- 1 -              Rev 915/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 915/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika V. R. iz S., kojeg zastupa punomoćnik P. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika-protutužitelja S. S. N. iz Z., i II-tuženika-protutužitelja D. N. iz Australije, L. A., H. H., koje zastupa punomoćnik Đ. A., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2173/12-2 od 8. srpnja 2015. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-376/09-48 od 23. ožujka 2012. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-376/09-52 od 24. kolovoza 2012., u sjednici održanoj 5. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2173/12-2 od 8. srpnja 2015. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-376/09-48 od 23. ožujka 2012. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-376/09-52 od 24. kolovoza 2012. u dijelu pod točkom V. izreke odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-2173/12-2 od 8. srpnja 2015. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-376/09-48 od 23. ožujka 2012. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-376/09-52 od 24. kolovoza 2012. u dijelu pod točkom I. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem istog suda pod točkom I. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno isplate kunsku protuvrijednost iznosa od 12.083,35 Eura (dvanaest tisuća osamdeset tri eura i trideset i pet centi) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama u valuti glavnog duga po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju i to na iznos od 6.817,22 Eura od 6. studenoga 1995. do isplate, na iznos od 3.391,40 Eura od 4. siječnja 1996. godine pa do isplate i na iznos od 1.874,73 Eura od 1. veljače 1996. do isplate, sve u roku od 15 dana. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 686.501,00 kuna (slovima: šestoosamdesetšesttisućapetstojednu kunu) sa zateznim kamatama po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge građana po viđenju, tekućom od 14. travnja 2009. pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Točkom III. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od 5.666,65 Eura u kunskoj protuvrijednosti, iznosa od 20.329,52 kune te iznosa od 27.500,00 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom. Točkom IV. izreke presude naloženo je tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženicima-protutužiteljima kao solidarnim vjerovnicima iznos od 231.038,36 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2012. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sve u roku 15 dana. Točkom V. izreke presude odbijen je zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatu iznosa od 798.731,61 kuna sa zateznom kamatom od 28. siječnja 2009. do isplate. Točkom VI. izreke naloženo je tuženicima-tužiteljima solidarno naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 125.604,77 kuna (slovima: stodvadesetpettisuća šestočetiri kuna i sedamdesetsedam lipa) zajedno sa zateznom kamatom od 23. ožujka 2012. do isplate po stopi od 12% godišnje, sve u roku 15 dana.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika-protutužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda ispravljena rješenjem u točkama I. i V. izreke. Rješenjem suda drugog stupnja pod točkom I izreke ukinuta je presuda suda prvog stupnja pod točkom II. i VI. izreke i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok je točkom II. izreke određeno da se odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja za konačnu odluku.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženici-protutužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj su predložili da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati zahtjev tuženika-protutužitelja, podredno da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tuženika-protutužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju tuženika-protutužitelja protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom V. izreke

 

5.1. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela odluke prelazi 200.000,00 kn,

2) ako je odluka donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

 

5.2. S obzirom na to da se u ovom slučaju ne radi o pobijanim odlukama iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, to je za dopuštenost revizije mjerodavan vrijednosni kriterij. Predmet spora po protutužbenom zahtjevu je zahtjev tuženika-protutužitelja prema tužitelju-protutuženiku za isplatom iznosa od 1.029.770,97 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, na ime korištenja nekretnine tuženika-protutužitelja od strane tužitelja-protutuženika u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2012. Obzirom na to da je drugostupanjskom presudom odbijena žalba tuženika-protutužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za isplatom iznosa od 798.731,61 kuna, to je u odnosu na taj dio zahtjeva dozvoljena revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

5.3. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

5.4. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tuženika-protutužitelja prema tužitelju-protutuženiku za isplatom iznosa od 798.731,61 kuna s naslova korištenja nekretnine tuženika-protutužitelja od strane tužitelja-protutuženika, za koju tuženici-protutužitelji smatraju da je tužitelj-protutuženik koristio bez pravne osnove obzirom da je ugovor o kupoprodaji sklopljen između tužitelja-protutuženika i prednika tuženika-protutužitelja u odnosu na navedenu nekretninu pravomoćnom presudom raskinut.

 

5.5. Iako su tuženici-protutužitelji u reviziji naveli da ju podnose i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nije razmatrao navode revizije u tom pravcu, obzirom na to da tuženici-protutužitelji nisu određeno naveli u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka, a sve imajući na umu odredbu čl. 392.a st. 1. ZPP.

 

6. Tuženici-protutužitelji u protutužbi tvrde da tužitelj-protutuženik već dulji niz godina koristi nekretninu u njihovu vlasništvu bez pravne osnove, obzirom na to da je pravomoćnom presudom u predmetu poslovni broj P-1030/04 raskinut kupoprodajni ugovor za navedenu nekretninu sklopljen između njihova prednika i tužitelja-protutuženika, zbog čega traže da im tužitelj-protutužitelj od uporabe njihove nekretnine isplati naknadu u iznosu od 1.029.770,97 kuna za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2012.

 

7. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji prihvatili su izloženi zahtjev u dijelu koji se odnosi na uporabu nekretnine za razdoblje nakon 27. siječnja 2009., dok su odbili zahtjev u dijelu koji se odnosi na korištenje nekretnine za razdoblje od 1. siječnja 1999. prije 27. siječnja 2009. uz izražavanje pravnog shvaćanja da je tužitelj-protutuženik tek pravomoćnošću presude poslovni broj P-1030/04 postao nesavjestan posjednik te da tuženicima-protutužiteljima tek od tog dana pripada pravo zahtijevati isplatu po toj osnovi. To iz razloga jer je tužitelj-protutuženik do tada imao pravnu osnovu za posjed predmetne nekretnine-kupoprodajni ugovor od 6. studenoga 1995. te je navedena pravna osnova prestala postojati tek pravomoćnošću presude Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-1030/04 od 23. listopada 2006. odnosno dana 27. siječnja 2009. kada je Županijski sud u Požegi presudom broj Gž-1235/07 potvrdio navedenu presudu prvostupanjskog suda. Tek od tada tužitelj-protutuženik više nema pravnu osnovu za držanje u posjedu predmetne nekretnine te postaje nesavjesnim (nepoštenim) posjednikom zbog čega da je tuženicima-protutužiteljima dužan naknaditi korist koju ostvaruje posjedovanjem njihove nekretnine sukladno odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 114/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP) kojom je propisano da nepošten posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

8. Dakle, u situaciji kada je tužitelj-protutuženik sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine sa pravnim prednikom tuženika-protutužitelja 6. studenoga 1995. te kada je taj ugovor pravomoćnom presudom raskinut, tek je tada pravomoćnošću presude (27. siječnja 2009.) kojom je raskinut kupoprodajni ugovor, tužitelj-protutuženik postao nepošteni posjednik te je tek tada nastala njegova obveza tuženicima-protutužiteljima naknaditi novčanu vrijednost koju ostvaruje korištenjem nekretnine na kojoj je do tada imao pravnu osnovu posjeda, a koju je izgubio pravomoćnošću presude te se suprotna izlaganja u reviziji (da je tužitelj izgubio pravo na posjed nekretnine primitkom tužbe u postupku radi raskida kupoprodajnog ugovora) ne mogu prihvatiti. Stoga tužitelj-protutuženik nije dužan naknaditi tuženicima-protutužiteljima koristi postignute posjedovanjem nekretnine u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 27. siječnja 2009. zbog čega je takav zahtjev, i prema ocjeni revizijskog suda, pravilno odbijen kao neosnovan.

 

9. Zbog svega, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika-protutužitelja kao neosnovanu (u dijelu odluke kojom je odlučeno o zahtjevu radi isplate naknade za korištenje nekretnine za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 27. siječnja 2009.) jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena i odlučiti kao u izreci presude.

 

10. U odnosu na reviziju tuženika-protutužitelja protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke.

 

11.1. Predmet spora u tom dijelu je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 12.083,35 Eura u protuvrijednosti kuna na ime povrata 1/3 dijela kupoprodajne cijene koju je tužitelj-protutuženik s tadašnjom suprugom T. R. i kćeri isplatio predniku tuženika-protutužitelja kao prodavatelju na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6. studenoga 1995. koji je pravomoćno raskinut. Kada je za dopuštenost revizije mjerodavna kunska protuvrijednost strane valute, ona se utvrđuje prema tečaju na dan podnošenja tužbe. U vrijeme podnošenja tužbe 14. travnja 2009. kunska protuvrijednost iznosa od 12.083,35 Eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke od 7,407474 kuna za 1 EUR iznosila je 89.507,10 kuna.

 

11.2. Dakle, vrijednost predmeta spora prema tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na isplatu kunske protuvrijednosti strane valute ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna.

 

12. Stoga u tom dijelu nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP zbog čega je u odnosu na predmetni novčani zahtjev revizija tuženika-protutužitelja nedopuštena te ju je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 5. svibnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

              mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.