- 1 -              Revr 101/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Revr 101/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelja) D. z. Ž., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici J. Č. D., odvjetnici iz O., protiv tuženice-protutužiteljice (u daljnjem tekstu: tuženice) S. F., OIB: ... iz K., R., zastupane po punomoćniku T. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. L. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-935/14-3 od 21. studenog 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-382/11 od 5. ožujka 2014., u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženice protiv točke I. izreke presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-935/14-3 od 21. studenog 2017., u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

r i j e š i o j e :

 

I. Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženice protiv točke I. izreke presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-935/14-3 od 21. studenoga 2017., u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev.

 

II. Odbacuje se kao nedopuštena i revizija tuženice protiv točke I. izreke presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-935/14-3 od 21. studenog 2017. u dijelu u kojemu je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 8.177,50 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 695.901,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. lipnja 2011. do isplate po stopi pobliže opisanoj u izreci presude, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 82.650,00 kn. Nadalje je odbijen protutužbeni zahtjev za zaključenje Dopune Ugovora o specijalizaciji iz pedijatrije od 25. listopada 2006., sadržaja pobliže opisanog u izreci presude te zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Nadalje je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 8.687,50 kn i troška sudske pristojbe u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu te o parničnim troškovima, tuženica je podnijela reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije u iznosu od 23.050,00 kn.

 

4. Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora u iznosu od 8.177,50 kn.

 

5. Revizija u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu nije osnovana.

 

6. Revizija u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije dopuštena.

 

 

7. Revizija u dijelu u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o parničnom trošku nije dopuštena.

 

8. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onim dijelovima u kojima se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Prvotno je razmatrana revizija u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

 

10. Predmet spora tužbenog zahtjeva je povrat troškova specijalizacije u iznosu od 695.901,82 kn zbog neizvršavanja obveza preuzetih Ugovorom o specijalizaciji.

 

11. Odredbom čl. 382. st. 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu podnijeti (redovnu) reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.); ako je presuda donesena u sporu o koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.); ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

12. Iako tuženica nije navela na temelju koje zakonske odredbe podnosi reviziju, ali kako u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na tužbeni zahtjev prelazi 200.000,00 kn, dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1., dakle redovna revizija, pa je kao takva i razmatrana u dijelu koji se pobija odluka u odnosu na tužbeni zahtjev.

 

13. Suprotno tvrdnji revidentice u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na čije počinjenje sadržajno ukazuje u reviziji. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

14. Tuženica u reviziji ističući da se drugostupanjski sud nije očitovao na sve žalbene navode, sadržajno ukazuje i na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP-a, počinjene po drugostupanjskom sudu.

 

14.1. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tuženica bila u radnom odnosu kod tužitelja temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 25. listopada 2006. na poslovima I. vrste – dr. medicine – specijalizant iz pedijatrije,

 

- da je tuženica 25. listopada 2006. zaključila s tužiteljem i Ugovor o specijalizaciji iz područja pedijatrije (u daljnjem tekstu Ugovor o specijalizaciji),

 

- da su stranke, nakon što je tuženica završila specijalizaciju, 1. travnja 2011. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu Ugovor o radu) za poslove I. vrste – dr. med., spec.pedijatar,

 

- da je tužitelj nakon završene specijalizacije tuženice i nakon sklapanja Ugovora o radu, osigurao i opremio tuženici novoformiranu ambulantu u G. te joj dodijelio u tim medicinsku sestru, a sve kako bi se stvorili uvjeti za prikupljanje propisanog broja osiguranih osoba u svrhu zaključenja ugovora sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu HZZO),

 

- da je uobičajena praksa da liječnik u novoformiranoj ambulanti sam prikuplja određen broj osiguranih osoba u svrhu zadovoljenja uvjeta radi sklapanja ugovora sa HZZO-om,

 

- da je tuženica otkazala predmetni Ugovor o radu Otkazom od 19. svibnja 2011. iz razloga što je smatrala da tužitelj nije ispoštovao preuzete obveze iz Ugovora o specijalizaciji,

 

- da do trenutka otkazivanja radnog odnosa tuženica nije prikupila dovoljan broj osiguranih osoba kako bi mogla sklopiti ugovor sa HZZO-om,

 

- da iz u postupku provedenog vještačenja vještaka knjigovodstvene struke proizlazi da je ukupno tužitelj tuženici za vrijeme specijalizacije isplatio 695.901,82 kn (iznos od 628.958,82 kn s osnova plaća i doprinosa za period od studenog 2006. do ožujka 2011., iznos 34.593,00 kn s osnova prijevoznih troškova te iznos 34.593,00 kn s osnova neoporezivih prigodnih nagrada).

 

16. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) zaključivši da je tužiteljica ispoštovala obaveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji, dok tuženica nije ispoštovala svoju obvezu iz odredbe čl. 7. Ugovora o specijalizaciji. Nadalje odlučujući o osnovanosti protutužbenog zahtjeva sudovi ocijenili su da je isti neosnovan jer tuženica osnovanost istog temelji na Pravilniku o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 100/11 od 13. rujna 2011.) i Pravilniku o izmjenama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 133/11 od 21. studenog 2011.), koji su stupili na snagu nakon njezinog otkazivanja Ugovora o radu kod tuženika.

 

17. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revidentica prvenstveno vidi kao posljedicu pogrešnog zaključka nižestupanjskih sudova da je tužitelj ispoštovao obaveze preuzete Ugovorom o specijalizaciji, a tuženica nije, pa posljedično tome i u pogrešnoj primjeni odredbe čl. 9. ZOO-a.

 

18. Odredbom čl. 7. Ugovora o specijalizaciji propisano je da se specijalizant nakon specijalizacije vraća na rad kod tužitelja te će mu se omogućiti rad sa navedenom specijalizacijom.

 

18.1. Nadalje, odredbom čl. 8. Ugovora o specijalizaciji propisano je da je tuženica kao specijalizantica obvezna nakon završene specijalizacije ostati u radnom odnosu kod tužitelja najmanje 10 godina (st. 1. ) te ukoliko dođe do prekida radnog odnosa specijalizant se obvezuje isplatiti poslodavcu troškove specijalizacije (plaće, naknade, specijalistički ispit i drugo vezano uz specijalizaciju) sa zakonskom zateznom kamatom (st. 2.).

 

18.2. Odredbom čl. 9. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

 

19. Polazeći s jedne strane do činjenica da je tužiteljica nakon završene specijalizacije 1. travnja 2011. zaključila s tužiteljem Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove I. vrste – dr. med. spec.pedijatar i za to primala plaću, da joj je tužitelj u tu svrhu opremio ordinaciju, dodijelio u tim medicinsku sestru i omogućio prikupljane pacijenata radi sklapanja ugovora s HZZO-om te da je uobičajena praksa u ovakvim situacijama da liječnik sam prikuplja buduće pacijente u svrhu sklapanja ugovora sa HZZO-om, ovaj sud smatra pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj ispoštovao obaveze preuzete čl. 7. Ugovora o specijalizaciji i omogućio tuženici rad sa navedenom specijalizacijom.

 

19.1. Nadalje, s druge strane polazeći od činjenice da je tuženica u radnom odnosu kod tužitelja nakon specijalizacije provela tek nešto više od mjesec i pol dana prije nego što je otkazala predmetni Ugovor o radu, ovaj sud smatra da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tuženica nije ispoštovala obaveze preuzete čl. 8. st. 2. Ugovora o specijalizaciji.

 

20. Slijedom navedenih pravilnih zaključaka nižestupanjskih sudova, po ocijeni ovog suda pravilno je primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 9. ZOO kada je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan.

 

21. Neosnovani su prigovori u reviziji glede visine potraživanja koji se temelje na tvrdnji da je tužitelju od strane HZZO-a refundiran veći dio troškova specijalizacije pa zato to nisu njegovi stvarni troškovi te ih stoga neosnovano potražuje, iz razloga što se tuženica čl. 8. st. 2. Ugovora o specijalizaciji obvezala ukoliko dođe do prekida radnog odnosa prije ugovorenog roka, tužitelju kao poslodavcu isplatiti troškove specijalizacije, pa je nebitno za osnovanost njezine obveze da li je tužitelju navedeni trošak refundiran ili nije.

 

21.1. Nadalje, neosnovani su i prigovori u reviziji glede visine potraživanja koji se temelje na tvrdnji da iznos od 53.619,86 kn nije tužitelju refundiran od strane HZZO-a iz razloga što se odnosi na isplaćene plaće od studenog 2010. do ožujka 2011. koje nemaju veze sa specijalizacijom, pa ih stoga i on neutemeljeno potražuje. Naime, bez obzira što je tuženica premašila rokove u kojem je trebala završiti specijalizaciju, tužitelj joj nije obustavio isplatu mjesečnih primanja s osnova radnog odnosa, pa joj je i u tom periodu nakon premašenih rokova isplaćivao plaću kao specijalizantu i to sve do sklapanja Ugovora o radu 1. travnja 2011. na poslovima liječnika specijaliste. Stoga su i ti troškovi osnovani, jer su nastali tužitelju vezano uz specijalizaciju te ih je tuženica dužna isplatiti sukladno čl. 8. st. 2. Ugovora o specijalizaciji.

 

21.2. Neutemeljen je i prigovor glede visine potraživanja za iznos od 12.000,00 kn iz razloga jer tuženica smatra da taj iznos tužitelj propustom nije refundirao pa se taj propust ne može stavljati na štetu tuženice i od nje potraživati navedeni trošak. Kako je već rečeno tuženica se čl. 8. st. 2. Ugovora o specijalizaciji obvezala ukoliko dođe do prekida radnog odnosa prije ugovorenog roka tužitelju kao poslodavcu isplatiti troškove specijalizacije, pa je nebitno za osnovanost potraživanja tužitelja u tom dijelu činjenica da li je navedeni trošak refundiran njemu ili nije, odnosno da li je on zatražio refundaciju od HZZO-a ili nije.

 

22. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija u ovom dijelu izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu kao u izreci ove presude (točka I. izreke).

 

23. Razmatrajući reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu valja istaknuti da je predmet spora protutužbenog zahtjeva sklapanje Dodatka Ugovora o specijalizaciji od 25. listopada 2006., pa bi u odnosu na vrijednost predmeta spora i ocjenu dopustivosti revizije bila mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tuženica označila u protužbi (čl. 40. st. 2. ZPP-a).

 

24. U ovom sporu tuženica u protutužbi nije označila vrijednost predmeta spora, niti je sud po rješenjem odredio vrijednost predmeta spora, pa se u po čl. 40. st. 5. ZPP-a predmnijeva da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn, što je ujedno i vrijednost predmeta spora toga pobijanog dijela presude. Prema tome, vrijednost predmeta spor toga pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn.

 

25. Stoga protiv drugostupanjske presude u odnosu na protutužbeni zahtjev nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

26. U ovom slučaju bila bi dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

26.1. Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

a) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

b) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

c) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

26.2. Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a propisano je da u reviziji iz stavka 2. istog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

26.3. Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene primijene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

26.4. Naime, da bi neko postavljeno pravno pitanje (materijalnopravno ili postupovnopravno) bilo određeno naznačeno u reviziji, potrebno je da bude individualizirano na način da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru neke zakonske odredbe je riječ – što u konkretnom slučaju nije učinjeno. S druge pak strane treba napomenuti da revizijski sud nije ovlašten sam kreirati pravna pitanja prema odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni a postojanje kojih pitanja izvanrednu reviziju iz odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

27. U ovom sporu revizija u odnosu na presudu kojom je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nema potreban sadržaj za izvanrednu reviziju.

 

27.1. U reviziji tuženica nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, već je svodi na obrazlaganje bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

28. S obzirom na to da u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost revizije po čl. 382. st. 1. ZPP-a, a revizija nema potreban sadržaj za izvanrednu reviziju po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, u tom se dijelu radi se o nedopuštenoj reviziji, pa ju je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 2. ZPP-a, valjalo odbaciti kao nedopuštenu (toč. I. izreke rješenja).

 

29. Revizija je podnesena i protiv dijela drugostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

30. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

30.1. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

 

31. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 1. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci rješenja (točka II. izreke).

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Viktorija Lovrić, v.r.