje u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj: IP-10/07, već je
tužiteljica obavljala radnje isključivo u ime i za račun M. M., kao vlasnika
armiračkog obrta A. a ne tuženika (kao fizičke osobe), za sada se ne može
prihvatiti kao pravilan.
U pravu je tužiteljica kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud pravi razliku
između fizičke osobe, i tuženikovih prava i obveza koje je imao obrt A. iako je
u Zakonu o obrtu izrijekom utvrđeno da obrt nema pravnu osobnost, i da za obveze
obrta odgovara ovlaštenik, nositelj obrta cjelokupnom svojom imovinom.
Naime, sukladno odredbi čl. 2 st. 1. Zakona o obrtu (NN br. 143/13; 127/19 i
41/20), obrt je u smislu tog Zakona samostalno i trajno obavljanje dopuštenih
gospodarskih djelatnosti u skladu sa čl. 8. tog Zakona od strane fizičkih osoba sa
svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometnom ili
pružanjem usluga na tržištu, a sukladno odredbi čl. 4. tog Zakona, obrtnik je u smislu
tog Zakona fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz čl. 2. st. 1. tog
Zakona, u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa (prihvaćanjem prigovora o pasivnoj legitimaciji tuženika), činjenično stanje u vezi osnove i visine tužbenog zahtjeva,
ostalo je neutvrđeno, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji se tužiteljica također poziva u žalbi.
Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a prihvaćena je žalba
tužiteljice, ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na
ponovo suđenje.
U nastavku postupka prvostupanjski sud će polazeći od činjenice da obrt
nema pravnu osobnost, ponovno raspraviti predmet spora, te ocijeniti predložene
dokaze, kako bi mogao na pravilan i zakonit način odlučiti o osnovanosti tužbenog
zahtjeva.
Ovaj sud sada u potpunosti prihvaća pravno stajalište sadržano u ukidnoj
odluci drugostupanjskog suda, a sve obzirom da tuženik kao vlasnik obrta A. nema pravnu osobnost, odgovara za obveze obrta svojom vlastitom imovinom
jednako kao i za obveze koje ga terete kao fizičku osobu.
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Predmetni račun br. 27-1-1 od 30 .07. 2015. god., dospio je za plaćanje dana
07. kolovoza 2015. god., dok je predmetna tužba podnesena dana 09. siječnja 2017.
god., dakle tužba je podnesena tijekom petogodišnjeg općeg zastarnog roka
propisnog odredbom čl. 225 ZOO-a, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja,
odbijen kao neosnovan.
Tijekom ponovno provedenog postupka, na raspravnom ročištu dana
28.siječnja 2021.god., tužiteljica navodi da se ovaj spor vodi radi djelomično
neplaćenog računa br. 27-1-1 od 30. 07. 2015. god., koji je ispostavljen na iznos od
36.477.50 kn, a odnosi se na pravne usluge u predmetu pod pos.br. IP-10/07. Kako
je tuženik po tom računu podmirio iznos od 5.000,00 kn, ovrhom je zatraženo
podmirenje preostalog tužbenog iznosa u visini od 31.477,50 kn. Iz dopisa i računa
koji prileže spisu, razvidno je da je tuženik po računima platio tužiteljici 70.967,50 kn
za zastupanje u predmetu pod posl. br. IP-10/07. Kako je sud u tom parničnom
postupku, tužiteljici za zastupanje tuženika priznao iznos od 109.205,00 kn, proizlazi
da je dug tuženika prema tužiteljici u tom predmetu 33.237,50 kn, od čega tužiteljica
u ovom postupku traži da joj se podmiri iznos od 31.477,50 kn.
U podnesku od 12. veljače 2021. god., tužiteljica je sačinila specifikaciju
pravnih usluga po predmetnom računu br. 27-1-1 od 30.srpnja 2015. god., u iznosu
od ukupno 38.645,00 kn, navodeći da joj nije plaćeno zastupanje na ročištu 29.10.
2008. god., (125 bod. + PDV 22% = 1.250,00 kn + 275,00 kn = 1525,00 kn), 05. 12.
2008. god., (500 bod. + PDV 22% = 5.000,00 kn + 1.100,00 kn = 6.110,00 kn),
26.02.2009. god., (500 bod. + PDV 22% = 5.000,00 kn + 1.100,00 kn = 6.110,00 kn),
15.02. 2012. god. (500 bod. + PDV 23% = 5.000,00 kn + 1.150,00 kn = 6.150,00 kn),
sastav podneska 05.11. 2012. god., (500 bod. + PDV 25% = 5.000,00 kn + 1.250,00
kn = 6.250,00 kn), sastav odgovora na protutužbu (podneska) od 17. 12. 2012. god.,
(500 bod. + PDV 25% = 5.000,00 kn + 1.250,00 kn = 6.250,00 kn) i sastav podneska
od 14. 02. 2013. god. (500 god. + PDV 25% = 5.000,00 kn + 1.250,00 kn = 6.250,00
kn). Ukupno 38.645,00 kn. Navodi da je sve navedene radnje ovaj sud priznao u
prvostupanjskoj presudi posl. br. IP-10/07 od 19.prosinca 2013.god., a tužiteljici nisu plaćeni.
Nadalje navodi da je račun br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015.god., ispostavljen na
iznos od 36.477,50 kn, od čega je tuženik podmirio iznos od 5.000,00 kn, te se ovaj
spor vodi radi podmirenja preostalog iznosa od 31.477,50 kn.
Tužiteljica ističe da na okolnost visine potraživanja, u spisu prileže dopisi koje
je uputila tuženiku, u kojima su specificirane usluge koje je za njega vršila, kao i iznos
koji mu se naplaćuje za pojedinu uslugu, te računi koji se odnose na te usluge. Kako
se svi računi koji prileže spisu ne odnose na usluge izvršene u predmetu ovog suda
posl.br. IP-10/07, ovdje navodi koje usluge i iznosi su naplaćeni u tom predmetu po
pojedinim računima, i to Račun br. 18/07 od 24.07.2007.god., u iznosu od ukupno
9.150,00 kn, br. 48/07 od 17.12.2007.god., u iznosu od ukupno 3.050,00 kn, br.
36/08 od 21.07.2008.god., u iznosu od ukupno 4.575,00 kn, br. 28/09 od
31.07.2009.god., u iznosu od ukupno 5.490,00 kn, br. 26/10 od 17.06.2010.god., u
iznosu od ukupno 1.845,00 kn, br. 4/12 od 27.01.2012.god., u iznosu od ukupno
12.607,50 kn, br. 33-1-1 od 21.07.2014.god., u iznosu od ukupno 14,250,00 kn, i br.
14-1-1 od 21.04.2015.god., u iznosu od ukupno 20.000,00 kn, a što sveukupno iznosi
70.967,50 kn.
Tuženiku je ispostavljeni predmetni račun br. 27-1-1 od 30 .07. 2015. god., na
iznos od ukupno 36.477,50 kn, a kako je tuženik temeljem predmetnog računa
podmirio iznos od 5.000,00 kn, to je od ovog računa preostao neplaćeni iznos od
31.477,50 kn, zbog kojega je i pokrenut ovaj spor.
Iz sačinjenog popisa izvršenih usluga i ispostavljenih računa je razvidno da je
tuženik tužiteljici isplatio ukupni iznos od 70.967,50 kn, te 5.000,00 kn od dužnog
iznosa po predmetnom računu br. 27-1-1 od 30.srpnja 2015.godine. Dakle, ukupni
podmireni iznos za zastupanje u predmetu posl.br. IP-10/07 je 75.967,50 kn.
Kako je za neke usluge tuženik podmirio akontaciju (dakle, samo dio iznosa
koji će biti naplaćen za uslugu), a neke usluge uopće nije platio tijekom postupka
(među ostalim, nije platio zastupanje na ročištima od 29.10.2008. god.,
05.12.2008.god., 26.02.2009.god., 15.02.2012.god.,), to mu je tužiteljica ispostavila
račun br. 27-1-1 od 30. 07. 2015. godine.
Iz presude posl.br. IP-10/07 od 19. prosinca 2013.god., proizlazi da je sud
tužitelju priznao za zastupanje po punomoćniku i sastav podnesaka, iznos od
109.205,00 kn (uvećan za trošak vještačenja u iznosu od 2.730,00 kn i trošak sudske
pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 7.098,00 kn, sveukupno 119.033,00 kn).
Kada se dovede u vezu iznos od 75.967,50 kn, kojeg je tuženik podmirio
tužiteljici prema gore navedenim računima, i iznos od 109.205,00 kn, koliko je
prvostupanjskom presudom priznato za zastupanje ovdje tuženika po punomoćniku,
proizlazi da dug tuženika prema tužiteljici za zastupanje u predmetu posl.br. IP-
10/07, iznosi 33.237,50 kn, od čega je tužiteljica zatražila plaćanje iznosa od
31.477,50 kn.
Kod takvog činjeničnog stanja, tužiteljica predlaže da sud izvrši uvid u priložene račune, te prihvati u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno održi na
snazi rješenje kojim je izdan platni nalog, u dijelu kojem se traži da se naloži tuženiku
da na ime dospjele tražbine isplati tužiteljici iznos od 31.477,50 kn s pripadajućim
kamatama, kao i u dijelu kojim je naloženo da naknadi troškove ovršnog postupka, te
troškove parničnog postupka.
Na raspravnom ročištu dana 25. ožujka 2021.god., tuženik u odnosu na
zaprimljeni podnesak tužiteljice od 12. veljače 2021. god., navodi kako isti osporava
u cijelosti jer nije u skladu sa utuženim računima iz prvotnog prvostupanjskog
postupka. Posebno navodi da je tuženik sve radnje, a za koje je tužiteljica istoga
zastupala, plaćao odmah po obavljanju istih, pa tako smatra da je ovakav tužbeni
zahtjev neosnovan.
Slijedom svega navedenog, valja primijetiti da tužiteljica navodi da je tuženiku
prethodno ispostavila račune za odvjetničke usluge zastupanja u predmetu ovog
suda posl. br. I P -10/07, i to račun br. 18/07 od 24.07.2007.god., u iznosu od ukupno
9.150,00 kn, račun br. 48/07 od 17.12.2007.god., u iznosu od ukupno 3.050,00 kn,
račun br. 36/08 od 21.07.2008.god., u iznosu od ukupno 4.575,00 kn, račun br. 28/09
od 31.07.2009.god., u iznosu od ukupno 5.490,00 kn, račun br. 26/10 od
17.06.2010.god., u iznosu od ukupno 1.845,00 kn, račun br. 4/12 od
27.01.2012.god., u iznosu od ukupno 12.607,50 kn, račun br. 33-1-1 od
21.07.2014.god., u iznosu od ukupno 14,250,00 kn, i račun br. 14-1-1 od
21.04.2015.god., u iznosu od ukupno 20.000,00 kn, a što sveukupno iznosi
70.967,50 kn, te potom ističe da kako je za neke usluge tuženik podmirio akontaciju
(dakle, samo dio iznosa koji će biti naplaćen za uslugu), a neke usluge uopće nije
platio tijekom postupka (među ostalim, nije platio zastupanje na ročištima od
29.10.2008. god., 05.12.2008.god., 26.02.2009.god., 15.02.2012.god.,), to mu je
tužiteljica ispostavila predmetni račun br. 27-1-1 od 30. 07. 2015. godine.
Međutim, pregledom priloženih računa tužiteljice koje je ispustila tuženiku za
svoje odvjetničke usluge, i to upravo onih računa koji se prema navodima tužiteljice
odnose na usluge zastupanja u predmetu ovog suda posl. br. I P-10/07, i to račun br.
18/07 od 24. srpnja 2007.god., račun br. 48/07 od 17. prosinca 2007.god., račun br.
36/08 od 21. srpnja 2008.god., račun br. 28/09 od 31. srpnja 2009.god., račun br.
26/10 od 17. lipnja 2010.god., račun br. 04/12 od 27.siječnja 2012.god., račun br. 33-
1-1 od 21. srpnja 2014.god., i račun br. 14-1-1 od 21. travnja 2015. god., utvrđeno je
da se na njima nigdje ne navodi da bi se odnosili samo na akontaciju (dio dužnog
iznosa koji će biti naplaćen za uslugu).
Osim toga, tužiteljica navodi da je dakle, tuženiku prethodno ispostavila
naprijed navedenih osam računa za odvjetničke usluge zastupanja u predmetu ovog
suda posl. br. I P -10/07, ali je u samo četiri dopisa od 31. srpnja 2009.g., 10. lipnja
2010.g., 22. ožujka 2012.g. i 25. srpnja 2014.g., u privitku kojih su dostavljeni računi,
naznačeno da se na ime akontacije za pravne radnje u predmetu pod br. IP-10/07,
imaju isplatiti naznačeni iznosi.
Naime, činjenica da je pravomoćnim rješenjem i presudom ovog suda posl. br.
I P-10/07 od 09. prosinca 2013. god., tužitelju M. M. (tuženik u predmetnom
sporu), zastupanom po pun. L. K. odvj. u S. (tužiteljica u predmetnom
sporu), dosuđen parnični trošak u iznosu od 119.033,00 kn, ne upućuje nužno na
zaključak da će tužiteljica kao ovlašteni punomoćnik ispostavljati tuženiku i račune za
odvjetničke usluge zastupanja u tom sporu, upravo u iznosu dosuđenog mu
parničnog troška od strane ovog suda, a ovo osobito stoga što su stranke u spornom
vremenskom razdoblju bile u dugogodišnjim korektnim poslovnim odnosima
baziranim na obostranom povjerenju.
Da je tako, ukazuju i navodi tužiteljice, da kada se dovede u vezu iznos od
75.967,50 kn, kojeg je tuženik podmirio tužiteljici prema gore navedenim računima, i
iznos od 109.205,00 kn, koliko je prvostupanjskom presudom priznato za zastupanje
ovdje tuženika po punomoćniku, proizlazi da dug tuženika prema tužiteljici za
zastupanje u predmetu posl.br. IP-10/07, iznosi 33.237,50 kn, od čega je tužiteljica
zatražila plaćanje iznosa od 31.477,50 kn.
Ovaj sud stoga cijeni da je tuženik ostao dužan tužiteljici na ime zastupanja u
predmetu ovog suda posl. br. I P-10/07, isplatiti nagradu za obavljene odvjetničke
usluge za koje tužiteljica navodi da uopće nisu plaćene od strane tuženika, i to za
zastupanje na ročištu od 29.10. 2008. god., 1.525,00 kn (PDV 22%), zastupanje na
ročištu od 05. 12. 2008. god., 6.110,00 kn (PDV 22%), zastupanja na ročištu 26. 02.
2009. god., 6.110,00 kn (PDV 22%), i zastupanje na ročištu 15. 02. 2012.god.,
6.150,00 kn (PDV 23%), a što sveukupno iznosi 19.895,00 kn.
Tužiteljici je dakle, iz osnova odvjetničke nagrade za zastupanje tuženika na
ročištima od 29.10.2008. god., 05.12.2008.god., 26.02.2009.god., i 15.02.2012.god.,
u predmetu ovog suda posl. br. I P -10/07, zajedno sa troškovima PDV-a, priznat
novčani iznos u visini od 19.895,00 kn. Tužiteljici su na dosuđeni iznos odvjetničke
nagrade, priznate i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća
predmetnog računa br. 27-1-1 od 30. srpnja 2015.god., tj. od dana 08. kolovoza
2015. god., pa do isplate, dok je u odnosu na više zatraženi iznos od 11.582,50 kn sa
zakonskim zateznim kamatama koje teku od 08. kolovoza 2015. god., pa do isplate,
tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
Radi svega navedenoga, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 2 Zakona o
parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/93, 88/05, 2/07,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, i 70/19). Pregledom spisa predmeta je
utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke
učinjene u tijeku i u povodu postupka, i to za sudske pristojbe, sukladno Uredbi o
tarifi sudskih pristojbi, te zastupanje po punomoćniku, sukladno važećoj Tarifi o
nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Obzirom na približno jednak uspjeh
stranaka u parnici imajući u vidu pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, valjalo je
donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
U Splitu, 07. svibnja 2021. godine
S U D A C
Živomir Topić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo
izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka iste. Žalba se
podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka
za sud i protivnu stranu.
DNA: - pun. tužitelja
- pun. tuženika