- 1 -              Kžm 26/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: Kžm 26/2019-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. O., zbog kaznenog djela iz čl. 112. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak i dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećenika K. Ć. i M. Ć., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 11. lipnja 2019. broj Kmp-3/2017, u sjednici održanoj 6. svibnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu braniteljice optuženika, odvjetnice M. K., zz opunomoćenika, odvjetnika H. P. te oštećenice K. Ć.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i oštećenika K. Ć. i M. Ć. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, na temelju čl. 453. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) opt. D. O. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11.

 

1.1.Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08. oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

1.2.Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2.Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.1.Žalbu su protiv prvostupanjske presude podnijeli i oštećenici K. Ć. i M. Ć. po opunomoćeniku S. B., odvjetniku iz Z., ističući da je prvostupanjski sud "pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo, počinio apsolutno bitnu povredu ZKP-a i donio pogrešnu odluku o troškovima postupka." Predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet "vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje". Ujedno su uz žalbu zatražili obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

3.Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. D. O. po branitelju Lj. P. V., odvjetniku iz Z., a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

4.Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5.Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženika, odvjetnice M. K., oštećenice K. Ć. i odvjetnika H. P., u zamjenu za opunomoćenika oštećenika, odvjetnika S. B., a u odsutnosti uredno pozvanih državnog odvjetnika i optuženika.

 

6.Žalbe nisu osnovane.

 

7.Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik smatra kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao u nužnoj obrani te da je bio napadnut od dvije osobe jer to ne proizlazi niti iz jednog drugog dokaza osim optuženikove obrane, apostrofirajući da je više svjedoka koji su te večeri bili u društvu L. Ć., iskazalo da je on u trenu kada je napustio društvo, otišao sam. Da je napad stvarno poduzet od strane dvije osobe, optuženiku bi, po mišljenju državnog odvjetnika, bile ograničene mogućnosti izvaditi iz džepa i otvoriti nož na preklop, a također bi i na tim drugim osobama bile utvrđene ozljede, koje u konkretnom slučaju nisu utvrđene te bi i on sam imao više ozljeda. Prigovara da je pogrešno utvrđenje kako se s oštećenikom nalazio D. (pravilno: D.) D. koji je u momentu napada nožem pobjegao, jer to ne proizlazi niti iz jednog dokaza. Zaključak prvostupanjskog suda da su ozljede na oštećeniku nastale zbog optuženikovog mahanja nožem kako bi otklonio napad, suprotan je nalazu medicinskog vještaka koji je na tijelu oštećenika utvrdio više ubodnih rana te obrambene ozljede na rukama koje upućuju na to da nije postojao kontinuirani napad od strane oštećenika pa da stoga optuženik nije mogao postupati u nužnoj obrani.

 

8.Protivno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud na temelju opsežno provedenog dokaznog postupka i temeljite analize svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je u inkriminiranom događaju, ošt. L. Ć. bio napadač te da je opt. D. O. odbijao njegov istodobni protupravni napad, zbog čega je imao pravo na nužnu obranu.

 

9.Naime, optuženik je od strane oštećenika bio namamljen u potpuno mračan prostor, očekujući sastanak s djevojkom, u kojem dijelu je njegova obrana potvrđena s više dokaza, iskazom P. M. i sadržajem poruka koje su ona i optuženik razmjenjivali te iskazom svjedoka koji su došli u park nakon spornog događaja (J. O., S. O., I. O., T. J., D. R.) i potvrdili da je u parku bio mrkli mrak. Nedvojbeno je da situacija koja je za optuženika uslijedila i bila potpuno suprotna od očekivane (fizički napad i primanje udaraca, od kojih je onaj na glavi rezultirao krvarenjem) predstavljala za njega iznenađenje, strah i potrebu da obrani vlastiti fizički integritet. Suprotno navodima žalbe, optuženikova obrana da ga je napalo više osoba, iako nije bilo neposrednih očevidaca samog događaja, potvrđena je od strane posrednih, objektivnih i za postupak potpuno nezainteresiranih svjedoka – zaštitara kojima se optuženik obratio po dolasku u šator i govorio da ga je više osoba istuklo u parku. Potpuno je osnovano rezoniranje prvostupanjskog suda da u afektivnom stanju jake prepasti u kojem se optuženik tada nalazio, isti zasigurno nije kalkulirao o mogućim ishodima postupka koji bi se mogao protiv njega voditi i prilagođavati tome svoju obranu, već je opisivao svoje doživljaje i dojmove onakve kakvi su stvarno bili.

 

10.Promašeno je pozivanje državnog odvjetnika na iskaze svjedoka koji su bili u društvu oštećenika u šatoru te večeri i iskazivali da je on sam napustio njihovo zajedničko društvo, budući da to ne vodi jedinom zaključku da je ošt. L. Ć. na mjestu napada u parku bio sam. Jednako tako, ocjena državnog odvjetnika da u slučaju napada od strane više osoba optuženik ne bi mogao izvaditi i rastvoriti preklopni nož je na razini špekulacije i ne upućuje na isključivi zaključak o jedinom napadaču, naročito imajući u vidu da je na mjestu napada bio potpuni mrak pa niti napadači nisu imali pregled nad pokretima optuženika niti iz njegove obrane proizlazi da su mu napadači držali ruke kako bi onemogućili njegov otpor.

 

11.Pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda ne dovode u sumnju niti žalbeni navodi da je, u slučaju da se događaj odvio kako je on to iskazao u svojoj obrani, optuženik trebao imati veći broj ozljeda od onih koje su u konkretnom slučaju utvrđene. Naime, niti to što sudskomedicinskim vještačenjem nije (objektivno) utvrđen veći broj ozljeda ne isključuje optuženikove navode da ga je napalo više osoba, pri čemu sudsko medicinski vještak navodi da je ozljeda na glavi optuženika mogla nastati bez obzira s koje strane tijela se u tom času nalazila osoba koja mu je zadala ozljedu.

 

12.U odnosu na zaključke iz obrazloženja pobijane presude da se s oštećenikom u trenutku napada nalazio svjedok D. D., čemu žalba također prigovara, a što bi podupiralo optuženikovu obranu o postojanju više napadača, prvostupanjski je sud dao jasne i razumne razloge zbog čega nije prihvatio iskaz ovog svjedoka, smatrajući da je upravo on bio taj drugi napadač. No, sve i da su izostali zaključci prvostupanjskog suda o stvarnoj ulozi D. D. u inkriminiranom događaju, isto ne bi imalo utjecaja na činjenicu da je ošt. L. Ć. bio napadač od kojeg je optuženik otklanjao protupravan napad.

 

13.Osporavajući nadalje utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je optuženik zamahivano nožem kako bi od sebe otklonio napad, državni odvjetnik upire na ubodne rane utvrđene na tijelu oštećenika, a koje su po ocjeni sudsko medicinskog vještaka nastale zamahom noža u pravcu njegovog tijela. Za istaknuti je da optuženik u svojoj obrani niti ne spori da je on nožem koji je imao kod sebe zamahivao, no pri tome je na tijelu oštećenika nastalo više različitih rana, od kojih nisu sve bile samo ubodne. Tako je sudsko medicinski vještak na tijelu oštećenika utvrdio ubodnoreznu ranu na lijevoj strani vrata, ubodnu ranu na lijevoj strani ključne kosti, reznu ranu na lijevoj nadlaktici, reznu ranu lijeve strane prsnog koša, reznu ranu lijeve strane trbuha, ubodnu ranu na desnoj podlaktici te površinsku reznu ranu na hrptu lijeve šake. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, različite vrste opisanih ozljeda (ubodne, rezne, ubodno-rezne) te lokalitet istih na različitim dijelovima oštećenikovog tijela, upravo potvrđuju da je optuženik, braneći se od napada, nasumično mahao nožem kako bi od sebe otklonio taj neočekivani napad u potpuno mračnom okruženju.

 

14.Državni odvjetnik žalbenim navodima nije uspio opovrgnuti niti pravilan zaključak prvostupanjskog suda o kontinuitetu oštećenikovog napada, ističući njegove ozljede na šakama kao obrambene ozljede. Naime, sudsko medicinski vještak je utvrdio da su ubodna rana na desnoj podlkatici te površinska rezna rana na hrptu lijeve šake, s obzirom na svoju lokalizaciju, mogle nastati kao tzv. pasivne obrambene rane postavljanjem ruke ispod ili ispred sredstva s kojim druga osoba zamahuje prema ozljeđeniku. No, i u odnosu na ove ozljede, valjano je prvostupanjski sud zaključio da je životno očekivati kako je u jednom trenutku oštećenik podigao ruke u tzv. obrambeni položaj, uočivši da je optuženikovo postupanje uslijed korištenja noža po njega postalo pogibeljnije, no ne postoji niti jedna okolnost koja upućuje na to da je oštećenikov napad na bilo koji način bio prekinut pa da bi zbog toga optuženikovo pravo na obranu od tog napada prestalo.

 

15.Prema tome, kako se opt. D. O. našao u situaciji koju ni na koji način nije isprovocirao, već je na mjesto događaja došao dovođenjem u zabludu da se radi o sastanku s bivšom djevojkom, a doživio tjelesni napad u mračnom parku od strane osoba čiji identitet mu je tada bio nepoznat, to je imao pravo braniti se od takvog istodobnog protupravnog napada jedinim sredstvom koje mu je u tom trenu bilo na raspolaganju – nožem koji je imao u džepu. Zbog toga u njegovom postupanju nema protupravnosti pa je prvostupanjski sud pravilno i zakonito oslobodio optuženika od optužbe za terećeno kazneno djelo usmrćenja primjenom čl. 453. t. 1. u vezi čl. 21. st. 1. ZKP/08. Osim toga, opisana, neočekivana situacija koju je za sebe doživio kao posebno ugrožavajuću, je kod optuženika, prema rezultatima provedenog psihijatrijskog vještačenja, dovela do afektivne reakcije jakog intenziteta, odnosno stanja jake prepasti prouzročene napadom. Zbog toga, da su rezultati dokaznog postupka upućivali na to da je optuženik braneći se od napada prekoračio granice nužne obrane, opet bi postojao temelj za donošenje oslobađajuće presude (čl. 453. t. 2. ZKP/08. u vezi čl. 21. st. 4. KZ/11).

 

16.Neosnovano se oštećenici K. Ć. i M. Ć. žale zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, tvrdeći da je svatko od njih ponaosob postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 400.000,00 kuna. Prigovaraju da je prvostupanjski sud u presudi u jednini naveo da se "oštećenik s imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu" pa da je odlučio samo u odnosu na jednu osobu, s time da se ne zna koju, pa da je zbog toga izreka nejasna i nepotpuna jer nije odlučeno o zahtjevima oba oštećenika. Međutim, izričaj iz izreke pobijane presude, iako u jednini, bez dvojbe se odnosi na sve oštećenike koji su u postupku postavili imovinskopravni zahtjev i u odnosu na koje se odluka zakonito i pravilno temelji na odredbi čl. 158. st. 3. ZKP/08.

 

17.U žalbi oštećenika se također navodi da je ošt. K. Ć. u postupku zastupao odvjetnik S. B. po službenoj dužnosti, a prvostupanjski je sud propustio odlučiti o nužnim izdacima i nagradi opunomoćenika ošt. K. Ć., zbog čega da je izreka presude nejasna i nepotpuna.

 

18.Iz stanja spisa doista proizlazi da je ošt. K. Ć. na temelju njenog zahtjeva postavljen opunomoćenik na teret proračunskih sredstava, pozivom na čl. 47. st. 1. t. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.). Iako u čl. 150. ZKP/08. nije izričito propisano da se nagrada i nužni izdaci opunomoćenika oštećenika postavljenog od strane suda isplaćuju iz proračunskih sredstava, već se to propisuje u odnosu na branitelja i opunomoćenika koji je postavljen oštećeniku kao tužitelju, smislenim tumačenjem navedene zakonske odredbe valja zaključiti da se isto odnosi i na opunomoćenika oštećenika postavljenog od strane suda. Stoga odvjetniku S. B. svakako pripadaju nužni izdaci i nagrada za zastupanje ošt. K. Ć. koji će se isplatiti iz proračunskih sredstava, a time što isto nije izričito navedeno u izreci pobijane presude, nisu počinjene povrede na koje upire žalitelj.

 

19.Budući da Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.-VIII nije našao da bi bile ostvarene povrede na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. svibnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.