Broj: Gž-2981/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu Vicku Prančiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. R. iz S., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u S., protiv tuženice K. J. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. A. M., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-102/16 od 30. svibnja 2016., 5. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-102/16 od 30. svibnja 2016. u dijelu kojim je tuženici naloženo da isplati tužitelju iznos od 80.000,00 kuna i u odluci o troškovima postupka.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženice i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-102/16 od 30. svibnja 2016. u dijelu u kojem je odlučeno o obvezi tuženice na isplatu zatezne kamate na iznos dosuđene glavnice i u tom dijelu sudi:

 

Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana plati tužitelju na iznos glavnice od 80.000,00 kuna zatezne kamate od 30. svibnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 14. kolovoza 2012. do 29. svibnja 2016. odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 80.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 14. kolovoza 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženici da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.662,50 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica kojom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenoga činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovoga Zakona, i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženice, u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 377. stavkom 2. ZPP-a jer je u ponovnom postupku prvostupanjski sud postupio u skladu s ukidnim rješenjem ovoga suda poslovni broj Gžnš-64/15-2 od 3. veljače 2016. i raspravio sva sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u tom rješenju.

 

Neosnovano tuženica ističe i žalbeni razlog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu koju je pretrpio zbog nemogućnosti stjecanja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 615/23 k.o. S. koju je na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora kupio od tuženice, a koju je tuženica naknadno prodala trećoj osobi koja je ishodila upis prava vlasništva na svoje ime u zemljišnoj knjizi.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da su tužitelj kao kupac i tuženica kao prodavateljica sklopili dana 27. studenog 1996. Ugovor o kupoprodaji nekretnina u pogledu nekretnine označene kao čest. zem. 2625/23 k.o. S., površine 682 m², a cijenu od 4.774,00 kune i da je potpis prodavateljice na ugovoru ovjerovljen kod javne bilježnice M. P. u S., pod brojem OV-3836/96 od 18. prosinca 1996.,

 

- da je u članka 2. navedenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine navedeno da je tuženici kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, a što ona potvrđuje svojim potpisom ovog ugovora i da je tužitelj zaista i platio kupoprodajnu cijenu,

 

- da tužitelj na temelju navedenog Ugovora o kupoprodaji nekretnine nije zatražio uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, ali se upisao kao posjednik u posjedovni list 1304. k.o. S.,

 

- da je tuženica dana 3. kolovoza 2012. istu nekretninu ponovno prodala i to A. K. za iznos od 6.000,00 kuna koja se uknjižila kao vlasnica predmetne nekretnine

 

- da Ugovor o kupoprodaji nekretnina koji su stranke sklopile 27. studenog 1996. nije raskinut među strankama,

 

- da je prema poreznom rješenju Ministarstva financija – Porezne uprave Split, Područnog ureda Split, Ispostave S., Klasa: UP/I-410-20/2012-001/00477, Ur. broj: 513-007-17-09/2012-0004 od 26. rujna 2012. novom kupcu A. K. utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina za predmetnu nekretninu u iznosu od 81.840,00 kuna i da je tužitelj, time što je tuženica predmetnu nekretninu prodala trećoj osobi pretrpio štetu u iznosu od 80.000,00 kuna.

 

Iznesena odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge, koje tuženica svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju, pa zbog toga ta utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, tuženica u žalbi u najvećem dijelu ponavlja tvrdnje i navode koje je iznosila tijekom prvostupanjskog postupka, kako u odnosu na neispunjenje ugovora od strane tužitelja tako i glede zastare tužiteljeve tražbine, koje je prvostupanjski sud valjano raspravio i dao jasne i valjane razloge zbog čega navedene tvrdnje nisu osnovane, koje razloge u cijelosti prihvaća ovaj sud.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u pogledu isplate glavnice u iznosu od 80.000,00 kuna, iako se pogrešno pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05; Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 2005.), koje uređuju odgovornost za štetu proizašlu iz građanskog delikta, odnosno izvanugovornu odgovornost za štetu, umjesto na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. ZOO/05, koje uređuju odgovornost za štetu zbog povrede ugovornog odnosa.

 

Naime, u konkretnom slučaju radi se o situaciji kada osoba koja je sklopila valjani pravni posao s otuđivateljem nije stekla vlasništvo nekretnine jer je otuđivatelj istu nekretninu otuđio drugoj osobi koja je u dobroj vjeri prva zatražila i ishodila upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu.

 

Prema odredbi članka 125. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila.

 

Prema odredbi članka 262. stavka 2. ZOO/91 kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

 

Prema odredbi članka 266. stavka 1. ZOO/91 vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, dok je stavkom 2. istog članka propisano da u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

 

U skladu s odredbom članka 262. stavka 2. ZOO/91 kupac može zahtijevati od prodavatelja koji nije ispunio ugovor i omogućio kupcu stjecanje prava vlasništva na prodanoj nekretnini, ako prodavatelj nije u mogućnosti da ispuni ugovor, naknadu štete u visini cijene takve nekretnine u vrijeme presuđenja (jednako pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Hrvatske broj: Rev 284/89 od 28. lipnja 1990., Pregled sudske prakse, 45/48).

 

U konkretnom slučaju tuženica ne može više ispuniti ugovor o kupoprodaji nekretnine koji su stranke sklopile u pogledu predmetne nekretnine jer je tuženica istu nekretninu prodala trećoj osobi koja je upisom u zemljišnoj knjizi, u skladu s odredbom članka 125. stavka 1. u vezi s člankom 120. stavkom 1. ZVDSP-a, stekla pravo vlasništva na nekretnini. Budući da je tuženica kriva što nije došlo do ispunjenja navedenog ugovora, dužna je naknaditi tužitelju štetu koja mu je nastala zbog neispunjenja ugovora, i to u visini cijene predmetne nekretnine u vrijeme presuđenja, a što je s obzirom na navedenu procjenu nadležnog poreznog tijela svakako iznos od 80.000,00 kuna.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pogledu glavne stvari.

 

Pogrešno je, međutim, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju pobijanom presudom dosudio zatezne kamate za razdoblje prije donošenja prvostupanjske presude. To stoga jer je u pitanju nenovčana šteta čija se visina u skladu s odredbom članka 189. stavka 2. u vezi s člankom  269. ZOO/91 određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Stoga tužitelju na dosuđenu glavnicu pripadaju zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO/05 od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od  30. svibnja 2016. do isplate.

 

Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično prihvatiti žalbu tuženice i presuditi kao u točki 2. izreke ove presude.

 

Unatoč djelomičnom preinačenju pobijane presude, valjalo je potvrditi odluku o parničnom trošku.  Ovo stoga jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (članak 166. stavak 2. u vezi s člankom 154. stavkom 3. ZPP-a).

 

U Splitu 5. siječnja 2018.