Poslovni broj: I Kž-60/2021-4

Poslovni broj: I Kž-60/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice-specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. K., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. siječnja 2021. broj K-33/2020., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi D. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude, pa mu je temeljem članka 227. stavak 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca. Temeljem članka 58. stavak 1. i 3. KZ/11., opozvane su uvjetne osude i to ona izrečena u  presudi Općinskog suda u Zlataru od 5. srpnja 2018. broj K-171/2018 zbog kaznenog djela iz članka 278. stavak 1. i 3. KZ/11. pa je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te ona izrečena u presudi Općinskog suda u Zlataru od 6.prosinca 2018. broj K-243/2014 zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. KZ/11. pa je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te je temeljem članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi D. K. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

 

1.1. Na temelju članka 72. stavak 1., 3. i 6. KZ/11. izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 3 (tri) godine, te na temelju članka 69. stavak 1., 2. i 3. KZ/11., sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju od 3 (tri) godine.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 7.458,25 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Državno odvjetništvo te optuženi D. K..

 

2.1. Državni odvjetnik žalbu je podnio zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri (članak 467. točka 4. u vezi s člankom 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju za kazneno djelo iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11. te da mu izrekne jedinstvenu kaznu za sva kaznena djela u duljem trajanju i sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženik po branitelju I. J., odvjetniku u Z., žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazneno pravnoj sankciji s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i vrati predmet na ponovljeni postupak, a podredno da pobijanu presudu preinači u odluci o kaznenopravnoj sankciji na način da izrekne blažu kaznenopravnu sankciju.

 

3. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalbe državnog odvjetnika i optuženiku nisu osnovane.

 

5. U obrazloženju presude sud će prvo obrazlagati odluku o optuženikovoj žalbi s obzirom na žalbene razloge bitne povrede odredaba kaznenog postupaka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6. Optuženi D. K. u okviru žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupaka smatra da je time ostvarena povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. zbog toga što o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o iskazima danim u postupku i samih tih iskaza, a izostaju i razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se presuda ne može ispitati.

 

6.1. Odlučnom činjenicom optuženik smatra je li oštećeni D. Š. sjedio na dasci između traktora i priključnog vozila te je li tijekom vožnje promijenio položaj na način da se preselio s daske na priključno vozilo. U tom smislu ukazuje na nalaz i mišljenje prometnog vještaka po kojem bi takva promjena položaja mogla biti od odlučne važnosti za nemogućnost svladavanja uzbrdice s traktorom zbog toga što bi se pojačalo opterećenje priključnog vozila i time doprinijelo „ispadanju“ mjenjača iz brzine a sve zbog mase oštećenika. Optuženik navodi da je prvostupanjski sud najprije „ocijenio istinitim i točnim iskaze svjedoka Č. D., M. B. i D. Č. u svim bitnim okolnostima, da bi nakon takvog utvrđenja naveo kako ipak iskaz M. B. nije točan u pogledu opisa sjedenja jedinog neposrednog svjedoka K. M. i oštećenika“.

 

6.2. Međutim, nema govora o tome da su zbog toga razlozi prvostupanjskog suda u proturječju. Prilikom analize i ocjene iskaza pojedinih svjedoka sud je dužan brižljivo ispitati svaku segment tog iskaza, što znači je da je moguće i životno da pojedini svjedok o nekim okolnostima iskazuje istinito i vjerodostojno, a o nekima ne. Naravno, svoju ocjenu takvog iskaza sud je dužan adekvatno obrazložiti. Nedostatak obrazloženja predstavljao bi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, dok propitivanje ispravnosti iznesenih razloga za ocjenu iskaza svjedoka i prihvatljivost rezoniranja prvostupanjskog suda u tom pogledu potpada pod žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

6.3. Optuženik nadalje smatra da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka ostvarena jer je „sud posve zanemario iskaz prometnog vještaka koji je na raspravi kazao kako daska na kojoj se po obrani optuženika i iskazu svjedoka M. nalazio oštećenik doduše nije vidljiva na fotografijama očevida, no kako je vidljiv cit. „vodoravni L profili na unutarnjim bokovima stražnjeg dijela blatobrana stražnjih kotača traktora““. U nastavku žalbe optuženik objašnjava da ti profili i služe kako bi se na njih pričvrstila daska, a koju je on spomenuo u obrani, pa takvim navodima optuženik u suštini osporava ispravnost zaključaka suda prvog stupnja, istodobno sugerirajući i da činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno, jer da je zanemaren podatak o postojanju vodoravnih L profila, a o tome će biti riječi u nastavku ove odluke. Time što prvostupanjski sud nije u cijelosti reproducirao sve što je prometni vještak naveo nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer sud nije dužan reproducirati u cijelosti nalaz i mišljenje pojedinog vještaka, nego samo one dijelove koje smatra bitnima.

 

6.4. Dakle, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio žalbom naznačene vidove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka  na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.

 

7. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik obrazlaže zbog čega smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Pritom kritizira analizu i ocjenu iskaza svjedoka, nalazeći da je prvostupanjski sud neopravdano otklonio obranu u pogledu toga gdje je tko od putnika bio, pri čemu ponavlja da se D. Š. nalazio na dasci između traktora i prikolice, sugerirajući da to u osnovi potvrđuje i svjedok M., kao i da činjenica što na traktoru postoje vodoravni L profili predstavljaju dokaz da se na njima nalazila ta daska. To što daska nije vidljiva na fotografijama očevida ne smatra značajnim, posebice jer su na priključnom vozilu prevožena drva, koja su se u događaju rasula a istom je zgodom i ta daska ispala.

 

7.1. Međutim, sud prvog stupnja je izvevši sve raspoložive dokaze iste, kao i obranu optuženika, valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio, pa se zaključci do kojih je došao ukazuju logični i prihvatljivi.

 

7.2. Neopravdano žalitelj prigovara da prvostupanjski sud nije uopće razmatrao eventualno postojanje daske na zadnjem dijelu traktora te utvrđivao je li se tijekom vožnje oštećenik premjestio s te daske na priključno vozilo, jer je upravo u odnosu na te okolnosti sud prvog stupnja iznio jasne i prihvatljive razloge. Također je sud prvog stupnja prihvatljivo obrazložio zbog čega i u kojim dijelovima nalazi da je iskaz svjedoka M. B. istinit, a koji dio tog iskaza nije prihvatio. Pritom treba naglasiti da se radi o dijelu u kojem svjedok B. navodi da je od K. M. naknadno čuo da je isti sjedio na drvima na zaprežnim kolima u trenutku nesreće, a to potpuno odudara od iskaza svih ostalih saslušanih svjedoka. Uz to pitanje gdje je sjedio svjedok K. M., odnosno da li na drvenoj rudi prikolice ili unutar prikolice na drvima nije od značaja za utvrđenje dinamike i uzroka ove prometne nesreće. Također, s obzirom da svjedok M. B. nije svjedok očevidac, da svoja saznanja crpi iz razgovora s jedinim neposrednim svjedokom K. M., moguće je da je isti pogrešno čuo ili razumio K. M., što je i životno logično ima li se na umu da se radilo o stresnoj situaciji, kako to ispravno konstatira prvostupanjski sud.

 

7.3. Nadalje, postojanje „L profila“ prvostupanjski sud ispravno dovodi u vezu s razgledanim foto-elaboratom prometne nezgode kao i posebno pročitanim zapisnikom o očevidu iz kojih ne proizlazi da je na mjestu prometne nezgode osim ogrjevnog drveta i stranica traktora pronađena daska koja je po obrani stajala između „L profila“ na zadnjoj strani traktora. Daska o kojoj govori optuženik zasigurno bi bila ako ne fotografirana, onda svakako uočena po policijskim djelatnicima koji su obavljali očevid, jer je izrazita vizualna razlika između nje i ogrjevnog drva.

 

7.4. Nadalje, optuženik drži da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti obranu optuženika i iskaz svjedoka K. M. s rasprave. Ponavlja da je razlog što traktor nije mogao savladati uzbrdicu promjena položaja oštećenika sa daske na traktoru na priključno vozilo bliže svjedoku K. M. da bi s istim mogao lakše komunicirati zbog buke koju je proizvodio traktor te pijanog stanja u kojem su se oba nalazila. U tom smislu optuženik interpretira iskaz svjedoka K. M. te navodi da je isti, govoreći o prethodnom položaju oštećenika, mislio ustvari na dasku između traktora i prikolice, a ne kako je to iskazao o prednjoj strani prikolice.

 

7.5. Optuženik stoga zaključuje da je moguće da ne bi niti došlo do izbacivanja traktora iz brzine, kretanja unazad i nesreće u kojoj je smrtno stradao D. Š., da se isti nije preselio s daske na traktoru na priključno vozilo neposredno prije uspona, a tako proizlazi i iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka, pa je ostvaren razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.6. Međutim, suprotno navodima optuženika, svjedok K. M. je vrlo jasno i precizno iskazao da je oštećeni D. Š. sjedio na prednjoj stranici prikolice te se prilikom zaustavljanja traktora preselio na zadnji dio prikolice na ogrjevna drva. U tijeku dokaznog postupka prvostupanjski sud je jasno i precizno definirao termine „daska“ i „stranice prikolice“ pa je u tom smislu iskaz svjedoka K. M. u potpunosti jasan i precizan i ne ostavlja prostora špekulacijama, kako to navodi žalitelj, što je ustvari svjedok mislio, pa tako iskaz K. M. nije sukladan obrani optuženika.

 

7.7. U odnosu na nalaz i mišljenje prometnog vještaka S. H., prvostupanjski sud opravdano prihvaća zaključak da je eventualno premještanje oštećenika D. Š. moglo biti od utjecaja na ispadanje mjenjača iz brzine, te nekontroliranog kretanja traktora i priključnog vozila unatrag. Međutim, prvostupanjski sud jasno i precizno obrazlaže iz kojih razloga ne prihvaća obranu optuženika (pa tako niti varijantu događaja koju tek hipotetski razrađuje vještak), u dijelu u kojem isti navodi da je sjedio na dasci na zadnjem dijelu traktora, nakon čega se preselio na prikolicu. Pritom prvostupanjski sud osnovano ukazuje na komunikaciju svjedoka K. M. i optuženika (kako to svjedok K. M. iskazuje u istrazi) pa mogućnost te komunikacije, unatoč buci koju proizvodi traktor, dovodi u vezu s komunikacijom između oštećenika i K. M. koji su bili na zaprežnim kolima i smatra da iz tog razloga nije životno logično da optuženik ne bi primijetio eventualno premještanje oštećenika s traktora na stražnji dio zaprežnih kola da je do toga doista i došlo.

 

7.8. Stoga valja zaključiti da je prvostupanjski sud, nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaza, pravilno i potpuno je utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke, koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi.

 

8. Prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o kazni pobijaju i državni odvjetnik (koji se žali i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri) i optuženik.

 

8.1. Državni odvjetnik u žalbi smatra da kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11., te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine kao i izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne zatvora nisu adekvatne s obzirom na postojeće otegotne okolnosti i neće ostvariti svrhu kažnjavanja te otkloniti opasnost da će optuženik ponovno upravljati vozilom pod utjecajem alkohola. Također drži da je, unatoč brojnim otegotnim okolnostima koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju presude, optuženika osudio na kaznu zatvora koja je tek neznatno iznad propisanog zakonskog minimuma pa sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir stupanj ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra kao i nastupjelu posljedicu. Izrazito opasno i neprihvatljivo društveno ponašanje kojim se značajno ugrožavaju ljudski životi, državni odvjetnik vidi u tome što je optuženik upravljao traktorom sa zaprežnim kolima na kojima je nepropisno prevozio dva putnika, pri koncentraciji od najmanje 2,40 g/kg apsolutnog alkohola u krvi te je prema mišljenju vještaka toksikologa bio na granici između pijanog i teško pijanog stanja. Opisano ponašanje povezuje s činjenicom da je optuženik kazneno djelo počinio „pod uvjetom po dvije presude“ iz čega proizlazi da ne mari za pravne norme i da te presude nisu utjecale da svoje ponašanje uskladi sa zakonskim propisima. Veliku opasnost da će optuženik nastaviti upravljati motornim vozilom pod utjecajem alkohola i nakon proteka roka trajanja zabrane upravljanja motornim vozilom, državni odvjetnik vidi upravo u visokom stupnju alkoholiziranosti te u iskazanoj upornosti u kršenju prometnih propisa. Radi se o posebno otegotnim okolnostima koje je prvostupanjski sud trebao cijeniti s posebnom pozornošću. U suštini nalazi da je prvostupanjski sud podcijenio otegotne okolnosti. Posebno ističe stupanj alkoholiziranosti od 2,40 g/kg  te ukazuje da po nalazu mišljenju vještaka toksikologa R. F. osoba pri toj koncentraciji alkohola je na granici između pijanog i teško pijanog stanja, kao i činjenicu da je pri tolikoj koncentraciji alkohola odlučio voziti i to još priključna zaprežna kola s teretom i dva putnika koje je nepropisno prevozio na tom teretu.

 

8.2. Optuženik smatra da je ista prestroga jer je optuženik izrazio iskreno kajanje zbog smrti svog bliskog rođaka koji mu je pomagao da mu se besplatno ispile drva radi ogrijeva, a da je ta smrt pogodila i optuženika pokazuje činjenica da je na raspravi stalno plakao. Nadalje ukazuje da je optuženik otac dvoje maloljetne djece koju uzdržava svojim radom i koji neposredno ovise o njegovom radu. Zaključno smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj otegotnih okolnosti a nije ispravno vrednovao značaj olakotnih okolnosti.

 

8.3. Ovaj drugostupanjski sud našao je da je prvostupanjski sud prilikom odluke o kazni uzeo u obzir sve otegotne okolnosti na koje ukazuje državni odvjetnik u žalbi. Osnovano (kao i državni odvjetnik u žalbi) je utvrdio da je stupanj povrede dobra zaštićenog kaznenim djelom iz članka 227. stavka 1. i 4 KZ/11. visok i to upravo zbog stupnja alkoholiziranosti, ugrožavanja više života kršenjem više blanketnih normi Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/2008., 48/2010,, 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015., 108/2017., 70/2019. i 42/2020. ), prekršajnu kažnjavanost kao i činjenicu da je ovo kazneno djelo optuženik počinio za vrijeme provjeravanja. Međutim, suprotno stavu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve prethodno navedene otegotne okolnosti. U odnosu na prigovor optuženika da je kazna prestroga, valja ukazati da je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na koje se optuženik poziva u žalbi, i to izraženo kajanje zbog smrti bliskog rođaka kojemu je pomogao da se besplatno ispile drva radi ogrjeva (što sud jedinstveno definira kao odnos prema žrtvi) kao i činjenicu da je optuženik otac dvoje djece. Te olakotne okolnosti također je prvostupanjski sud u pravoj mjeri i na pravi način, suprotno žalbenim navodima, vrednovao u smislu članka 47. KZ/11. Iz iznesenih razloga je, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, ispravno sud prvog stupnja utvrdio kaznu zatvora u odnosu na kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. i 4. KZ/11. u trajanju od 3 (tri) godine i 3 (tri) mjeseca koja je primjerena osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela. Također je prvostupanjski sud je uz prethodno navedenu kaznu zatvora opravdano opozvao uvjetne osude izrečene ranijim pravomoćnim presudama i utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) prethodno opozvavši uvjetne osude (presude su precizno navedene prethodno u obrazloženju) te izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Izrečena jedinstvena kazna zatvora će i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., a stroža pojedinačna kazna u odnosu na kazneno djelo iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11. i stroža jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, za koju se u žalbi zalaže državni odvjetnik, ne bi u konkretnoj situaciji bile primjerene naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i samoj svrsi kažnjavanja.

 

8.4. Prvostupanjski je sud također, suprotno istaknutom žalbenom prigovoru državnog odvjetnika, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju pravilno i u skladu sa zakonom izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11. Trajanje sigurnosne mjere od 3 (tri) godine dulje od izrečene kazne zatvora je određeno u okviru predviđene zakonske odredbe i u konkretnom slučaju dostatno, cijeneći svu argumentaciju državnog odvjetnika u pogledu stupnja alkoholiziranosti i upornosti u kršenju prometnih propisa, da bi se otklonila opasnost da će optuženik kršiti prometne propise i ugrožavati sigurnost prometa.

 

9. Stoga je žalbe državnog odvjetnika i optuženika valjalo odbiti kao neosnovane.

 

10. Slijedom iznesenog, te budući da nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. presuđeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 5. svibnja 2021.