Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1627/20-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. L. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenica Lj. M.-P., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva kulture, Povjerenstva za žalbe, Z., radi potvrde za građevine na kulturnom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1799/19-12 od 25. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2021.
I Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1799/19-12 od 25. veljače 2020.godine.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-612-08/17-02/0015, URBROJ: 532-06-01-02/1-19-7 od 25. travnja 2019., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, KLASA: UP/I-612-08/16-06/934, URBROJ: 251-18-01-16-2 od 8. studenog 2016., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde iz članka 6. stavka 2. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj 86/12, 143/13, dalje: ZPNIZ) za izvedenu bespravnu rekonstrukciju dijela visokog prizemlja i dijela podruma u Ulici M. L. 9, u Z., na k.č.br. 6217 k.o. C., prema izvedenom stanju prikazanom arhitektonskim snimkom oznake L-04/16, ovlaštene arhitektice D. F. iz K. Zahtjev je odbijen jer rekonstrukcija nije izvedena u skladu s uvjetima koje Zavod utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole ili odobrenja za gradnju. Pobijanom presudom je ujedno odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška.
2. Tužitelj prvostupanjsku presudu pobija iz svih zakonskih razloga, kao i zbog povrede odredaba članka 6. stavka 1., članka 13. i 14. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Europska konvencija) i zbog povrede odredbi članka 1. Protokola 1. i članka 1. Protokola 12. uz tu Konvenciju.
3. Tvrdi da je presuda arbitrarna, očito nerazumna i izrazito nedosljedna s temeljnim načelima Europske konvencije te da odražava povredu prava na sud i prava na pristup sudu u vezi s povredom prava na djelotvorno pravno sredstvo.
4. Pojašnjava da je predao zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 6. stavka 2. ZPNIZ-a, koji mu je odbijen, a potom i žalbu na takvo rješenje, koja je također odbijena, sve s obrazloženjem da se predmetnom intervencijom zatvaranja i prenamijene dijela galerije u prošireni poslovni prostor mijenja prepoznatljivi oblikovni element dvorišnih pročelja graditeljskog sklopa i da taj zahvat narušava osnovnu oblikovnu kompoziciju građevine V. nebodera.
5. Smatra da mu sud nije osigurao pravičan i pošten postupak, jer je presuda utemeljena na obrazloženju rješenja tuženika i tužitelj nije saslušan u sporu, a njegovi dokazni prijedlozi su odbijeni.
6. Presudu smatra arbitrarnom i nedostatno obrazloženom, a neprovođenjem dokaznog postupka i neomogućavanjem tužitelju ni minimuma zajamčenih prava, sud je povrijedio načelo izjašnjavanja stranke i time počinio bitnu povredu postupka i presudu donio bez da je utvrdio bitne činjenice. Obrazloženje presude ne sadrži razloge prihvaćanja stava tuženika, niti razloge neprihvaćanja dokaza tužitelja.
7. Pojašnjava da su još 1993.g. prednici tužitelja u vezi s prenamjenom i rekonstrukcijom stana u poslovni prostor ishodili dozvole i suglasnosti za tu rekonstrukciju pa tako i mišljenje Gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode, prema kojoj se V. neboder ne uklapa u staru povijesnu jezgru, ali da se predloženo idejno rješenje rekonstrukcije uklapa u postojeću građevinu pa da se može prihvatiti kao sastavni dio posebnih uvjeta, kao i da je na južnoj strani objekta već izvršena prenamjena u poslovni prostor. Pozitivno mišljenje dano je i na, u dvorišnom dijelu, izmijenjeno idejno rješenje rekonstrukcije.
8. Rekonstrukcija je izvedena na temelju idejnog rješenja na koje su, dakle, prednici tužitelja ishodili suglasnosti i pozitivna mišljenja pa smatra neosnovanim odbijanje zahtjeva za izdavanje potvrde na izvedeno u skladu s prethodno danim pozitivnim mišljenjem istog nadležnog tijela.
9. Dodatno napominje da je rekonstrukcija izvedena 1994., kad V. neboder još nije bio proglašen kulturnim dobrom, već je bio valoriziran III.A kategorijom te je pojedinačno zaštićenim kulturnim dobrom proglašen tek 2005. godine.
10. Ističe i da se prilikom renoviranja nebodera nije u potpunosti držalo V. projekta jer su prepoznatljive drvene grilje zamijenjene aluminijskim, a spornim zatvorenim dijelom galerije ne ometa se koncept sustava pristupa stambenim jedinicama i ne narušava funkcionalnost i prepoznatljivi oblikovni elementi cijelog kompleksa, pošto se zatvoreni dio galerije nalazi na samom uglu objekta u unutrašnjosti zgrade, nije vidljiv s ulične strane, a kako se koristi kao skladišni prostor primjenljivije je da bude zatvoren.
11. Također dodaje da je u rješenju, kojim je neboder pojedinačno zaštićenim kulturnim dobrom proglašen 2005., navedeno da pojedinačni zahvati koji su tijekom vremena izvedeni na objektu nisu bitno utjecali na njegova spomenička svojstva.
12. Smatra da je tužbenim zahtjevom tražio zaštitu stečenih prava koje izvodi iz stečenih prava svojih prednika, kako je naprijed opisano, a koja zaštita je neopravdano izostala te ustraje u tvrdnji da su rješenja donesena u upravnom postupku očigledno nezakonita.
13. Ističe i da mu stručna mišljenja na kojima se temelje rješenja i presuda nisu dostavljena radi izjašnjavanja te ukazuje na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III-6926/2013 u vezi s takvim propustom.
14. Iz opisanog tužitelj zaključuje da su mu povrijeđena ustavna i konvencijska prava, koja u žalbi opširno obrazlaže, te da je suđenje bilo nepravično, nisu otklonjeni prigovori koje je iznosio, činjenice nisu utvrđene, a presuda nije valjano obrazložena niti je pravilno odlučeno o trošku spora pa predlaže usvojiti žalbu.
15. Potražuje trošak za sastav žalbe po odvjetniku od 3.906,25 kn.
16. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da je prvostupanjsko rješenje utemeljeno na mjerodavnoj, detaljno i argumentirano obrazloženoj, stručnoj ocjeni koja je tijekom žalbenog postupka dodatno potvrđena i stručnim nalazom i mišljenjem konzervatora, a prema kojem je bespravna rekonstrukcija neprihvatljiva sa stajališta zaštite i očuvanja kulturnih dobara. Slijedom navedenoga, Povjerenstvo za žalbe pri Ministarstvu kulture odlučujući o žalbi tužitelja, polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, žalbu je odbilo kao neosnovanu, pravilno primijenivši materijalno pravo.
17. Vezano za pozivanje tužitelja na mišljenje Grada Z., Gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture i prirode, tuženik ističe da u postupku legalizacije koji se vodi isključivo temeljem ZPNIZ-a, to mišljenje nema utjecaja, jer je utvrđivanje posebnih uvjeta posebni postupak koji se vodi temeljem Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, dok se postupak izdavanja potvrde iz članka 6. stavka 2. ZPNIZ-a vodi prema odredbama tog Zakona pa je u zakonito provedenom postupku po zahtjevu tužitelja utvrđeno da se tražena potvrda ne može izdati.
18. Zatvaranje dijela galerije izvršeno 1994. godine, odnosno prije nego je predmetna građevina zaštićena kao kulturno dobro, nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari budući da u trenutku uspostavljanja zaštite za predmetnu rekonstrukciju nije bio izdan odgovarajući akt kojim se nezakonita rekonstrukcija izjednačava sa zakonitom te obzirom da se ista smatra nelegalnom i, kao takva, nije niti bila predviđena za zadržavanje u prostoru zaštite.
19. Člankom 6. stavkom 2. podstavkom 1. ZPNIZ-a propisano je da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se nalazi unutar arheološkog nalazišta ili zone, prostornih međa nepokretnog kulturnog dobra ili kulturno-povijesne cjeline koja je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske ili ako je rekonstruirani dio pojedinačnog nepokretnog kulturnog dobra upisanog u taj Registar, osim zgrade za koju javnopravne tijelo nadležno za poslove zaštite kulturne baštine izda potvrdu da je izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje to tijelo na temelju posebnih propisa utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja. Dakle, sukladno navedenoj odredbi nelegalne zgrade unutar zaštićenih područja ne mogu se ozakoniti, osim u slučaju kada nadležno tijelo za njih izda potvrdu da su usklađene sa posebnim uvjetima.
20. ZPNIZ ne uvjetuje nadležnom tijelu izdavanje potvrda za nezakonito izgrađene građevine od donošenja rješenja o zaštiti, već se o zahtjevu za izdavanje potvrda odlučuje isključivo na temelju činjenice da li je nekretnina u tom trenutku zaštićena te da li je ista u skladu sa posebnim uvjetima koje utvrđuje nadležno tijelo.
21. Vezano uz navod tužitelja da mu je trebalo dostaviti na očitovanje nalaz i mišljenje vještaka, ističe se da s obzirom da je nalaz i mišljenje reproduciran u drugostupanjskom rješenju te ga je tužitelj osporio tužbenim navodima, ova povreda pravila postupka ne utječe na drugačije rješenje ove upravne stvari. Takvo mišljenje zastupa i Upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi, broj: Us-1049/2006-6 od 25. ožujka 2010. godine.
22. Predlaže odbiti žalbu.
23. Žalba nije osnovana.
24. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih prigovora, ovaj Sud nalazi da u donošenju pobijane presude, kao i u prethodnim upravnim postupcima prava tužitelja nisu povrijeđena.
25. Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je tužitelj u svrhu kompletiranja zahtjeva za ozakonjenje bespravno izvedene rekonstrukcije dijela visokog prizemlja i dijela podruma u Ulici M. L. 9, u Z., na k.č.br. 6217 k.o. C., prema izvedenom stanju prikazanom arhitektonskim snimkom oznake L-04/16, ovlaštene arhitektice D. F. iz K., podnio nadležnom prvostupanjskom tijelu zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 6. stavka 2. ZPNIZ-a.
26. Taj zahtjev tužitelja je odbijen rješenjem Grada Z., Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, KLASA:UP/I-612-08/16-06/934, URBROJ: 251-18-01-16-2 od 8. studenog 2016., jer je to tijelo utvrdilo da rekonstrukcija nije izvedena u skladu s uvjetima koje Zavod utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole ili odobrenja za gradnju.
27. Tuženik je odbio žabu tužitelja potvrdivši navedeni zaključak da se tražena potvrda ne može izdati, a sud pobijanom presudom ocijenio rješenje tuženika zakonitim i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
28. Pritom je sud svoju ocjenu zakonitosti rješenja tuženika temeljio prihvativši detaljno argumentirane stručne ocjene stručnog povjerenstva prvostupanjskog tijela i nalaz stručnog povjerenstva pri tuženiku, koji nalaz nije dostavljen tužitelju na očitovanje, ali je u cijelosti reproduciran u rješenju tuženika pa je tužitelju, na taj način omogućeno da se na njega očituje, što je i učinio tijekom upravnog spora. Na taj način je, u kasnijoj fazi postupanja o predmetnoj upravnoj stvari, ispravljena procesna greška koja ulazi u okvir pojma jednakosti oružja u kontradiktornim postupcima.
29. Po ocjeni ovog Suda, u upravnom sporu tužitelju nije povrijeđeno pravo na izjašnjavanje o svim relevantnim činjenicama jer se o svim činjenicama koje smatra važnim za odlučivanje u ovoj stvari izjasnio u navodima tužbe i ove žalbe.
30. Po ocjeni ovog Suda, činjenice koje su doista bitne za pravilnu odluku o zakonitosti rješenja tuženika i osnovanosti zahtjeva tužitelja za izdavanje potvrde su:
- činjenica da je građevina u kojoj je izvedena bespravna rekonstrukcija zaštićeno kulturno dobro, što je među strankama nesporno;
- da je zahtjev podnesen za izdavanje potvrde iz članka 6. stavak 2. ZPNIZ-a u svrhu ozakonjenja bespravno izvedene rekonstrukcije prema odredbama upravo tog zakona, a ne nekog drugog propisa koji regulira izdavanje odobrenja za gradnju, što je također nesporno;
- da se rekonstruirani dio pojedinačnog nepokretnog kulturnog dobra upisanog u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (dalje:Registar) načelno ne može ozakoniti, osim ako javnopravno tijelo nadležno za poslove zaštite kulturne baštine izda potvrdu da je izgrađeno u skladu s posebnim uvjetima koje to tijelo na temelju posebnih propisa utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja, što je izričita odredba zakona.
31. Prema navedenom, tijelo nadležno za poslove zaštite kulturne baštine ima, u svrhu zaštite kulturne baštine, diskrecijsko pravo, na osnovi stručne valorizacije konkretno predloženog zahvata u prostoru, uvjetovati način na koji se neki budući zahvat u prostoru može izgraditi pa je postupak izdavanja posebnih uvjeta razrađen odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14 , 98/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20).
32. Potvrda iz članka 6. stavak 2. podstavak 1. ZPNIZ-a izdaje se, dakle, sukladno pravilima struke prema kojim pravilima bi se izdali i posebni uvjeti buduće gradnje i samo onda ako bi se takvi posebni uvjeti mogli izdati.
33. U konkretnom slučaju, nije od utjecaja na ocjenu zakonitosti provedenog postupka i spora okolnost što je rekonstrukcija izvedena još 1994., nije od utjecaja što tada zgrada u kojoj je izvedena ta rekonstrukcija nije bila upisana u Registru, niti je od utjecaja 1993. izdano pozitivno mišljenje na idejno rješenje rekonstrukcije, jer je ona ostala bespravna, nezakonito izvedena rekonstrukcija sve do današnjeg dana pa se tužitelj ne može pozvati na legitimno stečena prava ili legitimna očekivanja.
34. Izdavanju potvrde iz članka 6. stavak 2. podstavak 1. ZPNIZ-a prethodi stručna ocjena nadležnog tijela o tome je li ono što je bespravno izgrađeno zahvat za koji bi se po kriteriju struke nadležnog tijela mogli utvrditi posebni uvjeti koji se utvrđuju u postupku izdavanja lokacijske dozvole ili rješenja o uvjetima građenja, a za konkretni zahvat na zaštićenom kulturnom dobru ti se uvjeti ne bi mogli utvrditi, jer se radi o zahvatu kojim se, po mišljenju stručnjaka, mijenja prepoznatljivi oblikovni element dvorišnih pročelja graditeljskog sklopa u L. ulici 7 i 9 i narušava osnovnu autorovu oblikovnu kompoziciju građevine, koja je pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, upisano u Registar, kao primjer moderne hrvatske arhitekture.
35. Ovaj Sud nalazi da je, u granicama zakonom dane ovlasti, nadležno prvostupanjsko tijelo detaljnom stručnom argumentacijom obrazložilo razlog odbijanja izdavanja tražene potvrde, a tuženik dodatnim stručnim mišljenjem nadležnog konzervatorskog tijela argumentirano potvrdio osnovanost odluke prvostupanjskog tijela.
36. U upravnom sporu je razmatrano sve dosad izloženo, bitne činjenice su pravilno utvrđene i pravilno je zakonitim ocijenjeno rješenje tuženika, uz obrazloženje koje sadrži detaljan citat stručnog mišljenja o značaju i oblikovnim karakteristikama V. nebodera u koje se predmetna rekonstrukcija ne uklapa pa ovaj Sud nalazi da je obrazloženje pobijane presude valjano, a nipošto arbitrarno i jednostrano.
37. Naime, tužiteljevi prigovori povrede prava na pravično suđenje proizlaze iz njegovog subjektivnog viđenja, a ne iz objektivnih razloga da se, zato što je zgrada u L. 9 zaštićeno kulturno dobro u kojem se bespravna rekonstrukcija ne bi mogla odobriti niti da je tek planirana pošto se ne uklapa u karakteristike zaštićene zgrade, tražena potvrda nije mogla izdati.
38. Stoga, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava pa se pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti iz jednog razloga na koji tužitelj upire u žalbi.
39. Odluka o trošku u ovoj presudi utemeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12.,152/14., 94/16. i 29/17., dalje ZUS), prema kojoj pravo na troškove spora može ostvariti ona stranka koja je u sporu uspjela, što ovdje nije slučaj pa je, iz istog razloga i pozivom na istu odredbu ZUS-a, odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
40. Slijedom navedenog, a pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 7. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić, v.r.