Broj: Gž-577/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Zorana Kežića i Denis Pancirov Parcen kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. N. Š. iz K. B., M., OIB: … i 2. V. Š., iz K. B., M., OIB: …, kao nasljednika iza pok. M. N., zastupanih po punomoćniku D. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika 1. N. C., iz Š., Š., OIB: … i 2. S. K., iz D. L., V. N., OIB: …, zastupanih po punomoćnici I. Ž. Š., odvjetnici iz Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću broj P-127/17 od 6. rujna 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 15. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću broj P-127/17 od 6. rujna 2017. u pobijanom dijelu iz točke 1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

 

II. Preinačuje se rješenje o trošku sadržano u točki 2. izreke presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću broj P-127/17 od 6. rujna 2017. i sudi:

 

Nalaže se tužiteljima, u roku od 15 dana naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 8.437,50 kuna, dok se za više traženi trošak od onoga dosuđenog do iznosa od 12.500,00 kuna (za iznos od 4.062,50 kuna) zahtjev tužitelja odbija.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se proglasi da je bez učinka Ugovor o darovanju nekretnina kojim je prvotuženi N. C. ovjerivši svoj potpis kod javnog bilježnika E. P. iz Z. pod brojem OV-2220/12 dana 13. lipnja 2012. obdario drugotuženu S. K. svoju kćer, nekretninama upisanim u zk. ul. … k.o. L., a koje se sastoje od kčbr. …/… kuća broj … i dvorište u K. od … čhv, u odnosu na tužitelje i to za pravo služnosti kolnika tom nekretninom i upisa tog prava u zemljišne knjige na ime tužitelja, kao i potraživanje izmicanja željezne ograde prema prvotuženiku, sve temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zaprešiću broj P-1039/09 od 13. lipnja 2011.

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužiteljima naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna, dok je njihov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom zatraženom iznosu do iznosa od 17.223,50 kuna odbijen.

 

Protiv navedene presude žalbu izjavljuju tužitelji pobijajući presudu iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji.

 

U odgovoru na žalbu, tuženici predlažu žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, smatrajući da su tužitelji birali krivi pravni put za ostvarenje traženih prava iz ovršne presude Općinskog suda u Zaprešiću broj P-1039/09 od 13. lipnja 2011.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet ovog postupka, nakon ukidnog rješenja ovog suda i podneska tužitelja od 1. ožujka 2017. kojim je uređen tužbeni zahtjev, je zahtjev tužitelja da se proglasi bez učinka Ugovor o darovanju nekretnina od 13. lipnja 2012. kojim je prvotuženi N. C. obdario svoju kćer drugotuženu S. K. nekretninama opisanim u zk. ul. … k.o. L., a koje se sastoji od kčbr. br. …/… kuća broj … i dvorište u K. od … čhv u odnosu na tužitelje,a za pravo služnosti kolnika tom nekretninom, uz upis tog prava u zemljišne knjige na ime tužitelja, kao i potraživanja izmicanje željezne ograde prema prvotuženiku, koje pravo služnosti te nekretnine kao poslužnog dobra je njihovoj prednici, sada pok. M. N. utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zaprešiću broj P-1039/09 od 13. lipnja 2011. Dakle, tužitelji ustaju kvazipaulijanskom tužbom iz članka 67. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 dalje: ZOO) uslijed neprijeporno poduzetog besplatnog raspolaganja od strane prvotuženika prema drugotuženoj.

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

 

-da su tužitelji singularni pravni slijednici sada pokojne M. N., koja je gore navedenom presudom ostvarila pravo stvarne služnosti i pravo uklanjanja željezne ograde u odnosu na poslužnu nekretninu oznake kčbr. …/… k.o. L., koja je predmet darovnog ugovora od 13. lipnja 2012.,

 

-da je tim darovnim ugovorom prvotuženik darovao svojoj kćeri drugotuženoj, koja je temeljem toga ugovora uknjižila pravo vlasništva nekretnine oznake kčbr. …/… ,zk.ul. …,u naravi kuća broj … i dvorište u K. od … čhv, koji ugovor je sačinjen tijekom žalbenog postupka u predmetu P-1039/09, a u kojem je citiranom pravomoćnom presudom predmetna nekretnina utvrđena poslužnim dobrom u odnosu na  nekretninu oznake kčbr. …/…, zk. ul. broj … k.o. L., oranica u K. od … čhv, kao povlasnog dobra,

 

-da je do sljedništva tužitelja došlo temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 31. srpnja 2008. sklopljenog sa M. N. pred javnim bilježnikom E. P. pod brojem ovjere OU-36/08 od 31. srpnja 2008., kojim M. N. nakon smrti tužiteljima ostavlja nekretninu upisanu u zk.ul. … k.o. L., oznake kčbr. …/…, oranica u Ključu od …čhv,

 

-da su nakon smrti M. N. tužitelji stekli na jednake dijelove vlasništvo te nekretnine, a u čiju je korist citiranom presudom (kao povlasno dobro) utvrđeno postojanje prava služnosti kolnika, obveza prvotuženika da trpi uspostavu toga pravo i njegova upisa u zemljišne knjige, te micanje postavljene željezne ograde u odnosu na poslužnu nekretninu,

 

-da je otuđenjem nekretnine temeljem Ugovora o darovanju od 13. lipnja 2012. onemogućena tužiteljima uknjižba,a time i stvarna uspostava prava stvarne služnosti utvrđene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zaprešiću, jer se ovršna isprava odnosi na tuženika 1.,dok je predmetna nekretnina kao poslužno dobro, nakon darovnog ugovora vlasništvo tužene 2.,

 

-da narav tražbine tužitelja nije sukladna tekstu ni smislu odredbe članka 66. ZOO- a na koju se veže odredba članka 67. ZOO-a, a niti pravnu zaštitu tužitelji mogu ostvariti tim pravnim putem, jer se radi o nenovčanoj tražbini.

 

Institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji nesumnjivo je važan način očuvanja opravdanih pravnih interesa vjerovnika (tužitelja) u situacijama kada dužnik poduzima određene pravne radnje želeći onemogućiti naplatu dospjelog duga i time oštetiti vjerovnika.

 

Odredba članka 66. stavka 1. ZOO-a propisuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

Odredbom članka 66. ZOO-a ustanovljene su opće pretpostavke nužne za pobijanje dužnikovih pravnih radnji i koje se moraju ispuniti kumulativno, dok su odredbom članka 67. ZOO-a propisane posebne pretpostavke za pobijanje tih radnji, te je za uspješno ostvarenje ovoga instituta potrebno ispunjenje barem jedne od posebnih pretpostavki.

 

Za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji trebaju biti ispunjeni kumulativno sljedeći uvjeti: a) dospjelost tražbine vjerovnika za isplatu, b) pravna radnja dužnika, c) insolventnost dužnika i d) postojanje oštećenja vjerovnika, time da pobijanje onemogućuje vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke kako je navedeno moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz članka 67. ZOO-a.

 

Ispravan je zaključak suda prvog stupnja da je pogrešan put pravne zaštite kada tužitelji podnose tužbu za pobijane dužnikove pravne radnje, iako evidentno nemaju novčanu tražbinu prema dužniku (ako izuzmemo trošak), jer im osnovu za to ne daje odredba članka 66. stavka 1. ZOO-a koja pobijanje dužnikovih pravnih radnji dopušta samo kao vjerovnik prema dužniku ima dospjelu novčanu tražbinu.

 

Stoga je u pravu sud prvog stupnja kada ističe da je nedvojbeno među stankama da tužitelji nemaju prema tuženicima novčanu tražbinu, kao i kada ističe da iz stanja spisa neprijeporno proizlazi da se radi o besplatnom raspolaganju prvotuženika prema drugotuženoj, kojim je objektivno onemogućena provedba nenovčane tražbine tužitelja, a poradi uspostave uknjižbe prava stvarne služnosti, kao i činidbe uklanjanja željezne ograde sa poslužnog dobra i da drugotužena kao kćer prvotuženika nije trebala ni imati saznanja o šteti koja se time nanosi vjerovnicama, budući se to podrazumijeva, temeljem članka 67. stavka 3. ZOO-a, odnosno da postoji ne oboriva zakonska pretpostavka da je dužnik (tuženik 1) znao, dok se za korisnika raspolaganja (tužena 2) ne zahtjeva da joj je bilo poznato ili moglo biti poznato, da je dužnikovim poduzetim raspolaganjem ( darovnim ugovorom) nanesena šteta vjerovnicima (tužiteljima), kako propisuje odredba članka 67. stavka 3. ZOO-a.

 

Međutim, kako je nedvojbeno da tužitelji prema tuženiku 1. nemaju novčanu tražbinu, to je opravdan zaključak prvostupanjskog suda da time nisu ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji propisanih odredbom članka 66. - 71. ZOO-a.

 

Stoga je neosnovana žalba tužitelja kada u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju i bez obzira što se radi o nenovčanoj tražbini vjerovnika, kvazipaulijanskom tužbom ipak mogu pobijati besplatne i s njim izjednačene pravne radnje kojima dužnik raspolaže u korist treće osobe, smatrajući da se „značajka kvazipaulijanske tužbe temelje na načelu da nitko ne smije činiti darove na račun svojih vjerovnika, te da stjecanje korisnika nije povezano s nikakvom obvezom s njihove strane, za razliku otežavanja pobijanja kod naplatnog stjecanja“.

 

Iako je razmišljanje tužitelja, osim u dijelu pobijanja dužnikovih pravnih radnji kod nenovčanih tražbina, u načelu ispravno, valja ponoviti da odredba članka 66. ZOO-a govori o općem pravilu pobijanja dužnikovih pravnih radnji i gdje je dospjelost tražbine za isplatu osnov primjene ovog instituta, a ona iz članka 67. ZOO-a koja se veže na tu odredbu govori o posebnim pretpostavkama pobijanja od kojih je jedna od njih kvazipaulijanska tužba, sve obzirom na besplatnost raspolaganja i s njim izjednačenih pravih radnji, kao i činjenice da se ne zahtjeva da je trećoj osobi bilo poznato ili moglo biti poznato da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovnika, obzirom na srodstvo između osoba koje su stranke besplatnog raspolaganja, zbog čega ne postojanje novčane tražbine se ne može pobijati temeljem ovog instituta,kako to pogrešno čine tužitelji. Ni ostali žalbeni navodi tužitelja ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je valjalo u smislu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja  i potvrditi presudu u pobijanom dijelu iz točke 1. izreke.

 

Međutim, djelomično je uvažena žalba tužitelja u odluci o troškovima postupka.

 

Naime, pobijajući presudu, a time i odluku o trošku žalbenim osnovom pogrešne primjene materijalnog prava, kojim se žalbenim osnovom pobija odluka o trošku, valjalo je preispitati taj dio odluku. Pri tome ovaj sud zaključuje da je uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora označenog u tužbi, sud prvog stupnja pravilno dosudio za sastav odgovora na tužbu i zastupanja na ročištu od 11. srpnja 2017. trošak od po 250 bodova, odnosno 2.500,00 kuna, temeljem Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 9. točka 1. U svezi Tbr. 7. Točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa). Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući tuženicima trošak zastupanja na ročištu od 9. svibnja 2016. i za sastav podneska od 13. svibnja 2016. od 250 bodova , jer se na ročištu od 9. svibnja 2016. nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi, pa u smislu Tbr. 9. točka 2. Tarife tuženicima pripada nagradu od 50 %  nagrade iz Tbr. 7. točka 1. Tarife dakle trošak od 125 bodova, dok se za sastav podneska od 13. svibnja 2016. kojim se dostavlja tužba podnesena od prvotuženika radi prestanka prava služnosti u drugom postupku, pred istim sudom broj P-1750/12 nije podnesak za koji u smislu Tbr. 8. točka 1. Tarife, treba dosuditi trošak u smislu Tbr. 7. točka 1. Tarife , već u smislu Tbr. 8. točka 3. Tarife tuženicima pripada nagrada od 25% nagrade iz Tbr. 7. točka 1., ali ne više od 50 bodova, pa je primjenom tog tarifnog broja tuženicima za sastav ovog podneska dosuđen trošak od 50 bodova, što ukupno daje trošak od 675 bodova, odnosno 6.750,00 kuna što uvećano za 25% PDV iznosi 8.437,50 kuna za koji iznos troška su tužitelji obvezni na plaćanje tuženicima.

 

Slijedom toga, valjalo je u smislu odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a uz primjenu članka 381. i 373. točke 3. ZPP-a preinačiti odluku o troškovima postupka na načina kako je razvidno točkom 2. izreke rješenja o trošku.

 

U Splitu 15. veljače 2018.