Broj: Revr 618/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice B. J. iz S., koju zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u S., protiv tuženika H. , Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva M., G. i P. u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R - 994/2016 od 9. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr - 736/15 od 10. lipnja 2016., u sjednici održanoj 13. rujna 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je između stranaka 1. siječnja 2008. sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto novinar – suradnik, čime se nalaže tuženiku da tužiteljici uruči pisani ugovor o radu za ovo radno mjesto, kao i zahtjev na utvrđenje da je usmeni otkaz ugovora o radu nedopušten, da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, čime se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove koje je obavljala sve do trenutka otkazivanja ugovora o radu. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) je izjavila tužiteljica, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a, temeljem koje odredbe je revizija tužiteljice ispitana (revizija prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a može se podnijeti u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica opisno ukazuje u reviziji. Revizijskim prigovorom tužiteljice istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati. Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revidentica da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revidentica.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je 1. siječnja 2008., između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto novinara suradnika, te time nedopuštenost usmenog otkaza ugovora o radu i povratak tužiteljice na rad.

U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

-              da je tužiteljica s tuženikom sklopila više ugovore o korištenju autorskog djela, svakako i prije razdoblja prema kojem je postavljen zahtjev tužiteljice (1. siječnja 2008.) i prema kojima je tužiteljica do 18. studenog 2011. obavila sve ugovorene poslove za tuženika,

-              da je zadnji takav ugovor sklopljen 1. srpnja 2010. i kojim se tužiteljica kao autor obvezala za tuženika kao naručitelja izvršiti primjerice: za dnevnik R. S., mala autorska djela (prikaz, osvrt, bilješka), za Jutarnji program R. S. autorsko uređenje mozaične emisije (dnevni događaji i poljoprivreda), za Poslijepodnevni program autorsko uređenje mozaične emisije (dnevna događanja),

-              da su stranke ugovorile da će tuženik tužiteljici za sva prava stečena tim ugovorom, na temelju ovjerene evidencije nadležne osobe o ispunjenju ugovornih obveza isplatiti jednokratnu naknadu prema cjeniku tuženika u bruto iznosu, a koja naknada je tužiteljici isplaćena, te da tuženik može raskinuti ugovor u svako doba ako autor ne bi uredno ili na vrijeme izvršio svoju obvezu,

-              da je tužiteljica temeljem tako sklopljenih ugovora s tuženikom obavljala poslove koje bi dobila od urednika, da je slijedila raspored prema programu tuženika, dolazila na posao u prostorije tuženika, vodila vlastitu emisiju, mijenjala kolege u spikerskim poslovima, radila novinarski posao, obrađivala dnevne teme i događanja, ali da nije imala sva prava i obveze kao radnici tuženika, na nju se nisu primjenjivale odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora (nije imala pravo na godišnji odmor ni na ugovorenu plaću, već joj se isplaćivala naknada prema cjeniku ovisno o obavljenom djelu), nije imala obvezu svakodnevnog dolaženja na posao, te obvezu poštivanja radnog vremena, a isto tako, nije bila u obvezi izvršavati naloge urednika u onoj mjeri i na način kako su to bili obvezni radnici tuženika, tako

-              da je zajednička namjera ugovornih stranaka kod sklapanja navedenih ugovora bila u okvirima pravnog odnosa iz ugovora o autorskom djelu (prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužiteljica je bila tzv. „honorarac“ koja je radila po ugovoru o autorskom djelu), dok volja stranaka kod sklapanja ovih ugovora nije bila da ispunjenjem ugovora o djelu tužiteljica stječe prava i obveze iz radnog odnosa, te

-              da sklopljeni ugovori o korištenju autorskog djela prema svojim osnovnim obilježjima (pravima i obvezama ugovornih strana, te načinu na koji su se ispunjavali) nemaju bitna obilježja ugovora o radu, tako da između stranaka nije došlo do zasnivanja radnog odnosa.

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – u daljnjem tekstu: ZR), a kako je to u predmetnom razdoblju regulirala i odredba čl. 8. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12), ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac dokaže suprotno.

U konkretnom slučaju pravilno drugostupanjski sud cijeni da se sklopljeni ugovori o djelu uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina ne mogu smatrati ugovorom „za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos“ u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a. Naime, da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ili djela) mogli smatrati ugovorom o radu trebale bi se ispuniti pretpostavke iz citirane odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a, dakle mora biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovornog rada s ovlastima poslodavca u svezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu (kakvo pravno shvaćanje je prethodno iznijeto u odlukama ovog suda Revr – 409/13 od 17. prosinca 2013., te Revr – 648/13 od 9. rujna 2014.), o čemu u konkretnom slučaju nije riječ.

Prema utvrđenju nižestupanjskog suda zajednička namjera ugovornih stranaka kod sklapanja navedenih ugovora (čl. 319. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 dalje: ZOO/) nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa, već je riječ o ugovoru o djelu u smislu odredbi čl. 590.- 619. ZOO-a. Prema odredbi čl. 590. st. 1. ZOO-a, ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje kakva fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. U tom smislu bitni sastojci ugovora o djelu su djelo i naknada. Kod ugovora o djelu (kod kojeg su stranke naručitelj i izvođač) za razliku od ugovora o radu (kod kojeg su stranke poslodavac i radnik), između ostalog, postoji dužnost izvođača obaviti određeni posao (bitan je rezultat rada), a ne obavljati preuzeti posao, kao što je to slučaj kod ugovora o radu.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 13. rujna 2017.