Broj: Gž-2467/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Brankice Malnar članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz V., protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-214/2017-16 od 12. listopada 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2018. godine,

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-214/2017-16 od 12. listopada 2017. godine u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi.

Obrazloženje

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) proglašena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj Ovr-257/2017 od 17. siječnja 2017. godine, koja je određena po prijedlogu tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva kao ovrhovoditelja na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima tužitelja A. B. kao ovršenika.

              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 13.665,00 kuna, sa zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od 12. listopada 2017. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

              U točki III. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.250,00 kuna, sa zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od 12. listopada 2017. godine do isplate.

              U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.000,00 kuna.

              Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I., II. i IV. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP).

              U žalbi u glavnome navodi da je sud prvog stupnja uvidom u spis Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/2006 pogrešno utvrdio da je u tom postupku trgovačko društvo S. d. o. o. kao poslodavac tužitelja (u tom predmetu ovršenika) naknadilo štetu tuženiku (u tom predmetu ovrhovoditelju) nastalu zbog neistinitog ili nepotpunog očitovanja, jer da se radi o izvršenju ovršne radnje u spomenutom ovršnom postupku, i to prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava sa tužiteljeve plaće, a da je on kao ovrhovoditelj prihvatio takvo plaćanje kao uplatu obroka koje je tužiteljev poslodavac propustio platiti, odnosno kao namirenje dijela ukupne obveze po osnovi zakonskih zateznih kamata, te od istoga nije tražio naknadu štete iz članka 177. stavak 4. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, u nastavku teksta: OZ).

              Stoga smatra da je takvom uplatom tužitelj na posredan način priznao predmetni dug, pa da je time došlo do prekida zastare njegove tražbine, u smislu odredbe članka 240. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 i 41/08, u nastavku teksta: ZOO), a da je on kao vjerovnik prihvatio plaćanje kamate od strane trećega, jer je to u smislu odredbe članka 161. stavak 2. ZOO-a njegova obveza, slijedom čega drži da je zastara ponovno počela teći od 05. svibnja 2009. godine, a da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 214. stavak 1. ZOO-a, jer da je primjenom odredbe članka 240. tog Zakona trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

              Osim toga, ističe da je zastara ponovno počela teći od 30. listopada 2014. godine, kao dana kada je rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/2006 okončana ovrha u tom ovršnom predmetu, a da je sud prvog stupnja propustio uzeti u obzir učinak odredbe članka 245. stavak 5. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 4. ZOO-a, te da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 242. ZOO-a, jer da se ista odnosi na parnične postupke, te općenito na sudske i upravne postupke.

              Tuženik navodi da on kao ovrhovoditelj nije odbijen s prijedlogom za ovrhu, te da je prisilna naplata njegove tražbine provedena u ovršnom postupku u dijelu zahtjeva po osnovi zakonskih zateznih kamata, a da je rješenje o ovrsi zadržalo učinak i prema novom poslodavcu tužitelja kao ovršenika, u skladu s odredbom članka 176. stavak 1. OZ-a, te je ovrha nastavljena novim ovršnim postupkom na plaći tužitelja kod autoprijevoznika I. K. iz N., te je obustavljena kada je ovršni sud utvrdio nemogućnost daljnje provedbe ovrhe, zbog čega je on i odustao od ovrhe na tužiteljevoj plaći.

              Nadalje ističe da se u smislu odredbe članka 68. OZ-a ovrha koja je dijelom provedena obustavlja, pa da se time postupak ovrhe smatra dovršenim, tj. okončanim, u smislu odredbe članka 245. stavak 5. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 4. ZOO-a.

              Tuženik drži pogrešnom i odluku o troškovima postupka, jer da će njegova obveza plaćanja zakonskih zateznih kamata na te troškove nastati tek u slučaju da zakasni s plaćanjem, a da se radi o budućoj i neizvjesnoj okolnosti koja nije i ne može biti poznata sudu u trenutku donošenja i objave presude.

              U vezi toga navodi i da predmet ovog spora nije tražbina, već dopuštenje njezine ovrhe, odnosno sudska deklaracija, pa da vrijednost predmeta spora ne može biti vrijednost tražbine.

              Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, a potražuje i trošak žalbenog postupka.

              Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe, te također traži naknadu troškova žalbenog postupka.

              Žalba nije osnovana.

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i uvida u spis Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/06, u bitnome utvrđuje da je tužitelj kao ovršenik rješenjem Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj Ovr-257/17-8 od 09. ožujka 2017. godine upućen na pokretanje ove parnice protiv tuženika kao ovrhovoditelja, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi navedenog suda poslovni broj Ovr-257/2017 od 17. siječnja 2017. godine, zbog zastare tuženikove tražbine.

U vezi toga utvrđuje da je gornji ovršni postupak pokrenut temeljem presude na temelju priznanja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1410/03-14 od 25. travnja 2006. godine, kao ovršne isprave, kojom je naloženo tužitelju da temeljem ugovora o izdavanju garancije broj 10/99 od 11. veljače 1999. godine isplati tuženiku ukupni iznos od 164.971,94 kuna, i to na ime glavnice iznos od 100.000,00 kuna, na ime zatezne kamate iznos od 60.071,94 kuna, te na ime naknade iznos od 4.900,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na ove iznose teku od podnošenja tužbe dana 28. listopada 2002. godine do isplate, uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku u iznosu od 6.630,00 kuna, a da je ta presuda stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti dana 23. svibnja 2006. godine.

Nadalje utvrđuje da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 22. prosinca 2006. godine temeljem potonje presude na temelju priznanja podnio prijedlog za ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, u predmetu Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/2006, i to pljenidbom 1/3 plaće tužitelja koju on ostvaruje kao radnik kod trgovačkog društva S. d. o. o. iz V., a da je taj prijedlog prihvaćen rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave poslovni broj Ovr-2258/2006 od 27. prosinca 2006. godine, koja odluka je postala pravomoćna dana 14. ožujka 2007. godine.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je potonje rješenje o ovrsi dostavljeno navedenom poslodavcu tužitelja dana 29. prosinca 2006. godine, a obavijest o njegovoj pravomoćnosti dana 12. travnja 2007. godine, a da je tuženik u podnesku zaprimljenom dana 20. listopada 2008. godine izvijestio sud da tužiteljev dužnik S. d. o. o. iz V. nije isplaćivao zaplijenjeni iznos plaće tužitelja, pa da je temeljem odredbe članka 157. OZ-a predložio da se istoga pozove na očitovanje da li je voljan namiriti zaplijenjenu tražbinu, što je od njega zatraženo zaključcima suda od 29. listopada 2008. godine i 21. siječnja 2009. godine, a da se isti oglušio na te odluke, zbog čega je zakazano ročište dana 04. svibnja 2009. godine.

Nadalje utvrđuje da je spomenuto trgovačko društvo u dopisu koji je u potonjem ovršnom predmetu zaprimljen dana 07. svibnja 2009. godine obavijestilo ovršni sud da tužitelj od 21. lipnja 2008. godine više nije njegov zaposlenik, te da je zbog propuštene obustave plaće tužitelja dana 05. lipnja 2009. godine uplaćen iznos od 11.840,00 kuna na žiro račun C. b. d. d. u stečaju, što je učinjeno na temelju izračuna računajući od dana zaprimanja rješenja o ovrsi 29. prosinca 2006. godine pa do prestanka radnog odnosa tužitelja, tako što 1/3 plaće koju je on ostvario u 2007. godini u ukupnom iznosu od 22.440,00 kuna iznosi 7.480,00 kuna, a 1/3 plaće koju je on ostvario u 2008. godini u ukupnom iznosu od 13.080,00 kuna iznosi 4.360,00 kuna.

Stoga utvrđuje da je uplatom gornjeg novčanog iznosa od ukupno 11.840,00 kuna trgovačko društvo S. d. o. o. iz V. kao bivši tužiteljev poslodavac u stvari naknadilo štetu tuženiku zbog propuštene ustege 1/3 dijela plaće tužitelja u vrijeme dok se on još uvijek nalazio u radnom odnosu kod tog poslodavca, pa da uplatom tog iznosa nije u smislu odredbe članka 240. stavak 2. ZOO-a došlo do prekida zastarijevanja, jer da navedeno trgovačko društvo naznačeni novčani iznos nije uplatilo u ime i za račun tužitelja kao svojeg radnika, već u svoje ime i za svoj račun, u smislu odredbe članka 177. stavak 4. OZ-a.

Nastavno utvrđuje da je tuženik u naznačenom ovršnom predmetu zatražio provedbu ovrhe na plaći tužitelja, jer da je isti zaposlen kod samostalnog autoprijevoznika I. K. iz N., a da je isti dopisom zaprimljenim dana 11. lipnja 2014. godine obavijestio ovršni sud da tužitelj više nije njegov zaposlenik, te da je isti kod njega bio zaposlen na određeno vrijeme od 01. veljače 2010. godine pa do 31. ožujka 2010. godine.

Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik u podnesku koji je u predmetu Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/2006 zaprimljen dana 29. listopada 2014. godine izjavio da povlači prijedlog za ovrhu u tom predmetu, pa da je rješenjem tog suda od 30. listopada 2014. godine, koje je postalo pravomoćno dana 06. prosinca 2014. godine, obustavljena ovrha, te su ukinute sve provedene ovršne radnje.

Stoga utvrđuje da provođenjem potonjeg ovršnog postupka nije nastupio prekid zastarijevanja tuženikove tražbine, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, jer da bi do takvog prekida došlo samo u slučaju da su poduzete postupovne radnje okončane u korist tuženika kao vjerovnika, a da je navedeni ovršni postupak dovršen povlačenjem prijedloga za ovrhu od strane tuženika kao ovrhovoditelja, pa da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba članka 242. stavak 1. ZOO-a prema kojoj se smatra da nije nastupio prekid zastare ako vjerovnik odustane od radnje koju je poduzeo protiv dužnika pred sudom radi ostvarenja tražbine.

Naime, u vezi toga utvrđuje da se u ovršnom postupku prisilno ostvaruje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, u smislu odredbe članka 1. stavak 1. OZ-a, pa da treba uzeti da postupak pred Općinskim sudom u Vinkovcima pod poslovnim brojem Ovr-2258/06 nije niti vođen, budući da je završio povlačenjem prijedloga za ovrhu i obustavom ovrhe.

Osim toga, utvrđuje da prema odredbi članka 36. stavak 3. OZ-a tuženik kao ovrhovoditelj ima mogućnost da nakon povlačenja prijedloga za ovrhu podnese novi ovršni prijedlog, a da je isti to i učinio dana 16. siječnja 2017. godine u predmetu Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj Ovr-257/2017, ali da je za prisilno ostvarenje njegove tražbine iz spomenute ovršne isprave, tj. presude na temelju priznanja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1410/03-14 od 25. travnja 2006. godine, nastupila dana 24. svibnja 2016. godine zastara, jer da je tada protekao desetogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 233. stavak 1. ZOO-a.

Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 8. ZPP-a, kao i na odredbe članaka 214. stavak 1. i 221. ZOO-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

Odluku o parničnim troškovima (točke II., III. i IV. izreke) temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa).

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih postupovnih povreda, kao niti neka druga bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju tuženik niti opisno ne ukazuje u žalbi.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se tražbina tuženika kao ovrhovoditelja koju isti protiv tužitelja kao ovršenika ostvaruje u ovršnom postupku Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj Ovr-257/2017 temelji na presudi na temelju priznanja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1410/03-14 od 25. travnja 2006. godine kao ovršnoj ispravi, koja odluka je postala pravomoćna i ovršna dana 23. svibnja 2006. godine, te da je u smislu odredbe članka 233. stavak 1. ZOO-a nastupila zastara tuženikove tražbine o kojoj je odlučeno tom ovršnom ispravom, jer je od pravomoćnosti navedene presude na temelju priznanja pa do podnošenja prijedloga za ovrhu u potonjem ovršnom predmetu dana 16. siječnja 2017. godine proteklo deset godina.

U vezi toga pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da pokretanjem i vođenjem ovršnog postupka kojeg je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv tužitelja kao ovršenika u predmetu Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/2006, a temeljem gornje ovršne isprave, nije došlo do prekida zastarijevanja tuženikove tražbine iz te isprave, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, jer se u situaciji kada je tuženik povukao prijedlog za ovrhu u gornjem ovršnom postupku, nakon čega je doneseno pravomoćno rješenje o obustavi ovrhe u tom predmetu, te su ukinute sve provedene ovršne radnje, kako je razvidno iz rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/2006 od 30. listopada 2014. godine, ima u smislu odredbe članka 242. stavak 1. ZOO-a smatrati da nije nastupio prekid zastare naznačene tražbine.

Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da do prekida zastare iste tražbine nije došlo niti time što je bivši poslodavac tužitelja trgovačko društvo S. d. o. o. iz V. dana 05. lipnja 2009. godine (u tijeku gornjeg ovršnog postupka) uplatio u korist tuženika kao ovrhovoditelja iznos od 11.840,00 kuna, pri čemu je u tom smislu nebitno da li se radi o djelomičnoj isplati tuženikove tražbine prema tužitelju od strane navedenog trgovačkog društva, kako tvrdi tuženik, ili o tome da je to društvo naznačeni novčani iznos uplatilo u svoje ime i za svoj račun, u smislu odredbe članka 177. stavak 4. OZ-a, kako utvrđuje prvostupanjski sud.

To stoga jer je neprijeporno da je do isplate iznosa od 11.840,00 kuna došlo na temelju rješenja o ovrsi koje je u predmetu Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2258/2006 doneseno dana 27. prosinca 2006. godine, dakle u vezi i u povodu sudskog (ovršnog) postupka koji se vodio radi prisilnog ostvarenja tuženikove tražbine koja potječe iz naznačene ovršne isprave, pa spomenuta isplata koja je tuženiku izvršena od strane treće osobe, a ne od tužitelja, ne može imati značaj (direktnog ili posrednog) priznanja duga u smislu odredbe članka 240. ZOO-a, jer se ne radi o dobrovoljnoj već o prisilnoj isplati spomenutog novčanog iznosa.

Pri tome je neosnovano pozivanje žalitelja na odredbu članka 245. stavak 5. ZOO-a, jer je njome reguliran rok zastare u slučaju kada je došlo do njezinog prekida, a o takvoj situaciji se ovdje ne radi, jer iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da nije došlo do prekida zastare naznačene tuženikove tražbine, pa u tom smislu nema mjesta niti primjeni odredbe članka 4. ZOO-a.

S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima sadržana u točkama II. i IV. izreke pobijane presude, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13 i 93/14).

              Protivno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. ZPP-a rješenjem poslovni broj P-214/2017-8 od 07. lipnja 2017. godine utvrdio vrijednost predmeta ovog spora u iznosu od 164.971,94 kuna, jer je pravilno utvrdio da je taj novčani iznos primjeren okolnostima slučaja, a s obzirom na to da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj Ovr-257/2017 od 17. siječnja 2017. godine odnosi na prisilno ostvarenje tuženikove tražbine prema tužitelju u naznačenom novčanom iznosu.

              Stoga je na pravilno utvrđenu vrijednost predmeta spora pravilnom primjenom odgovarajućih odredaba Tarife utvrđena visina parničnih troškova koji temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a pripadaju tužitelju na teret tuženika.

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to mu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova tog postupka, dok trošak tužitelja u vezi žalbe nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki II izreke presude.

              Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 28. veljače 2018. godine