Broj: Gž-2912/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. M. d.o.o. P., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O.D. Č. i R. iz P., protiv tuženika R. P., Š., OIB: …,  zastupanog po punomoćnici S. K., odvjetnici u Č., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu pod poslovnim brojem 16 Povrv-96/15-27 od 20. svibnja 2016., 1. lipnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu pod poslovnim brojem 16 Povrv-96/15-27 od 20. svibnja 2016.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. C. iz Č. pod poslovnim brojem Ovrv-317/15 od 20. veljače 2015. na temelju vjerodostojne isprave, a kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri novčanu tražbinu od 29.837,52 kune, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan (točka I. izreke).

 

U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga, predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine u visini od 29.837,52 kune, zasnovan na temelju maloprodajnog računa broj 415/0058/208 od 31. prosinca 2014. i kartice konta od 26. siječnja 2015.

 

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik, kao tadašnji zaposlenik tužitelja i voditelj poslova u salonu namještaja u Č., odgovoran za manjak robe u utuženom iznosu, a nastao nakon zatvaranja predmetne poslovnice, pa je i pitanje odgovornosti tuženika promatrati s aspekta odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR/09), a koji je bio na snazi u vrijeme trajanja radnog odnosa tuženika kod tužitelja, a kako to pravilno u pobijanoj presudi zaključuje prvostupanjski sud.

 

Naime, prema odredbi članka 99. stavka 1. ZR-a bilo je propisano da radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili s krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je istu naknaditi, koju obvezu radnika propisuje i odredba članka 107. stavka 1. sada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14).

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku pravilno primjenjujući odredbu članka 131. stavka 1. ZR/09, kao i članka 135. stavka 1. ZR/14, o teretu dokaza na strani tužitelja, ukinuo platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. C. iz Č. pod poslovnim brojem Ovrv-317/15 od 20. veljače 2015. smatrajući da tužitelj nije dokazao postojanje odštetne odgovornosti na strani tuženika na način kako ga to ima u vidu odredba članka 99. stavka 1. ZR/09, odnosno članka 107. stavka 1. ZR/14.

 

Teret dokaza o postojanju namjernog postupanja tuženika kao radnika, odnosno postupanja istog s krajnjom nepažnjom sukladno odredbi članka 131. stavak 1. ZR/09, odnosno sada članka 135. stavak 1. ZR/14 leži upravo na tužitelju kao poslodavcu, koji je dužan dokazati, osim nastale štete i visinu iste te uzročno-posljedičnu vezu između postupanja tuženika i nastale štete.

 

U tom kontekstu je bilo promatrati dužnost tužitelja kao poslodavca na kojem je teret dokaza o osnovanosti tvrdnji o propustima na strani tuženika, a koji se istom mogu prepisati u krivnju. Naime, hrvatsko zakonodavstvo kroz odredbu članka 1049. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08i 125/11, dalje: ZOO) poznaje dva oblika krivnje, a to su namjera i krajnja nepažnja, o čemu ovisi i odgovornost tuženika za štetu za koju tužitelj tereti tuženika u ovom postupku.

 

Stoga u činjeničnim okolnostima kada tužitelj uz tužbu ne dostavlja svu relevantnu dokumentaciju na kojoj zasniva svoje tvrdnje, tuženikova naknadna spoznaja o postojanju iste tijekom postupka, predstavlja razlog iz članka 299. stavka 2. ZPP-a, kada se pojedini dokaz može upotrijebiti i nakon zaključenja prethodnog postupka pa su utoliko u tom pravcu neosnovani žalbeni navodi o time počinjenoj bitnoj povredi postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, a na koju opisno ukazuje žalitelj u žalbenim navodima.

 

S druge strane ne postoji zapreka da sud uzme u razmatranje tijekom postupka od strane tuženika dostavljenu dokumentaciju vezanu od odbačaj kaznene prijave tužitelja protiv tuženika u svezi s predmetnim manjkom budući da se radi o dokazu koji je pravodobno predložen u smislu članka 299. stavka 1. ZPP-a.

 

Prvostupanjski sud je tako na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka na nedvojben način utvrdio da manjak robe za koju se tereti tužitelj nije pronađen na dan zatvaranja salona u Č., već naknadno i to nakon što je roba otpremljena na druge lokacije, odnosno, skladišta tužitelja, pri čemu je kod  otpreme robe i zaprimanju iste na tim drugim lokacijama sudjelovalo više osoba, a roba nije pregledana isti dan po zaprimanju već naknadno. Osim toga, tužitelj nije dostavio odgovarajuću izvornu dokumentaciju o izvršenim popisima, tj. originalne popise niti je dao jasan pregled toga koja je točno roba iz prodavaonice u Č. trebala biti otpremljena, na koju lokaciju te koja roba i kada i na koje od tih lokacija je zaprimljena odnosno nezaprimljena.

 

Suprotno navodima žalbe, polazeći od navedenih utvrđenja, a imajući u vidu činjenicu da je tuženik u svezi s predmetnim prodajnim mjestom prvotno donio Odluku o rasprodaji izloga 9. lipnja 2014. , a potom i Odluku o zatvaranju 15. lipnja 2014. , sud prvog stupnja je cijenio i neprijepornu činjenicu da tuženik protivno odredbama Zakona o računovodstvu ("Narodne novine", broj 109/07 i 54/13) te Općem poreznom zakonu ("Narodne novine", broj 14/08 i 73/13) i članka 11. ZR-a, nije proveo pravodobnu izvanrednu inventuru već redovnu koncem godine pa utoliko snosi i svu štetu koju time trpi, a što ukazuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu svezu između postupanja tuženika u otpremi robe, tj. činjenice da je dio robe otpremljen bez prateće dokumentacije popisa i štete u vidu manjka za kojeg se tereti.

 

Stoga ne stoje tvrdnje tuženika da sama činjenica što je dio robe otpremljen bez da je prethodno uredno popisan ne daje osnova za zaključak o nemarnom postupanju tuženika kao voditelja  prodajnog mjesta, a koje bi se istom moglo prepisati u krivnju zbog koje je tužitelj pretrpio štetu u vidu manjka robe i za koju tereti tuženika u ovom postupku.

 

Pri tom je u odnosu na navode žalbe kojima se ukazuje na evidentne propuste na strani tuženika za ukazati žalitelju da iz kazivanja tijekom postupka saslušanih djelatnika predmetne poslovnice proizlazi da je po Odluci tužitelja o rasprodaji izloga od 9. lipnja 2014., trebalo pristupiti i rasprodaji sve robe u poslovnici do zatvaranja iste, a koja je imala uslijediti 30. lipnja 2014. sukladno s postignutim sporazumom sa zakupodavcem M. o skraćivanju roka otkazivanja zakupa, a sve u cilju što veće uštede i što manjih troškova. Sve to je zahtijevalo uz redovne i poslove popisa, utovara i otpreme robe iz maloprodaje te distribuciju robe u ostale poslovnice tužitelja, a što samo upućuje na zaključak o očito izostaloj sveobuhvatnoj pripremi od strane samog tužitelja za pravodobnu predaju predmetnog prostora.

 

Utoliko i za naknadno utvrđeni manjak ne može snositi odgovornost tuženik, za kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da je zajedno sa svojim zaposlenicima uložio maksimalan napor radeći izvan radnog vremena da sva preostala roba iz predmetne poslovnice na vrijeme bude otpremljena, a kako bi je isti mogao u zadanom roku predati zakupodavcu sukladno odluci tužitelja, pa se ne može govoriti o postupanju tuženika kod kojeg je izostala potrebna propisana pažnja prosječnog čovjeka, jer je za utvrđivanje odgovornosti za štetu poslodavcu dovoljna pažnja prosječnog čovjeka (krajnja nepažnja).

 

Utoliko su bez osnova navodi žalbe pri čemu žalbenim navodima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, zasnovanih na valjanoj ocjeni svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a pa se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj u preostalom dijelu upućuje na razloge iznesene u pobijanoj presudi.

 

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu.

 

Potvrđena je odluka o troškovima postupka budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

U Splitu 1. lipnja 2018.