Broj: Gž-59/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Ferenčevića kao predsjednika vijeća, Ranka Orozovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i suca Vladimira Šestaka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Z., M. …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik iz O. d. S. & V. iz Z., protiv tuženice V. C. iz B., K. K. …, OIB: …, koju zastupa punomoćnica Z. F., odvjetnica iz Đ., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru broj P-193/2015-8 od 23. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 5. travnja 2018.

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

1. Žalbe se odbijaju kao neosnovane i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj P-193/2015-8 od 23. listopada 2015.

2. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbi.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu kojom je naložio tuženici da tužitelju plati iznos od 23.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.10.2014. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen u razlici iznad dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 190.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te za zakonske zatezne kamate na iznos od 23.000,00 kn od 01.08.2015. do isplate po stopi iznad stope priznate u točki I. izreke (točka II. izreke presude).  Tužitelju je naloženo da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 7.550,63 kn (točka III. izreke presude). Ujedno je prvostupanjski sud riješio da se ne prihvaća prijedlog tužitelja za donošenje presude na temelju priznanja.

Protiv odluke prvostupanjskog suda žalbu podnose obje stranke, tuženica u odnosu na točke I. i III. izreke presude, a tužitelj u odnosu na točke II. i III. izreke presude, s tim da iz konkretnih žalbenih navoda proizlazi da pobija i rješenje. Oba žalitelja ističu žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu odluku prvostupanjskog suda preinačiti u smislu navoda žalbi, odnosno ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženica traži trošak sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn i trošak sudske pristojbe u iznosu od 725,00 kn, a tužitelj traži trošak sastava žalbe u iznosu od 3.750,00 kn te trošak sudske pristojbe po naređenju suda.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP-a), ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Posebno nije počinjena takva povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju ističu obje stranke u žalbama, jer protivno navodima žalbi presuda sadrži potpune, jasne, valjane i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude nije proturječna razlozima, te ne postoje ni drugi nedostaci zbog se presuda ne bi mogla ispitati.

Neosnovano tužitelj u žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 331. st. 1. ZPP-a jer suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja tuženica u odgovoru na tužbu nije priznala tužbeni zahtjev, naprotiv osporila je dospijeće obveze, pa nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude na temelju priznanja. Pripremno ročište u ovom predmetu održano je 25.05.2015., a ne 18.09.2015. kako to tvrdi tužitelj u žalbi (tada je održano ročište za glavnu raspravu), a niti na jednom od održanih ročišta tuženica nije priznala tužbeni zahtjev.

Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja nije se ostvario niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP-a te žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio provedene dokaze i na temelju takve ocjene dokaza pravilno utvrdio sve odlučne i sporne činjenice. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno iz razloga što ju prvostupanjski sud nije saslušao u svrhu dokazivanja, jer nije valjano opravdala izostanak s ročišta za glavnu raspravu, pa je sud s pravom saslušao samo tužitelja i na temelju tog dokaza i Izjave tuženice od 15.09.2014. utvrdio sve odlučne i sporne činjenice u ovom predmetu.

Naime na temelju uvida u Izjavu tuženice od 15.09.2014. te iskaza tužitelja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj kao zajmodavac u više navrata (19.09.2012., 20.10.2012. i u rujnu 2013.) pozajmio ocu tuženice S. C. novčane iznose u EUR-ima, i to ukupno 15.500,00 EUR-a, kao i da mu je dana 15.09.2014. pozajmio iznos od 23.000,00 kn, a istoga dana kod javnog bilježnika ovjeren je potpis tuženice na Izjavi u kojoj je navedeno da je ona pozajmila iznos od 190.000,00 kn na rok od 30 dana, tj. do 15.10.2014., pa ukoliko pozajmljeni novac ne vrati u navedenom roku da dozvoljava da tužitelj upiše pravo vlasništva na njezinim nekretninama. Pravilno je utvrđeno i da tužitelj nakon potpisivanja navedene Izjave nije razgovarao s tuženicom u vezi povrata novca, jer je upravo to tužitelj naveo u svom iskazu, kao i da je vezano za povrat novca više puta telefonski kontaktirao s njezinim ocem, koji je obećavao novac vratiti kada realizira kredit, a zadnji puta je s njim kontaktirao 08.09.2015. (dakle deset dana prije ročišta za glavnu raspravu u ovom predmetu). Nadalje, tužitelj je iskazao da je S. C. kompletno vodio evidenciju pozajmica, a tuženica nije imala ništa s tim osim što je potpisala Izjavu od 15.09.2014.

Bez obzira na iskaz tužitelja u dijelu u kojem tumači da je tuženica preuzela obvezu povrata pozajmljenih novčanih sredstava, na temelju utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud zaključio da potpisivanjem Izjave od 15.09.2014. tuženica nije preuzela dug svojeg oca, jer se tom Izjavom obvezala ispuniti tražbinu tužitelja, ali stupajući u obvezu pored svog oca. Protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja iz provedenih dokaza ne proizlazi da je obveza S. C. prema tužitelju prestala, jer je tužitelj upravo njega kontaktirao u vezi povrata novca, te mu je S. C. obećavao vratiti novac kada realizira kredit. Stoga se ne mogu uvažiti žalbeni navodi tužitelja da je potpisivanjem Izjave tuženica postala jedini dužnik, a da je obveza njenog oca prestala, tj. da se radilo o preuzimanju duga.

Tvrdnja tužitelja da je tuženica jedina vlasnica trgovačkog društva A. d.o.o. radi čijeg poslovanja je novac pozajmljivan ne može se uvažiti u ovoj fazi postupka već zbog toga što nije iznesena tijekom postupka pred sudom prvog stupnja (čl. 352. st. 1. ZPP-a), niti se može uvažiti isprava koju tužitelj prilaže u dokaz navedene tvrdnje tek uz žalbu.

Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja pobijanom presudom materijalno pravo iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO) nije pogrešno primijenjeno, jer Zakon o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13) ne propisuje mogućnost pozajmljivanja deviza između domaćih fizičkih osoba, odnosno primjenom odredbi čl. 17. st. 2. tog Zakona samo bankama je dopušteno rezidentima odobravati kredite u stranim sredstvima plaćanja. Prema odredbi čl. 15. st. 1. istog Zakona plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni su u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Budući da pozajmljivanje deviza između domaćih fizičkih osoba nije dopušteno zakonom, dok je Odlukom o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji ("Narodne novine" broj 111/05 i 16/15)  u članku IV. taksativno određen djelokrug poslova kojima je dopuštena mogućnost plaćanja u stranoj valuti između rezidenata, unutar kojih nije ugovor o zajmu, neosnovano tužitelj pobija zaključak prvostupanjskog suda da su ugovori o zajmu strane valute koje su zaključili tužitelj i S. C. protivni prisilnim propisima.

Dakle, u odnosu na ukupni iznos zajma od 15.500,00 EUR-a, čiju kunsku protuvrijednost je prvostupanjski sud utvrdio u iznosu od 115.480,00 kn, što žalbama nije osporeno, ugovori o zajmu ništetni su sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, pa je na temelju čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora. Prema tome, u konkretnom slučaju S. C. je na ime stečenog bez osnove dužan vratiti iznos strane valute - 15.500,00 EUR-a. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da odbitkom iznosa od 115.480,00 kn (protuvrijednosti 15.500,00 EUR-a) i 23.000,00 kn od ukupnog iznosa od 190.000,00 kn navedenog u Izjavi tuženice od 15.09.2014. preostaje razlika u iznosu od 51.520,00 kn, te da navedena razlika predstavlja "nagradu" koju je S. C. obećao isplatiti tužitelju za pozajmljivanje novca, kako je naveo sam tužitelj u svom iskazu, dok kamate nisu ugovorene. S obzirom na ništetnost ugovora o zajmu u dijelu koji se odnosi na zajam strane valute, odredbu čl. 323. st. 1. ZOO, te svrhu ugovora o zajmu i zakonske odredbe koje reguliraju tu vrstu ugovora, prema kojima je dopušteno samo ugovaranje kamate (čl. 500. st. 1. ZOO) kao naknade za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari, tužitelj ima samo pravo na povrat iznosa od 15.500,00 EUR-a na ime stjecanja bez osnove, te iznosa od 23.000,00 kn na ime zajma.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 115.480,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, odbio iz razloga što tužitelj nije zatražio isplatu u EUR-ima. Međutim tužbeni zahtjev u tom dijelu trebalo je odbiti iz drugog razloga - jer tuženica nije valjano pristupila dugu, što je prvostupanjski sud izgubio iz vida. Naime, budući da su ugovori o pozajmljivanju strane valute ništetni, tada je ništetan i ugovor o pristupanju dugu po osnovi zajma, jer se ne može valjano pristupiti ugovoru koji ne proizvodi pravne posljedice. Zbog toga se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o pristupanju dugu iz čl. 101. ZOO-a pa je pristupanje bez učinka, i već po samom zakonu nastupaju pravne posljedice ništetnosti iz članka 322. st. 1. ZOO-a. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 322. st. 1. ZOO o tužbenom zahtjevu u navedenom dijelu trebalo odlučiti jednako kao pobijanom presudom.

Prema tome, tuženica je valjano pristupila samo dugu iz posljednjeg ugovora o zajmu (od 15.09.2014.) u iznosu od 23.000,00 kn, pa je pobijanom presudom tužbeni zahtjev u tom dijelu pravilno prihvaćen primjenom čl. 101. ZOO. Zakonske zatezne kamate na navedeni iznos dosuđene su pravilnom primjenom odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Sukladno čl. 3. i 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15) od 01.08.2015. stopa zateznih kamata određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 23.000,00 kn po stopi iznad propisane za razdoblje od 01.08.2015. pa do isplate pravilno odbio kao neosnovan.

U odnosu na preostali dio glavnice u iznosu od 51.520,00 kn tužbeni zahtjev je pravilno odbijen, jer između ugovornih strana nije ugovoreno plaćanje kamata, odnosno tužitelj za to potraživanje nema valjanu pravnu osnovu.

Žalbeni navodi tuženice da su stranke ugovorile alternativni način povrata zajma, i to uknjižbu prava vlasništva tužitelja na nekretninama tuženice nakon što protekne rok za povrat zajma (15.10.2014.) ne mogu se uvažiti kao osnovani. Sadržaj Izjave tuženice od 15.09.2014. upućuje na postojanje sporazuma stranaka o osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnina tuženice na ima tužitelja, no taj sporazum nije sastavljen na način propisan Ovršnim zakonom ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 93/14), a iz same Izjave nije razvidno ni o kojim nekretninama je riječ jer nije naznačena katastarska općina u kojoj se iste nalaze, pa nije valjano ugovoreno osiguranje, odnosno drugačiji način namirenja tužiteljeve tražbine u slučaju zakašnjenja tuženice s isplatom. Stoga je tužitelj bio ovlašten tražiti isplatu duga po osnovi zajma kojem je tuženica valjano pristupila, a nije bio dužan voditi sudski postupak kojem je cilj upis prava vlasništva tužitelja na nekretninama tuženice, kako to ona ukazuje žalbom.

Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

Slijedom svih navedenih razloga, valjalo je obje žalbe odbiti kao neosnovane i presudu i rješenje prvostupanjskog suda potvrditi na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i st. 2. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

Zahtjevi stranaka za naknadu troškova izjavljivanja žalbi odbijeni su kao neosnovani jer sa žalbama nisu uspjele (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Bjelovar, 5. travnja 2018.