1              Poslovni broj: 7 UsImio-206/20-8

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mireli Valjan-Harambašić, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Abaza, u upravnom sporu tužiteljice Đ. K. iz K. protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po službenoj osobi A. M., radi obnove postupka utvrđivanja i konvalidacije mirovinskog staža, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 30. travnja 2021., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 7. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim predlaže poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-10/20-02/03141385200, Urbroj: 341-99-11/2-20-1557 od 12. ožujka 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Osporenim rješenjem tuženika od 12. ožujka 2020. u točki I. izreke rješenja poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Š., Klasa: UP/I 140-10/19-02/03141385200, Urbroj: 341-19-11/2-19-9832 od 17. rujna 2019., dok je točkom II. izreke rješenja odbačen prijedlog tužiteljice za obnovu postupka dovršenog rješenjima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Klasa: UP/II 140-10/13-02/03141385200, Urbroj: 341-99-05/8-13/4406 od 25. travnja 2013. i Klasa: UP/II 140-10/13-02/03141385200, Urbroj: 341-99-05/8-13-001839 od 26. travnja 2013.

2. Tužiteljica u podnesenoj tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi postupka. Ističe da je osporeno rješenje doneseno u izvršenju presude ovog suda, poslovni broj: UsImio-360/19-7 od 7. veljače 2020., te u tužbi osporava pravno shvaćanja suda, izneseno u citiranoj presudi od 7. veljače 2020., kojim je ocijenjeno da je predmet spora zahtjev tužiteljice od 6. rujna 2019., koji sadržajno predstavlja prijedlog za obnovu postupka utvrđivanja i konvalidacije mirovinskog staža, te smatra da posljedično tome tuženik neosnovano odbija njezin zahtjev za utvrđenje i konvalidaciju mirovinskog staža.

3. U tom smislu ističe da nije podnijela prijedlog, pa ni u formi zahtjeva za obnovu postupka, nego zahtjev da joj se u mirovinski staž uračuna razdoblje od 31. svibnja 1978. do 7. listopada 1991. te utvrdi i konvalidira u mirovinski staž razdoblje od 8. listopada 1991. do 4. kolovoza 1995. Nadalje, navodi da tuženik nije prihvatio njezin zahtjev i nije proveo dokaz uvidom u prijavu i odjavu s osiguranja i to bez obrazloženja, te da se o tom žalbenom razlogu tuženik nije očitovao. Ustvrdila je i da tuženik ne ocjenjuje, odnosno ne izjašnjava se niti o vjerodostojnosti osobnog kartona, u kome nije ni evidentiran mirovinski staž kod tuženika u 1975. I 1976. Ukazuje i kako se osvrnula i na podatak o „ostalim primanjima“ u 1979. I 1983., a radi se o naknadama za vrijeme porodiljnog dopusta, koji dokaz da direktno upućuje na postojanje radnog odnosa kao osnove osiguranja. Sve kada bi i bilo osnova za striktnu primjenu Pravilnika, koji da nije u skladu s odredbama o mirovinskom osiguranju, a još više s odredbama Zakona o općem upravnom postupku, smatra da je predloženi dokaz saslušanjem svjedoka morao biti usvojen, jer da se ne radi o jedinom dokazu. Ujedno, smatra i da prema sudskoj praksi Visokog upravnog suda RH podnošenja zahtjeva u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari nije ograničeno, te da po svakom od podnesenih zahtjeva postupajuće javnopravno tijelo uvijek iznova mora provesti potpun ispitni postupak, bez ograničenja iznesenih u pravilima postupka i materijalnom propisu, glede uvjeta za obnovu postupka, a koji se u pravilu odnose  na nove dokaze. U odnosu na pravomoćnost odluke u prethodnom upravnom postupku, podsjeća da se radi o pravnoj stvari u kojoj nije stekla neko pravo, niti joj je nametnuta neka obveza. Radi iznesenog, smatra da je tuženik nakon donošenja presude o poništenju rješenja morao prvostupanjskom tijelu, osim poništenja rješenja, u skladu s praksom i pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda, naložiti iznova provođenje ispitnog postupka, provođenje svih dokaza i obrazložiti svoj stav o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica, izjasniti se o svim tvrdnjama tužiteljice, te iznijeti razloge zbog čega nije neke od predloženih dokaza izveo. Ističe nepotpunost izreke i obrazloženja presude suda od 7. veljače 2020., pozivajući se na presudu Visokog upravnog suda RH, broj Usž-4830/18-2 od 30. siječnja 2019., suština koje je da je u slučaju nesporno utvrđenog postojanja (stjecanja) svojstva osiguranika, tuženik taj koji je dužan dokazati valjan način prestanka tog svojstva – statusa, pri čemu je sud proširio mogućnost dokazivanja te činjenice svim raspoloživim dokaznim sredstvima, u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Poziva se i na Odluku Ustavnog suda, broj U-III-4670/2017 od 9. listopada 2019., u kojoj je podsjetio kako su upravni sudovi sudovi pune jurisdikcije, ovlašteni i dužni provesti potpune ispitne postupke i samostalno utvrđivati činjenično stanje, bez ograničenja kojima su materijalnim zakonima vezana javnopravna tijela. U prethodnom upravnom sporu, Sud se nije držao odredbi Zakona o upravnim sporovima i prakse Ustavnog suda, nego je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, da se u suštini radi o obnovi postupka, poništio osporeno rješenje, ali iz formalnih, a ne materijalnih razloga. Iznesenim propustima tuženika, počinjene su bitne povrede odredbi postupka, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, a materijalni propisi su pogrešno primijenjeni, što sve osporavano rješenje čini nezakonitim. Predlaže da sud poništi rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-10/20-02/03141385200, Urbroj: 341-99-11/2-20-1557 od 12. ožujka 2020. i da sam riješi upravnu stvar i da tužiteljici u mirovinski staž utvrdi razdoblje od 31. svibnja 1978. do 7. listopada 1991. i da joj konvalidira mirovinski staž za razdoblje od 8. listopada 1991. do 4. kolovoza 1995., koristeći i naknadno pronađene dokaze – mjesečne markice za prijevoz na posao za 1993., 1994. i 1995.

4. Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana, pozivajući se na razloge sadržane u obrazloženju osporenog rješenja. Tužbeni navodi nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke budući je pobijano rješenje tuženika od 12. ožujka 2020. doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj UsImio-360/19-7 od 7. veljače 2020., te se tuženik pridržavao shvaćanja suda iznesenog u navedenoj presudi da je predmet spora zahtjev tužiteljice od 6. rujna 2019., koji sadržajno predstavlja prijedlog za obnovu postupka utvrđivanja i konvalidacije mirovinskog staža i da se o prijedlogu tužiteljice za obnovu postupka utvrđivanja i priznavanja mirovinskog staža treba odlučivati primjenom članka 134. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN broj 157/13 … 115/18) i čl. 126. Zakona o općem upravnom postupku (NN broj 47/09), te ocijeniti je li tužiteljica učinila vjerojatnim okolnosti na kojima prijedlog temelji, odnosno jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za provođenje postupka obnove, a ovisno o navedenom utvrđenju da li dokazi koji su priloženi uz prijedlog za obnovu mogu dovesti do drugačijeg rješenja pravomoćno okončane upravne stvari. Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja u potpunosti je i pravilno proveden, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donesena pravilna i zakonita odluka, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i bez povrede pravila postupka, radi čega tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

           5. Sud je 30. travnja 2021. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu su pristupili tužiteljica i opunomoćenica tuženika.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

8. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužiteljice od 6. rujna 2019. da joj se u mirovinski staž, kao staž osiguranja utvrdi vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Dom umirovljenika, K. u razdoblju od 28. travnja 1978. do 7. listopada 1991. i da joj se prizna mirovinski staž kod istog poslodavca na području Republike Hrvatske koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda („parafond“), u razdoblju od 8. listopada 1991. do 4. kolovoza 1995.

9. Prema podacima iz matične evidencije tuženika, razvidno je da je tužiteljici evidentirano razdoblje osiguranja od 28. travnja 1978. do 30. svibnja 1978. kod poslodavca Dom umirovljenika K..

10. Nadalje, iz podataka spisa razvidno je da je pravomoćnim rješenjem tuženika Klasa: 140-10/13-02/03141385200, Urbroj: 341-99-05/8-13/4406 od 25. travnja 2013. odbijen prijedlog tužiteljice da joj se u mirovinski staž kao staž osiguranja utvrdi razdoblje provedeno kod poslodavca Dom za starije i nemoćne osobe, K. u razdoblju od 31. svibnja 1978. do 7. listopada 1991., te da je pravomoćnim rješenjem tuženika Klasa: 140-10/13-02/03141385200, Urbroj: 341-99-05/8-13/001839 od 26. travnja 2013., odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 29. siječnja 2013., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se u mirovinski staž u postupku konvalidacije prizna vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca Dom za starije i nemoćne osobe K., u razdoblju od 8. listopada 1991. do 3. kolovoza 1995. kao razdoblje provedeno u radnom odnosu na području koje je bilo pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda.

11. Osporeno rješenje tuženika od 12. ožujka 2020. doneseno je u izvršenju presude ovog suda, poslovni broj: UsImio-360/19-7 od 7. veljače 2020., kojom je poništeno ranije rješenje tuženika Klasa: UP/II 140-10/19-02/03141385200, Urbroj: 341-99-11/2-19-7937 od 29. listopada 2019. i predmet je vraćen na ponovni postupak, jer su tuženik i prvostupanjsko tijelo propustili o predmetnom prijedlogu tužiteljice, za obnovu postupka utvrđivanja i priznavanja mirovinskog staža odlučivati primjenom članka 134. ZOMO-a i članka 126. ZUP-a, te ocijeniti je li tužiteljica učinila vjerojatnim okolnosti na kojima prijedlog temelji, odnosno jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za provođenje postupka obnove, a ovisno o navedenom utvrđenju da li dokazi koji su priloženi uz prijedlog za obnovu mogu dovesti do drukčijeg rješenja pravomoćno okončane upravne stvari.

12. Naime, prema stanju spisa i imajući u vidu zahtjev tužiteljice, valjalo je ocijeniti da se sadržajno radi o obnovi postupka, a u odnosu na tužbene navode kojima tužiteljica isto osporava Sud upućuje i na presude Visokog upravnog suda RH, poslovni broj: Usž-2473/15-2 od 14. siječnja 2016. i Usž-2307/19-2 od 29. svibnja 2019.

13. Člankom 134. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - dalje: ZOMO) propisano je da se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku može obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja, ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

14. Odredbom članka 126. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 - dalje ZUP-a) propisano je da kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

15. Postupak obnove se može voditi bez vremenskog ograničenja s osnove saznanja za nove činjenice ili mogućnosti da se upotrijebe novi dokazi, prema posebnim odredbama ZOMO.

16. Tužiteljica je svoj prijedlog za obnovu postupka utemeljila na prijedlogu za saslušanjem svjedoka, te postavljenim upitom tko joj je zaključio radni odnos 28. svibnja 1978. 

17. Pravilno je postupio tuženik kada je odbacio prijedlog za obnovu postupka. Naime, ne radi se o novim činjenicama ili novim dokazima, budući se radi o dokazima koje je tužiteljica predlagala i u ranije vođenim postupcima čiju obnovu tužiteljica predlaže, pri tome pojašnjavajući da je tužiteljicu poslodavac Dom umirovljenika K. odjavio s mirovinskog osiguranja 30. svibnja 1978.

18. Neosnovano je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4830/18-2 od 30. siječnja 2019., jer se ista odnosi na utvrđivanje prestanka osiguranja s istim danom kada je svojstvo osiguranika bilo ostvareno, za kojeg poslodavac nije nadležnom prvostupanjskom javnopravnom tijelu dostavio odjavu osiguranja, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je poslodavac tužiteljicu prijavio na mirovinsko osiguranje s danom 28. travnja 1978., a za tužiteljicu je dostavio odjavu osiguranja s danom 30. svibnja 1978., pa se utoliko ne radi o bitnom istovjetnom činjeničnom stanju.

19. Tužiteljica niti u upravnom sporu nije učinila vjerojatnom okolnost na kojoj temelji prijedlog za obnovu postupka. Naime, iz preslike osobnog kartona izdanog od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, razvidno je da je radni odnos tužiteljice zaključen 30. svibnja 1978., što odgovara datuma kada je tužiteljici utvrđen prestanak svojstva osiguranika u mirovinskom osiguranju. Također iz radničke iskaznice prijevoznika Jadrantrans-S. OOUR K. nije razvidno da je tužiteljica bila zaposlena u Domu umirovljenika K. nakon 30. svibnja 1978. (stranica 27 spisa), pa da bi se posljedično tome mogao utvrditi staž osiguranja kod navedenog poslodavca. 

          20. U odnosu na priložene markice „Autoprijevoza K.“ u kojima su naznačena razdoblja za koja su izdane i to počevši od novembra 1992., iste ne predstavljaju dokaz o konvalidiranom stažu. To stoga što se mirovinski staž kao staž osiguranja, priznaje ako je osoba imala status osiguranika evidentiran u odgovarajućim evidencijama tijela mirovinskog i invalidskog osiguranja koja su djelovala na područjima Republike Hrvatske koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda (Zakon o konvalidaciji i Pravilnik o postupku konvalidiranja odluka i pojedinačnih akata iz područja mirovinskog osiguranja), koji uvjet tužiteljica ne ispunjava.

21. Budući da u konkretnom slučaju tužiteljica nije učinila vjerojatnim okolnosti na kojima se prijedlog temelji, nisu ispunjeni zakonski uvjeti za provođenje postupka obnove.

           22. Slijedom izloženog, pravilan je zaključak tuženika da tužiteljica nije učinila vjerojatnim okolnost na kojoj temelji prijedlog za obnovu postupka, pa je zakonito i pravilno osporenim rješenjem prijedlog tužiteljice odbačen pozivom na odredbu članka 126. stavak 1. ZUP.

             23. Stoga je sud osporeno rješenje ocijenio zakonitim te je valjalo temeljem čl. 57. st. 1. ZUS odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude.

 

U Splitu, 7. svibnja 2021.

                   S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66.  ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

Zrinka Abaza