Poslovni broj: 81 Pž-319/2020-2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-319/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, te Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. D. H. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. i partneri u Z., protiv tuženika R. d.o.o., OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnik S. P. i drugi, odvjetnici u R., radi isplate iznosa od 1.166.173,20 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-412/2016-78 od 14. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-412/2016-78 od 14. listopada 2019. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o j e

I. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-412/2016-78 od 14. listopada 2019.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanim presudom Trgovačkog suda Rijeci poslovni broj Povrv-412/2016-78 od 14. listopada 2019. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika V. P. iz R., poslovni broj Ovrv-6740/2016 od 2. rujna 2016. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 1.166.173,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i trošak ovrhe u iznosu od 6.287,50 kn i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev (točka I. izreke), naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 164.333,00 kn (točka II. izreke), te je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za nadoknadom parničnih troškova u iznosu od 120.950,00 kn (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe čl. 221. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19: dalje: ZPP) jer je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj nije dokazao osnovanost svojeg potraživanja. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a.

3. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao osnovanost svojeg potraživanja. Naime, tužitelj je dostavio krovni Ugovor o višegodišnjem osiguranju, sve utužene police i fakture koje su dostavljene tuženiku, a koju dokumentaciju tuženik ne spori. Tuženik je dostavio kao dokaz plaćanja potvrde o provedenim plaćanjima utuženom periodu, ali iz njih nije vidljivo na što se plaćanja odnose budući da svrha plaćanja nije odgovarala naznakama sa pripadajućih faktura pa je tužitelj uplate knjižio po dospijeću, sukladno odredbi čl. 171. Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio pravila o teretu dokaza te je pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio da je tuženik svojim uplatama podmirio upravo utuženo potraživanje. Nadalje, sudski vještak nije cijenio sve dokaze koje je dostavio tužitelj, a radi se o konkretnim računovodstvenim vjerodostojnim ispravama iz tužiteljevih knjiga. Ukoliko je vještaku bila potrebna dokumentacija za razdoblje prije 1. siječnja 2011., tada je tu dokumentaciju trebao zatražiti od tužitelja. Presuda je kontradiktorna, navodi iz obrazloženja presude su nejasni, a zaključci suda ne proizlaze iz provedenog dokaznog postupka. Stoga je sud donošenjem pobijane odluke počinio povredu odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, podredno, ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženik je dostavio u spis odgovor na žalbu u kojem se u cijelosti usprotivio tužiteljevim žalbenim navodima, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. S obzirom na to da tužitelj nema pravnog interesa žaliti se protiv točke III. izreke pobijane presude kojom je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 120.950,00 kn, njegova je žalba u tom dijelu odbačena kao nedopuštena (čl. 366. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP-a).

8. Donošenjem pobijane presude nije učinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

9. Predmet spora je isplata iznosa od 1.166.173,20 kn na ime neplaćene premije osiguranja.

10. Nesporno je među strankama da su bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o osiguranju s smislu odredbe čl. 897. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO/91), odnosno čl. 921. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15: dalje: ZOO/05).

11. Sporno je u ovome postupku je li tuženik izvršio sve ugovorne obveze, odnosno je li podmirio sve obveze po računima za premije osiguranja.

12. Prvostupanjski sud je izveo opsežni dokazni postupak nakon kojeg je utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o višegodišnjem osiguranu imovine od 30. prosinca 2002. i Ugovor o višegodišnjem osiguranju od 19. prosinca 2012., koji ugovori su krovni ugovori za ostvarenje poslovne suradnje, i na temelju tih ugovora osiguranici, u pretežitom dijelu suvlasnici zgrada su dobivali povoljnije uvjete osiguranja, da se obveza plaćanja premije podmirivala 25-og u mjesecu za prethodni mjesec, odnosno premija se uplaćivala mjesečno unazad jer se tek startalo s prikupljanjem zajedničke pričuve tako da nije bilo sredstava na računima zgrade. Nadalje, postojala je zbirna polica koja se obnavljala svake godine i u prilogu te police bila je specifikacija u pogledu zgrade na koju se odnosi te je tužitelju bilo vidljivo s kojeg je računa zgrade vršena uplata po trajnom nalogu. Kao nesporno, prvostupanjski sud je utvrdio i da je nakon knjiženja uplata tužitelj vršio preknjižavanja, odnosno ispravke u knjiženju. Prvostupanjski sud je zbog spornih činjenica izveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo B. M., dipl. oec., te zaključno utvrdio da tužitelj nije dokazao osnovanost utuženog potraživanja budući da se nije mogla provjeriti činjenica prenijetog salda na dan 1. siječnja 2011. u iznosu od 1.818.657,18 kn, a kako je to vještak naveo u nalazu i mišljenju. Uz navedeno, prvostupanjski sud je utvrdio da je u odnosu na dio tužiteljeva potraživanja nastupila zastara budući da je protekao trogodišnji zastrani rok iz odredbe čl. 234. ZOO-a od dospijeća po naznačenim osnovama do utuženja.

13. Zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda su pravilni, logični i u potpunosti sukladni svim izvedenim dokazima i cjelokupnoj dokumentaciji u spisu.

14. Iz u spisu priloženog Ugovora o višegodišnjem osiguranu imovine od 30. prosinca 2002. (31/2003) kojeg su zaključili tužitelj kao osiguratelj i tuženik kao osiguranik proizlazi da su se stranke sporazumjele da osiguratelj preuzme u osigurateljno pokriće imovinu kojom upravlja ugovaratelj prema uvjetima i opsegu   opisan u daljnjem tekstu Ugovora i pojedinačnim – osnovnim policama osiguranja i to za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 1. siječnja 2013. s time da se svake godine za tekuće razdoblje osiguranja ispostavljaju pojedinačne – obračunske police. Prema čl. 8. tog Ugovora osiguratelj na osnovi podataka iz tekuće osigurateljne godine obračunava premiju osiguranja, ispostavlja obračunske police osiguranja i izdaje račune ili uplatnice za naplatu premije, a prema čl. 9. tog Ugovora, Ugovor prestaje, između ostalog, ako osiguranik ne plati premiju osiguranja ni u roku od 30 dana od dana primitka preporučenog pisma osiguratelja s izvješćem o dospjelosti plaćanja obveza, ali ne prije nego istekne 30 dana od dana dospijeća.

15. Iz Ugovora o višegodišnjem osiguranju od 19. prosinca 2012. koji je zaključen između tužitelja kao osiguratelja i tuženika kao ugovaratelja, proizlazi da su ugovorne strane preuzele obvezu zaključenja ugovora o osiguranju imovine za onaj dio stambenog i poslovnog prostora kojim upravlja ugovaratelj, a koji je kod osiguratelja bio osiguran u osigurateljnoj godini 2012.; ugovor se zaključuje za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2014., a visina i opseg osigurateljnog pokrića, kao i iznosi premije po kvadratnom metru stambenog i poslovnog prostora ugovaraju se identično policama koje su bile na snazi 2012.

16. Tužitelj je dostavio u spis police osiguranja i račune koji su izdani na temelju polica osiguranja, dok je tuženik dostavio ugovore o trajnom nalogu zaključene s bankama i pregled prometa po žiro računima (listovi 23.-313., 448.- 443., 923.-1039. spisa). S obzirom na spornu činjenicu je li tuženik izvršio sve obveze po ispostavljenim računima za premije osiguranja, odnosno radi utvrđenja osnove i visine utuženog potraživanja izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku B. M. koja je u svom nalazu i mišljenju od 20. travnja 2018. navela da evidentirano početno stanje po obvezama za premije tuženika po fakturama zaključno s 31. prosinca 2010. iznosi ukupno 1.818.657,18 kn, zatim da ukupno evidentirane obveze po računima za premije osiguranja po policama tuženika u razdoblju od 2011. do zaključno s 29. kolovoza 2016. iznose 29.751.186,07 kn, a ukupno izvršene uplate za isto razdoblje po istim obvezama iznose 30.403.670,05 kn. Saldo duga na dan 29. kolovoza 2016. iznosi 1.166.173,20 kn; u istom evidentiranom prometu sadržane su i obveze po utuženim računima u ukupnom iznosu od 8.282.092,93 kn (plaćeno 7.115.495,73 kn, saldo duga po istim računima iznosi 1.166.597,20 kn).

Iz provedene usporedne analize dokumenata tužitelja

– analitičkih kartica i tuženika

              – izvoda o izvršenim plaćanjima,

vještak je zaključio da su s danom uplata tuženika po obvezama po policama osiguranja, odnosno ukupnim izdanim računima evidentirane sve izvršene uplate u ukupnom iznosu od 4.084.123,77 kn. Isto tako, iz analize provedenih knjiženja po računima uočljivo je da su po istim uplatama vršena značajna usklađenja i preknjižavanja, kao i značajne ispravke po izdanim računima za obveze po zaključenim policama osiguranja.

Na ročištu održanom 20. studenog 2018. (listovi 1055-.1057. spisa) vještak je usmeno obrazložio nalaz i mišljenje navodeći da ostaje kod danog nalaza i mišljenja te da se isključivo na temelju poziva na broj ne može utvrditi koja se konkretno faktura plaća iz razloga što se radi o složenom načinu plaćanja jer se u analitičkim karticama tužitelja vidi samo knjiženje faktura bez naznake poziva na broj. Na temelju dostupne dokumentacije provjerljiva je samo činjenica ukupnosti obveza odnosno prometa    između stranaka, odnosno ne može se utvrditi je li naknadno izvršeno preknjižavanje bilo suprotno izjavama dužnika o osnovi koja se zatvara prilikom uplata.

17. Stoga je prvostupanjski sud pozvao stranke na dostavu cjelokupne dokumentacije, i to tužitelja na dostavu dokumentacije iz koje će biti razvidne osnove u odnosu na koje su vršeni ispravci knjiženja tzv. preknjižavanja, a tuženika na dostavu kompletne dokumentacije kojom dokazuje postojanje izjava dužnika o osnovama koje zatvara u pogledu konkretne uplate. Vještak B. M. je dostavila nekoliko pisanih dopuna nalaza i mišljenja, te je i na ročištima dodatno pojasnila nalaz i mišljenje kao i njegove dopune, a sve s obzirom na brojne prigovore stranaka.

18. Tako je u dopuni nalaza i mišljenja od 21. siječnja 2019. navela da su podaci iz tužiteljeve dokumentacije dani u formi koja nije usporediva s knjigovodstvenim dokumentom koji se nalazi u spisu jer dostavljena dokumentacija nije razvrstana kronološki po datumu nastanka promjene sukladno pravilima računovodstva i zakonskih propisa. Analitička kartica tužitelja nije kronološki strukturirana, a tuženik je dostavio dokaze da je obveze po istim policama osiguranja mjesečno izvršavao u istom periodu dospijeća obveze. Tuženik nije po izvršenim uplatama ispravno utvrđivao poziv na broj police. Vještak je mišljenja da je i tužitelj na iste okolnosti trebao odmah reagirati, te o istim greškama obavijestiti i uskladiti stanja, tim više jer se radi o desetogodišnjem ugovoru i obvezama i potraživanjima koja su prepoznatljiva po visini iznosa i mjesečno se ponavljaju.

19. Na ročištu održanom 28. ožujka 2019. vještak B. M. je dodatno navela da ukoliko poziv na broj prilikom vršenja uplate ne odgovara da se u tom slučaju obveze kronološki zatvaraju, ali smatra da je s obzirom na postojanje dugogodišnjeg poslovnog odnosa između stranaka bilo potrebno usklađenje odnosno bilo je potrebno raščistiti na koju se osnovu uplata u takvom slučaju odnosi. Nadalje, vještakinja je navela da se ne može očitovati o postojanju duga, a ni o njegovoj visini iz razloga što je od 1. siječnja 2010. utvrđeno da je tuženik uplatio iznos od nekih 40 milijuna kuna, s time da joj osnove eventualnih obveza nastalih prije 1. siječnja 2011. nisu učinjene dostupnim od strane tužitelja, pa se zato ne može decidirano izjasniti o postojanju duga i njegovoj visini.

20. Na ročištu održanom 5. rujna 2019. vještak B. M. je istaknula da se ne može precizno izjasniti postoji li dugovanje po računima s obzirom na specifičnost poslovnih odnosa koji su nastupili između stranaka, odnosno ne može se utvrditi po utuženim fakturama jesu li one plaćene ili ne iz razloga što podaci koji su dostavljeni i od tužitelja i tuženika nisu u cijelosti usklađeni ni u smislu utvrđenja ukupne obveze nastale temeljem polica osiguranja ni po izvršenim uplatama. Ono što je vidljivo temeljem dokumentacije tuženika koji je dostavio dokaze poslovnih banaka o izvršenim mjesečnim uplatama za police osiguranja je sljedeće: da je tuženik u periodu od 2010. do 1. mjeseca 2014. izvršavao mjesečne obveze i isto tako tužitelj evidentirao te uplate u svojim poslovnim knjigama. Zaključno, vještak je naveo da se ne može izjasniti o stanju duga zbog neprovjerljivosti osnove nastanka salda od 1.818.657,18 kn koji je u knjigovodstvu tužitelja prenesen na dan 1. siječnja 2010. ni na temelju dodatno dostavljenih isprava na koje se pozvao tužitelj. Na temelju    dostavljene dokumentacije ne može se odgovoriti na postojanje duga jer tužiteljeva dokumentacija nije kronološki evidentirana sukladno računovodstvenim pravilima.

21. Uzevši u obzir ovako utvrđeni činjenični supstrat u ovome predmetu, a osobito nalaz i mišljenje vještaka, koji je izrađen stručno, nepristrano i logično, sukladno pravilima struke, proizlazi kako iz dostavljene dokumentacije nije moguće utvrditi potražuje li tužitelj osnovano utuženi iznos. Naime, nakon što je tužitelj dostavio svu dokumentaciju kojom raspolaže, vještak je naveo da predmetna dokumentacija nije kronološki evidentirana sukladno računovodstvenim pravilima. Drugim riječima, predmetna dokumentacija je manjkava i nepodobna za utvrđenje odlučnih činjenica u ovome predmetu. Stoga se ni vještak nije mogao precizno izjasniti o stanju duga, i to zbog „neprovjerljivosti“ osnove nastanka salda od 1.818.657,18 kn koji je u knjigovodstvu tužitelja prenesen na dan 1. siječnja 2010. Drugim riječima, tužitelj, na kome je teret dokaza osnove i visine tražbine, nije dokazao postojanje utuženog potraživanja u iznosu od 1.166.173,20 kn. U skladu s time, pravilno je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio pravila o teretu dokaza iz odredbe čl. 221.a ZPP-a, te u cijelosti ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev, sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, a koju tužitelj posebno ni ne osporava.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke.

Zagrebu 6. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak v.r.