- 1 -              Rev 547/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 547/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Z., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. d.d. iz Z., OIB: ... , radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-446/15-2 od 28. listopada 2015., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-1546/11-55 od 8. siječnja 2015., u sjednici održanoj 5. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime ima naknade štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 1. studenog 2009. isplati iznos od 150.443,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 63.745,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

2. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba sa zahtjevom da tuženik na ime ima naknade štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od 1. studenog 2009. do 31. siječnja 2013. isplati tužitelju iznos od 115.001,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama te da mu s osnove izgubljene zarade plaća mjesečnu rentu u iznosu od 2.836,53 kn od 1. veljače 2013. pa nadalje sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

 

3. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) navevši da je pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio ovome sudu da preinači pobijanu odluku ili da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku odluku ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete s osnove izgubljene zarade koja se sastoji u nemogućnosti obavljanja bilo kakvog posla u utuženom razdoblju zbog prometne nesreće koja se dogodila 3. kolovoza 1982. i koju je skrivio osiguranik tuženika, kao i mjesečne rente za buduće razdoblje.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da se štetni događaj dogodio 3. kolovoza 1982. na način da je osiguranik tuženika F. C. osobnim vozilom osiguranim kod tuženika naletio na tada mldb. tužitelja, koji je bio u dobi od 2 godine,

- da je u spisu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1181/87 utvrđena odgovornost tuženika za navedeni štetni događaj, te doprinos tužitelja njegovom nastanku od 70%,

- da je uslijed zadobivenih ozljeda kod tužitelja nastao trajni invaliditet od 70%,

- da je rješenjem Ureda državne uprave u Zagrebačkoj županiji od 24. listopada 2008. tužitelju priznato pravo na zdravstvenu zaštitu kao osobi u potpunosti nesposobnoj za samostalan rad i život,

- da je u rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. studenog 2010. utvrđeno da je kod tužitelja postojala opća nesposobnost za rad i prije 15-e godine života,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. studenog 2010. tužitelju priznato pravo na obiteljsku mirovinu zbog postojanja opće nesposobnosti za rad,

- da je tužitelj pohađao od 6. do 8. razreda specijalnu školu „P.“ po prilagođenom programu,

- da tužitelj, iako je izvadio radnu knjižicu, nikada nije radio,

- da je tužba u ovome predmetu podnesena 1. prosinca 2010., tj. 18 godina nakon štetnog događaja, odnosno 12 godina nakon što je tužitelj postao punoljetan.

 

9. U odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 1. studenog 2009. prihvativši kao osnovan tuženikov prigovor zastare. S obzirom na da su nižestupanjski sudovi utvrdili kako je tužitelj bio nesposoban za rad i prije navršene 15-e godine života, a zasigurno da je mogao s navršenih 18 godina života, koje je navršio 20. ožujka 1998., saznati da je nesposoban za rad te mu najkasnije od toga dana  počinje teći i rok zastare potraživanja naknade štete. Kako je tužitelj tužbu u ovome predmetu podnio 1. prosinca 2010., tj. 18 godina nakon štetnog događaja, odnosno 12 godina nakon što je tužitelj postao punoljetan, nižestupanjski sudovi su prihvativši tuženikov prigovor zastare odbili tužbeni zahtjev za navedeno razdoblje u skladu s odredbom  čl. 373. st. 1. i 2. i čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO).

 

10. U odnosu na tužiteljev zahtjev za razdoblje od 1. studenog 2009. do 31. siječnja 2013., kao i za isplatu rente od 1. veljače 2013. pa nadalje, tužba je u skladu s odredbom čl. 194. st. 3. ZPP odbačena jer je u pogledu istog zahtjeva i među istim strankama već ranije počela teći parnica u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5719/94.

 

11. Neosnovano tužitelj u reviziji ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 194. st. 3. i čl. 250. ZPP te iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koje su počinjene pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, ukazujući na to da presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti razlozi nejasni i proturječni.

 

12. Suprotno ovoj tvrdnji, nižestupanjski su sudovi iznijeli jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Naime, u odnosu na revizijski prigovor tužitelja kako su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 250. ZPP jer nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke vezano za sporno pitanje kada je kod tužitelja nastupila opća nesposobnost za rad, valja reći da su nižestupanjski sudovi jasno obrazložili zašto isti nalaz u navedenom dijelu nisu prihvatili, s čime je suglasan i ovaj revizijski sud s obzirom da iz sadržaja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 19. studenog 2010. proizlazi da je kod tužitelja postojala opća nesposobnost za rad i prije njegove 15-e godine života.

 

13. Nije osnovan ni revizijski prigovor tužitelja da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 194. st. 3. ZPP kada je tužba odbačena u odnosu na utuženo razdoblje od 1. studenog 2009. do 31. siječnja 2013., kao i za isplatu rente od 1. veljače 2013. pa nadalje. Naime, u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5719/94 parnica je između istih stranaka i glede istog zahtjeva kao u ovome predmetu počela teći 12. studenog 2009, dok je tužba u ovome predmetu dostavljena tuženiku 18. srpnja 2011. te su zato nižestupanjski sudovi u skladu s odredbom čl. 194. st. 3. ZPP pravilno odbacili tužbu za navedeno razdoblje. Činjenica da sud u postupku koji se vodio u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5719/94 nije donio odgovarajuće rješenje o preinaci nakon što je tužitelj preinačio tužbu nije od utjecaja na postojanje parnice u istome s obzirom da se tuženik iz navedenog predmeta nije ni protivio objektivnom preinačenju tužbenog zahtjeva te se upustio u raspravljanje po istom, pa se stoga u skladu s čl. 190. st. 3. ZPP smatra da je pristao na preinaku.

 

14. Stoga nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

 

15. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za razdoblje od 1. prosinca 2005. do 1. studenog 2009., valja reći da se drugostupanjski sud u pobijanoj odluci prilikom ocjene istoga kao osnovanog pozvao kako na odredbe čl. 373. st. 1. i 2. ZOO, tako i na odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO. Međutim, kod potraživanja izgubljene zarade, odnosno rente s osnove izgubljene zarade ne radi se o povremenim potraživanjima pa se samim time ne mogu primijeniti odredbe čl. 373. ZOO, a navedeno nije ni u skladu sa shvaćanjima ovog revizijskog suda izraženim u odlukama poslovni broj Rev 842/07-2 od 29. listopada 2008., Rev-714/03-2 od 23. rujna 2003., Rev 1273/99 od 4. lipnja 2002., Rev-x 969/11-2 od 29. veljače 2012. i drugima. U predmetnom slučaju zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se isključivo prema propisu iz čl. 376. ZOO bez obzira na to da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. S obzirom na to da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno kako je tužitelj mogao s navršenih 18 godina života, koje je navršio 20. ožujka 1998., saznati da je nesposoban za rad te da mu od toga dana počinje teći i rok zastare potraživanja naknade štete te s obzirom na to da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 1. prosinca 2010., i pravilnom primjenom odredbe čl. 376. st.1. ZOO trebalo je prihvatiti prigovor zastare budući je subjektivni rok za naknadu štete od tri godine istekao 20. ožujka 2001., dok je objektivni rok istekao 20. ožujka 2003.

 

16. Stoga nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP. te je odlučeno kao u izreci presude.

 

17. Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tužitelj također pobija, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

18. Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 5. svibnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.