Broj: Revr 526/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. J. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica I. J., odvjetnica u S., protiv tuženice H.-H. p. d.d. Z., OIB: …, radi prestanka uznemiravanja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-305/2016-2 od 10. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1698/12-56 od 29. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

„I. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici 500.000,00 kn, zajedno s kamatama koje na navedeni iznos teku od 15. travnja 2011. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, pa do isplate.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici parnični trošak.“

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 14.175,00 kuna, u roku 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ono pobijano revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revidentica obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja uznemiravanja i šikaniranja tužiteljice na radnom mjestu referenta divizije mreža od strane tuženika i izvršne direktorice tuženika D. K.) od one koju su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

Nadalje, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revidentica ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revidentica da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revidentica. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP.

 

Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući provedene dokaze utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Pri tome još valja dodati da je prvostupanjski sud opravdano odbio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem na okolnost povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, za što je naveo valjane razloge, pa prihvaćanjem tog zaključka u postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

              Osim toga u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, revidentica u reviziji navodi da drugostupanjski sud nije odgovorio na pojedine navode žalbe, čime da je onemogućio revidentici raspravljanje pred sudom te da je time počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

              Suprotno navodima revidentice, drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, na koje se ukazuje revizijom.

 

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu 500.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, profesionalni ugled i zdravlje tužiteljice za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala kao posljedica povrede dostojanstva tužiteljice na radu kod tuženika od strane tuženika i njegovih nadređenih radnika uslijed diskriminacije, uznemiravanja, šikanoznog postupanja i mobinga koji su isti vršili nad tužiteljicom prilikom obavljanja rada kod tuženika.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na poslovima VŠS ekonomskog smjera kao referent u odjelu za računovodstvo od 1979 do 1. prosinca 2009.,

- da je tuženik 10. kolovoza 2009. donio novi Pravilnik o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta H.-H. p. d.d., te je uslijed donošenja istog, uslijed reorganizacije koja je vršena kod tuženika tužiteljici otkazan dotadašnji ugovor o radu i ponuđen novi ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta referent divizije mreže, kojeg je tužiteljica prihvatila,

- da je uslijed reorganizacije poslovanja tuženika donošenjem novog Pravilnika o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženik dao otkaze ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu i drugim radnicima tuženika, a ne samo tužiteljici,

- da je tužiteljica zdravstvene tegobe na koje se poziva imala i ranije,

- da dodjela poslova tužiteljici u smislu vođenja evidencija radnog vremena, faksiranja uputa u poštanske urede, izrada excela tablica, poslova obrade kadrovskih podataka i sl.  predstavlja sadržaj poslova referenta divizije mreže tj. radnog mjesta za koje je tužiteljica sklopila ugovor o radu, pa da to nema značaj uznemiravanja tužiteljice, odnosno mobinga prema istoj,

- da je radne zadatke tužiteljici u pretežitom dijelu davala njoj neposredno nadređena voditeljica područja, a ne D. K., koja je bila izvršni direktor divizije, te koja je imala mjesta rada u Z., a tužiteljica u S.,

- da ured u kojem je premještena tužiteljica nije bio neadekvatan, a u istom su pored tužiteljice radila još dva zaposlenika tuženika,

- da tuženik, kao ni izvršna direktorica divizije D. K. nisu vršili pritisak na tužiteljicu da ode u mirovinu, jer je zbog navedene reorganizacije kod tuženika tuženik sačinio program zbrinjavanja zaposlenika za slučaj odlaska istih u mirovinu kroz ponudu stimulativne otpremnine, zbog čega su održali sastanak sa svim radnicima koji su bili uvršteni u taj program, a ne samo s tužiteljicom,

- da izvršna direktorica divizije D. K. nije na bilo koji način omalovažavala, vrijeđala ili stavljala tužiteljicu u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika,

- da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje, tj. da bi tuženik i odgovorna osoba tuženika – D. K. svojim postupanjem povrijedili dostojanstvo tužiteljice postupajući prema istoj na šikanozan način, pa da bi iste radnje mogle dovesti do eventualnog oboljenja tužiteljice u svezi s takvim postupanjem tuženika prema njoj na radnom mjestu,

- da tužiteljica nije navela niti jedan od osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije po kojem bi ona bila stavljena u nepovoljniji položaj od drugih radnika tuženika, odnosno prema kojem bi od strane tuženika prema njoj navodno bila vršena diskriminacija.

 

              Na temelju utvrđenih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su zaključili da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika, kao jedne od pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika kao poslodavca za štetu koju tužiteljica potražuje u ovoj parnici, slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Pritom su ocijenili da postupanje tuženika prema tužiteljici nema obilježja  uznemiravanja, mobinga i šikaniranja, jer iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da bi tužiteljica uslijed reorganizacije poslovanja tuženika, kada joj je kao i nekim drugim radnicima tuženika ponuđen otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženika. Također su ocijenili da u postupku nije utvrđeno da bi postupanje nadređene osobe tuženika D. K. prema tužiteljici imalo obilježja šikanoznog postupanja, odnosno mobinga, te da bi uslijed takvog postupanja kod tužiteljice došlo do narušenja zdravlja. Osim toga, utvrđujući da tužiteljica tijekom postupka (a što je ista potvrdila u svom iskazu) nije iznijela niti jednu zabranjenu osnovu po kojoj bi bila diskriminirana u odnosu na druge radnike tuženika, sudovi su zaključili da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi od strane tuženika prema njoj došlo do diskriminacije na temelju bilo kojeg od osnova iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

 

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, profesionalni ugled i zdravlje, a zbog kojih povreda da je tužiteljici narušeno zdravlje uslijed toga što su je tuženik odnosno njegovi nadređeni radnici uznemiravali, šikanirali i vršili mobing nad njom za vrijeme obavljanja rada kod tuženika.

 

              Sporna je u revizijskom stupnju postupka ocjena o tome postoji li u konkretnom slučaju štetna radnja tuženika kao jedna od pretpostavki odštetne odgovornosti za naknadu neimovinske štetu zbog povrede prava osobnosti, tj. je li postupanje tuženika i odgovorne osoba tuženika D. K. prema tužiteljici, prilikom obavljanja poslova kod tuženika, imalo obilježja šikanoznog postupanja, odnosno mobinga, odnosno postoje li u konkretnom slučaju sve pretpostavke za odgovornost tuženika za neimovinsku štetu zbog navedenih povreda prava osobnosti.

 

              Prema odredbi čl. 103. st. 1. („Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

 

              Odredbom čl. 5. st. 4. ZR propisana je zabrana izravne ili neizravne diskriminacije na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je odredbom čl. 5. st. 5. ZR propisano da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima.

 

              Odredbom čl. 130. ZR određena je zaštita dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, te je propisano da se postupak i mjere te zaštite uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

 

              Dakle, uznemiravanje iz odredbe čl. 130. ZR vezano je isključivo uz diskriminatorske kriterije i kao takvo je osnova da bi se utvrdilo uznemiravanje.

 

              Prema odredbi čl. 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. toga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Dakle, uznemiravanjem u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD (po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), koji imaju za cilj ili stvarno predstavljaju povredu dostojanstva osobe, a koji uzrokuju strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

              Dakle, prema ZSD uznemiravanje će postojati samo ako je učinjeno zbog diskriminatorskih razloga: rase, spola, vjere i drugih utvrđenih temelja diskriminacije.

 

              Nadalje, mobing nije kategorija koja je definirana u ZR ili kojem drugom Zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

 

              S obzirom na navedeno, te osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog diskriminacije i mobinga prilikom reorganizacije tuženika kada je tužiteljici dan otkaz ugovora o radu na poslovima referenta u odjelu za računovodstvo s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za novo radno mjesto – referent divizije mreža uslijed donošenja novoga Pravilnika o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika, kao i u razdoblju nakon toga) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava.

 

Pritom treba reći, da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO, potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

 

Dakle, uz postojanje navedenih pretpostavki odgovornosti za štetu (subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, šteta, uzročna veza i protupravnost), uvijek je pretpostavka odgovornosti za štetu i štetna radnja štetnika, u ovom slučaju tuženika.

 

U smislu svega navedenoga, u konkretnom slučaju prema tvrdnjama tužiteljice, štetnu radnju predstavljaju (osim otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu) upravo pojedini (protupravni) postupci tuženika i nadređene osobe tuženika koja imaju obilježja uznemiravanja, šikanoznog postupka, odnosno mobinga. U konkretnom slučaju, osim što tužiteljica nije navela niti jedan od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD prema kojem bi od strane tuženika prema njoj bila vršena diskriminacija, u postupku nije utvrđeno da bi postupanja tuženika kao poslodavca, kao i nadređene osobe tuženika (u svakom pojedinom slučaju na koji se pozvala tužiteljica) imala obilježja uznemiravanja, ili općenito elemente mobinga, odnosno bilo kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužiteljice. S takvim zaključkom sudova u postupku koji je prethodio reviziji suglasan je i ovaj sud,  a kako oni revizijskim navodima nisu dovedeni u pitanje, to ih je (u činjeničnom smislu) nepotrebno ponavljati u ovoj odluci.

 

              Iz navedenog slijedi kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika (uznemiravanje, mobing) kod davanja samog otkaza ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu (jer je otkaz posljedica promijenjene sistematizacije radnih mjesta, uslijed koje je tužiteljica kao i drugi radnici tuženika, raspoređena na novo radno mjesto). Također niti u kasnijim postupanjima tuženika i nadređene osobe tuženika (jer su poslovi koji su dodjeljivani tužiteljici bili poslovi radnog mjesta za koje je tužiteljica sklopila ugovor o radu, zatim jer ured, u kojem je premještena tužiteljica i u kojem su bila još dva radnika, nije bio neadekvatan, jer nije vršen pritisak na tužiteljicu da ode u mirovinu s obzirom da je tuženik ponudio ne samo tužiteljici, već i drugim radnicima tuženika mogućnost zbrinjavanja zaposlenika za slučaj odlaska istih u mirovinu kroz ponudu stimulativne otpremnine, jer je radne zadatke tužiteljici u pretežitom dijelu davala njoj nadređena voditeljica područja, a ne izvršna direktorica divizije D. K., koja je imala i mjesto rada različito od tužiteljice) nema obilježja štetnih radnji koje bi imale za posljedicu odštetnu odgovornost.

 

Stoga, s s obzirom da u postupku nije utvrđeno postojanje štetne radnje tuženika, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od temeljnih pretpostavki odštetne odgovornosti tuženika, slijedom čega su pravilno sudovi u postupku koji je prethodio reviziji primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje utvrđenja sudova u postupku koji je prethodio reviziji o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ista iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu. S obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

 

              S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 26. rujna 2017.