1

Poslovni broj: UsI-1538/20-9

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: D. K. iz M. protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., radi poništavanja rješenja, 07. svibnja 2021. godine

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03437085664, URBROJ: 341-99-05/3-20-3108 od 05. svibnja 2020. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V., KLASA: UP/I-140-02/20-01/03437085664, URBROJ: 341-20-05/3-20-6235 od 03. travnja 2020. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava rješenja donesena u upravnom postupku iz mirovinskog osiguranja, kojima mu je počevši od 01. siječnja 2020. godine priznato pravo na starosnu mirovinu i određena ta mirovina u visini od 3.073,19 kn mjesečno, na temelju činjenice da je tužitelj u starosnu mirovinu otišao kao djelatna vojna osoba. Dakle, u upravnom postupku je visina tužiteljeve starosne mirovine određena na temelju Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba (NN 128/99, 129/00, 16/01, 22/02, 41/08, 97/12 i 118/12 - ZPMO), odnosno na temelju čl. 8. st. 1. ZPMO-a koji propisuje povećanje osobnih bodova za 45% i na temelju čl. 9.a st. 1. ZPMO-a koji propisuje smanjenje svote mirovine ovisno o njezinoj visini.

Tužitelj u tužbi ističe da je ujedno i hrvatski branitelj - dragovoljac i da mu je stoga mirovina trebala biti priznata i određena i na temelju braniteljskog propisa, odnosno konkretno na temelju čl. 27. st. 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17 i 98/19 - ZHB), koji propisuje povećanje osobnih bodova ovisno o vremenu sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru. Smatra da ne može imati ista prava kao neka druga djelatna vojna osoba koja ujedno nije i hrvatski branitelj.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tužitelj.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

U ovoj pravnoj stvari nije sporno da tužitelj ima status hrvatskog branitelja - dragovoljca te da je u starosnu mirovinu otišao kao pripadnik djelatnog sastava Hrvatske vojske. U tom smislu načelno doista može postojati dvojba određuje li se starosna mirovina na temelju posebnog propisa o hrvatskim braniteljima (ZHB), na temelju posebnog propisa o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba (ZPMO) ili pak uz primjenu kumulacije prava osiguranika po oba navedena posebna propisa.

Činjenica je da se tužitelj u zahtjevu za starosnu mirovinu od 31. prosinca 2019. godine pozvao i na svoj braniteljski status i na činjenicu da je djelatna vojna osoba, dok je rješenjima u upravnom postupku njegova starosna mirovina isključivo određena na temelju ZPMO-a, kao posebnog propisa o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba. Tuženik je bez detaljnijeg obrazloženja u osporavanom drugostupanjskom rješenju kratko naveo da tužitelj ne ostvaruje pravo na mirovinu prema ZHB-u, kao posebnom propisu koji uređuje prava iz mirovinskog osiguranja hrvatskih branitelja.

Stav je suda da osiguranik iz mirovinskog osiguranja ne može kumulirati prava iz mirovinskog osiguranja po dva posebna propisa; osiguranik pravo na takvu kumulaciju može ostvarivati samo u odnosu na primjenu općeg propisa (Zakona o mirovinskom osiguranju; NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18 - ZMO) i jednog posebnog propisa. U tom smislu su upravna tijela pravilno i zakonito postupila kada tužitelju uz primjenu posebnih odredbi čl. 8. st. 1. i čl. 9.a st. 1. ZPMO-a nisu kumulirala i pravo na povećavanje osobnih bodova na temelju čl. 27. st. 1. ZHB-a.

Međutim, tužitelj je u konkretnoj situaciji imao pravo da mu se starosna mirovina odredi uz primjenu jednog od dva posebna propisa (ZHB ili ZPMO), ovisno o tome koji propis je za njega u konačnici povoljniji.

Upravna tijela iz mirovinskog osiguranja su napravila propust, jer u svojim rješenjima nisu izvršila jasno argumentiranu komparaciju primjene navedena dva posebna propisa u slučaju tužiteljevog ostvarivanja prava na starosnu mirovinu.

Međutim, sud je u sporu pune jurisdikcije razmotrio mogućnost primjene ZHB-a te je utvrdio da tužitelj na temelju tog propisa uopće ne bi mogao ostvarivati pravo na starosnu mirovinu.

Naime, odredbe čl. 19., čl. 26. st. 1. i čl. 56. ZHB-a jasno propisuju da se na sva pitanja u vezi s pravima hrvatskih branitelja iz mirovinskog osiguranja koja nisu uređena tim propisom primjenjuju uvjeti i načini ostvarivanja prava na mirovinu propisani u ZMO-u.

S obzirom na to da ZHB načelno ne propisuje dobnu granicu za ostvarivanje prava na mirovinu, na temelju spomenutih odredbi ZHB-a, valja primijeniti odredbe čl. 33. st. 1., čl. 34. st. 1. i čl. 35. st. 1. ZMO-a, koje propisuju mogućnost ostvarivanja prava na starosnu mirovinu s navršenih 65 godina života, odnosno prava na prijevremenu starosnu mirovinu i na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika s navršenih 60 godina života. Na temelju čl. 26. st. 2.b) ZHB-a dobna granica za stjecanje prava na starosnu mirovinu propisana u ZMO-u se snižava za po jedan mjesec za svaki mjesec sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u borbenom sektoru, ako je to sudjelovanje trajalo više od pet mjeseci.

Tužiteljevo sudjelovanje u Domovinskom ratu je trajalo šest i pol mjeseci (od 31. siječnja 1995. godine do 12. kolovoza 1995. godine), što znači da se na temelju čl. 26. st. 2.b) ZHB-a dobna granica za ostvarivanje prava na mirovinu iz ZMO-a u konkretnom slučaju može sniziti za najviše šest mjeseci, ali ona u slučaju tužitelja i dalje iznosi preko 59 navršenih godina života.

Međutim, tužitelj je rođen 26. kolovoza 1974. godine pa je u vrijeme podnošenja zahtjeva za starosnu mirovinu i u vrijeme ostvarivanja prava na tu mirovinu imao svega navršenih 45 godina života, što znači da uopće ne ostvaruje uvjete za priznavanje prava na starosnu mirovinu na temelju ZHB-a kao braniteljskog propisa. Stoga se ne može primijeniti niti odredba čl. 27. st. 1. ZHB-a o povećavanju osobnih bodova.

Prema tome, u slučaju tužitelja se kao poseban propis mogao primijeniti samo ZPMO, koji mu je i omogućio da već s navršenih 45 godina života ostvari pravo na starosnu mirovinu, pa su u tom smislu osporavana rješenja (bez obzira na nedovoljno argumentirano obrazloženje) u konačnici ipak pravilna i zakonita, zbog čega je na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti.

 

U Zagrebu, 07. svibnja 2021. godine.

 

 

      Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.