- 1 -              Poslovni broj: Usž-3852/20-2

 

Poslovni broj: Usž-3852/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arme Vagner Popović, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja T. d.o.o. V., protiv tuženika Varaždinske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, financije i europske poslove, V., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada V., V., u predmetu radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Splitu, broj: UsIgr-334/19 od 17. travnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, broj: UsIgr-334/19 od 17. travnja 2020.

Obrazloženje

             

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/18-01/15, urbroj: 2186/1-04/9-19-2 od 3. siječnja 2019. Ovim rješenjem odbijena je žalba koju je tužitelj izjavio protiv rješenja Grada V., Upravnog odjela za komunalne poslove, urbanizam i zaštitu okoliša, klasa: UP/I-363-03/18-03/206, urbroj: 2186/01-06/7-18-5 od 9. listopada 2018. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za povrat komunalne naknade za 2015., 2016. i 2017. godinu u ukupnom iznosu od 406.791,94 kn.

2.              Protiv ove presude tužitelj je izjavio žalbu kojom se poziva na odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu prema kojima komunalna naknada za hotele, apartmanska naselja i kampove ne može biti veća od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine ostvarenog u hotelima, apartmanskim naseljima i kampovima koji se nalaze na području dotične jedinice lokalne samouprave. Također se poziva na odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu prema kojima obveznik naknade treba prijaviti promjene o kojima ovisi visina komunalne naknade, ali kojima nije propisana obveza obveznika plaćanja komunalne naknade da prijavi promjenu koja se tiče financijskih pokazatelja, niti rok u kojem bi te podatke trebao prijaviti. Smatra da se radi o pravnoj praznini, jer kod pretplaćene naknade ne postoji zakonom niti odlukom jedinice lokalne samouprave definiran način, pravni temelj i rok u kojem se može podnijeti zahtjev za povrat pretplaćenih iznosa. Stoga smatra da stranka ne može biti spriječena u svom zahtjevu koji postavlja, ukoliko se isti ne protivi zakonu. Protivi se i obrazloženju prvostupanjskog suda u dijelu u kojem obrazlaže pitanje zastare budući da ovo pitanje tuženik nigdje nije razmatrao, te se poziva odluku ovog Suda, broj: Us-3448/99 i zaključuje da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara. Smatra da upravno tijelo nije imalo zakonske osnove za donošenje rješenja od 15. veljače 2010. kojim je visinu komunalne naknade utvrdilo po m² obračunske površine i da je trebalo pribaviti financijske podatke o poslovanju tužitelja kako bi uopće imalo parametre temeljem kojeg bi moglo odrediti visinu komunalne naknade, odnosno kako utvrđeni godišnji iznos komunalne naknade ne bi prekoračio 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda tužitelja. Dostavlja podatke o ostvarenim godišnjim prihodima koje smatra jedinim relevantnim parametrom prilikom izračuna komunalne naknade u predmetnom slučaju, a koje drugostupanjsko tijelo uopće nije razmatralo i uzelo u obzir. Predlaže da Sud žalbu uvaži i poništi prvostupanjsku presudu te usvoji tužbeni zahtjev.

3.              Tuženik je dostavio odgovor na žalbu kojim se u cijelosti protivi žalbenim navodima te se poziva na odredbe Općeg poreznog zakona kojima je mogućnost povrata propisana samo u slučajevima plaćanja bez pravne osnove. Predlaže da Sud žalbu odbije.

4.              Odgovor na žalbu dostavila je zainteresirana osoba Grad V. koji se također poziva na odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu i ističe da je tužitelj imao mogućnost prijave promijenjenih podataka, a time i donošenja novog rješenja o visini komunalne naknade. Predlaže da Sud žalbu odbije.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojima nije osnovan zahtjev tužitelja za povrat više plaćenog iznosa komunalne naknade za 2015., 2016. i 2017. godinu utemeljen na podacima o ukupnom godišnjem prihodu tužitelja iz razloga što je za navedene godine tužitelj komunalnu naknadu platio u skladu s rješenjem od 15. veljače 2010.

7.              U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelju iznos godišnje komunalne naknade određen rješenjem od 15. veljače 2010. u skladu sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03., 82/04., 178/04. i 38/09.). Tužitelj neosnovano u ovom postupku osporava pravilnost tog rješenja pozivajući se na odredbu članka 27. stavka 4. tog Zakona prema kojoj za hotele visina godišnje naknade ne može biti veća od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine. Naime, riječ je o rješenju protiv kojeg je tužitelj imao mogućnost izjaviti žalbu te je ove razloge mogao isticati po primitku rješenju od 15. veljače 2010.

8.              Rješenja o iznosu komunalne naknade, prema odredbi članka 23. navedenog Zakona, donosila su se do 31. ožujka tekuće godine na osnovi odluke predstavničkog tijela ako se mijenjala visina iznosa komunalne naknade u odnosu na prethodnu godinu. Iz navedene odredbe jasno proizlazi obveza nadležnog tijela da donese novo rješenje o iznosu komunalne naknade samo u slučaju izmjene odluke predstavničkog tijela kojom se mijenja visina komunalne naknade. Protivno žalbenim navodima navedena zakonska odredba nije obvezivala nadležno tijelo da provjerava ostvarene godišnje prihode obveznika iz članka 27. stavka 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu i da u slučajevima promjene njihovog ukupnog godišnjeg prihoda donosi nova rješenja kojima utvrđuje iznos komunalne naknade. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi tužitelj je u svako doba mogao tražiti donošenje novog rješenja o visini komunalne naknade ukoliko je smatrao da rješenje od 15. veljače 2010. nije pravilno, odnosno da je njime određena visina komunalne naknade čiji godišnji iznos prelazi 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda tužitelja.

9.              Budući da je tužitelj iznos komunalne naknade  podmirivao sukladno rješenju od 15. veljače 2010. i prema ocjeni ovog Suda njegov zahtjev je neosnovan. Naime, ne radi se o iznosima koji su pretplaćeni već o iznosima koji su uplaćeni u skladu s važećim rješenjem o obvezi komunalne naknade koju je nadležno tijelo donijelo u skladu s odlukom predstavničkog tijela.

10.              Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 68/18.) stupio je na snagu 4. kolovoza 2018. u pogledu utvrđivanja visine naknade za hotele, apartmanska naselja i kampove odredbom članka 97. stavka 3. također propisuje da visina godišnje naknade ne može biti veća od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine. Stoga je pravilno prvostupanjsko tijelo postupilo kada je u povodu zahtjeva tužitelja za povrat komunalne naknade za 2015., 2016. i 2017. godinu donijelo novo rješenje o komunalnoj naknadi dana 21. prosinca 2018. kojim je iznos komunalne naknade tužitelju odredilo prema dostavljenim podacima o ostvarenim godišnjim prihodima u 2017. godini.

11.              Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda žalbeni razlozi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima  (Narodne novine, broj: 20/10., 153/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) odlučeno kao u izreci.                 

 

U Zagrebu 6. svibnja 2021.

Predsjednica vijeća

Arma Vagner Popović, v.r.