Broj: Gž-2206/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. K. iz R., zastupane po punomoćniku D. S. R.,  odvjetniku iz R., protiv tuženika A. Đ. iz Nj., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda P., G. i D. iz R., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2636/09-35 od 23. siječnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2017. godine, 

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Uvaženjem žalbe tužiteljice  p r e i n a č u j e  s e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2636/09-35 od 23. siječnja 2015. godine u točki 1. izreke u odnosu na zateznu kamatu te točki 2. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženiku A. Đ. da tužiteljici E. K. isplati daljnji iznos od 23.497,60 EUR (dvadesetitritisućečetiristodevedesetisedameuraišezdesetcenti) u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske Narodne banke, važećem za valutu EUR na dan isplate, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče:

 

-          na iznos od 3.146,74 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 15. rujna 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

-          na iznos od 3.200,00 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 19. svibnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o

 

obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

-          na iznos od 3.222,25 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 7. srpnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

-          na iznos od 2.839,34 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 11. kolovoza 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

-          na iznos od 3.194,54 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 29. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

-          na iznos od 6.514,08 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 30. studenoga 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

-          na iznos od 6.571,26 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 29. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

-          na iznos od 107.895,39 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke važeću za valutu EUR na dan isplate, po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja obveze godišnje plaća na štedne uloge u valuti EUR po viđenju počev od 15. svibnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate, temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

 

te daljnji iznos parničnog troška od 23.598,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. siječnja 2015. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene visine stope zakonske zatezne kamate temeljem čl.29. Zakona o obveznim odnosima, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

              2. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i  p o t v r đ u j e  ista presuda u točki 1. izreke u odluci o glavnoj stvari te odluci o parničnom trošku.

 

              3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

              4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 113.086,00 EUR u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB), važećem za valutu EUR na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od po 22.617,20 EUR u protuvrijednosti kuna s dospijećem od 17. travnja 2007. godine, 17. svibnja 2007. godine, 17. lipnja 2007. godine, 17. srpnja 2007. godine i 17. kolovoza 2007. godine do isplate i nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 93.113,91 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 23. siječnja 2015. godine do isplate. U točki 2. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu do ukupno zatraženih 136.583,60 EUR u protuvrijednosti kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2005. godine do 17. travnja 2007. godine.

 

Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, tužiteljica protiv presude u točki 2. izreke, pozivajući se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je tuženik podnio žalbu protiv presude u točki 1. izreke pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP).

 

Tužiteljica je u žalbi navela da je pobijana presuda utemeljena na pogrešnoj ocjeni sadržaja Sporazuma od 11. travnja 2007. godine. Priznaje da se u Sporazumu očituje postojanje tuženikove obveze namiriti tužiteljici novčani iznos od 113.086,00 EUR u pet rata, međutim, iz sadržaja Sporazuma ne proizlazi da bi se tužiteljica odrekla preostalog dijela tražbine. Navodi da je svojim novčanim sredstvima otplatila kreditnu obvezu tuženika, da između iznosa navedenog u Sporazumu i uplata tužiteljice postoji razlika u iznosu od 23.497,60 EUR pa smatra da su bile ispunjene sve pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Osporava i odluku o parničnom trošku tvrdeći da je trošak trebalo dosuditi u cijelosti. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu jer je zakinuta za povrat sveukupno učinjenih raspolaganja na teret njezine imovine.

 

Predlaže preinačiti u pobijanom dijelu presudu i prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Tuženik u žalbi navodi da je podmirio dug prema tužiteljici na način da je punomoćniku tužiteljice S. M. predao iznos od 33.925,85 EUR, a da je tražbina u preostalom iznosu prestala prijebojem s njegovim protupotraživanjem prema tužiteljici, budući da su plaćanje i prijeboj načini prestanka novčane obveze sukladno odredbi čl.195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO). Smatra da su razlozi presude glede podmirenja iznosa od 33.925,85 EUR nerazumljivi i proturječni pa da se u tom dijelu presuda ne može ispitati zbog čega je počinjena povreda postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a. Navodi da je zaključak o tome da tuženik nije dokazao da je izvršio isplatu S. M. protivan dokazima u spisu, budući da u Sporazumu od 19. lipnja 2007. godine S. M. izričito potvrđuje isplatu, jednako kao i u izjavi od 27. lipnja 2010. godine. Tvrdi da je nevažno da li je S. M. ispunio svoju obvezu prema tužiteljici i predao primljeni iznos u smislu odredbe čl.768. ZOO, već je za ugovorni odnos između stranaka bitno da li je on bio ovlašten primiti isplatu u ime tužiteljice, a ukoliko nije ispunio svoju obvezu prema tužiteljici, da je to stvar njihovog ugovornog odnosa te nema učinka na pitanje ispunjenja obveze tuženika prema tužiteljici. Glede ostatka tražbine tuženik ustraje na istaknutom prigovoru prijeboja pa kako u tom dijelu presuda ne sadrži razloge, da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a. Smatra da je sud morao ocijeniti da li tražbina tuženika prema tužiteljici postoji i da li je nastao prijeboj bez obzira na pitanje da li je S. M. bio ovlašten sklopiti sporazum ili je prekoračio svoje ovlaštenje. Ukazuje na odredbu čl.196. st.2. ZOO prema kojoj nakon izjave o prijeboju se smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Navodi da tužiteljica nikad nije osporila postojanje protupotraživanja tuženika, da je sud na raspravi održanoj 3. prosinca 2014. godine izvršio uvid u spis tog suda poslovni broj K-114/12 u kojem se nalaze isprave kojima se potkrjepljuje postojanje protupotraživanja tuženika prema tužiteljici, a o postojanju poslovnog odnosa iz kojeg potječe predmetna tražbina da je detaljno iskazivao i svjedok G. H. te tuženik. Na kraju navodi da je plaćao kredit do 2005. godine kada su se stranke dogovorile da plaćanje nastavi tužiteljica, a potom su se dogovorili o zakupu poslovnog prostora tužitelja u S. Tvrdi da je tužiteljica za vrijeme bolesti tuženika isprovocirala otkaz kredita i njegovo prijevremeno dospijeće te da je dobrovoljno platila dug u cijelosti bez kamata, da bi u drugoj polovini 2009. godine zbog regresne tražbine podnijela tužbu u RH uz tvrdnju da tuženik ovdje ima boravište. Osporava i odluku o parničnom trošku.

 

Predlaže ukinuti presudu u točki 1. izreke i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode tuženika, smatra da prilaganje računa i otpremnica nije dopušteno u stadiju žalbenog postupka jer se radi o isticanju novota, smatra da je Sporazum od 19. lipnja 2007. godine izmišljen, jednako kao i navodno dugovanje tužiteljice prema tuženiku te ukazuje da je na ročištu održanom 12. listopada 2011. godine izrijekom navela da prema tuženiku nema nikakovih dugovanja. Smatra upitnom vjerodostojnost računa i otpremnica koji su svi datirani na isti dan 12. studenoga 2005. godine pri čemu brojevi na otpremnicama ne slijede dinamiku izdatih računa. Osporava i navod tuženika o navodnom postizanju sporazuma o preuzimanju otplate kredita, koja tvrdnja je u suprotnosti sa samim iskazom tuženika kojeg je dao na raspravi održanoj 12. listopada 2011. godine.

 

Predlaže stoga žalbu tuženika odbiti uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

 

Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl.365. st.2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da je tuženik kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu s bankom (dalje: Banka) dana 9. studenoga 2004. godine, kojim je tuženiku isplaćen iznos od 154.090,00 EUR u protuvrijednosti u kunama s rokom vraćanja od 60 mjeseci uz primjenu valutne klauzule, prema kojem ugovoru je anuitet iznosio 3.194,92 EUR,

 

- da je tužiteljica u svrhu osiguranja vraćanja kredita tuženika banci sklopila s istom bankom ugovor o oročenom depozitu s ulogom od 162.200,00 EUR na rok oročenja od 61 mjesec,

 

- da je tužiteljica pristala da se, ukoliko dođe do zakašnjenja s ispunjenjem obveze prema Banci, Banka naplati iz iznosa depozita,

 

              - da je tuženik početno plaćao rate kredita, a potom je u osam rata tužiteljica otplatila kredit sa zadnjom uplatom 15. svibnja 2007. godine u iznosu od 107.895,39 EUR,

 

              - da je tužiteljici i tuženiku Banka 16. travnja 2007. godine uputila obavijest o raskidu ugovora o kreditu i pozvala na podmirenje dospjelog duga u iznosu od 100.450,35 EUR uz upozorenje da će se u protivnom naplatiti iz oročenog depozita tužiteljice,

 

              - da je tužiteljica dala suglasnost 24. travnja 2007. godine da se kredit namiri isplatom s njezinog oročenog depozita te je na taj način kredit zatvoren 27. travnja 2007. godine,

 

              - da je 11. travnja 2007. godine sačinjena isprava nazvana "Saglasnost" koju su potpisale stranke te S. M., a kojom je tužiteljica dala suglasnost da S. M. zbog njezine odsutnosti preuzme novčani iznos od 113.086,00 EUR od tuženika, koji iznos će isplatiti u pet jednakih mjesečnih rata, prvu ratu 16. travnja 2007. godine, a sljedeće četiri rate po jednu mjesečno najkasnije do 16. u mjesecu,

 

              - da je u T. 19. lipnja 2007. godine sastavljen Sporazum na memorandumu odvjetnika E. I. iz T. između S. M. i tuženika,

 

              - da su potpisnici Sporazuma utvrdili da je tuženik bio u obvezi isplatiti tužiteljici iznos od 113.086,00 EUR, da je tuženik isplatio S. M. iznos od 33.925,80 EUR, dok je ostatak duga izmiren kompenzacijom i to naknadom za korištenje poslovnog prostora u S. u razdoblju od tri godine u iznosu od 36.813,00 EUR, zatim prodajnom cijenom strojeva za izradu fotografija te materijala, zakupninom za stroj za razvijanje i izradu fotografija K. te cijenom školovanja osoblja,

 

              - da se protiv tuženika pred sudom prvog stupnja vodi kazneni postupak pod brojem K-114/12 po optužnom prijedlogu tužiteljice kao oštećenice radi počinjenja kaznenog dijela prijevare, u svezi tražbine koja je i predmetom ovog parničnog postupka.

 

              Iz iskaza tužiteljice utvrđuje da je podizanjem novca sa svog deviznog računa platila osam rata kredita vjerujući da će tuženik početi vraćati dug, s tim što je potpisala ispravu "Suglasnost" od 11. travnja 2007. godine kako bi pokušala vratiti novac od tuženika, pri čemu osporava da bi S. M. kojeg je svega jednom susrela, dala ovlaštenje za naplatu predmetnog duga. Nadalje utvrđuje da je tuženik obećavao da će vratiti dug, zbog čega su se susreli u T. 2007. godine i dogovorili da će joj tuženik isplatiti iznos od 113.000,00 EUR, ali niti taj novac nije isplaćen slijedom čega je zaključila da su tuženikove namjere od samog početka bile prijevarne pa je pokrenula odgovarajući kazneni postupak protiv njega. Iz iskaza svjedokinje J. T. zaposlene u službi naplate kredita kod Banke utvrđuje da je banka izvršila prisilnu naplatu iz oročenog depozita tužiteljice, s tim što je prethodno dostavila otkaz ugovora o kreditu i tužiteljici i tuženiku uz objašnjenje da je Banka ovlaštena tako postupiti zbog toga što je tuženik imao nepodmirene obveze po kreditu preko 180 dana.

 

              Iz iskaza tuženika sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica u S. imala fotografsku radnju, da su stranke u tom gradu zajednički iznajmile stan 2003. godine te su bili u prijateljskim i poslovnim odnosima, da je isporučio tužiteljici digitalni stroj za razvijanje fotografija uz dogovor da će mu platiti za korištenje stroja cijenu u iznosu od 45.000,00 EUR, da je podigao kredit u R. i tužiteljici isporučio strojeve i uređaje za izradu fotografija, a kredit je otplaćivao više od dvije godine, sve do 1. srpnja 2006. godine kada je hospitaliziran u razdoblju od četiri mjeseca te je iz bolnice izašao kao invalid. Potom utvrđuje da je prema obračunu kojeg je sačinio sa S. M., kada su sve međusobne tražbine stranaka stavljene na papir, zaključio da tužiteljici duguje 36.000,00 EUR koji iznos su odlučiti prebiti s njegovom tražbinom prema tužiteljici po osnovi zakupa poslovnog prostora u S. Iz iskaza svjedoka G. H. utvrđuje da je tužiteljica u poslovnom prostoru u vlasništvu tuženika vodila fotografsku radnju te da je bio nazočan kada je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od oko 1.000,00 EUR te da mu je bilo poznato da postoji dug tužiteljice po osnovi neplaćene zakupnine.  Iz iskaza svjedoka E. I., odvjetnika iz T. utvrđuje da je on osobno sačinio "Saglasnost" kojom je dogovoreno da će S. M. preuzeti novac kojeg će tuženik isplatiti za tužiteljicu, a glede isprave koja je sačinjena 19. lipnja 2007. godine pod nazivom "Sporazum" da su u njegov ured osobno pristupili tuženik i S. M., da nije bila nazočna tužiteljica, ali da je čuo telefonski razgovor tuženika i S. M. s tužiteljicom te je iz konteksta shvatio da je tužiteljica pristala da S. M. za nju primi novac od tuženika te da se dio tražbine naplati kompenzacijom.

 

              Ocjenjujući provedene dokaze sukladno odredbi čl.8. ZPP-a, sud prvog stupnja ocjenjuje iskaz svjedokinje J. T. istinitim i objektivnim, budući da je sukladan priloženim ispravama koje su pribavljene od Banke, a isto tako ocjenjuje istinitim i iskaz tužiteljice budući da je potkrijepljen odgovarajućom dokumentacijom o izvršenim uplatama i transakcijama radi plaćanja rata kredita.  Iskaz svjedoka E. I. sud prvog stupnja ocjenjuje neuvjerljivim glede okolnosti sklapanja Sporazuma od 19. lipnja 2007. godine u njegovom odvjetničkom uredu, posebice zato što svjedok nije osobno razgovarao s tužiteljicom, niti je čuo glas osobe koja je putem telefona razgovarala s tuženikom, dok iskaz svjedoka G. H. ocjenjuje neodlučnim za ishod ovog postupka.

 

              Prema stajalištu suda prvog stupnja stranke su potpisivanjem "Saglasnosti" od 11. travnja 2007. godine dogovorile međusobne odnose u svezi ugovora o kreditu, kojom ispravom je tuženik priznao svoje dugovanje prema tužiteljici u iznosu od 113.086,00 EUR te se obvezao isplatiti taj dug u pet rata pa da su stranke na taj način razriješile svoje međusobne odnose proizašle iz jamstva tužiteljice sukladno odredbama čl.110. i 120. ZOO-a. Glede ovlaštenja S. M., ocjenjuje da je on sklopio s tuženikom Sporazum 19. lipnja 2007. godine koji ne obvezuje tužiteljicu jer je zaključen bez njezinog ovlaštenja, a tužiteljica ga nije ni naknadno odobrila. Stoga utvrđuje neodlučnim dogovor o kompenzaciji međusobnih tražbina i konačnom obračunu međusobnih tražbina, odnosno postojanju duga tužiteljice prema tuženiku na temelju tog obračuna. Nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje da tuženik ničim nije dokazao da je S. M. izvršio isplatu iznosa od 33.925,80 EUR sukladno dogovoru od 11. travnja 2007. godine, a pored toga smatra nelogičnim da bi do takve isplate došlo, s obzirom na činjenicu da je u Sporazumu utvrđeno dugovanje tužiteljice prema tuženiku u većem iznosu od navedenog. Stoga zauzima stajalište da tuženik duguje tužiteljici iznos utvrđen u ispravi – "Saglasnosti" od 11. travnja 2007. godine, dakle, iznosa od 113.068,00 EUR s dospijećem u pet jednakih mjesečnih rata počev od 16. travnja 2007. godine pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu za iznos od 23.497,60 EUR zahtjev odbija kao neosnovan.

 

              Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl.154. st.2. ZPP-a te tužiteljici priznaje trošak zastupanja odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje Tarifa), a srazmjerno uspjehu u sporu, uz opravdani trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, u ukupnom iznosu od 93.113,91 kn.

 

              Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio provedene dokaze, iskaze stranaka i saslušanih svjedoka te isprave u spisu, osim ocjene pravnog značenja i domašaja isprave sastavljene 11. travnja 2007. godine ("Saglasnost").

 

              Naime, utvrđenja suda prvog stupnja o tome da je tuženik sklopio ugovor o kreditu s Bankom na temelju kojeg mu je isplaćen iznos od 154.090,00 EUR uz rok vraćanja kroz otplatu 60 mjesečnih anuiteta, zatim da je tužiteljica radi osiguranja tog kredita sklopila s Bankom ugovor o oročenom depozitu na iznos od 162.000,00 EUR kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, činjenicu raskida ugovora te plaćanja obveze tuženika od strane tužiteljice u osam rata te u konačnici isplate cijelog iznosa kredita, potkrijepljeni su odgovarajućim ispravama. Tuženik ne spori da je tužiteljica umjesto njega isplatila iznose kojih isplatu potražuje u ovom parničnom postupku, ali tvrdi da je dio tražbine tužiteljice prema njemu prestao prijebojem, a da je dio tražbine isplaćen trećoj osobi po ovlaštenju tužiteljice.

 

              Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da Sporazum koji je sastavljen 19. lipnja 2007. godine u odvjetničkoj kancelariji E. I. u T. ni na koji način ne obvezuje tužiteljicu, prije svega zato što tužiteljica nije bila stranka tog Sporazuma, a niti je ovlastila treću osobu da u njezino ime Sporazum sklopi.

 

              Tuženik i u žalbi ustraje na tvrdnji da je S. M. bio ovlašten u ime tužiteljice sklopiti narečeni Sporazum, i to upravo na temelju isprave – "Saglasnosti" od 17. travnja 2007. godine, budući da za prijeboj nije potrebna suglasnost vjerovnika.

 

              Pogrešno je pravno stajalište tuženika o ovlaštenjima S. M. koja su proizašla iz narečene isprave. Naime, kako to proizlazi iz samog teksta isprave, tužiteljica se suglasila da u njezino ime treća osoba S. M. preuzme iznos od 113.086,00 EUR od tuženika i na taj način je determiniran opseg ovlaštenja treće osobe sukladno odredbi čl.315. st.1. ZOO pa tako S. M. nije bio ovlašten bez posebnog ovlaštenja tužiteljice primiti izjavu o prijeboju i utvrditi visinu međusobnih tražbina tužiteljice i tuženika. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da Sporazum koji je sklopljen između tuženika i S. M. u T. 19. lipnja 2007. godine ni na koji način ne obvezuje tužiteljicu.

 

              Glede pozivanja tuženika na prijeboj kao jedan od načina prestanka obveza, valja ukazati na odredbu čl.196. ZOO-a kojom je propisano da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Kako to proizlazi iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja, tuženik nikad nije tužiteljici dao izjavu o prijeboju (kompenzaciji), a niti je takvu izjavu bio ovlašten primiti S. M., što je netom obrazloženo pa je utoliko pravilno stajalište suda prvog stupnja da poslovni odnos stranaka u svezi poslovanja fotografske radnje tužiteljice te eventualne tražbine tuženika prema tužiteljici iz tog pravnog odnosa nisu ni u kakvoj svezi s tražbinom tužiteljice iz ovog parničnog postupka.

 

              Glede pravnog značenja isprave – "Saglasnosti" od 11. travnja 2007. godine, prema stajalištu ovog suda sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio da bi tužiteljici pripadalo pravo na isplatu tražbine isključivo u okvirima sadržaja te isprave. Naime, tom ispravom je tužiteljica pristala primiti isplatu tuženika u iznosu od 113.086,00 EUR u pet mjesečnih rata, iako je njezina tražbina prema tuženiku bila veća za 23.497,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik očigledno smatra da je tužiteljica na taj način odustala od dijela svoje tražbine prema njemu, što znači da ukazuje na djelomičan otpust duga. Prema odredbi čl.203. ZOO-a obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Nesumnjivo je da tužiteljica nikad nije izjavila da od tuženika neće zahtijevati ispunjenje obveze u iznosu od 23.497,60 EUR, pa pristanak tužiteljice da joj tuženik isplati manji iznos nema značenje otpusta duga. Razmatrajući sadržaj isprave od 11. travnja 2007. godine kroz institut obnove (novacije), valja zaključiti da ni u tom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke prema kojima bi se moglo zaključiti da je došlo do promjene sadržaja obveze tuženika prema tužiteljici. Naime, prema odredbi čl.145. ZOO-a, obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu. Prema odredbi čl.146. ZOO obnova se ne predmnijeva pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove.

 

              Tužiteljica izričito osporava da bi odustala od dijela svoje tražbine sklapanjem "Saglasnosti" od 11. travnja 2007. godine, a sadržaj te isprave ne upućuje na zaključak da su stranke ugasile postojeću obvezu glede isplate cjelokupnog iznosa kojeg je tužiteljica kao jamac isplatila Banci umjesto tuženika, pa je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da tužiteljica ima pravo samo na isplatu iznosa navedenih u toj ispravi.

 

              Pravilno stoga tužiteljica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio zahtjeva, jer tužiteljica osnovano potražuje isplatu daljnjeg iznosa od 23.497,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti s kamatom koja teče na svaki iznos uplaćen Banci umjesto tuženika, od dana izvršene isplate, sukladno odredbi čl.110. ZOO budući da je došlo do subrogacije – prijelaza vjerovnikovih prava na jamca.

 

              Kako je tužiteljica u konačnici u cijelosti uspjela u ovom parničnom postupku, primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a pripada joj pravo na nadoknadu parničnog troška u cijelosti. Prema vrijednosti predmeta spora od 997.000,00 kn, tužiteljici pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika sukladno Tarifi za svaku radnju u punom iznosu od 9.970,00 kn i to za sastav tužbe, podneska od 27. svibnja 2010. godine, primjenom Tbr.8. t.1. Tarife u iznosu od po 9.970,00 kn, za pristup na ročišta održana 28. srpnja 2010. godine, 25. srpnja 2011. godine, 12. listopada 2011. godine, 8. rujna 2014. godine te 3. prosinca 2014. godine sukladno Tbr.9. t.1. Tarife po 9.970,00 kn, zatim za pristup na ročišta održana 28. lipnja 2010. godine, 9. lipnja 2011. godine, 4. ožujka 2014. godine primjenom Tbr.9. t.2. Tarife po 4.985,00 kn, zatim za sastav podneska od 19. srpnja 2011. godine iznos od 500,00 kn primjenom Tbr.8. t.3. Tarife, za pristup na ročišta održana 10. svibnja i 10. srpnja 2012. godine primjenom Tbr.9. t.5. Tarife po 500,00 kn, odnosno ukupan iznos od 86.245,00 kn, čemu treba pridodati iznos PDV-a od 21.561,25 kn primjenom Tbr.42. Tarife, pa tako trošak zastupanja iznosi ukupno 107.806,25 kn. Tužiteljici pripada prema troškovniku i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, što daje ukupan trošak prvostupanjskog postupka od 112.806,25 kn. Tužiteljica je uspjela u žalbenom postupku pa ima pravo na nadoknadu troška zastupanja odvjetnika koji se odnosi na sastav žalbe, a prema vrijednosti predmeta spora od 23.497,60 EUR, tako da za sastav žalbe tužiteljici pripada pravo na trošak u iznosu od 3.125,00 kn prema Tbr.10. t.2. Tarife te PDV u iznosu od 781,25 kn, odnosno ukupan parnični trošak u iznosu od 116.712,50 kn. Kako je tužiteljici pobijanom presudom priznat parnični trošak u iznosu od 93.113,91 kn, valjalo je priznati razliku u iznosu od 23.598,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki 1. izreke glede odluke o glavnoj stvari te parničnom trošku potvrditi na temelju odredbe čl.368. st.1. ZPP-a, dok je uvaženjem žalbe tužiteljice valjalo istu presudu preinačiti u točki 1. izreke u odnosu na sporednu tražbinu, zakonsku zateznu kamatu te u točki 2. izreke primjenom odredbe čl.373. t.3. ZPP-a.

 

              Zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer je sukladno odredbi čl.155. ZPP-a ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice, a zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka je odbijen zato što tuženik u žalbenom postupku nije uspio.

 

U Rijeci, 4. listopada 2017. godine