- 1 -              Rev-x 467/2015-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 467/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. z. T. p.o. u likvidaciji, N. G., kojeg zastupa punomoćnica D. K., odvjetnica u N. G., protiv tuženika I. M. K., OIB …, II. M. D., OIB …, III. V. K., OIB …, IV. Ž. K., OIB …, svi iz R., koje zastupa punomoćnica Z. P., odvjetnica u Z. i V. E. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gžx-2/15-2 od 22. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški poslovni broj P-320/11-8 od 17. listopada 2014. u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbijaju se revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gžx-2/15-2 od 22. siječnja 2015. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški poslovni broj P-320/11-8 od 17. listopada 2014. u dijelu kojim je tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju 222.483,72 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kao u izreci po stopi od 18% godišnje tekućim od 10. prosinca 1999. do 30. lipnja 2002., te od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, kao neosnovane.

 

              II. Prihvaćaju se revizije tuženika te se preinačuju (u točki I. izreke) naznačene nižestupanjske presude u dijelu koji se odnosi na tijek i visinu stope zatezne kamate tekuće od 1. siječnja 2008. do isplate, i sudi:

 

              Nalaže se tuženicima solidarno isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

              III. Odbija se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev koji se odnosi na zatezne kamate dosuđene preko iznosa iz točke II. ove izreke.

 

              IV. Odbija se zahtjev prvo do četvrto tuženika za naknadu troškova revizije.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju 222.483,72 kn sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke, dok je za iznos od 3.116,28 kn tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Uz to, tuženicima je naloženo nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 62.010,59 kn sa zateznom kamatom od 17. listopada 2014. do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv drugostupanjske presude prvo do četvrto tuženici podnose reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

3.1. Peto tuženik također podnosi reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog revizijskom sudu ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na revizije nije podnesen.

 

5. Revizije su djelomično osnovane.

 

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – u nastavku teksta: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.1. Neosnovano revidenti prigovaraju bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se obje nižestupanjske presude u svemu mogu ispitati budući da sadrže jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

6.2. U odnosu na revizijske navode da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda prema kojem je podneskom od 11. ožujka 2005. tužitelj preinačio tužbu na način da je došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva, s tim da je drugostupanjski sud neovisno od tog prigovora potvrdio prvostupanjsku odluku, valja odgovoriti - da samim time što sud ne prihvaća neki žalbeni prigovor ili određeni žalbeni razlog ne znači da već zbog toga sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

6.3. Naime, nižestupanjski sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, pravilno se oslanjajući na ranije ukidno rješenje revizijskog suda posl. broj Rev-x-704/11-2 od 24. rujna 2013., doneseno u ovom (istom) predmetu, u kojem se jasno navodi se da je predmet postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nedvojbeno nastala, budući da je zbog ponašanja protivne stranke bio onemogućen koristiti predmetni poslovni prostor kao zakupnik.

 

6.4. Drugostupanjski sud je ocijenio i sve druge žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, stoga u konkretnom slučaju nije počinjena  bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a. Pobijana presuda pritom sadrži sve ono što zahtijeva odredba članka 338. ZPP-a stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Glede prigovora o (ne)navođenju odredbi materijalnog prava, valja odgovoriti da se iz razložnog obrazloženja drugostupanjske presude, donesene primjenom članka 373.a ZPP-a, u kojem se izrijekom navode pravne norme materijalnog prava, sa sigurnošću može zaključiti koje su sve materijalnopravne propise primijenili nižestupanjski sudovi. To pitanje, uostalom, niti samim revidentima, s obzirom na sadržaj revizije i žalbenih razloga iz njihove žalbe koja joj je prethodila, nije ostalo niti im je bilo nepoznato.

 

6.5. Nadalje, na revizijske navode o tome da tužitelj nema stranačku sposobnost, kojima revidenti upiru na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a, treba odgovoriti da se prema odredbi članka 385. stavak 2. ZPP-a revizija zbog ovakve povrede može isticati samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu ili ako su te povrede učinjene tek u drugostupanjskom postupku. Revidenti su se, istina na ovu povredu izrijekom pozivali u prijašnjoj žalbi protiv „prve“ prvostupanjske presude, međutim, takvo je (određeno) pozivanje izostalo u potonjoj žalbi protiv „nove“ (druge) prvostupanjske presude. Dakle, revidenti u naknadnoj žalbi „nisu iscrpili pravni put“ upozoravajući sud drugog stupnja na ovaj (možebitni) nedostatak, s tim da u novoj žalbi nije dovoljno općenito navesti - da se ustraje u žalbenim navodima iz prijašnje žalbe jer je ta žalba već jednom ispitana i o njoj je odlučeno (pravni lijek je „konzumiran“), dok je nova žalba samostalni pravni lijek koji je, da bi navedene razloge revizijski sud mogao ispitivati, izrijekom morao sadržavati takve žalbene razloge (članak 385. stavak 2. ZPP).  Slijedom toga, sve što se po prvi put određeno iznosi u ovoj reviziji, a tiče se navedenog pitanja, revizijski sud ne može ispitivati.

 

6.6. U odnosu na ocjenu provedenih dokaza u reviziji se navodi da je pogrešna uz tvrdnju da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je predmetni poslovni prostor davao u podzakup i time ostvarivao prihode i to u visini od 4.800,00 kn uz vlastiti zaključak da je zbog toga - tužbeni zahtjev neosnovan.

 

6.7. Međutim, pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za sud (članak 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP), stoga postupanjem suda prema toj ovlasti i time što činjenice nisu ocijenjene sukladno tvrdnjama revidenata, nije ostvarena niti bitna povreda na koju se ukazuje u revizijama.

 

6.8. Nadalje, drugostupanjski sud je u svemu postupio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, te pravilno primijenio ovlaštenje iz odredbe članka 373.a ZPP-a.

 

6.9. Prvo do četvrto tuženici pogrešno smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: ESLJP) i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – u nastavku teksta: Ustav RH), te pravo na pravni lijek zajamčeno člankom 13. ESLJP. Naime, pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvorni pravni lijek ne isključuju mogućnost da žalbeni prigovori budu odbijeni ukoliko nisu osnovani. Stoga su navedeni prigovori tužitelja potpuno neutemeljeni i neprihvatljivi.

 

6.10. Ovaj sud ne nalazi da su u postupku pred nižestupanjskim sudovima na bilo koji način povrijeđena ni ona ustavna prava iz članka 3., 5. stavak 2., 14. stavak 1. i 2., 18. stavak 1. i 2., 26., 48., 49., 50. i 117. Ustava RH na koja također upiru prvo do četvrto tuženici.

 

7. Revizije su djelomično podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, kako se revizija sukladno odredbi članka 385. stavak 1. ZPP-a ne može podnijeti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, takvi  revizijski navodi nisu razmatrani.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 225.600,00 kn sa zateznim kamatama.

 

9. Drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi, kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu, na temelju ovlasti iz članka 373.a ZPP-a utvrdio:

 

- da je između tužitelja i peto tuženika E. d.d. Z. sklopljen Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od 5. travnja 1993. (u nastavku teksta: Ugovor od 5. travnja 1993.), prema kojem je tužitelj na zemljištu peto tuženika izgradio poslovni prostor, a on se, uz ostalo, obvezao da će tužitelju omogućiti desetogodišnje korištenje poslovnog prostora od dana završetka objekta, tj.  do 1. listopada 2003. bez plaćanja naknade,

 

- da je taj ugovor izvršavan tako da je tužitelj poslovni prostor koji je imao pravo koristiti dao u podzakup trećim osobama koje su mu za to plaćale zakupninu u prosječnom iznosu od 4.990,00 kn mjesečno,

 

- da je peto tuženik prodao odnosne nekretnine prvo do četvrto tuženicima 13. svibnja 1998.,  koji su u zemljišnim knjigama na temelju tog ugovora na predmetnoj nekretnini upisali svoje pravo suvlasništva na jednake dijelove;

 

- da se odnosni ugovor izvršavao na opisani način sve dok prije navedeni tuženici nisu izvršili zamjenu brava na objektu i tako onemogućili korištenje poslovnih prostorija danih u podzakup trećim osobama.

 

10. Prvostupanjski sud zaključuje da odgovornost prvo do četvrto tuženika za štetu koju tužitelj trpi zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora na dotadašnji način proizlazi iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 13. svibnja 1998. i Aneksa tog ugovora od 14. srpnja 1998., s tim da solidarno s njima, tužitelju za štetu odgovora i peto tuženik kao prodavatelj i stranka iz Ugovora od 5. travnja 1993.

 

11. Prigovor zastare prihvaćen je za iznos glavnice od 3.116,28 kn uz obrazloženje da je za navedeni iznos došlo do proteka petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO).

 

12. Drugostupanjski sud, polazeći od ranije navedenih činjeničnih utvrđenja, zaključuje da je Ugovor od 5. travnja 1993. po pravnoj prirodi ugovor o zakupu, slijedom čega, u smislu članka 56. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Narodne novine“ broj 52/71, u nastavku teksta: ZPZP), nije prestalo tužiteljevo pravo na korištenje predmetnog poslovni prostora prijenosom prava vlasništva na nove stjecatelje na koje su prešle i obveze iz ugovora o zakupu poslovnog prostora. Stoga su, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, novi stjecatelji (vlasnici) poslovnog prostora bili dužni omogućiti tužitelju daljnje korištenje poslovnog prostora. Pritom se sud drugog stupnja pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u ukidnom rješenju posl. broj Rev-x-704/11 od 24. rujna 2013., doneseno u ovom postupku.

 

13. U revizijskom dijelu postupka i nadalje je sporno jesu li prvo do četvrto tuženici u obvezi nadoknaditi tužitelju štetu iz ugovora o zakupu i je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine.

 

13.1. Navedeni tuženici, naime, ustraju na tvrdnjama da su predmetni poslovni prostor stekli kupoprodajnim ugovorom od peto tuženika i da su prilikom kupoprodaje postupali po načelu povjerenja u zemljišne knjige jer je predmetna nekretnina bila upisana bez ikakvih tereta. Stoga ističu da uopće ne mogu biti u obvezi nadoknaditi tužitelju predmetnu štetu.

 

13.2. U odnosu na prigovor zastare, tuženici tvrde da je tužitelj u podnesku od 11. ožujka 2005. preinačio tužbeni zahtjev na način da zahtijeva isplatu zakupnine, koje potraživanje u smislu članka 375. ZOO-a zastarijeva u roku od tri godine.

 

14. Po pitanju postojanja obveze prvo do četvrto tuženika ovaj sud se već izjasnio u svom ukidnom rješenju posl. broj Rev-x-704/2011-2 od 24. rujna 2013. donesenom u ovom predmetu. Tako je izrazio shvaćanje da u skladu s odredbom članka 56. ZPZP-a koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora od 5. travnja 1993. pravo na korištenje poslovnog prostora nije moglo prestati samim prijenosom prava vlasništva odnosno nekretnine na nove stjecatelje koji su kao singularni sukcesori stupili u prava i obveze zakupodavca, te su na njih prešla sva prava i obveze iz postojećeg ugovora o zakupu poslovnog prostora. Zbog toga su i prvo do četvrto tuženici bili dužni poštivati odredbe ugovora o zakupu i omogućiti tužitelju korištenje poslovnog prostora. Revizijski sud je pritom istaknuo i ponavlja - da u slučaju naknade štete koju traži zakupnik nije odlučno jesu li tuženici bili u dobroj vjeri, odnosno da li su znali ili su s obzirom na okolnosti imali razloga posumnjati da tužitelj ima pravo zakupa poslovnih prostorija odnosne nekretnine jer se u ovoj pravnoj stvari radi o pravnom poslu koji, na temelju posebne zakonske odredbe sadržane u specijalnom propisu, neovisno od stanja u zemljišnim knjigama, ne prestaje kad treća osoba kupnjom ili po drugoj osnovi stekne od zakupodavca poslovni prostor. Pitanje dobre vjere u konkretnom odnosu zato može biti odlučno u eventualnim međusobnim regresnim zahtjevima tuženih stranaka kojima je pravilno naložena solidarna isplata naknade štete.

 

15. Kako je već ranije rečeno, predmet postupka nije isplata zakupnine nego solidarna isplata naknade štete koja je tužitelju nastala iz zakupnog odnosa - jer su ga tuženici nesporno onemogućili u korištenju poslovnog, s time da naknadu štete potražuje u iznosu koji odgovora visini podzakupnine koji bi, kako je utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, ostvario po redovnom tijeku stvari  u utuženom razdoblju.

 

16. Odredbom članka 376. stavak 3. ZOO-a propisano je da potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

 

17. U konkretnom slučaju tuženici (zakupodavci) su povrijedili obvezu iz ugovora o zakupu jer tužitelju (zakupoprimcu - zakupniku) nisu omogućili korištenje poslovnog prostora na dotadašnji način u skladu s ugovorom od 5. travnja 1993., za koju obvezu nije propisan neki drugi ili posebni zastarni rok, slijedom čega se ima primijeniti opći zastarni rok iz članka 371. ZOO-a. Posljedice povrede ugovorne obveze nastupile su 1. studenog 1999., kada su prema navodima u tužbi prvo do četvrto tuženici promijenili bravu na ulaznim vratima poslovnog prostora koji je predmet zakupa i onemogućili mu daljnje korištenje tog poslovnog prostora. S obzirom da je tužba podnesena 2. prosinca 1999., to je prigovor zastare za iznos od 222.483,72 kn pravilno otklonjen kao neosnovan.

 

18. Osnovano se, međutim, prigovara da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju dosudili zateznu kamatu po stopi od 14% za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. rujna 2010. Naime, pravilnom primjenom odredbe iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18. – u nastavku teksta: ZOO/05) i u skladu s Eskontnom stopom Hrvatske narodne banke („Narodne novine“ br. 1/08, 75/08, 1/09, 76/09, 82/10, 1/11 i 74/11) trebalo je zateznu kamatu po stopi od 14% dosuditi do 30. lipnja 2011. (a ne do 30. rujna 2010.), od 1. srpnja 2011. do presuđenja 17. listopada 2014. po stopi od 12%, a od presuđenja do isplate u skladu s člankom 29. stavak 2. ZOO/05, te preostali dio ove tražbine odbiti. Kako je ovaj sud u tom dijelu preinačio nižestupanjske presude to je, primjenjujući materijalno pravo u odnosu na zakonske zatezne kamate, iste naznačio i dosudio sukladno zakonskom tekstu i novelama ZOO/05 do koji je došlo u međuvremenu.

 

18.1. U tom je smislu samo u odnosu na zatezne kamate valjalo prihvatiti revizije i djelomično preinačiti obje nižestupanjske presude kao u toči II. i III. izreke.

19. S obzirom da su nakon intervencije revizijskog suda tuženici u postupku uspjeli samo u odnosu na (neznatni) dio zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate, u vezi s kojim zahtjevom im nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 3. ZPP), to je i odluka o troškovima postupka ostala neizmijenjena. Iz istih razloga, ne pripadaju ih (prvo do četvrto tuženike koji su to zatražili) niti troškovi revizije (članak 154. stavak 3. i 166. ZPP).

 

20. Slijedom svega obrazloženog, na temelju članka 393. i 395. stavak 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.