1               Poslovni broj: Gž-754/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-754/2021-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud po sucu pojedincu Mihi Mratoviću, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku R. H., odvjetniku u Z., protiv tužene A. Đ., iz K. T., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici u O., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 23. ožujka 2021., pod poslovnim brojem P-216/2020, 6. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomičnim uvaženjem tužiteljeve žalbe preinačuje se prvostupanjska presuda tako da se sudi:

Nalaže se tuženici A. Đ., K. T., OIB: … da tužitelju D. K. , Z., OIB: … isplati iznos od 11.922,08 kn, uz zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom članka 29. stavka 2. ZOO-a, u visini eskontne stope HNB-a, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, na:

-iznos od 461,50 kn od 1. svibnja 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. lipnja 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. srpnja 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. rujna 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. listopada 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. studenog 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. prosinca 2015. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. siječnja 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. veljače 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. ožujka 2016. do isplate,

-iznos od 461,50 kn od 1. travnja 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. svibnja 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. lipnja 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. srpnja 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. kolovoza 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. rujna 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. listopada 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. studenog 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. prosinca 2016. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. siječnja 2017. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. veljače 2017. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. ožujka 2017. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. travnja 2017. do isplate,
-iznos od 461,50 kn od 1. svibnja 2017. do isplate,
-iznos od 384,58 kn od 1. lipnja 2017. do isplate, dok se za više zatraženo do iznosa od 39.156,00 kuna s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj A. Đ., K. T., OIB: …, u roku od 15 dana, nadoknaditi parnični trošak tužitelju D. K., Z., OIB:… u iznosu od 3.180,00 kn,s pripadajućim kamatama koje teku od 23. ožujka 2021 po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je odbio u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio isplatu ukupnog iznosa od 39.156,00 kn, uz pripadajuću zateznu kamatu koja bi tekla na pojedine iznose kako slijedi:

-iznos od 1.506,00 kn od 1. svibnja 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. lipnja 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. srpnja 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. kolovoza 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. rujna 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. listopada 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. studenog 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. prosinca 2015. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. siječnja 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. veljače 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. ožujka 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. travnja 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. svibnja 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. lipnja 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. srpnja 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. kolovoza 2016. do isplate,

-iznos od 1.506,00 kn od 1. rujna 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. listopada 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. studenog 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. prosinca 2016. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. siječnja 2017. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. veljače 2017. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. ožujka 2017. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. travnja 2017. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. svibnja 2017. do isplate,
-iznos od 1.506,00 kn od 1. lipnja 2017. do isplate,

2. Ujedno je prvostupanjski sud obvezao tužitelja nadoknaditi tuženoj trošak postupka u iznosu od 2.020,00 kn.

3. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 I 70/19; dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tužena nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana

6. Predmet postupka između stranaka jest bio tužiteljev zahtjev za isplatu koristi u smislu odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu u drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje u tekstu: ZV) zbog posjedovanja čest. zem. 1861/3 Z.U. 1714 k.o. V., i to za razdoblje od 1. travnja 2015. do 26. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 93.293,20 kn.

7. Naime stranke su suvlasnici svaka za po ½ idealnog dijela nekretnine a tužitelj je isključen iz suposjeda.

8. Nakon što je sud utvrdio, a što nije bilo posebno ni sporno, što u naravi predstavlja nekretnina (prizemlje u kojem je radionica od 140,39 m² i stambeni prostor iznad od 129,30 m² pravomoćnom presudom od 9. ožujka 2020. obvezao je tuženu isplatiti tužitelju iznos od 26.000,00 kn na ime ostvarene koristi zbog posjedovanja prizemlja u kojem se nalazi radionica.

9. Nakon što je ovaj sud odlukom pod brojem Gž-1059/20 od 2. lipnja 2020. ukinuo prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev tražeći isplatu upravo iznosa od 39.156,00 kn, uz pripadajuću zateznu kamatu koja bi tekla na pojedine mjesečne iznose od po 1.506,00 kn mjesečno od prvog u mjesecu za prethodni mjesec na ime ostvarene koristi zbog korištenja stambenog prostora.

10. Iz stanja spisa i prema utvrđenju prvostupanjskog suda bi proizlazilo:
- da su suvlasnici nekretnine označene u tužbi, koja se sastoji od stambenog prostora površine 129,30 m² i poslovnog prostora površine 140,39 m², a koja se nalazi u V. s. kbr. 9,

- da je presudom Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-470/15 od 26. listopada 2016. tužena obvezna isplatiti tužitelju iznos od 21.306,00 kn za
razdoblje od srpnja 2014. do ožujka 2015.,

- da je tužena predmetnu nekretninu predala u suposjed tužitelju 26. svibnja 2017.,

- da je tužena dala u zakup prizemlje kuće zakupniku B. H. j.d.o.o., K. T., temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 29. siječnja 2015., 1. siječnja 2016. i 1. siječnja 2017.,

- da je prema ugovorima o zakupu za 2015., 2016. i 2017., zakupnina za zakup poslovnog prostora ukupne površine 140,39 m2, koja se nalazi u prizemlju kuće, za obavljanje poslova pripreme i montaže iznosila 2.000,00 kn
mjesečno,

- da tužena živi u stambenom prostoru sporne nekretnine i da isti nije davan u najam.

11. S obzirom da je tužena iznijela prigovor na dom budući ista u stambenom djelu nekretnine živi, a ostalo je sporno ima li tužitelj ima pravo na korist s osnove korištenja stambenog prostora na katu kuće prvostupanjski sud je zaključio imajući u vidu kako su obje stranke suvlasnici iste nekretnine, a suvlasništvo među njima nije podijeljeno, da i tužitelj i tuženica imaju pravo, u smislu članka 38. stavka 1 ZV-a do uspostave etažnog vlasništva, glede cijele stvari izvršavati sve one ovlasti koje imaju kao suvlasnici.

12. Nadalje je prvostupanjski sud zaključio s obzirom na odredbu članka.36. stavka 1. ZV-a po kojoj je suvlasništvo vlasništvo više osoba na istoj fizički nepodijeljenoj stvari po dijelovima koji su idealno određeni pri čemu se ističe da je vlasništvo između više osoba podijeljeno po obujmu, ali ne i po sadržaju, da tužena kao suvlasnica nikada nije bila u posjedu kata kuće bez pravne osnove, i prema tome nije ni bila nepoštena.

13. Pravo suvlasništva tužene u ½ dijela daje joj pravo na suposjedovanje predmetne nekretnine u smislu primjene materijalnopravne odredbe članka 37. stavka 1., 2. i 3. ZV-a kojim odredbama je propisano da kad postoji suvlasništvo neke stvari, uzima se da je ta stvar pravno razdijeljena na sadržajno jednake dijelove (idealne dijelove) kojima je veličina određena veličinom suvlasničkih dijelova, a idealni dio stvari je neodvojiv od suvlasničkoga dijela koji ga određuje te se idealni dio stvari smatra samostalnom stvari u prometu.

14. Člankom. 37. stavkom 4. ZV-a određeno da je svaki suvlasnik vlasnik onoga idealnoga dijela stvari koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, a glede njega ima sve ovlasti koje pripadaju vlasniku, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnog dijela, a odredbom članka 30. stavka 2. ZV-a određeno je da vlasnik između ostalih prava ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Navedene odredbe dakle, jednako kao i tužitelju, dale su i tuženoj pravo posjedovanja, uporabe i korištenja predmetne nekretnine te su sukladno odredbi članka 38. stavka 1. ZV-a, smjela je izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje su imali kao nositelji dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika ako se time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.

15. Kako je odredbom članka 165. stavka 1. ZV-a određeno da nepošteni posjednik tuđe stvari mora istu predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok naknadu za upotrebu tuđe stvari prema odredbi članka 164. stavka 1. ZV-a nije dužan dati pošteni posjednik tuđe stvari, a uz daljnju činjenicu da tužena nije ni stekla nikakvu korist jer predmetnu nekretninu ista koristi za vlastito stanovanje i ista predstavlja njen dom, to tužitelju nije dužna isplatiti zahtijevanu naknadu.

16. Posebno je prvostupanjski sud istaknuo kako je dom je zaštićen člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14; dalje u tekstu: Ustav) i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) smatrajući kako se radi o suprotstavljenim stvarnim pravima, s jedne strane tužiteljevo pravo suvlasništva, koje ima i tužena, a s druge strane i pravo na dom tužene, te da u konkretnom slučaju pravo na dom tužene preteže nad pravom tužitelja kao suvlasnika sporne nekretnine. To zato jer tuženica koristi spornu nekretninu uz valjanu pravnu osnove, ona je suvlasnik u ½, te ona jednako kao i tužitelju, ima pravo posjedovanja, uporabe i korištenja predmetne nekretnine te je sukladno odredbi članka 38. stavka 1. ZV-a, smjela je izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako se time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Iz svega navedenog proizlazi da tužena nije nepošteni posjednik, a niti je ista imala kakvu korist od posjedovanja i korištenja stambenog djela nekretnine, budući ista predstavlja njen dom, pa tužitelju nije niti dužna isplatiti zahtijevanu naknadu.

17. Prvostupanjski sud ispravno citira i elaborira zakonske članke no isti s obzirom na činjenično stanje u ovom konkretnom slučaju ne mogu dovesti po pravnom shvaćanju ovog suda do zaključaka koje je iznio prvostupanjski sud.

18. Naime, iz stanja spisa, kako to ovaj sud ističe na temelju odredbe članka 373.a ZPP-a, nedvojbeno proizlazi s jedne strane da je tužena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru od 30. travnja 2015. obvezana predati tužitelju u suposjed predmetnu nekretninu tužitelju, što je tužena nakon što je pokrenut ovršni postupak i učinila 26. svibnja 2017., te s druge strane da je tužena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-470/15 od 26. listopada 2016. obvezna isplatiti tužitelju iznos od 21.306,00 kn za razdoblje od srpnja 2014. do ožujka 2015., na ime korištenja cjelokupne nekretnine.

19. Dakle, nema govora o poštenju isključivog posjeda na strani tužene za utuženo razdoblje od 1. travnja 2015. jer je već ranije tužena vođenjem parnice kojom se traži predaja suposjeda izgubila poštenje u odnosu na isključivo posjedovanje nekretnine. Nadalje učinak presude Općinskog suda u Zlataru, Poslovni broj P-470/15 od 26. listopada 2016. ne može se stavljati nekom drugom presudom izvan snage (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu B. protiv Hrvatske). Pravo na dom nije relevantno jer se u ovom predmetu ne traži iseljenje tužene iz njenog doma, već naknada koristi.

20. Zaista kako je to ukazano i prvostupanjskom sudu u ranijoj ukidnoj odluci primjenjuju se odredbe stvarnog prava a ne obveznog prava.

21. Još 13. i 14. lipnja 1984. godine u Zagrebu usvojen je zaključak na Savjetovanju predstavnika građanskih odjela Saveznog suda, republičkih I pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda da se pod upotrebom tuđe stvari u smislu članka 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO/91) podrazumijeva se takvo korištenje stvari pri kome se ona pretvara u nešto drugo ili prestaje postojati. Korist ostvarenu takvom upotrebom stvari dužan je naknaditi imatelju (vlasniku) i savjestan stjecatelj. Korištenje tuđe stvari u smislu odredbe članka 38. stavka 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine, broj 53/91; dalje u tekstu: ZOVO) podrazumijeva upotrebu pri kojoj identitet stvari ostaje očuvan uz moguće smanjenje vrijednosti zbog uporabe. Savjesni držatelj odnosno stjecatelj nije dužan platiti naknadu za takvo korištenje stvari za vrijeme dok je bio savjestan.

22. Ovaj zaključak iako prihvaćen i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u više navrata je bivao dodatno potvrđivan. Tako je prvo na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/09) održanoj 26. listopada 2009. zauzeto pravno shvaćanje po kojem: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članaka 164. stavak 1. i 165 stavak 2. ZV-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi korist od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO/05) prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje“.

23. Ponovno je na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/13) održanoj 14. studenoga 2013. zauzeto pravno shvaćanje po kojem: "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO/05, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

24. Ovi stavovi glede uporabe tuđe stvari u svoju korist i odnos stjecatelja bez osnove i nepoštenog posjednika izazvali su prijepore u sudskoj praksi te je jedan dio prakse smatrao da suvlasnik koji je onemogućen u posjedu svoje stvari mora obvezatno tražiti vlasničkopravnu zaštitu odnosno podnošenje zahtijeva za predaju stvari.

25. Međutim, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/21) održanoj 1. ožujka 2021 zauzeto pravno shvaćanje po kojem: „U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe članka 164. i 165. ZV. „U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

26. Dakle, jasno je kako je tužena isključivim posjedovanjem stvari u tužiteljevu suvlasništvu nepošteni posjednik kroz utuženo razdoblje, jer je povodom tužbe i presude kojom joj se nalaže predaja u suposjed znala da neovlašteno drži stvar (nekretninu) u isključivom posjedu, a što je u drugom predmetu koji je ranije vođen za razdoblje prije ovog utuženog i prihvaćeno te tužena obvezana isplatiti tužitelju ostvarenu korist.

27. Ovaj sud nadalje kao što je istaknuo u ranijoj odluci je prihvatio činjeničnopravni zaključak prvostupanjskog suda da je očitovanje Porezne uprave (list spisa 79) glede visine moguće najamnine/zakupnine nerealno visoko. Naime po citiranom očitovanju minimalna cijena zakupnine poslovnog prostora bi iznosila 35,00 kn po m², a minimalna cijena najma stambenog prostora 17,50 kn po m², u mjestu gdje se predmetna nekretnina nalazi, ali je ujedno Porezna uprava prihvatila vjerodostojnim cijenu zakupa poslovnog prostora prema ugovoru zaključenom između tužene i B. H. u mjesečnim iznosima od 2.000,00 kn, a proctor prema utvrđenju prvostupanjskog suda ima površinu od 140,39 m², te je na tu cijenu razrezala porez. I prvostupanjski sud je zaključio kako je ugovor o zakupu zaista zaključen za cijenu zakupnine od 2.000,00 kn, kroz utuženo razdoblje, te da se radi o realnoj tržišnoj zakupnini.

28. Zato je prvostupanjski sud u ranijoj pravomoćnoj presudi od 9. ožujka 2020. obvezao tuženu isplatiti tužitelju iznos od 26.000,00 kn (u iznosima od po 1.000,00 kn) na ime ostvarene koristi zbog posjedovanja prizemlja u kojem se nalazi radionica.

29. S obzirom da je očito prihvatljivo da bi cijena zakupnine za mjesto u kojem se nalazi nekretnina bila približno 14,30 kn po m² (jer se tako dođe približno do iznosa od 2.000,00 kn za površinu od 140,39 m²) a stranke nisu imale niti nakon ukidne odluke primjedbe na odnos cijene najamnine u odnosu na cijenu zakupnine (1:2) prema citiranom očitovanju Porezne uprave to ovaj sud sukladno odredbi članka 373.a na temelju razmjera koji proizlazi iz očitovanja Porezne uprave smatra da je prihvatljiva cijena najamnine za stambeni prostor približno 7,15 kn po m2.

30. Kako prema utvrđenju prvostupanjskog suda stambeni prostor ima površinu od 129,30 m² te cijeneći cijenu najamnine od 7,15 kn po m² to bi cijena najamnine za stambeni prostor iznosila 923,00 kn odnosno korist koju bi ostvarila tužena iznosi 461,50 kn mjesečno, a za dvadeset i pet dana svibnja 2017. korist koju je ostvarila tužena iznosi 384,58 kn. Ukupno je tužena s obzirom da je isključila iz suposjeda tužitelja koji je suvlasnik za ½ idealnog dijela na ime posjedovanja stvari ostvarila ukupnu korist od 11.922,08 kn s pripadajućim kamatama na pojedine mjesečne iznose od prvog u mjesecu za prethodni mjesec.

31. Stoga je sukladno odredbi članka 373.a ZPP-a valjalo dijelom uvažiti tužiteljevu žalbu i djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.922,08 kn s pripadajućim kamatama na pojedine mjesečne iznose od prvog u mjesecu za prethodni mjesec, dok je za više zatraženo zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

32. Sukladno odredbi članka 166. ZPP-a valjalo je odlučiti o troškovima postupka.

33. Neovisno o tarifnim razredima Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa:), kako to u žalbi ističe tužitelj jasno je kao isti nije u cijelosti uspio u sporu, a prije svega je bila sporna visina zahtjeva. Stoga je po mišljenju ovog suda tužitelj uspio u ovom postupku za približno 60% a tužena približno za 40% te je nakon izvršenog prijeboja tužena u obvezi nadoknaditi 20% od poznatog tužiteljevog troška. Tužitelju je na temelju odredbe članka 155. ZPP-a valjalo priznati trošak sastava tužbe, sastava obrazloženog podneska i trošak zastupanja na 6 ročišta na kojim se raspravljalo o glavnoj stvari od 1.000,00 kn po radnji. Zatim je tužitelju priznat trošak sastava dvije žalbe od 1.250,00 kn po radnji. Na tako priznati trošak valjalo je obistiniti PDV u iznosu od 2.625,00 kn. S obzirom da je tužitelj dio pristojbi unaprijed platio, a nema dokaza da bi ga sud pozvao na plaćanje dodatnih pristojbi valjalo je tužitelju priznati trošak pristojbe tužbe i presude po 500,00 kn, te trošak pristojbe prve žalbe od 1.025,00 kn, kao i trošak pristojbe druge žalbe od 750,00 kn.

34. Kako sveukupni tužiteljev trošak iznosi 15.900,00 kn, to je tužena u obvezi nadoknaditi parnični trošak razmjeran uspjehu u iznosu od 3.180,00 kn s pripadajućom kamatom od presuđenja.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu 6. svibnja 2021.