- 1 -              I Kž 565/2017-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 565/2017-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. S. i drugih zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika te ošt. I. D. i ošt. trgovačkog društva D. P. d.o.o. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 20. lipnja 2017. broj K-14/13, u sjednici održanoj 5. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika i žalba ošt. I. D. i ošt. trgovačkog društva D. P. d.o.o. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Dubrovniku na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08-15 oslobođeni su optužbe opt. D. S. zbog jednog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude, jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 i jednog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave u poticanju iz čl. 279. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/11 i jednog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 278. st. 1. KZ/11, opisanim u toč. 2. izreke pobijane presude, te opt. B. M. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, jednog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. KZ/11 i jednog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 278. st. 1. KZ/11, opisanim u toč. 2. izreke pobijane presude.

 

2. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08-15 oštećenici I. D. i D. P. d.o.o. M. su sa imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu.

 

3. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08-15 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/08-15 te nužni izdaci optuženika, nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

4. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku i oštećenici I. D. i D. P. d.o.o. M. putem opunomoćenika A. K., odvjetnika iz Z., zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se oštećenicima u cijelosti dosudi postavljeni imovinskopravni zahtjev, podredno da se pobijana presuda ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13.,152/14. i 70/17.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Iako su oštećenici u žalbi zahtijevali da se njihov opunomoćenik izvijesti o sjednici vijeća pozivajući se na odredbu čl. 475. ZKP/08-15, to nije učinjeno jer se odredba čl. 475. st. 2. ZKP/08-15, kojom je propisan postupak obavještavanja o sjednici drugostupanjskog vijeća odnosi na stranke, a to su prema izričitoj odredbi čl. 202. st. 13. ZKP/08-15 tužitelj i okrivljenik, dakle ne i oštećenik.

 

8. Žalba nije osnovana.

 

9. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-15 i to na način da je u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 1. izreka presude proturječna razlozima, a da u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude o svim odlučnim činjenicama u obrazloženju nisu izneseni razlozi.

 

9.1. Naime, nije točno da je sud prvog stupnja svoju odluku iz toč. 1. izreke pobijane presude o oslobađanju od optužbe opt. D. S. na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08-15 (nedokazanost optužbe) obrazlagao na način da je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu, što bi ukazivalo da je optuženika trebalo osloboditi od optužbe na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08-15.

 

9.2. Naprotiv, sud prvog stupnja je potpuno jasno u obrazloženju presude (str. 13., 2. odlomak) naveo da se u odnosu na kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 2. i 1. KZ/11 prijevarna namjera mora dokazati u postupanju optuženika u samom početku konkretnog poslovnog odnosa, a da daljnji tijek realizacije poslovnog odnosa, plaćanje ili neplaćanje dijela kupoprodajne cijene, imajući u vidu suradnju optuženika i oštećenika na raznim poslovima i osnivanja drugih trgovačkih društava, postojanja pozajmica oštećenika i optuženika, što sve proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za financije i knjigovodstvo i iz iskaza D. M., može biti predmetom građanskopravnih sporova koje, uostalom, optuženik i oštećenik vode, te se može raditi o građanskopravnom odnosu, a ne o kaznenoj odgovornosti.

 

9.3. Dakle, iz navedenog jasno slijedi da sud prvog stupnja nije našao dokazanim jedan od bitnih elementa predmetnog kaznenog djela, prijevarnu namjeru i zbog toga je ispravno opt. D. S. oslobodio od optužbe za predmetno kazneno djelo na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08-15, pri čemu je uzgred ukazao da plaćanje ili neplaćanje dijela kupoprodajne cijene, može biti predmet građanskopravnog spora.

 

9.4. Prema tome, izreka pobijane presude nije u proturječju s razlozima obrazloženja i presuda se u svim dijelovima može ispitati, tako da sud prvog stupnja, protivno tvrdnjama državnog odvjetnika, nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-15.

 

9.5. U odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 2. izreke pobijane presude sud prvog stupnja je u odnosu na sve odlučne činjenice iznio razloge, pa tako i u odnosu na sporni potpis opt. B. M. s uplatnice br. ..., navodeći da u kontekstu nedokazanosti ostalih dijelova optužbe, u vezi počinjenja kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11 za koje se terete opt. S. i opt. M., to pitanje potpisivanja spornog ugovora i isplatnice nije relevantno u kaznenopravnom smislu. To što državni odvjetnik ove razloge ne prihvaća i smatra ih pogrešnim, je pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu obrazloženje slijedi, a ne radi se o postupovnoj povredi kako to smatra državni odvjetnik.

 

9.6. U odnosu na tvrdnje državnog odvjetnika o izostanku razloga u vezi činjenice da optuženik i oštećenik vode parnični spor na Općinskom sudu u Dubrovniku, Stalnoj službi u Metkoviću pod brojem P-637/13, a što je utvrđeno uvidom u taj predmet te o izostanku razloga zbog čega sud prvog stupnja uplate koje je opt. D. S. vršio na račun I. D. (str. 13. i 14. presude) dovodi u korelaciju sa spornim poslovnim donosima i iznosima iz izreke presude treba istaknuti da to nisu odlučne činjenice, tj. one o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava, a na koje se jedino odnosi odredba čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-15, već su u pitanju druge važne činjenice.

 

9.7. Prema tome, i kroz ovaj prigovor, kojega državni odvjetnik podvodi pod postupovni, on u biti nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, što je također činjenični prigovor o kojemu će više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke.

 

9.8. Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje državni odvjetnik, a nije počinio niti jednu od ostalih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08-19), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10. U odnosu na povredu kaznenog zakona koji je prigovor državni odvjetnik istaknuo u vezi kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 u obrazloženju žalbe tužitelja se ne navodi u kojem od pitanja iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08-15 je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon, već se tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju svih obilježja predmetnog kaznenog djela jer da iz izvedenih dokaza proizlazi da je optuženik oštećenika u vezi prodaje poslovnih udjela tvrtke E. J. d.o.o. doveo u zabludu i nije mu uplatio iznos za koji je prodao poslovne udjele tog trgovačkog društva, što je u biti činjenični prigovor, a ne prigovor povrede kaznenog zakona.

 

11. Neosnovano se državni odvjetnik žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11.1. U odnosu na kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 2. i 1. KZ/11 državni odvjetnik, pobijajući ispravnost zaključka suda prvog stupnja o nedokazanosti prijevarne namjere kod opt. D. S. u vezi prodaje poslovnog udjela trgovačkog društva „E. J.“ d.o.o., kao dokaz da je takva namjera kod ovog optuženika postojala ponavlja objektivne okolnosti utvrđene na temelju provedenih financijsko-knjigovodstvenih vještačenja i okolnosti koje u biti i nisu sporne, da je opt. S. od 14.626.500,00 kn dobivenih na račun od kupca T. R. 6.000.000,00 kn uplatio na ime temeljnog kapitala trgovačkog društva B. d.o.o., da je 3.436.000,00 kn uplatio T. G. p. d.o.o. na ime pozajmice koju daje ošt. I. D. jednako kao i iznos od 800.000,00 kuna, ali koji nije knjigovodstveno evidentiran, pa da se ne može niti smatrati pozajmicom, a sve bez da se o tome dogovorio s ošt. D., slijedom čega da opt. S. ošt. D. nije isplatio u konačnici 8.626.500,00 kuna, a što sve ukazuje na postojanje prijevarne namjere.

 

11.2. Međutim, žalitelj na ovaj način ne nastoji osporiti argumentaciju suda prvog stupnja iz koje, bez obzira na ove objektivne okolnosti u vezi prodaje jednog društva i djelomične isplate oštećenika, proizlazi da namjera prijevare kod opt. D. S. nije postojala.

 

11.3. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je nesporno poslovni odnos između opt. D. S. i ošt. I. D. funkcionirao na bazi međusobnog povjerenja i usmenih naloga i dogovora i to kroz dugi niz godina, da je ošt. D. naveo da odlučio osnovati neka društva koja bi vodio opt. D. S. koji mu je rođak, da je postojao dogovor da će na njegov osobni račun kod banke slati određene iznose novca za osnivanje i poslovanje tvrtki. Iz iskaza ošt. D. sud prvog stupnja ispravno zaključuje da je ošt. D. u opt. S. ima povjerenja jer navodi da uopće ne zna koji su to iznosi koje je optuženiku slao na bankovni osobni račun D. S., a koji je taj novac raspoređivao u poslovanju za kupovinu određenih društava, pri čemu sud prvog stupnja ukazuje da isto proizlazi i iz iskaza svjedoka J. K.

 

11.4. Uz navedeno sud prvog stupnja navodi da je ošt. D., iako su bili u pitanju milijunski iznosi u takvom poslovanju s optuženikom, naveo da nikad nije provjeravao na koji se način vodi poslovanje pojedinog trgovačkog društva u njegovom vlasništvu, a čak i nakon što je posumnjao u iskrenost opt. S. ovlastio ga je da proda T. E. J. d.o.o. te i nakon toga s njim nastavlja suradnju tijekom cijele 2007., da bi kaznenu prijavu podnio tek 18. studenog 2009.

 

11.5. Imajući u vidu ova potpuno ispravna utvrđenja suda prvog stupnja, te također i nespornu okolnost da je opt. S. bio prema Općoj punomoći od 22. kolovoza 2001. (list 140.) ovlašten od strane ošt. D. zastupati ga pred svim sudovima, državnim tijelima, bankama i fondovima, te da u njegovo ime i korist obavljati sve zakonom dopuštene pravne poslove uključujući otuđenje i opterećenje svih njegovih pokretnih i nepokretnih stvari i prava, što ukazuje na izuzetno velik stupanj povjerenja koje je ošt. D. imao u opt. S., zatim činjenicu da je obrana opt. S. o postojanju pozajmica društvu G. p. d.o.o. u iznosu od preko osam milijuna kuna potvrđena iskazima opt. B. M. i nalazom i mišljenjem vještakinje za financije za računovodstvo i financije I. S. koja je na temelju analitičke kartice (list 354) navela u dopuni svog nalaza i mišljenja (list 417) da su pozajmice opt. D. S. koje je uplaćivao društvu G. p. d.o.o. u ukupnom iznosu od 8.233.585,79 kuna 1. lipnja 2007. (dakle, nakon sporne prodaje društva E. J.) knjižene u korist ošt. I. D., slijedi da je pravilan zaključak suda prvog stupnja o nedokazanosti optužnice o počinjenju predmetnog kaznenog djela iz toč. 1. izreke pobijane presude.

 

11.6. Dakle, imajući na umu svu kompleksnost međusobnih poslovnih odnosa opt. S. i ošt. D., okolnost što je opt. S. nakon prodaje firme E. J. d.o.o. koja je bila u vlasništvu ošt. I. D. dio od prodajne cijene u iznosu od 6.000.000,00 kuna uplatio na ime poslovnog udjela T. B. d.o.o. koja je također stvarno bila u vlasništvu ošt. D. (što nije predmet inkriminacije iako i u tom slučaju opt. S. novce ne uplaćuje oštećeniku), dio je u iznosu od 3.436.000,00 kn uplatio na račun također firme G. p. d.o.o. također u vlasništvu oštećenika D. i to kao pozajmicu D. (što je nesporno ustaljeni modalitet postupanja i kada bi D. opt. S. uplaćivao novce iz Australije za poslovanje svih njegovih tvrtki), te okolnost da preostali iznos nije uplatio I. D., (što opt. S. povezuje s njegovim pozajmicama tvrtki G. p. d.o.o. koje su prema navedenom nalazu i mišljenju vještakinje S. 1. lipnja 2007. u iznosu 8.233.585,79 kuna knjižene kao pozajmice tom društvu od strane ošt. I. D.), ispravan je zaključak suda prvog stupnja da optužba nije dokazala kod opt. D. S. postojanje namjere da prevari ošt. I. D. na način da od dobivene prodajne cijene tvrtke ošt. D. E. J. dio u iznosu od 8.626.500,00 kuna zadrži za sebe.

 

11.7. Uostalom, treba primijetiti da iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 ne proizlazi, a što pravilno uočava i prvostupanjski sud u obrazloženju presude (str. 13., 1. odlomak) da bi optuženik prijevarnim postupanjem za sebe zadržao ukupno 8.626.500,00 kuna jer taj iznos obuhvaća i iznos od 3.346.000,00 kuna koji je uplaćen kao pozajmica ošt. D. društvu G. p. d.o.o., pa je korist ostvarila ta pravna osoba (u vlasništvu ošt. D.), a ne opt. S. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 1. izreke pobijane presude.

 

11.8. Nadalje i u odnosu na kaznena djela iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11 i čl. 279. st. 1. KZ/11 te čl. 278. KZ/11 državni odvjetnik u žalbi ističe jedino okolnosti koje u biti nisu sporne, a odnose se na dug opt. D. S. društvu G. p. d.o.o. u iznosu od 4.910.366,63 kune, zatim okolnost da ošt. D. nije potpisao Ugovor o prijenosu potraživanja od 6. prosinca 2007. tako da se nije mogao realizirati prijeboj kako je to ugovoreno na način da je I. D. svoje potraživanje u iznosu od 4.910.366,63 kune prema tvrtki G. p. d.o.o. prenio na opt. D. S. kojemu je na taj način prestala obveza koju je prema tom društvu u istom iznosu imao u vezi Ugovora o kratkoročnom kreditu od 1. rujna 2005., te također nespornu okolnost da uplatnicu br. ... nije potpisao ošt. I. D. već ga je na toj uplatnici, kao i na navedenom ugovoru u prijenosu potraživanja potpisao opt. B. M.

 

11.9. Međutim, sud prvog stupnja je i u odnosu na ova kaznena djela pravilno iskaz ošt. I. D. ocijenio kao neuvjerljiv i protivan dokazima iz spisa jer ovaj oštećenik u biti, kao i u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke, ne zna niti koliko je dostavio novca na račun opt. S. za potrebe kupnje nekretnina na B. K. (navodi oko 5 milijuna australskih dolara), ne zna koliko je S. za sebe zadržao niti koliko je od tog novca ovaj optuženik dao opt. B. M., niti zna za koju je svrhu taj novac potom upotrijebljen, samo zna da je poslao više novca nego je trebalo. U odnosu na nalaz i mišljenje knjigovodstvenih vještaka da mu je S. na njegov račun u banci uplatama od 13. prosinca 2007. uplatio ukupno 5.593.211,00 kuna navodi da se toga ne sjeća niti da je te novce oročio, što sud prvog stupnja s pravom cijeni neuvjerljivim jer su navedene uplate i oročenje potvrđeni odgovarajućom dokumentacijom. Jednako tako, sud prvog stupnja ne prihvaća navod ošt. D. da se ne sjeća da mu je opt. B. M. dostavio izviješće (list 388.-390) u kojem je na trećoj stranci navedeno da je od novca koji je D. poslao ostalo je 5.593.291,00 kuna (oko 760.000 eura) te da će se od tog novca razdužiti pozajmice u G. p., a da će taj novac stvarno biti prebačen na račun D. u banci.

 

11.10. Sud prvog stupnja s pravom ne vjeruje oštećeniku da se ovih okolnosti ne sjeća jer su u pitanju važni dokazi kojima su potvrđene obrane optuženika da je D. vraćena razlika koja je preostala od novca koji je on poslao za kupnju nekretnina na B. K., a što je u protivnosti s tvrdnjom optužbe iz toč. 2. da je opt. S. imao dug iz tog pravnog posla u iznosu od 4.910.366,63 kune, a zbog čega optuženici vrše fiktivan prijeboj i krivotvore isplatnicu br. ...

 

11.11. Prema tome, kada je s jedne strane iskaz oštećenika D. neodređen i proturječan izvedenim dokazima, a s druge strane su iskazi opt. S. i opt. M., o tome da je ošt. D. vraćen sav novac koji je ovaj dostavljao (5.545.035,00 Australskih dolara) iznosu od 24.381.211,10 kuna za kupnju nekretnina na B. K. i to na način da je G. p. d.o.o. vraćeno 18.788.000,00 kuna, a ošt. D. je na njegov račun 13. prosinca 2007. uplaćeno 1.861.500,00 kuna i 3.731.711,00 kuna, potvrđeni nalazima i mišljenjima vještakinja I. S. i N. M., ispravnim se ukazuje zaključak da je sporni Ugovor o prijenosu od 6. prosinca 2007. kojim su prebijena potraživanja i dugovanja opt. S. i ošt. D. u odnosu na firmu G. p. d.o.o. tako da na koncu nitko više nikome nije dužan, sklopljen uz znanje i odobrenje ošt. I. D.

 

11.12. U takvom okolnostima, kada je Ugovor o prijenosu sačinjen uz znanje i odobrenje ošt. D. tada je i potpisivanje uplatnice br. ... od strane opt. B. M., kojega je na mjesto direktora tvrtke G. p. postavio I. D., koja je sačinjena radi knjigovodstvenog pokrića navedene transakcije, učinjeno uz znanje i odobrenje ošt. I. D., a ne u cilju krivotvorenja te isprave.

 

11.13. Uostalom, i u ovom dijelu činjeničnog opisa se uočava nelogičnost tvrdnji optužbe jer se navodi samo iznos nepripadne imovinske koristi koju da je ostvario opt. S., a ne navodi se tko je kroz inkriminirane radnje oštećen, iako je u smislu odredbe čl. 246. st. 1. KZ/11, šteta osobe o čijim se imovinskim interesima počinitelj tog djela dužan brinuti, bitno obilježje tog kaznenog djela.

 

11.14. Prema tome, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da niti u pogledu ovih kaznenih djela opisanim u toč. 2. izreke pobijane presude optužba nije dokazala da bi opt. S. i opt. M. počinili predmetna kaznena djela na način kako je to navedeno u izreci presude jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da su ostvarena subjektivna i objektivna obilježja predmetnih kaznenih djela, zbog čega niti u ovom dijelu nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. Kraj takvog stanja stvari, kada je prvostupanjski sud optuženike oslobodio od optužbe, pravilno je oštećenike na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08-15 uputio s njihovim imovinskopravnim zahtjevima na parnicu. Stoga, jer odluka o imovinskopravnom zahtjevu nije donesena suprotno zakonskim propisima, u smislu odredbe čl. 471. st. 3. ZKP/08-15, žalba oštećenika zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu nije osnovana.

 

12.1. Ostali dio žalbe oštećenika u kojem oni pobijaju prvostupanjsku presudu i u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje krivnje, odnosno na meritum stvari, sadržajno zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud nije uzeo u razmatranje.

 

12.2. Naime, oštećenici, nisu bili ovlašteni prvostupanjsku presudu pobijati i iz ostalih žalbenih osnova, u smislu odredbe čl. 464. st. 4. ZKP/08-15, koja izrijekom propisuje da oštećenik može pobijati presudu samo zbog njegovih troškova kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu (osim ukoliko je u pitanju preuzimanje kaznenog progona od oštećenika od strane državnog odvjetnika kada žalbu može podnijeti iz svih žalbenih osnova, što u konkretnom predmetu nije slučaj).

 

13. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 je utvrđeno da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-19 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 5. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.