Poslovni broj: 78 Pž-1990/2020-4

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-1990/2020-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja O. C. d.o.o.B., O. Ž. 48/56, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik iz V. protiv tuženika T.-L. d.o.o. V., O. 6, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica iz V., radi isplate iznosa od 6.535,50 EUR i 2.007,90 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-472/2019-14 od 23. ožujka 2020., 4. svibnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-472/2019-14 od 23. ožujka 2020. u pobijanim točkama I. i III. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-472/2019-14 od 23. ožujka 2020. održan je na snazi platni nalog u odnosu glavnicu od 6.535,50 EUR i 2.007,90 EUR, s kamatama i troškovima ovršnog postupka (točka 1. izreke), platni je nalog ukinut i odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev kojim tužitelj traži isplatu u kunskoj protuvrijednosti (točka 2. izreke), a tuženiku je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 kn (točka 3. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako između stranaka nije sporno da je tužitelj isporučio robu u navedenoj vrijednosti, no sporno je da li se radi o zamjeni za ranije isporučenu neispravnu robu ili o novoj narudžbi. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da tuženik nije dokazao postojanje odgovornosti tužitelja za isporuku nekvalitetne robe, pa tako niti da je tužitelj robu po utuženim računima isporučio kao naknadu štete zbog nedostataka.

2. Protiv točaka 1. i 3. izreke navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog    činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako sud nije bio ovlašten dosuditi tužitelju iznos u EUR, jer to nije bio predmetom tužbenog zahtjeva, dok je istovremeno odbio zahtjev za plaćanje kunske protuvrijednost, što presudu čini nerazumljivom. Ponavlja navode kako je ranije isporučena roba imala materijalne nedostatke koje je tuženik reklamirao, što je vidljivo iz isprava u spisu i iskaza svjedoka, te da su stranke pokušale riješiti problem, te ukazuje na prepisku stranaka. Slijedom navedenog smatra nespornim kako nedostaci robe nisu otklonjeni, te da je upravo tužitelj potvrdio tuženiku postojanje bakterijskog zagađenja, pa je tuženikov prigovor nepobitno osnovan, zbog čega on ima pravo na isporuku robe bez nedostatka, kao i pravo na naknadu štete. Stoga predlaže preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbe, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode tuženika, ukazuje kako tuženik u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka te da je do kvarenja robe došlo krivnjom tuženika, zbog nestručnog rukovanja. Predlaže odbiti žalbu, uz naknadu troškova odgovora.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Suprotno mišljenju tuženika, izreka pobijane presude nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. ZPP-a, jer ista nije nerazumljiva niti je time što je tuženiku naloženo plaćanje u EUR-ima prekoračen tužbeni zahtjev na način da je suđeno nešto što tužitelj nije tražio.

7. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 9. prosinca 2002. zaključeno je kako vjerovnik nije ovlašten svoju tražbinu koja inače glasi na stranu valutu pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti niti je u toj valuti utužiti. No, ako to vjerovnik ipak napravi, a sud njegovu tražbinu ocijeni osnovanom, naložiti će njeno plaćanje u valuti na koju ista glasi. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je temeljem načela monetarnog nominalizma, sukladno tada važećem čl. 394. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a koje u cijelosti odgovara istom načelu iz sada važećeg čl. 21. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, i 29/18).

8. U ovom konkretnom slučaju tužitelj u prijedlogu za određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave tražio isplatu iznosa od 6.535,50 EUR i 1.007,90 EUR u kunskoj protuvrijednosti, makar račun glase na stranu valutu. Imajući u vidu pravno shvaćanje VS RH te to da je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, isti je pravilno održao na snazi platni nalog u dijelu kojim je naloženo plaćanje iznosa    od 6.535,50 EUR i 1.007,90 EUR, te nalog ukinuo i tužbeni zahtjev odbio u dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu u kunskoj protuvrijednosti.

9. Što se tiče osnovanosti samog zahtjeva, prvenstveno valja ukazati na to da između stranaka nije sporna isporuka robe po utuženim računima, niti je sporna količina i cijena. Kako je između stranaka sporna tvrdnja tuženika kako se radi o isporuci robe koja predstavlja zamjensku robu odnosno naknadu štete, teret dokaza te tvrdnje leži na tuženiku (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Pri tome nije sporno da je tuženik, nakon primitka robe i početka rada s istom, obavijestio tužitelja kao prodavatelja o problemima s isporučenom robom. S obzirom na to da roba koju je isporučio tužitelj predstavlja samo jednu od komponenti za proizvodnju žbuke, tuženik je bio taj koji je morao dokazati da su materijalni nedostaci koji su se pojavili vezani upravo za tužiteljevu robu, kao i da su isti postojali u vrijeme prijelaza rizika na tuženika kao kupca (odnosno da je uzrok nedostataka postojao u tom trenutku), sve sukladno čl. 400. ZOO-a.

10. Nakon provedenog postupka, prvostupanjski je sud utvrdio kako roba koju je isporučio tužitelj predstavlja sirovinu za proizvodnju žbuke i boje, a koja se u konačnici sastoji od cca 20 komponenti, te da je sirovina koju je tužitelj isporučio imala izdane ateste o valjanosti. Ocjenjujući sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud zaključio kako tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o neispravnosti tužiteljeve robe.

11. Imajući u vidu sadržaj utuženih računa, iz kojih nije vidljivo da bi isti predstavljali zamjensku robu ili bilo kakvu naknadu štete, kako to tvrdi tuženik, ovaj sud smatra kako pravilnost zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju navodima žalbe. Pri tome se posebno ukazuje kako predmet spora nije to da li je konačni proizvod (žbuka i boja) bio neispravan na bilo koji način, već to da li je navedenu neispravnost uzrokovala upravo roba koju je isporučio tužitelj, zbog čega bi tuženik imao pravo od tužitelja tražiti otklanjanje nedostataka odnosno isporuku druge robe te na naknadu štete (čl. 410. ZOO-a).

12. Nadalje, iz ostalih isprava u spisu (prepiske stranaka) ne proizlazi da bi tužitelj priznao kako je roba koju je on isporučio bila neispravna, odnosno da bi upravo ona uzrokovala povećanje volumena proizvoda, neugodni miris i gubitak homogenosti strukture, kako to navodi tuženik.

13. Osim svega gore navedenog, ovaj sud ukazuje i na to da bi, u slučaju da se radilo o materijalnim nedostacima robe za koju je kriv tužitelj, tuženiku trebala biti isporučena ista količina robe bez nedostataka. Kada se usporedi količina robe koje su tuženiku ranije dostavljene (a koja je navodno imala materijalne nedostatke) i količina koja je dostavljena po utuženim računima, jasno je vidljivo da je po utuženim računima isporučeno puno manje robe, pa i ova činjenica ukazuje na to da se ne radi o zamjenskoj robi.

14. Kako tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o tome da bi roba koju mu je isporučio tužitelj imala kakve materijalne nedostatke zbog kojih bi tuženik ima pravo tražiti zamjensku robu, prvostupanjski je sud pravilno održao na snazi platni nalog u    odnosu na glavnicu i kamate, jer tužitelju pripada kamata prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, propisana za trgovačke ugovora, bez obzira na valutu (čl. 22. st. 4. ZOO-a).

15. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

16. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

17. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanim točkama I. i III. njene izreke.

18. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje parnice.

Zagreb, 4. svibnja 2021.

Sudac

Mladen Šimundić