Broj: Gž R-113/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari, tužitelja M. K. iz D., OIB:..., kojeg zastupa M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri iz Z., protiv tuženika R. H., Ministarstvo ..OIB:..., zastupanog po ODO iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-54/2017-5 od 21. prosinca 2017., 9. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-54/2017-5 od 21. prosinca 2017. potvrđuje u točkama I. i II. izreke.

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju novčani iznos od 50.775,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose u tijeku i visini pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 20.857,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2017. do isplate (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen (točka III. izreke).

              Protiv te presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točka I. i II. izreke) žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, odnosno predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem negira sve žalbene navode kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

              Žalba nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 50.775,19 kn s kamatama na ime naknade doprinosa iz plaće, poreza i prireza na terensku dnevnicu (od 250,00 kn) za vremensko razdoblje od rujna 2005. do zaključno s veljačom 2006., isplaćivanu prema odredbi čl. 6. ugovora o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme sudjelovanja tužitelja u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć ISAF u Afganistanu, sklopljenog 9. kolovoza 2005.

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

              U provedenom je postupku utvrđeno, a što među strankama nije sporno:

              -da je odredbom čl. 6. ugovora od 9. kolovoza 2005. stipulirano da za vrijeme sudjelovanja u Misiji djelatnik ostvaruje pravo na terensku dnevnicu u neto iznosu od 65,00 EUR po danu provedenom u Misiji;

              -da je tužitelju od navedenog novčanog iznosa isplaćen dio od 250,00 kn kao neoporeziv, a na dio preko 250,00 kn do 65,00 EUR neto u protuvrijednosti kuna obračunat je porez i druga davanja s naslova terenskog dodatka;

              -da je tužitelj u navedeno vrijeme bio u sastavu Oružanih snaga Republike Hrvatske u Afganistanu;

              - da je tužitelj imao osiguran i plaćen smještaj, prehranu i prijevoz;

-da je visina tražbine tužitelja utvrđena vještačenjem.

Sporno je, je li tuženik propustio obračunati poreze i druga davanja i na iznos od 250,00 kn, odnosno radi li se o dijelu plaće ili se radi o terenskoj dnevnici ili terenskom dodatku koji se isplaćuje obračunom oporezivog i neoporezivog dijela.

Tužbeni zahtjev kojim potražuje razliku između neto i bruto plaće tužitelj temelji na činjeničnim razlozima:

- s obzirom da terenska dnevnica nije eksplicitno predviđena odredbom čl. 13. st. 1. Pravilnika o porezu na dohodak ("NN", br. 95/05, 96/06, dalje Pravilnik) kao jedna od naknada (dnevnica, naknada, potpora i dr.) za koje se vezuju limiti preko kojih se obračunavaju obvezni doprinosi i druga davanja, tuženik ih je trebalo obračunati na cjelokupni iznos;

- tužitelju bila osigurana prehrana (restoran) te s obzirom na odredbu čl. 13. st. 2. toč. 16. Pravilnika (neoporezivi primitak radnika je terenski dodatak za rad u inozemstvu do iznosa od 250,00 kn dnevno, na ime troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u inozemstvu, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika), nisu ispunjeni uvjeti za isplatu terenskog dodatka kao neoporezivog primitka;

- oštećen je za dio neuplaćenih doprinosa koji ulaze u pojam bruto plaće (čl. 83. st. 5. Zakona o radu, "Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 pročišćeni tekst i 68/05), za koji je smanjena njegova mirovinska osnovica od koje ovisi visina njegove vojne mirovine (čl. 75. st. 4. Zakona o mirovinskom osiguranju).

Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja utvrđuje da je Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine 33/02, 58/02, 175/03,136/04 dalje: ZSOSRH) uređena služba u Oružanim snagama Republike Hrvatske, činovi i dodjela činova; promaknuća i ostala statusna pitanja te prava i obveze pripadnika Oružanih snaga; odredbom čl. 169. ZSOSRH uređen način obračuna plaće, a odredbom čl. 173. ZSOSRH propisano da ministar obrane utvrđuje mjerila za određivanje plaće i drugih prava vojnodiplomatskim osobama, osobama upućenim na rad u međunarodne organizacije, administrativno-tehničkom osoblju odnosno nediplomatskom osoblju te članovima njihove uže obitelji upućenih u inozemstvo zbog obavljanja poslova i zadaća koji proizlaze iz međunarodnih ugovora.

S obzirom da u konkretnom slučaju ministar obrane nije posebnim propisom utvrdio mjerila za određivanje plaće i drugih prava vojnodiplomatskim osobama, osobama upućenim na rad u međunarodne organizacije, administrativno-tehničkom osoblju odnosno nediplomatskom osoblju te članovima njihove uže obitelji upućenih u inozemstvo zbog obavljanja poslova i zadaća koji proizlaze iz međunarodnih ugovora, utvrđuje da se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe ZR-a u odnosu na dodatke na plaću.

S tim u svezi drži da se iznos od 65,00 EUR ima smatrati dodatkom na plaću, odnosno sastavnim dijelom plaće za koje je tuženik bio u obvezi isplatiti bruto plaću u cijelosti za utuženo razdoblje, i to temeljem odredbe čl. 14. st. 1. t. 1. i 5. Zakona o porezu na dohodak ("NN", br. 177/04, dalje ZPD) koja propisuje da se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju svi drugi primici koje poslodavac isplaćuje ili daje radniku za obavljeni rad po osnovi ugovora o radu ili drugog akta kojim se uređuje radni odnos. Budući da je tužitelj prilikom boravka u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnosnu pomoć ISAF-u u Afganistanu imao plaćen smještaj i prehranu, s čim u vezi nije izdvajao „nikakva sredstva“, nisu mu mogle biti isplaćivane dnevnice.

Stoga, kako tuženik nije isplatio bruto plaću (u cijelosti) u visini od 65 EUR, jer mu nisu obračunati i isplaćeni doprinosi na 250,00 kn, koji je pod nazivom „terenska dnevnica“ iz čl. 6. ugovora od 9. kolovoza 2005., sastavni dio plaće tužitelja, u visini utvrđenoj provedenim financijskim vještačenjem, prihvaća tužbeni zahtjev te donosi pobijanu presudu.

Tuženik žalbenim navodima ustraje da je svrha sporne odredbe čl. 6. ugovora od 9. kolovoza 2005. bila isplata terenskog dodatka namijenjenog podmirivanju troškova pripadnika Misije na terenu, da je u Odluci ministra obrane KLASA:023-03/05-03/1, ur. br.:5212-01-05-112 od 7. ožujka 2005., a koja je donesena na temelju odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o obrani ( "Narodne novine" 33/02, 58/02) jasno navedeno kako će se pripadnicima Misije ISAF u Afganistanu umjesto terenske dnevnice isplaćivati terenski dodatak u iznosu od 65,00 EUR neto po danu, a isto tako da sud zanemaruje odredbu čl. 13. st. 2. t. 16. Pravilnika kojom je izričito predviđeno kako se terenski dodatak isplaćuje i na ime drugih troškova radnika na terenu u inozemstvu. Ističe i kada bi se radilo o isplati plaće, odnosno dodatka na plaću, kako to pogrešno zaključuje sud, tada ta isplata ne bi po iznosu bila jednaka za sve pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske upućene u Misiju, već bi se iznosi razlikovali, kao što se razlikuju i njihove plaće ovisno o ustrojbenom mjestu, činu, stažu i drugo.

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani.

Sukladno čl. 14. ZPD pod plaćom koja podliježe oporezivanju porezom na dohodak od nesamostalnog rada podrazumijevaju se svi primici koje poslodavac isplaćuje radniku po osnovi radnog odnosa, osim primitaka po osnovi naknada troškova, nagrada i potpora propisanih čl. 13. st. 2. Pravilnika. Prema čl. 13. st. 2. toč. 16. Pravilnika radniku se može neoporezivo isplatiti terenski dodatak za rad u inozemstvu do 250,00 kn dnevno na ime pokrića troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u inozemstvu, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika.

Propisima, koji uređuju mogućnost isplate neoporezivih iznosa naknada troškova radnicima, određena je namjena terenskog dodatka. Terenski dodatak za rad u inozemstvu namijenjen je podmirivanju troškova prehrane i može se isplaćivati kao neoporezivi primitak radnicima koji sami organiziraju i plaćaju troškove prehrane za vrijeme boravka u inozemstvu.

Ako to nije slučaj, tj. ako je za vrijeme boravka u inozemstvu prehrana radnika osigurana na teret poslodavca ili na drugi način, tada nisu ispunjeni uvjeti za isplatu terenskog dodatka kao neoporezivog primitka, već se isplaćeni iznosi u poreznom smislu smatraju isplatom plaće i podliježu obračunu i uplati svih propisanih doprinosa iz plaće, doprinosa na plaću te poreza na dohodak i prireza. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 14. st. 1. toč. 1.2. ZPD izrijekom određeno da se plaćom u poreznom smislu smatraju i primici po osnovi naknada, potpora, nagrada i drugog koje poslodavac isplaćuje ili daje radnicima iznad propisanih iznosa. Budući da je tužitelju bila osigurana prehrana na terenu, nisu ispunjeni uvjeti za isplatu terenskog dodatka pa ukupna ugovorena svota u poreznom smislu predstavlja isplatu plaće.

U konkretnom slučaju tuženik je kao poslodavac bio obvezan na iznose dodatka za rad u inozemstvu ugovorenog pod nazivom ''terenska dnevnica'' obračunati i uplatiti obvezne doprinose i porez na dohodak jer nisu bili ispunjeni uvjeti za isplatu neoporezive svote terenskog dodatka. S obzirom da je taj primitak u poreznom smislu izjednačen s plaćom, neovisno o nazivu pod kojim je ugovoren i isplaćivan, tužitelj je kao radnik ovlašten potraživati dijelove tog primitka koji nisu bili, a trebali su biti obračunati i uplaćeni u njegovo ime i za njegovu korist.

Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik pogrešno isplaćivao neoporezivi iznos ''terenskog dodatka'' obračunavajući neoporezivi primitak od 250,00 kn dnevno, a preostali iznos preko 250,00 kn do 65,00 EUR oporezivao, čime posljedično nije uplatio sve obvezne doprinose te pripadajući porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, iz kojih razloga je pravilnom primjenom materijalnog prava prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 50.775,19 kn.

Slijedom izloženoga, žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani, pa tako i da bi "tiskarskom greškom u ugovoru" bio naveden termin terenska dnevnica, a da je trebalo pisati terenski dodatak, budući da su stranke svoje ugovorne međusobne odnose regulirale narečenim ugovorom od 9. kolovoza 2005., te cijeneći pojam – definiciju terenskog dodatka, kako je to prethodno obrazloženo, odnosno namjenu istoga za pokrivanje troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u inozemstvu, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika, već je predmetni primitak u poreznom smislu izjednačen s plaćom.

Na dosuđeni novčani iznos, visina kojega nije sporna, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju na pojedine novčane iznose koji su dospijevali mjesečno dosudio zakonsku zateznu kamatu, jer ta obveza tuženika, kao poslodavca, dospijeva isplatom neto plaće (čl. 45. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 61. st. 1. Pravilnika), koja je nesporno tužitelju isplaćena (čl. 83. ZR-a u svezi čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima -„Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, a tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U preostalim dijelu (točka III. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 9. svibnja 2018.