Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac
21000 Split P-6057/2016-76
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji
Ljubičić, u pravnoj stvari tužiteljice R. R. iz P., V., F. cesta
72 OIB:….., zastupane po punomoćniku – bratu V. V. iz
R., M.K. 16, a ovaj po punomoćnici J. B., odvjetnici u R., protiv
tuženika A. P. iz O., Č. bb OIB:….., zastupanog po
punomoćniku M. K., odvjetniku u S., zbog isplate i naknade štete, nakon
održane glavne i javne rasprave zaključene dana 08. travnja 2021. u nazočnosti
stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog
suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i
70/19, nadalje u tekstu: ZPP) dana 05. svibnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a koji glasi:
„1. Dužan je tuženik A. P. iz O., Č. bb OIB:…..
isplatiti tužiteljici R. R. iz F., F. cesta 72 OIB:….
regresni iznos novčane tražbine zbog gubitka nekretnine od 9.486.625,61 kn
(1.304.900,36 Eur) sa zateznom kamatnom stopom od 15% godišnje počam od 10.
rujna 2004. pa do isplate.
2. Nalaže se tuženiku da namiri tužiteljici se parnične troškove u iznosu od
93.595,61 kn a sastoji se od sastava tužbe po odvjetnici L. B. iz R. u
iznosu od 59.578,00 kn (sa PDV-om) sa pripadajućom zakonskom zateznom
kamatom od 15% godišnje počam od 30.07.2007. kao dana podignute tužbe do
isplate, sastava žalbe i prigovor sastavljenoj po istoj odvjetnici u iznosu od 29.717,61
kn (sa PDV-om) sa zakonskom zateznom kamatom od 15% počam od 25.04.2005.
do isplate, na iznos troška putovanja tužiteljici i punomoćnika na relaciji P.-O.-
P. (19.09.2012.g.) u iznosu od 1.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od
11% počam od 19.09.2012. do isplate, a na trošak puta 1.300,00 kn sa zakonskom
zateznom kamatom od 11% počam od 22.10.2014. do isplate kao i trošak puta od
1.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11% godišnje počam od
25.11.2014. do isplate i 1.000,00 kn za pristup na ročištu od 16. prosinca 2014.“
II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku u roku od 15 dana naknadi trošak postupka
u iznosu od 1.250.625,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja
na dosuđeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po
stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio svog traženja koji glasi:
"Dužan je tuženik A. P. iz O., Č. bb OIB:…..izvršiti
tužiteljici R. R. iz F., F. cesta 72 OIB:….. povrat
pokretnina u posjed, koje se sastoje: kombinirane kavezne baterije tipe C.
I. sa četiri i pet katova ukupnog kapaciteta cca 150.000 1/D pilića godišnje, topli i
hladni dio sa svim pratećim elementima i predočenje certifikata o ispravnom stanju
pokretnina izdanom po Državnom inspektorati Republike Hrvatske u roku od 15 dana
franco dispozicija tužiteljice ili ako to više nije moguće, tuženik se može osloboditi
takve obveze ako tužiteljici isplati iznos na ime naknade štete za gubitak pokretnina u
iznosu od 1.800.000,00 kn sa 11% zakonskih zateznih kamata godišnje, počam od
10.09.2004. do isplate."
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 30. srpnja 2007. Općinskom sudu u Omišu predala tužbu
kojoj je navela kako je tuženik sa Credo bankom d.d. Split sklopio Ugovor o
dugoročnom kreditu broj …… dana 31. srpnja 2002. na iznos od
1.800.000,00 kn sa 11% godišnje kamate, a jedna o garancija namirenja tražbine je
bio fiducij na z.č.1368/1 – kuća, dva peradnjaka, tri spremišta, dvorište i šuma od
7.220 m2 upisano u z.k.uložak ….. K.O. P. u vlasništvu tužiteljice. Predmetna
garancija da je bila dana od, sada bivšeg, muža tužiteljica. Zbog obiteljskih razmirica
tužiteljica da je prestala komunicirati sa suprugom H. P. pa je tek
2005. saznala da je Ugovor o kreditu banka raskinula s tuženikom i krenula u ovrši
postupak radi namirenja tražbine tuženika iz njezinih nekretnina. Odmah da je
pokušala preko bivšeg supruga i sina intervenirati da banka izvrši naplatu svoje
tražbine iz imovine koja je kupljena iz kreditnih sredstava ali sve da je ostalo samo na
pokušajima i praznim obećanjima tuženika da će on taj dio riješiti. U rujnu 2006.
tužiteljica je stavljena u nemoguću situaciju svakodnevnim pozivima iz banke kao i
ovršnim postupkom koji je bio u tijeku a pokušaj da na tržištu postigne stvarnu cijenu
i namiri tražbinu postala je nemoguća misija jer su svi potencijalni kupci kalkulirali i
čekali drugo ročište javne dražbe. Suočena sa tom situacijom tužiteljica je stavljena u
poziciju da otplati sav ukupno dospjeli dug tuženika a sve to samo da se ne provede
ovršni postupak. Stoga da je tužiteljica bila primorana Credo banci d.d. isplatiti iznos
od 355.000 EURa kako njena nekretnina ne bi bila prodana putem javne dražbe.
Tužiteljica nije postigla tržišnu cijenu a najteža i najbolnija činjenica je bila ta što kuću
nije ni mislila prodavati radi čega smatra da je pripada naknada štete koju je
prouzročio tuženik ne izvršavanjem ugovornih obveza. Predložila je da sud provede
raspravu i donesene presudu kojom bi se tuženika obvezano na isplatu iznosa u
protuvrijednosti 255.000EUR u kunama sa kamatom kao i materijalnu štetu u iznosu
od 302.214,40 EUR, također u kunskoj protuvrijednosti i sa kamatama. Zatražila je i
trošak postupka.
2. Kada se na ročištu za glavnu raspravu 17. veljače 2010. nije pojavila
tužiteljica koja je bila uredno pozvana a isto tako niti tuženik to je doneseno rješenje
o mirovanju postupka. Nastavak postupka inicirala je tužiteljica podneskom od 17.
lipnja 2010.
3. Dana 02. listopada 2014. (30. rujna 2014. predano preporučenom
pošiljkom) tuženik je dao odgovor na tužbu ističući slijedeće prigovore: utvrđenja
identiteta tužitelja, ovlaštenja i statusa tužitelja kao nasljednika, aktivne legitimacije,
pasivne legitimacije, nerazumljivosti i nepotpunosti tužbe, neriješenog prejudicijelnog
pitanja, visećeg spora, prekluzije, propuštenog prethodnog ispitivanja tužbe, ne
donošenja rješenja o upravljanju postupkom (sve prigovori postupovne prirode) te
nedopuštene dispozicije stranaka, aktivno građansko pravnog predstavljanja i
nastupa u parnici, pasivno građansko pravnog predstavljanja i nastupa u parnici,
nedostatka pravnog interesa i pravomoćno presuđene stvari (sve prigovori
materijalno pravne prirode) da bi u kasnijem tijeku postupka istakao još i prigovor
zastare. Tuženik je čak štoviše kazao da je zaprepašten činjenicom da je ovo tužbe
podnesena te je skrenuo pozornost da tužiteljica ničim nije dokazala niti jednu svoju
tvrdnju. Naveo je kako je prema Sporazumu o osiguranju tražbine prijenosom
vlasništva dužnik bila HRD P. farma P. d.o.o. te je prijenos vlasništva
izvršen temeljem rješenje O. suda u O. broj Z-3142/98 od 06. siječnja
1999. radi osiguranja tražbine banke prema upravo naznačenom poslovnom
subjektu. Također je istakao i to da je predmetnu nekretninu tužiteljica stekla zajedno
sa bivšim suprugom H. P. te je istu zajedno s njim prenijela, odnosno
prenijela pravo vlasništva radi osiguranja tražbine ranije naznačene pravne osobe na
C. banku d.d. još 1999. što sve ukazuje na osnovanost prigovora zastare.
Tuženik doista nije bi u nikakvom poslovnom odnosu sa tužiteljicom.
4. Podneskom od 18. listopada 2014. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na
način da je predložila da se tuženika obveže na plaćanje regresnog iznosa novčane
tražbine u visini od 9.486.625,61 kn ili 1.304.900,36Eur-a sa kamatnom stopom od
10. rujna 2004. do isplate.
5. Novo uređenje tužbenog zahtjeva tužiteljica je predstavila u svom podnesku
od 20. studenog 2014. kada je od tuženika zatražila isplatu regresnog iznos zbog
gubitka nekretnine u iznosu od 9.486.625,61 kn sa kamatama, povrat pokretnina,
izgubljenu zaradu i to u visini 3.600.000,00 kn, naknadu na ime satisfakcije u iznosu
od 500.000,00 kn sa pravom tužiteljice da objavi presudu u sredstvima javnog
informiranja i troškove postupka.
6. Podneskom od 03. prosinca 2014. tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev na
način da sada potražuje isplatu naknade štete za gubitak pokretnina i to u iznosu od
1.800.000,00 kn.
7. Međutim, uređenjima tužbenog zahtjeva tužiteljice tu nije bio kraj jer je na
ročištu za glavnu raspravu što je kod suda održano 16. prosinca 2014. uredila
tužbeni zahtjev putem svog punomoćnika na način da je kao svoj tužbeni zahtjev
zadržala zahtjeve iznijete pod toč.I.,II. i III. petita tužbenog zahtjeva u podnesku od
20. studenog 2014. dok je toč.IV. petita tužbenog zahtjeva ostao tužbeni zahtjev iz
podneska od 28.studenog 2014., a toč.V. petita tužbenog zahtjeva postala je
potraživanje parničnog troška.
8. Odlučujući u gore opisanoj pravnoj stvari, Općinski sud u Splitu je dana 28.
siječnja 2015. donio presudu pod poslovnom oznakom i brojem P-1784/2009 kojom
je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i istu je obvezao na naknadu parničnih
troškova tuženiku. Potpunu i pravodobnu žalbu uložila je tužiteljica na opisanu
odluku, a Županijski sud u Splitu je dopisom od 22. veljače 2016. vratio spis radi
donošenja dopunske presude jer nije bilo odlučeno o dijelu tužiteljičinog zahtjeva za
naknadu na ime satisfakcije u paušalnom iznosu od 500.000,00 kuna, sa pravom
tužiteljice da može objaviti ovu presudu u sredstvima javnog informiranja na trošak
tuženika. Nakon toga sud je dana 16. ožujka 2016. donio dopunsku presudu kojom je
odbio i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice. Županijski sud u Splitu je dana 27.
listopada 2016. donio presudu i rješenje pod poslovnom oznakom i brojem Gž-
584/2015 kojom je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu te je potvrdio
prvostupanjsku odluku u točkama I. 3. te I. 4. njene izreke kao i dopunsku presudu,
dok je djelomično uvažio žalbu tužiteljice te je ukinuo prvostupanjsku presudu u točci
I. 1., djelomično je prihvatio žalbu i tuženika i tužiteljice te je vratio prvostupanjskom
sudu na ponovno odlučivanje i dio presude pod točkom I. 5. kao i pod točkom II.
(odluku o trošku).
9. U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o dugoročnom kreditu broj
3210002679 od 31. srpnja 2002., prijedlog za ovrhu što ga je Općinskom sud u
Opatiji kao ovrhovoditelj podnio Credo banka d.d. Split a protiv dužnika A. P.
i ovršenika R. P., H. P. i A. P. a sve zbog naplate
novčane tražbine, Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva
nekretnine i pokretnina od 02. kolovoza 2002.g., potvrdu privatne isprave J.
bilježnika u R. D. P., potvrdu ovršnosti J. bilježnika u R. D.
P., potvrdu istog J. bilježnika pod br. OU-799/04-2, nalaz i mišljenje
vještaka Z. ing. R. iz kolovoza 2004. Predugovor o kupoprodaji
nekretnine od 21. rujna 2006., Sporazum o namirenju od 21. rujna 2006.,
Kupoprodajni ugovor od 02. lipnja 2008., zapisnik sastavljen kod Općinskog suda u
Opatiji 08. prosinca 2011. u predmetu pod posl. br. 7 Ovr-387/04, prijedlog za
izvansudsku nagodbu što ga je tužiteljica uputila pun. tuženika 08. listopada 2012.,
izvadak iz zemljišne knjige za z.u. 125 k.o. Puharska, Rješenje Ureda državne
uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 21. kolovoza 2001., Rješenje Općinskog
suda u Opatiji od 31. svibnja 2001. doneseno pod brojem Z-1542/01,Rješenje
Općinskog suda u Opatiji od 15. prosinca 2009. doneseno pod poslovnim brojem VI-
Ovr-387/04-42, nalaz vještaka dipl.ing.arh. D. Z. od 20. veljače 2008.,
rješenje Općinskog suda u Opatiji od 03. travnja 2012. kao i rješenje Županijskog
suda u Rijeci od 20. veljače 2013. doneseno pod br. Gž-4127/12-2, obavijest ODO-a
Split od 26. kolovoza 2013., Zaključak Općinskog suda u Opatiji od 29. rujna 2009. U
nastavku ovog postupka zatražen je i pregledan spis Općinskog suda u Opatiji Ovr-
387/04 odnosno Ovr-5170/15, spisi J. bilježnika u R. D. P. O.-
798/04 i OU-799/14, preslik upisnika vezano uz ovjeru potpisa OV-12904/2002,
obavijest i dokumentacija pribavljena od Credo banke d.d. u stečaju (Ugovor o
dugoročnom kreditu broj 3210002679, konto kartica kredita istog broja te konto
kartica 2601-obveze u obračunu), rješenje Općinskog suda u Opatiji od 19. ožujka
1969., analizu investicijskog programa, korespondenciju CLEVER BAUEN Gmbh
Austria i ADI COMMERCE d.o.o. te V. V. i S. P. iz 2008.
kao i pismo namjere, spis Općinskog suda u Rijeci P-2177/2013 (u kojem je u tijeku
postupka saslušana tužiteljica-zapisnik od 14. travnja 2016.), pregledan je povijesni
izvadak predmetne nekretnine te je proveden dokaz uzimanjem nalaza i mišljenja
stalnog sudskog vještaka za financije M. J.
10. Zahtjevi tužiteljice nisu osnovani. 11. Stranke su popisale trošak.
12. Prije iznošenja razloga koji su doveli do donošenja odluke o neosnovanosti
tužbenog zahtjeva tužiteljice valja tek napomenuti da je prvom prvostupanjskom
odlukom, a koja je nosila poslovnu oznaku i broj P-1784/09 sud odlučio i o dijelu
zahtjeva tužiteljice, počinivši bitnu povredu, a koji zahtjev se odnosio na odustanak
od dijela tužbenog zahtjeva da je dužan tuženik A. P. iz O., Č. bb
OIB:….. izvršiti tužiteljici R. R. iz F., F. cesta 72
OIB:…. povrat pokretnina u posjed, koje se sastoje: kombinirane kavezne
baterije tipe Casagrande Italija sa četiri i pet katova ukupnog kapaciteta cca 150.000
1/D pilića godišnje, topli i hladni dio sa svim pratećim elementima i predočenje
certifikata o ispravnom stanju pokretnina izdanom po Državnom inspektorati
Republike Hrvatske u roku od 15 dana franco dispozicija tužiteljice ili ako to više nije
moguće, tuženik se može osloboditi takve obveze ako tužiteljici isplati iznos na ime
naknade štete za gubitak pokretnina u iznosu od 1.800.000,00 kn sa 11% zakonskih
zateznih kamata godišnje, počam od 10.09.2004. do isplate, jer je podneskom od 28.
studenog 2014. tužiteljica doista povukla zahtjev, ali je zatražila naknadu štete od
tuženika za iznos od 1.800.000,00 kuna. Stoga je valjalo o tome dijelu njenog
tužbenog zahtjeva odlučiti kao u izreci ove odluke, odnosno rješenja.
13. Predmet ovog postupka su zahtjevi tužiteljice i to zahtjev tužiteljice za
naknadom štete (isplatom) zbog gubitka nekretnina, zbog izgubljene zarada u
razdoblju od 2004.-2014. i isplata naknade štete zbog gubitka pokretnina.
14. U svemu proizlazi da tužiteljica u naravi od tuženika potražuje naknadu
štete. To tim više što na više načina je tijekom postupka spominjala dolozno
postupanje tuženika, čak štoviše spominjale su se i kvalifikacije kaznenih djela kao
npr. prevare. Dakle, na ovu pravnu stvar valjalo bi primijeniti odredbu čl.154.st.1.
Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94,
7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, nadalje u tekstu:ZOO/91) koja je u primjeni temeljem
odredbe čl.1163.st.1.i čl.1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj
35/05, 41/08 i 125/11 nadalje u tekstu ZOO/05) koja propisuje da tko drugom
uzrokuje štetu je istu dužan nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez
njegove krivnje.
15. U svom odgovoru na tužbu tuženik je iznio čitav niz prigovora i to kako
onih postupovne prirode tako i onih materijalno pravne prirode. Odbijanje svakog od
pojedinačno iznijetih prigovora uzelo bi previše vremena i mjesta pa se drži nužnim
tek navesti da što se tiče identiteta tužitelja tj. tužiteljice ono za sud nije upitno jer je
tužiteljica doprinijela svoj OIB. Što se tiče eksceptio hereditas prigovora za istaći je
da nije jasno o kakvom to statusu tužiteljice kao nasljednika tuženik uopće govori.
Tužiteljica je svoj aktivni legitimitet dokazala jer je pregledom Sporazuma o
osiguranje novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i pokretnina više nego
jasno, vezano za njezine tužbene zahtjeve, da su isti proizišli iz poslovno-građanskog
odnosa što su ga međusobno imali Credo banka d.d., A. P. te R.
P. i H. P.. Isto to obrazloženje vrijedi i za prigovor pasivne
legitimacije. Tužiteljica je postavila tužbu i tužbene zahtjeve tako kako je postavila,
čak štoviše sud joj je dozvolio i dopustio da svoje tužene zahtjeve uređuje u više
navrata tijekom postupka rukovodeći se odredbom ZPP-a da se takvo dopuštenje
može dati ukoliko će se na taj način trajno riješiti trajni odnos među strankama.
Tuženik ničim nije opravdao postavljanje prigovora prejudicijelnog pitanja ili visećeg
spora kao i prekluzije, odnosno nije uopće jasno zbog čega je navedene prigovore
postavio. Slična je situacija i sa prigovorima materijalno pravne prirode pa čak kada
se tiče prigovora pravomoćno presuđene stvari. Summa summarum ispada da je ove
prigovore tuženik postavio tek opreza radi i paušalno a kako mu sud nije dopustio da njima odugovlači postupak, nije potrebno dodatno i obrazlagati.
16. Što se pak tiče merituma stvari tek se iz napisane tužbe od 30. srpnja
2007. dade razaznati da su problemi za tužiteljicu, šteta koju ona doživljava, sve
kako to sama tvrdi, nastali onog dana kada je tuženik sa Credo bankom d.d. zaključio
Ugovor o dugoročnom kreditu broj 3210002679 od 31. srpnja 2002. odnosno točnije
rečeno problemi su nastali kada tuženik dug banci nije vratio pa je banka krenula u
ovršni postupak radi namirenja tražbine iz prodaje njezinih nekretnina. Doista,
pregledom spomenutog ugovora u dugoročnom kreditu jasno se vidi da je tuženik
odnosno njegov obrt za auto prijevoz, peradarstvo, trgovinu i proizvodnju „P.“
uzeo kredit od Credo banke d.d. Split u iznosu od 1.800.000,00 kn a kao sredstvo
osiguranja dao je dvije bianco mjenice s klauzulom „bez protesta“ potpisane i
ovjerene od korisnika avalirane od vlasnika s mjeničnim očitovanjem, jednu vlastitu
mjenicu s klauzulom „bez protesta“ avaliranu od supruge s mjeničnim očitovanjima i
popisom imovine, dvije bianco zadužnice korisnika u iznosu do 1.000.000,00 kn
ovjere kod javnog bilježnika, policu osiguranja od posljedica nesretnog slučaja na
ime A. P. kod K. W. stadische osiguranja d.d. R. vinkulirane u
korist kreditora, fiducij na z.č….. – kuća, dva peradarnika, tri spremišta, dvorište i
šuma od 7.220m2 upisani u z.k. ulošku …. k.o. P. u vlasništvu R.
P. i fiducij na pokretninama korisnika i to na kombiniranoj kaveznoj opremi za
uzgoj pilenki tipa „C.“-I., sa četiri i pet katova, ukupnog kapaciteta
150.000 1/D pilića godišnje, sa sistemom tračnog izgnjojavanja.
17. Analizom provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica od
tuženika traži naknadu svekolikih oblika štete jer smatra da je on krivac za štetu koja
joj je, kako ona tvrdi nastala. Tužiteljica međutim, nije dokazala da je tuženik bilo
poduzimanjem nekih radnji bilo nepoduzimanjem radnji koje su se od njega
očekivale, njoj prouzročio štetu. Evidentno je da je zbog nepodmirenog kredita došlo
do pokretanja postupka ovrhe pa slijedom navedenog i prodaje nekretnine kojoj je
ona bila vlasnica i to možebitno za iznos koji je manji od onog iznosa koji bi se dobio
redovnom prodajom takve nekretnine odnosno manje od onog što bi tužiteljica u
normalnim okolnostima dobila za takvu nekretnine a moguće je da čak ona ne bi
nekretninu ni prodavala odnosno otuđila vlasništvo da nije bilo ovog ovršnog
postupka kojeg je banka pokrenula. Međutim, tuženik za to nije kriv. Naime, tužiteljica
nije dokazala bi njezin suprug H. P. krivotvorio punomoć kojom je
raspolagao kada je sa C. bankom d.d. i obrtom tuženika odnosno tuženikom
zaključio S. o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine i
pokretnina. K. je J. bilježnik u R. D. P. to i utvrdio, potvrdom
(solemnizacijom) privatne isprave pod brojem O.-974/2002 sa urednom punomoći je
u ime i za račun R. P. nastupio H. P. jer je ovjerenu punomoć
iste ovaj J. bilježnik imao na uvidu. Sve da tome i nije tako, a jest, tužiteljica je od
strane zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Opatiji dobila rješenje kojim je
dopuštena zabilježba odnosno prijenos vlasništva s njenog imena na Credo banku
d.d. kako temeljem samog Sporazuma tako i dodatka Sporazumu od 01. svibnja
2001.
18. Tužiteljica dakle, nije dokazala da je H. P. počinio kazneno djelo
krivotvorenja isprave-punomoći, nije dokazala da je pokrenula bilokakav postupak
radi utvrđenja ništetnim isprave temeljem koje je C. banka d.d. Split krenula u
ovrhu prodajom nekretnine koja je bila u njezinom vlasništvu ali ju je ista dala kao
osiguranje za ispunjenje osnovnog pravnog posla između Credo banke d.d. i
tuženika, a to je Ugovor o dugoročnom kreditu. Isto tako tužiteljica ničim nije
dokazala da je u odnosu na nju, njezina prava tuženik počini bilo kakvo kazneno
djelo, premda ga je ona za počinjenje prijavljivala. Uostalom Javni bilježnik u Rijeci
D. P. je sudu, na poziv od 22. ožujka 2017., dostavio očitovanje da nije u
obvezi čuvati O. upisnike dulje od 3 godine, ali međutim, u obvezi je čuvati upisnike,
a iz upisnika za godinu 2002. imaju upisano da je R. P. u uredu ovog
Javnog bilježnika ovjerila svoj potpis.
19. Tužiteljici je za kazati da davanje nekretnine u fiducij kao sredstvo
osiguranja bankarskog posla-kreditiranja, nije nikakva izmišljotina tuženika pa u
konačnici ni Credo banke d.d. Split ali isto tako takvo osiguranje ne samo da nije
izmišljotina već je odnos prava i obveza. Drugim riječima rečeno ukoliko je tužiteljica
a tijekom postupka utvrdilo se da jest, punomoći koju je dala svom suprugu H.
P. da tako postupi u njezino ime i za njezin račun, kao fiducija dala svoju
nekretninu, nije ju dala samo običaja i folklora radi. Riječ je o ozbiljnom pravnom
poslu kojem ozbiljno valja pristupiti. Dati tako vrijednu nekretninu kao osiguranje
znači automatizmom očekivati da će se iz toga ostvariti i određena korist, ako ne
materijalna onda sigurno osobna, socijalna i društvena jer na taj način založiti se i
garantirati za nekoga znači da u tu osobu, njezino postupanja i poslovne poduhvate
bezrezervno vjerujete. Upravo tako tužiteljica i njezin suprug H. P. očito su
bezrezervno vjerovali u projekt, novi poslovni poduhvat tuženika. Da tome nije tako
ne bi mu pružili tko vrijednu nekretninu kao mjeru osiguranja. Banka je naravno, to
osiguranje prihvatila. Međutim, mora se naglasiti da niti jednoj banci u RH a isto tako
niti bilo gdje u svijetu nije u interesu osnivati založna prava na nekretninama, poslije
se u slučaju propasti posla dodatno izlagati troškovima provođenja ovršnih
postupaka, prodaje na dražbama i slično. U konkretnom slučaju dakle, nije bilo
nikakvog protupravnog postupanja niti banke niti tuženika a niti H. P.,
osobno, a niti kao punomoćnika tužiteljice. Onaj međutim, tko daje takvo osiguranje
za trećeg, pa i za sebe osobno, mora kao punopravni i svjesni građanin imati svijest
o tome da je to rizik posla. Tužiteljica nije uvjerila sud u to da bi tuženik namjerno i/ili
prijevarno postupao u konkretnom slučaju pa da bi joj takvog njegovog činjenja ali i
nečinjenja- neplaćanja kreditne obveze, nastupila šteta koju joj je on morao
nadoknaditi.
20. Stalnim mijenjanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica je otežala postupanje u
ovom postupku. Predstavljanje iznosa, kako regresnog iznosa novčane tražbine zbog
gubitka nekretnine tako i izgubljene zarade pa u konačnici naknade štete za gubitak
pokretnina potpuno su samovoljni. Ti iznosi ničim nisu potkrijepljeni, niti jednim
materijalnim dokazom a riječ je o takvim vidovima štete koji se i daju dokazati samo
materijalnim dokazima. Osim toga tužiteljica je tražila da joj se u posjed vrate
pokretnine ali je istovremeno zatražila i naknadu štete za gubitak tih pokretnina pa je
ostalo nejasnim što ustvari ona točno hoće, čije su to pokretnine jer ako je suditi po
slovu Ugovora o dugoročnom kreditu one su korisnikove, korisnika kredita a to je
„P.“ obrt za autoprijevoz, peradarstvo, trgovinu i proizvodnju kojeg zastupa A.
P.. Nije dokazala tužiteljica niti to zašto misli da bi te i takve pokretnine bile
njezine, nije dokazala kakva je njihova sudbina, gdje su one danas, jesu li uništene ili
možda ipak negdje i dalje postoje.
Slijedeći uputu Županijskog suda u Splitu iz odluke Gž-584/15, sud je u
nastavku ovog postupka, pribavio ovršne spise Općinskog suda u Opatiji kao i
predmet Općinskog suda u Rijeci P-2177/13 (o čemu je sastavljena uredovna
bilješka jer je predmet morao biti vraćen Općinskom sudu u Rijeci zbog daljnjeg
postupanja) te je ujedno pregledao iskaz tužiteljice što ga je dala u predmetu
Općinskog suda u Rijeci P-2177/13 dana 14. travnja 2016. Nakon toga zatraženo je
od vještaka financijske struke da pregledom financijske dokumentacije Credo banke
d.d. u stečaju, ovršnih spisa, u dijelu koji se odnosio na financijska kretanja, dade
očitovanje je li zbog neuredne ili uopće neotplate kredita banka pokrenula ovršni
postupak u kojem je utvrđena vrijednost nekretnine koja je prodana za cijenu koja je
niža od stvarne vrijednosti, pa bi joj time nastala šteta. Iz tako provedenih dokaza sud
je utvrdio, sada jasno i neupitno, da je tužiteljica svome suprugu H. P.
dala punomoć za raspolaganje njezinim nekretninama koju nikada nije opozvala
odnosno nije pokrenula postupak kojim bi utvrdila da je ta punomoć bila ništetna i da
nije proizvodila pravne učinke. Dakle, s takvom punomoći njezin suprug je u svoje ali
i u njezino ime i za svoj račun, sklopio pobijani Ugovor o dugoročnom kreditu s Credo
bankom d.d., a kojim je kao garancija namirenja tražbine bila upravo njezina
nekretnina. Premda tužiteljica sada tvrdi da svome bivšem suprugu P. nije
dala punomoć kojim bi otuđio pa i upisao fiduciju na njezinoj nekretnini te da je o
tome saznala tek 2005., sudu je to gotovo nevjerojatno ali sigurno povjerovati da ta
njena tvrdnja je rezultat događaja nakon 2005. kada je bila suočena s mogućnošću
za gubitak vrijedne nekretnine. Prema tvrdnji same tužiteljice od H. P.
razvela se 2003., a tužiteljica tijekom cijelog postupka tvrdi da je došlo do obiteljskih
razmirica uslijed čega je prestala njena komunikacija sa suprugom H.
P.. S. nije logična, a ni životna tvrdnja da je za probleme, fiducij i
U. o kreditu saznala tek 2005. već upravo naspram toga tužiteljica je očito za
ovaj pravni posao saznala najkasnije 2003. kada je i zahladila odnose s bivšim
suprugom, odnosno od kada spominje obiteljske razmirice. O. da je pohodila
J. bilježnika D. P. radi davanja punomoći suprugu H. P.
2002. nelogično je i nejasno da tada nije upitala i zatražila objašnjenje od svog
supruga H. za što mu točno daje punomoć, što će on s tom punomoći, stoga sud
tužiteljici ne vjeruje. O. toga, ponovno se na tome inzistira, nejasno je i nelogično
da tužiteljica nakon što je navodno saznala 2005. da bi bili sklopljeni ovi poslovi
temeljem njezine punomoći, za koju ona sada tvrdi da je nije dala za tu namjenu, nije
pokrenula nikakvi postupak kojim bi te pravne poslove utvrdila ništetnim. Tužiteljica,
čak štoviše, spominje tijekom postupka i razna kaznena djela, koja bi na njenu štetu
počinili H. P. i A. P. povodom čega je tužiteljica čak i predala
kaznenu prijavu, međutim, njena prijava je odbačena jer j se s obzirom na dijela koja
se spominje nastupila zastara.
K., sud je pribavio i financijske podatke C. banke d.d. u stečaju,
očitovanje F.-R. godišnjih financijskih izvještaja za obrt P. A. –
peradarstva, nakon čega je vještak za financije M. J., dao svoj pisani nalaz
kao i mišljenje. U nalazu je naveo da je iz dobivenih podataka vidljivo da tuženik nije
otplatio kredit i da je banka raskinula ugovor, nakon čega je u ovršnom postupku
nekretnina prodana za manji iznos od onoga koji je procijenjen. Iz konto kartice
kredita da je vidljivo kako je kredit isplaćen 1. kolovoza 2002. te da je prva glavnica
dospjela 1. rujna 2003., a prva kamata 1. rujna 2002. U periodu od isplate kredita do
početka otplate glavnice da je korisnik kredita nakon početnog kašnjenja, u plaćanju
kamate, redovito podmirio obaveze koje se nastale do 1. kolovoza 2003. Nakon toga
datuma, odnosno od prvog anuiteta koji sadrži glavnicu i kamatu, korisnik kredita više
nije uplatio ni jedan iznos. Nadalje je u nalazu M. J. naglasio kako se iz
dokumentacije F., a za obrt P. vidi da je taj obrt loše poslovao, naročito 2004.
kada je realiziran gubitak od preko 3 milijuna kuna. 2003. obrt je bio rubno
profitabilan uz očito lošu strukturu bilance, visoku zaduženost i opadajuće prihode.
S. da je krajnje bila upitna njegova sposobnost izvršenja obveza 2003., a
pogotovo 2004. K. je u svome mišljenju vještak M. J. kazao da je
Credo banka d.d. otkazala kredit korisniku P. obrtu za autoprijevoz,
peradarstvo, trgovinu i proizvodnju, zbog neuredne otplate kredita, uz napomenu
kako se radilo o iznimno neurednoj otplati, naročito od početka planirane otplate
glavnice koju korisnik nije uopće otplaćivao.
21. Tuženik je postavio prigovor zastare potraživanja tužiteljice u odnosu na
koji se može tek kazati da je izostala potreba o istome odlučiti obzirom na sve ranije
iskazano, poglavito obzirom na činjenicu da ovaj sud smatra da nije bilo nikakve
osnove tužbene zahtjeve tužiteljice prihvatiti.
22. Slijedom naprijed navedenog odbijena je tužbeni zahtjev tužiteljice
odnosno odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude. Prema motrištu ovog suda,
a o čemu je u više navrata već bilo riječi, tužiteljica je izabrala pogrešan pravni put,
ako su njezine tvrdnje iz tužbe točne. Tužiteljica je mogla, već 2005. (tužiteljica je
naime navela da je te godine saznala za fiducij, kredit i uopće neotplatu kredita te
pokretanje ovršnog postupka), pokrenuti postupak kojim bi utvrdila ništetnim sve
pravne radnje koje je u njezino ime i za njen račun podnio njen suprug, H.
P.. O. je mogla zatražiti i kazneno pravnu zaštitu te ev. ishoditi odluku kojom
bi se i H. P., ali i A. P. oglasilo krivima za prevaru na njen račun.
Tužiteljica takvih sudskih odluka nema. Ne samo da ona nema odluke koje bi
govorile u prilog njezinih tvrdnji, već je ona u iznošenju tvrdnji u ovom postupku sudu
neuvjerljiva i nejasna, odnosno nelogična i neživotna. Naprosto je nevjerojatno da
svome suprugu dade punomoć da raspolaže njezinim nekretninama, a da ga ne pita i
ne traži objašnjenje zašto mu to treba. Stoga sud smatra, da se u konkretnom slučaju
dogodila potpuno obrnuta situacija od one koju tužiteljica pokušava prikazati. Njen
suprug H. P. i ona, ušli su u posao s A. P. te su kao sudionici
ušli i u pravni postupak s C. bankom d.d., a kako bi se ishodovao dugoročni
kredit. Očito se smatralo da će ovaj poslovni pokret i financijska injekcija donijeti
dobit svim stankama, jer kako inače objasniti činjenicu da tužiteljica sa svojim
suprugom sklapa i ugovor o diobi bračne stečevine kojeg oni nazivaju "bračni
ugovor", a prema kojem u čl. 3 ugovaraju da ukoliko ostanu u daljnjoj zajednici
života, da će se smatrati vlastitom imovinom H. P. imovina stečena iz
djelatnosti trgovačkog društva HRD peradarska farma, P. d.o.o., a R.
P. imovina koju stekne od najma tih nekretnina. Više je nego indikativno da
unatoč svemu što joj se dogodilo davanjem punomoći (za koju ona tvrdi da je njen
bivši suprug zlouporabio, odnosno krivotvorio), ona nakon svih ovih događaja pa tako
i primjerice 2008. ponovno daje punomoć, sada svome bratu V. V., a koji
povodom ove nekretnine i u svezi s njom, dalje sklapa kupoprodajne ugovore s
trećim osobama. Tužiteljica jednostavno nije dosljedna u svojim tvrdnjama i
postupcima.
23. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl.154.ZPP-a a obzirom je
tuženik taj koji je u postupku u potpunosti uspio istom je trošak priznat sukladno
njegovom pisanom popisu troška za: sastav odgovora na tužbu, pristupe i zastupanja
na ročištima za glavnu raspravu na dane 24. studenog 2014 i 16. prosinca 2014., 23.
veljače i 1. lipnja 2017. te 29. listopada 2018. i sastav obrazloženih podnesaka od
13. studenog 2014. i 2. prosinca 2014., 17. listopada i 27. studenog 2018. – svaka
radnja po 10000 bodova, i konačno za pristup ročištu na kojem je objavljena i
uručena odluka 28. siječnja 2015. – 50 bodova. Zbir bodova pomnožen je sa
iznosom od 10,00 kn te je nakon toga dobiveni iznos od 1.000.500,00 kn uvećan još i
za trošak 25%PDV-a odnosno iznos od 250.125,00 kn. Zbrajanjem opisanih iznosa
dobiven je iznos troška nastao ovim povodom tuženiku, a što će mu tužiteljica
nadoknaditi, baš u visini od 1.250.625,00 kn. Na dosuđeni iznos parničnog troška
sukladno traženju tuženika dosuđena mu je i zakonska zatezna kamata kako je
predstavljena u izreci ove odluke pod toč. II.
U Splitu, 05. svibnja 2021.
S U D A C
Dunja Ljubičić
Pravna pouka: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana
objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda a za Županijski sud u Splitu, u 3
primjerka.
DNA: - pun. tužiteljice
- pun. tuženika
- u spis
Kontrolni broj: 06a4a-5d861-f4485
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=DUNJA LJUBIČIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.