Broj Gž-1729/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja HŽ C. d. o. o. za prijevoz tereta iz Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i P. iz Z., protiv tuženice J. O. iz V., OIB: …, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. i L. iz Z., te po punomoćniku T. P., odvjetniku iz V., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj 15 P-134/17-15 od 12. lipnja 2017. godine, dana 04. svibnja 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima poslovni broj 15 P-134/17-15 od 12. lipnja 2017. godine.

 

II Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova postupka po žalbi.

            

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od ukupno 82.997,94 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 53.296,67 kuna od 26. siječnja 2011. godine do isplate, a na iznos od 29.701,27 kuna od 19. ožujka 2011. godine do isplate, po stopi koja se od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te po stopi koja se od 01. kolovoza 2015. godine do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              U istoj točki izreke odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu prouzročenih parničnih troškova zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja gornje presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              U točki II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 7.465,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi u bitnome navodi kako u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a da su razlozi koji se navode nejasni i proturječni, pa da se navedena odluka ne može ispitati.

 

              Nadalje ističe da je dana 08. studenoga 2010. godine trgovačko društvo HŽ I. d. o. o. iz Z. uplatilo na račun punomoćnika tuženice kao tužiteljice u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03 novčani iznos od 168.274,30 kuna, sve temeljem pravomoćnog i ovršnog dijela presude, kao i presude i rješenja koje su u potonjem predmetu donesene dana 02. prosinca 2009. godine.

 

              U vezi toga navodi kako je temeljem točke 6.2 Plana podjele trgovačkoga društva HŽ H. ž. d. o. o. iz Z. izvršen preračun gornjeg novčanog iznosa trgovačkim društvima HŽ V. v. d. o. o. iz Z., HŽ P. p. d. o. o. iz Z. i HŽ C. d. o. o. iz Z., pri čemu je preračun u odnosu na HŽ V. v. d. o. o. iznosio 59.402,53 kuna, a u odnosu na istoga 53.296,67 kuna, koji iznosi su plaćeni trgovačkom društvu HŽ I. d. o. o. iz Z., i to dana 25. siječnja 2011. godine od strane tužitelja, a dana 18. ožujka 2011. godine od strane trgovačkog društva HŽ V. v. d. o. o. iz Z., pa da iz toga proizlazi njihova aktivna legitimacija za traženje povrata isplaćenog novca po pravilima o stjecanju bez osnove.

 

              Stoga smatra pogrešnim utvrđenje suda da nikada nije izvršio bilo kakvo plaćanje po naznačenoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao i po presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-776/10 koja je donesena 04. svibnja 2010. godine, odnosno da nije izvršio nikakvno plaćanje tuženici, pa da stoga nije aktivno legitimiran za traženje povrata isplaćenog novca po pravilima o stjecanju bez osnove.

 

              Tužitelj ističe kako je presudom, presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03-58 od 02. prosinca 2009. godine naloženo trgovačkim društvima HŽ I. d. o. o. iz Z., HŽ P. p. d. o. o. iz Z., HŽ C. d. o. o. iz Z. i HŽ V. v. d. o. o. iz Z., kao tuženicima u tom postupku, da solidarno isplate ovdje tuženici kao tužiteljici određene novčane iznose pobliže naznačene u izreci potonjih presuda, koju odluku je djelomično potvrdio Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gžr-776/10-2 od 04. svibnja 2010. godine.

 

              Iz navedenog da proizlazi kako su potonje navedena trgovačka društva ujedno i jedinstveni suparničari, koja činjenica da je razvidna i iz obrazloženja spomenute odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pa da je slijedom toga pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da spomenuta trgovačka društva nisu u naznačenom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu imali položaj nužnih niti jedinstvenih suparničara, već da su u toj parnici sudjelovali kao obični suparničari.

 

              Nadalje ističe kako je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-94/11-2 od 28. veljače 2012. godine odbijen tužbeni zahtjev tuženice kao tužiteljice u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03 koji se odnosi na izgubljenu zaradu zbog odlaska u invalidsku mirovinu (profesionalna nesposobnost) za razdoblje s dospijećem od 15. veljače 2003. godine do 15. studenoga 2003. godine, zatim na izgubljenu zaradu zbog odlaska u invalidsku mirovinu (opća nesposobnost za rad) za razdoblje s dospijećem od 15. prosinca 2003. godine do 15. prosinca 2007. godine i isplatu 30% razlike između potencijalne plaće i mirovine, kao i na rentu zbog izgubljene zarade radi odlaska u invalidsku mirovinu počev od 15. siječnja 2008. godine pa nadalje i plaćanje 30% razlike potencijalne plaće i invalidske mirovine.

 

              Stoga smatra pogrešnim utvrđenje suda da se potraživanje tuženice kao tužiteljice po potonje naznačenim osnovama u gornjoj parnici Općinskog građanskog suda u Zagrebu može podvesti pod odredbu članka 216. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: raniji ZOO), jer da se u konkretnom slučaju ne radi o povratu novčanih iznosa koji su istoj dosuđeni na ime naknade štete koja je nastala kao posljedica ozljede koju je zadobila u nezgodi na radu dana 17. prosinca 1996. godine, te da ona nije bila savjesni pribavioc gore navedenog novčanog iznosa, pa da je taj iznos dužna vratiti istome.

 

              U tom kontekstu drži pogrešnim i pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe članaka 195. i 200. ranijeg ZOO-a.

 

              S obzirom na navedeno, mišljenja je da je tuženica utuženi novčani iznos od 82.997,94 kuna stekla bez osnove, jer da je otpala osnova tog stjecanja, pa da je slijedom toga trebalo u cijelosti usvojiti njegov tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova, a shodno tome odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, pri čemu ističe da je istoj dosuđen i trošak za radnje koje nisu bile potrebne za vođenje parnice.

 

              Stoga predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, s time da potražuje i troškove postupka po žalbi.

 

              Tuženica u odgovorima na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe, te također traži naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Tužitelj u očitovanju na odgovore na žalbu osporava navode iz istih, te podnosi zahtjev za naknadu troškova u povodu tog očitovanja.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od ukupno 82.997,94 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate.

 

              U vezi toga utvrđuje da se između ovdje tuženice J. O. kao tužiteljice i trgovačkih društava HŽ I. d .o .o. iz Z., HŽ V. v. d. o. o. iz Z., HŽ P. p. d. o. o. iz Z. i ovdje tužitelja HŽ C. d. o. o. iz Z. kao tuženika vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu parnični postupak radi naknade štete u predmetu poslovni broj Pr-1314/03.

 

              Nadalje utvrđuje da je presudom navedenog suda poslovni broj Pr-1314/03-58 od 02. prosinca 2009. godine (točka I. izreke) naloženo tuženicima HŽ I. d. o. o., HŽ V. v. d. o. o., HŽ P. p. d. o. o. i HŽ C. d. o. o. da na ime naknade štete zbog pogoršanja zdravlja solidarno isplate tamo tužiteljici a ovdje tuženici iznos od 38.684,90 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 02. prosinca 2009. godine do isplate, zatim da joj na ime izgubljene zarade zbog odlaska u invalidsku mirovinu (profesionalna nesposobnost za rad) za razdoblje sa dospijećem od 15. veljače 2003. godine do 15. studenoga 2003. godine solidarno isplate iznos od 30.879,09 kuna u roku od 8 dana, a na pojedinačne iznose kako je pobliže određeno u izreci presude (točka II. izreke), a da je u točki III. izreke te presude naloženo tim trgovačkim društvima da ovdje tuženici na ime izgubljene zarade zbog odlaska u invalidsku mirovinu (opća nesposobnost za rad) za razdoblje sa dospijećem od 15. prosinca 2003. godine do 15. prosinca 2007. godine solidarno isplate 30% razlike između potencijalne plaće i mirovine, i to iznos od 59.064,81 kuna u roku od 8 dana, a na pojedinačne iznose kako je pobliže određeno u izreci presude.

 

Također utvrđuje da je potonjom presudom (točka IV. izreke) naloženo spomenutim trgovačkim društvima da ovdje tuženici na ime rente zbog izgubljene zarade radi odlaska u invalidsku mirovinu, a počev od 15. siječnja 2008. godine pa nadalje, solidarno plaćaju 30% razlike potencijalne plaće i invalidske mirovine, odnosno mjesečno 870,37 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Nastavno utvrđuje kako je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-776/10-2 od 04. svibnja 2010. godine potvrđena spomenuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03-58 od 02. prosinca 2009. godine u točkama II., III., IV., V., i VII. točke 2. 3. 4. 5. izreke, a da je rješenjem tog suda ukinuta ta presuda u točkama I. i VI. izreke, te u točki VII. točka 1. izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je protiv gornje presude Županijskog suda u Zagrebu tuženik HŽ V. v. d. o. o. izjavio dana 15. listopada 2010. godine reviziju, a da taj izvanredni pravni lijek nisu izjavili ostali tuženici u navedenom parničnom predmetu, tj. HŽ I. d. o. o., HŽ P. p. d. o. o. i HŽ C. d. o. o.

 

Nadalje utvrđuje da je povodom gornje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 28. veljače 2012. godine donio presudu poslovni broj Revr-94/11 kojom je djelomično prihvatio reviziju HŽ V. v. d. o. o., i to u dijelu u kojem je potvrđena gornja presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03 od 02. prosinca 2009. godine u točkama II., III. i IV., tako što je odbio zahtjev tamo tužiteljice a ovdje tuženice J. O. da joj HŽ V. v. d. o. o. isplati na ime izgubljene zarade zbog odlaska u invalidsku mirovinu (zbog poslovne nesposobnosti) za razdoblje od 15. veljače 2003. godine do 15. studenoga 2003. godine iznos od 30.879,09 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose, kako je navedeno u izreci presude.

 

Isto tako, utvrđuje da je naznačenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijen i zahtjev ovdje tuženice da joj tuženik HŽ V. v. d. o. o. na ime izgubljene zarade zbog odlaska u invalidsku mirovinu (zbog opće nesposobnosti za radi) za razdoblje od 15. prosinca 2003. godine do 15. prosinca 2007. godine isplati 30% razlike između potencijalne plaće i mirovine, odnosno 59.064,81 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose, kako je navedeno u presudi, kao i njezin zahtjev da joj isti tuženik na ime rente zbog izgubljene zarade radi odlaska u invalidsku mirovinu, počev od 15. siječnja 2008. godine pa nadalje, plaća 30% razlike potencijalne plaće i invalidske mirovine, odnosno iznos od 870,37 kuna mjesečno sa zateznim kamatama.

 

Nasuprot pravnom stajalištu sadržanom u obrazloženju naznačene presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03-58 od 02. prosinca 2009. godine, sud prvog stupnja zauzima stav da navedena četiri trgovačka društva kao pravni sljednici ranijeg trgovačkog društva HŽ-H. ž. d. o. o., iako su bili solidarno obvezani prema ovdje tuženici kao tužiteljici u gornjem parničnom postupku radi naknade štete, nisu u toj parnici imali položaj nužnih niti jedinstvenih suparničara, već položaj običnih suparničara.

 

              Naime, u vezi toga utvrđuje da je svaki od navedenih tuženika, tj. HŽ I. d. o. o., HŽ V. v. d. o. o., HŽ P. p. d. o. o. i HŽ C. d. o. o. kao dužnik bio solidarno obvezan ispuniti navedenu novčanu obvezu tužiteljici (ovdje tuženici), pa da su isti kao takvi odgovarali ovdje tuženici za cijelu obvezu, a da je ona u skladu s odredbom članka 414. stavak 1. ranijeg ZOO-a, u vezi s odredbom članka 1163. stavak 1. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u nastavku teksta: novi ZOO) mogla zahtijevati njezino ispunjenje od bilo kojeg od tih tuženika, sve dok ta obveza ne bude potpuno ispunjena.

 

              Međutim, sud prvog stupnja utvrđuje da obveznopravni solidaritet ne dovodi sam po sebi do jedinstvenog suparničarstva, pa da radnje koje su navedeni tuženici pojedinačno poduzimali u gornjem parničnom postupku (uključujući i podnošenje gornje revizije) nisu koristile niti štetile ostalim tuženicima.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženica J. O. utuženi novčani iznos stekla dobrovoljnom isplatom od strane trgovačkog društva HŽ I. d. o. o., kao jednog od tuženika u postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03, i to osnovom pravomoćne i ovršne presude, a da tužitelj nikada nije izvršio bilo kakvo novčano plaćanje tuženici po presudi koja je dana 02. prosinca 2009. godine donesena u potonjem parničnom predmetu, kao niti temeljem presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-776/10-2 od 04. svibnja 2010. godine, a da osnovom tih odluka plaćanje tuženici nikada nije izvršilo niti trgovačko društvo HŽ V. v. d. o. o. iz Z., pa da isto nije moglo biti aktivno legitimirano za traženje povrata isplaćenog novca po pravilima stjecanja bez osnove.

 

              Stoga utvrđuje da u odnosu na tužitelja HŽ C. d. o. o. iz Z. još uvijek egzistira spomenuta pravomoćna i ovršna presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pa da je ovdje tuženica mogla tražiti isplatu navedenog novčanog iznosa i od istoga kao jednog od solidarnih dužnika, ali da s obzirom na to da joj je taj iznos dobrovoljno isplatilo trgovačko društvo HŽ I. d. o. o. iz Z., nije morala tražiti isplatu i od ostalih solidarnih dužnika kao pravnih sljednika njezinog ranijeg poslodavca HŽ-H. ž. d. o. o.

 

              Pri tome utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za povrat novčanih iznosa koji su tuženici dosuđeni na ime naknade štete nastale kao posljedica ozljede koju je zadobila u nezgodi na radu dana 17. prosinca 1996. godine, dakle u vrijeme kada je bio na snazi raniji ZOO-a, te da se ista u smislu odredbe članka 216. tog Zakona, u vezi s odredbama članaka 195. i 200. ranijeg ZOO-a, ima smatrati savjesnim pribaviocem utuženog novčanog iznosa, neovisno od činjenice što je kasnije došlo do ukidanja navedene presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu u revizijskog fazi postupka, jer da se isto odnosilo samo na trgovačko društvo HŽ V. v. d. o. o., a s obzirom na to da HŽ I. d. o. o. nije uložila reviziju.

 

              Na temelju navedenog utvrđuje da tužitelj nije aktivno legitimiran da od tuženice traži isplatu naznačenog novčanog iznosa, jer da on nije izvršio bilo kakvo plaćanje istoj, već da bi za podnošenje takvog zahtjeva eventualno bilo aktivno legitimirano trgovačko društvo HŽ I. d. o. o. iz Z., ali da isto nije podnijelo reviziju protiv gornje presude Županijskog suda u Zagrebu, pa da su u odnosu na istoga presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03-58 od 02. prosinca 2009. godine i presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-776/10-2 od 04. svibnja 2010. godine pravomoćne i ovršne.

 

              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 8., 200. i 201. ZPP-a, u cijelosti odbija tužbeni zahtjev, dok odluku o troškovima postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa prema tome niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može ispitati.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj kao jedan od tuženika koji su sudjelovali u parničnom postupku koji se vodio u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03, kao niti tuženici u toj parnici HŽ I. d. o. o. iz Z. i HŽ P. p. d. o. o. iz Zagreba, nisu izjavili reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-776/10-2 od 04. svibnja 2010. godine kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03-58 od 02. prosinca 2009. godine u naznačenom dijelu njezine izreke, a temeljem koje presude je HŽ I. d. o. o. iz Z. prema pravilnom utvrđenju suda isplatila tuženici novčani iznos čiji povrat u naznačenom dijelu u ovoj parnici od iste potražuje tužitelj, već da je taj izvanredni pravni lijek podnio samo tuženik HŽ V. v. d. o. o. iz Z., pa je već na temelju takvih činjeničnih utvrđenja pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

              Naime, budući da iz navedenog proizlazi da je spomenuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1314/03 od 02. prosinca 2009. godine kojom je u naznačenom dijelu bio usvojen tužbeni zahtjev ovdje tuženice kao tužiteljice u odnosu na sve tuženike u toj parnici postala pravomoćna u odnosu na iste, osim u odnosu na trgovačko društvo HŽ V. v. d. o. o. iz Z., jer je u povodu revizije tog tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Revr-94/11-2 od 28. veljače 2012. godine odbio tužbeni zahtjev ovdje tuženice kao tužiteljice u tom postupku jedino u odnosu na tog tuženika, to isplata koju je tuženik HŽ I. d. o. o. iz Z. postupajući u skladu s naznačenom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu izvršio tuženici nije u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. i 3. novog ZOO-a izvršena bez osnove, niti po osnovi koja je kasnije otpala.

 

              To stoga jer je potonje trgovačko društvo koje je prema pravilnom utvrđenju suda zajedno sa ostalim tuženicima u navedenom predmetu Općinskog suda u Zagrebu bilo solidarni dužnik, te obični a ne nužni i/ili jedinstveni suparničar, ispunilo pravovaljanu obvezu prema tuženici, pa je u tom smislu za odluku o tužbenom zahtjevu neodlučno to što je tužitelj osobno i kao jedan od pravnih sljednika trgovačkog društva HŽ V. v. d. o. o. iz Z. naknadio trgovačkom društvu HŽ I. d. o. o. iz Z. utuženi novčani iznos kao dio iznosa kojeg je potonje trgovačko društvo temeljem naznačene presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu isplatilo tuženici J. O., jer se radi o internom odnosu između tih trgovačkih društava koji se kao takav ne tiče tuženice, niti s obzirom na navedeno može prema njoj imati bilo kakav pravni učinak.

 

              Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim, pri čemu s obzirom na to nije od značaja to što je pogrešno utvrdio da se na predmetno potraživanje primjenjuju odredbe ranijeg ZOO-a, pa dakle i odredbe članaka 195., 200. i 216. tog Zakona, a to stoga jer se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev temelji na navodnom izvanugovornom obveznopravnom odnosu s naslova stjecanja bez osnove, koji je prema tvrdnjama tužitelja nastao nakon donošenja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gžr-776/10-2 od 04. svibnja 2010. godine, dakle nakon stupanja na snagu novog ZOO-a dana 01. siječnja 2006. godine, što znači da ovdje nema mjesta primjeni odredbe članka 1163. stavak 1. novog ZOO-a.

 

              Iz navedenog slijedi da bi u slučaju postojanja stjecanja bez osnove na strani tuženice u obzir eventualno došla primjena odredbe članka 1117. stavak 2. novog ZOO-a, prema kojoj se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka, te je dužan vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten, ali budući da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, to nema mjesta niti primjeni potonje odredbe novog ZOO-a.

 

              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

 

              Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16).

 

              Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

              Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to mu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova tog postupka, dok trošak tuženice u vezi žalbe nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki II izreke presude.

 

U Rijeci 04. svibnja 2018. godine