- 1 -

Broj:Ppž-3017/2021

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene Z. K. i okrivljenog K. K. kojeg brani odvjetnik B. Š., zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ 70/17, 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenog K. K. podnijete posredstvom branitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj: 80. Pp J-3326/2019 od 8. prosinca 2020., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2021.,

      p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog K. K. te prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom dijelu u odnosu na žalitelja.

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni K. K. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od po 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 60 (šezdeset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje             

1. Pobijanom presudom okrivljena Z. K. i okrivljeni K. K. proglašeni su krivima zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te im je na temelju članka 12. i 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od 6 mjeseci. Istom presudom okrivljena Z. K. i okrivljeni K. K. dužni su naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 kuna, svaki.

2. Okrivljeni K. K. pravodobno je posredstvom branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članak 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne povrede materijalnog prava i zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, kako to proizlazi iz sadržaja žalbi, navodeći u bitnome da nisu izneseni jasni razlozi o odlučnim činjenicama te krivnji žalitelja, a koji se temelji na obrani Z. K., niti je nesporno utvrđeno prisustvo djeteta u postupku jer navedenu okolnost osporava Z. K. čiju je sud obranu prihvatio kako istinitu, kao i da je žalitelj u obrani osporio odlučne činjenice dok je obrana Z. K.u suprotnosti sa obranom žalitelja u odnosu na dinamiku u i kontinuitet događaja kao i sa ranije iznesenom obranom od 3. prosinca 2020. godine, a koja je tjelesno i psihički napala žalitelja koji nije uzvraćao na provokacije te da pasivno držanje i propuštanje odgovaranja na provokacije ne predstavlja nasilje u obitelji u smislu citiranog propisa, te da nije precizno utvrđeno vrijeme počinjenja prekršaja budući se okrivljenicima stavlja na teret događaj u 10,30 sati, dok iz obrane Z. K. proizlazi da se događaj desio u 10,00 sati, pa u tom smislu postoji kontradiktornost te stoga nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje kao i da gestikuliranje ne predstavlja nasilje u obitelji sukladno postojećim propisima te da se radilo o odgovoru na provokativno ponašanje Z. K. pa je u tom smislu kao kod uvrede okrivljenike trebalo osloboditi od kazne i da je sankcija prestroga zbog čega je trebalo primijeniti opomenu.

Žalba nije osnovana.

3. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrdio da je pobijana presuda zakonita i da su žalbeni navodi okrivljenika neosnovani.

4. Naime, u odnosu na žalbene navode okrivljenika da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, ovaj je sud na temelju stanja spisa utvrdio da su u pobijanoj presudi argumentirano i jasno izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku i da ne postoje proturječje u iznesenim razlozima o odlučnim činjenicama koje su zakonito i pravilno utvrđene na temelju savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza, a koji su ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona i na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prekršajnog prava. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude jasno iznio razloge zbog kojih je okrivljenike proglasio krivima za počinjeni prekršaj, argumentirano navodeći kako je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su isti opisanim radnjama počinili predmetni prekršaj u prisustvu zajedničkog djeteta i koje iznesene razloge u cijelosti prihvaća ovaj sud, slijedom čega je trebalo odbiti žalbu žalitelja kao neosnovanu da je počinjena citirana postupovna odredba.

5. Nadalje razmatrajući pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud tijekom glavne rasprave održane dana 4. lipnja 2020. godine ispitao okrivljenog K. K. u prisustvu branitelja koji nije u potpunosti osporio odlučne činjenice koje se odnose na pokazivanje srednjeg prsta tadašnjoj supruzi Z. K. kao i na prisustvo njihovog zajedničkog djeteta u inkriminirano vrijeme, a koji je naveo kako mu je bilo teško gledati dijete koje je gledalo majku kako se neprimjereno i agresivno ponaša u inkriminirano vrijeme, a što je i u skladu da obranom okrivljene Z. K. koja nije osporavala okolnost da je dijete bilo prisutno inkriminiranom događaju. Isto tako je prvostupanjski sud nesporno utvrdio verbalni napad žalitelja u odnosu na svoju tadašnju suprugu na temelju obrane Z. K. koja je ispitana u nastavku glavne rasprave dana 3. prosinca u prisustvu okrivljenika, kao i na temelju provedenog suočenja između okrivljenika. Prvostupanjski sud je stoga na temelju provedenih dokaza, a koje je dokaze cijeno kao istinite sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, utvrdio sve odlučne činjenice i na koje je pravilno primijenio materijalno prekršajno pravo.

6. U odnosu na žalbene navode žalitelja da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio inkriminirano vrijeme budući se okrivljenicima stavlja na teret događaj 5. rujna 2017. u 10,30 sati, dok iz obrane Z. K. proizlazi da se događaj desio u 10,00 sati, pa u tom smislu postoji kontradiktornost, potrebno je navesti da iz podnesenog optužnog prijedloga proizlazi kako se događaj realizirao u razdoblju od 07,00 sati do 10,30 sati, pa je stoga prvostupanjski sud u granicama objektivnog identiteta optužbe utvrdio odlučne činjenice i okrivljenike proglasio krivima za radnje unutar navedenog vremenskog razdoblja. Potrebno je napomenuti da se radi o prekršaju kod kojeg vrijeme počinjenja djela ne predstavlja njegovo konstitutivno obilježje niti odlučnu činjenicu (dakle ne radi se o prekršajima vezani uz rok), dok iz obrane okrivljene Z. K. nesporno proizlazi da se događaj realizirao od 07,00 sati do 10,30 sati. Isto tako je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da pokazivanje srednjeg prsta supružnici predstavlja nasilje u obitelji u vidu psihičkog nasilja s obzirom da je okrivljenik opisanom neverbalnim radnjom uznemirio svoju tadašnju suprugu i koja se radnja može podvesti pod odredbu članka 4. stavka 3. Zaklona o zaštiti od nasilja u obitelji, a koje se stoga protivno žalbenim navodima ne može u potpunosti smatrati pasivnim držanjem okrivljenika te propuštanjem odgovaranja na provokacije tadašnje supružnice. Stoga je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza nesporno utvrdio da je između okrivljenika kao supružnika u prisustvu zajedničkog djeteta došlo do psihičkog i fizičkog nasilja na način kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, slijedom čega nedvojbeno proizlazi da su okrivljenici međusobno počinili prekršaj iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

7. Nadalje prvostupanjski sud je razmatrajući žalbene navode žalitelja ispitivao i odluku u odnosu na prekršajnopravnu sankciju te je tvrdio da je ista primjerene stupnju krivnje počinitelja, opasnosti djela i drugim utvrđenim okolnostima. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju okrivljenicima na temelju članka 12. i 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrekao zaštitnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od 6 mjeseci vodeći pri tome računa o zaštiti najboljeg interesa njihove zajedničke djece budući su isti kao zakonski zastupnici dužni voditi računa o odgoju djece neovisno što se ne nalaze u istoj obiteljskoj zajednici. Stoga je prvostupanjski sud prema ocijeni ovog suda zakonito i pravilno okrivljenicima izrekao citiranu zaštitnu mjeru samostalno bez izricanja kazne vodeći pri tome računa o zaštiti najboljeg interesa djeteta slijedom čega je odluka o prekršajnopravnoj sankciji na zakonu osnovana.

8. Nadalje, potrebno je navesti u konkretnom slučaju nije bilo niti osnove za primjenu mjere upozorenja opomene, budući da je u odredbi članka 43. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da se opomena može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja, dok je za navedeni prekršaj alternativno propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 6.000,00 kuna ili kazna zatvora trajanju od najmanje 30 dana.

9. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koji predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj je sud na temelju članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona obvezao žalitelja na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 5. svibnja 2021.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenom K. K., branitelju i ovlaštenom tužitelju.