Broj: Gž-2227/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. S. P. J. B. Z., Z. OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik I. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. V. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući od žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-310/15-7 od 16. ožujka 2016., 5. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-310/15-7 od 16. ožujka 2016. u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. G. broj Ovrv-704/14 od 15. prosinca 2014. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 12.800,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 3. prosinca 2014. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

 

2. Prihvaća se tužiteljeva žalba i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-310/15-7 od 16. ožujka 2016. u točki II. izreke u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. G. broj Ovrv-704/14 od 15. prosinca 2014. kojim je naloženo tuženiku da namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 3.200,00 kuna i sudi:

 

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. G. broj Ovrv-704/14 od 15. prosinca 2014. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 3.200,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 3. prosinca 2014. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 6.460,00 kuna sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od 6.147,50 kuna od 16. ožujka 2016. do isplate, a na iznos od 312,50 kuna od 4. siječnja 2018. do isplate.

 

r i j e š i o   j e

 

Tužiteljeva žalba podnesena protiv točke I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-310/15-7 od 16. ožujka 2016. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je održano na snazi rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. G. broj Ovrv-704/14 od 15. prosinca 2014. u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je naloženo tuženiku da namiri tražbinu tužitelju za iznos glavnice od 12.800,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. prosinca 2014. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a za razdoblje a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.510,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. prosinca 2014. do isplate, i to u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka I. izreke), dok je djelomično ukinuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. G. broj Ovrv-704/14 od 15. prosinca 2014. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku da namiri tražbinu tužitelju za iznos glavnice od 3.200,00 kuna, kao i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.452,50 kuna s pripadajućim kamatama (točka II. izreke). Istom presudom je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.408,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 16. ožujka 2016. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude obje stranke su podnijele žalbu.

 

Tužitelj pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje, podredno preinači i održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice S. G. poslovni broj Ovrv-704/2014 od 5. prosinca 2014.

 

Tuženik pobija presudu u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice S. G. poslovni broj Ovrv-704/2014 od 5. prosinca 2014. (točka I. izreke) i kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka (točka III. izreke) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se prihvati žalba u cijelosti i preinači pobijana presuda, odnosno poništi i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično je nedopuštena, dok je žalba tuženika neosnovana.

 

U odnosu na djelomičnu nedopuštenost tužiteljeve žalbe

 

Tužitelj u podnesenoj žalbi izrijekom navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, dakle, i u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, pa je stoga u tom dijelu valjalo na temelju odredbe članka 367. stavka 1. u vezi s člankom 358. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu odbaciti kao nedopuštenu.

 

U odnosu na djelomičnu osnovanost tužiteljeve žalbe i neosnovanost tuženikove žalbe

 

Pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

U prvostupanjskom postupku nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi.

 

Prema odredbi članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Tužbeni zahtjev je prekoračen ako je presudom odlučeno o nečemu drugom, a ne o onom što je traženo, odnosno ako je presudom dosuđeno više od onoga što je traženo.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev jer je presudom odlučeno u okviru istaknutog zahtjeva i činjenične osnove na koju se tužitelj pozvao, tj. na neispunjenje obveze iz ugovora o studiranju.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime ispunjenja ugovorne obveze iz ugovora o studiranju plati iznos od 16.000,00 kuna sa zateznim kamatama.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao visoka škola i tuženik kao student dana 15. rujna 2011. sklopili Ugovor o studiranju broj 02-99/11-0234004832 na specijalističkom diplomskom studiju Projektni menadžment (dalje: Ugovor) kojim su uredili međusobna prava i obveze između stranaka u razdoblju tuženikova izvanrednog studiranja na specijalističkom diplomskom stručnom studiju, u trajanju od 4 semestra, s počekom prve godine studija akademske godine 2011/2012.

 

Odredbama članaka II. i III. navedenog Ugovora utvrđene su tužiteljeve obveze kao visoke škole prema tuženiku kao studentu, i to sukladno zakonu, Statutu, Pravilima studiranja i drugim općim aktima visoke škole, uvjetima upisa i Ugovoru, dok su člancima IV. i V. istog Ugovora utvrđene tuženikove obveze.

 

Odredbom članka V. Ugovora je ugovoreno da se tuženik obvezuje tužitelju platiti školarinu za ugovoreni studij u iznosu od 19.000,00 kuna za jednu studijsku godinu, s tim da se školarina može platiti jednokratno, ili u ratama, i to tako da prvu ratu u iznosu od 3.000,00 kuna plati prilikom upisa, a razliku do punog iznosa u pet jednakih rata, s tim da druga rata dospijeva 2. studenog 2011., treća rata 2. siječnja 2012., četvrta rata 1. ožujka 2012., peta rata 2. svibnja 2012. i šesta rata 2. srpnja 2012., odnosno da se plaćanje može izvršiti putem kreditne kartice jednokratno ili u 2 do 12 jednakih mjesečnih obroka.

 

Odredbom članka VII. Ugovora su utvrđene pretpostavke pod kojima tužitelj ima pravo naplatiti školarinu od tuženika u slučaju njegova odustajanja od studija, dok su odredbom članka VIII. Ugovora utvrđene obveze stranaka u slučaju kašnjenja studenta s plaćanjem školarine te dužim izostankom i neizvršavanjem studentskih obveza, pa je tako ugovoreno da u slučaju da student kasni s plaćanjem školarine visoka škola može uskratiti studentu mogućnost polaganja ispita do podmirenja dospjelog dugovanja, a ako dug ne podmiri ni nakon pisane opomene, da su ugovorne strane suglasne da se to smatra odustajanjem studenta od studiranja, iz kojeg razloga visoka škola ima pravo navedeni dug prisilno naplatiti i studenta brisati iz evidencije studenata. Dalje je ugovoreno da se duži izostanak i neizvršavanje studentovih obveza iz opravdanih razloga predviđenih Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te Statutom visoke škole, neće sankcionirati, pod uvjetom da se student do kraja akademske godine u pisanoj formi opravda visokoj školi i o tome priloži odgovarajuću dokaznu dokumentaciju, dok će se u suprotnom, ako student ne postupi na taj način, ugovor smatrati otkazanim od strane studenta.

 

Nesporno je da je tuženik izabrao plaćanje u ratama i da je prilikom upisa 15. rujna 2011. uplatio prvu ratu u visini od 3.000,00 kuna. Nesporno je također da tuženik preostali iznos školarine od 16.000,00 kuna, koju se obvezao isplatiti u pet jednakih rata, nije platio.

 

Prvostupanjski sud je na temelju pregleda ispisnice koju je izdao tužitelj dana 4. lipnja 2014. utvrdio da je tuženik ispisan sa studija 4. lipnja 2014. i da je tužitelj u pisanoj formi opomenuo tuženika na dospjeli nepodmireni dug te mu ostavio rok za podmirenje tog duga, što tuženik nije učinio.

 

Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik tijekom trajanja prvog ili drugog semestra nije obavijestio tužitelja o odustanku od studija te da tuženik nije dokazao da zbog opravdanih razloga predviđenih Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju te Statutom visoke škole nije izvršavao svoje studentske obveze jer u tom pogledu nije priložio nikakvu dokaznu dokumentaciju.

 

Također je utvrđeno da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, jer je omogućio tužitelju studiranje na način kako je to predviđeno Ugovorom.

 

Iznesena odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge, koje tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju, pa zbog toga ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. G. broj Ovrv-704/14 od 15. prosinca 2014. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 12.800,00 kuna sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2014. do isplate.

 

Naime, prema odredbi članka 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. Odredbom članka 342. stavka 1. ZOO-a je propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

 

Neosnovano tuženik u žalbi, pozivom na odredbu članka 358. ZOO-a, kojom je propisano da u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla, tvrdi da nije dužan platiti utuženu školarinu jer on u razdoblju od listopada 2011. do podnošenja prijedloga za ovrhu nije pohađao fakultet ni izlazio na ispite niti se koristio sredstvima fakulteta, pa nije konzumirao ni jedno od prava koja mu kao studentu prema Ugovoru pripadaju. To stoga jer je tužitelj kao sudionik konkretnog ugovornog odnosa ispunio svoju ugovornu obvezu iz članaka II. i III. Ugovora i omogućio tuženiku studiranje, pa tuženik nije ovlašten staviti prigovor neispunjenja ugovora, jer taj prigovor pripada jednoj ugovornoj strani samo onda ako druga ugovorna strana nije ispunila svoju ugovornu obvezu ili nije sprema istodobno ispuniti svoju obvezu. Stoga okolnost da tuženik nije izvršavao svoje studentske obveze (pohađao predavanja i izlazio na ispite), a što nije bilo uvjetovano opravdanim razlozima u smislu odredaba Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 123/03, 105/04, 174/04, 2/07 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13 i 139/13,101/14 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 60/15 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) i Statutom tužitelja ne otklanja njegovu ugovornu obvezu na plaćanje neplaćenog iznosa školarine za prvu studijsku godinu.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. njezine izreke.

 

Pogrešno je, međutim, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je pozivom na odredbu članka 226. ZOO-a ocijenio da je zastario zahtjev tužitelja za naplatu druge rate školarine koja je dospjela na naplatu 2. studenoga 2011., jer je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen dana 12. prosinca 2014., dakle, nakon proteka trogodišnjeg roka propisanog za zastaru tražbina povremenih davanja te ukinuo platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave za isplatu iznosa od 3.200,00 kuna.

 

Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o povremenim tražbinama iz članka 226. ZOO-a jer je stavkom 1. istoga članka propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, dok je stavkom 2. istog članka propisano da isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

 

U ovom slučaju se ne radi o jednakim i unaprijed određenim povremenim iznosima, nego o otplati u obrocima (ratama), što se po izričitoj odredbi članka 226. stavka 2. ZOO-a ne smatra povremenom tražbinom. Zahtjev za isplatu po osnovi školarine zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO-a). Budući da je tužitelj zahtjev za naplatu utužene školarine podnio unutar zastarnog roka od pet godina, taj zahtjev nije zastario, pa je valjalo na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. njezine izreke te presuditi kao u točki 2. izreke ove presude.

 

Prema odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

 

Tuženik je izgubio parnicu pa je dužan na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a nadoknaditi tužitelju troškove postupka.

 

Tužitelju su, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 16.000,00 kuna, kao troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice priznati sljedeći troškovi: sastavljanje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa), javnobilježnička nagrada u iznosu od 510,00 kuna (članak 6. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku – "Narodne novine", broj 8/11 i 114/12), zastupanje na ročištima od 17. rujna 2015. i 2. veljače 2016. u iznosu po 1.000,00 kuna za svako (Tbr. 9. 1. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastavljanje podneska od 24. kolovoza 2015. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. 1. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife) odnosno ukupno 4.510,00 kuna, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost od 1.127,50 kuna, što onda iznosi 5.637,50 kuna. Tužitelju su priznati i troškovi sudske pristojbe u iznosu od 510,00 kuna (Tar. br. 2. Tarife sudskih pristojbi – „Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15). Prema tome ukupni troškovi tužitelja u prvostupanjskom postupku iznose 6.147,50 kuna.

 

Osim toga, tužitelju su priznati troškovi za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna (Tbr. 10. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife). Budući da je tužitelj pobijao prvostupanjsku presudu u cijelosti, proizlazi da je u drugostupanjskom postupku uspio s 20%, pa mu s obzirom na taj uspjeh od troškova žalbenog postupka (1.562,50 kuna) pripada trošak u iznosu od 312,50 kuna.

 

Prema tome tužitelju na ime troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka pripada ukupan iznos od 6.460,00 kuna sa zateznim kamatama u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, time da zatezne kamate na troškove prvostupanjskog postupka teku od donošenja prvostupanjske odluke, a na troškove žalbenog postupka od donošenja ovog rješenja, sve do isplate.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu 5. siječnja 2018.