Poslovni broj: 39 Pž-4853/2019-4

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 39 Pž-4853/2019-4

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Baran, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. L. C. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik R. T., odvjetnik u T. i Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Z., protiv tuženika O. B. d.d., S., OIB ... (ranije S. B. d.d. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Ž. i partneri odvjetničko društvo d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-331/2019 od 12. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-331/2019 od 12. travnja 2019. u točkama I., III. i IV. njene izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. P. iz M., poslovni broj Ovrv-457/16 od 23. studenog 2016. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.789.629,86 EUR u protuvrijednosti HRK prema prodajnom tečaju O. banke d.d. (ranije S. banke d.d.) na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 108.950,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 23. studenog 2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od osam dana.

 

Točkom II. ukinut je predmetni platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 975,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi do isplate.

 

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17,79 EUR u protuvrijednosti HRK prema prodajnom tečaju O. banke d.d. (ranije S. banke d.d.) na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 15. siječnja 2019. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od osam dana.

 

Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 386.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od

12. travnja 2019. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, iskaza saslušanih stranaka i svjedoka, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl. oecc. Z. B., uvidom u nalaz i mišljenje (list 250.-258. spisa),te iskaza vještaka (list 291. spisa), utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim sukladno odredbi čl. 278. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14; dalje: OZ) i čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

 

Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Protiv točaka I., III. i IV. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu preinačiti u pobijanom dijelu, podredno je ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

 

Žalitelj u bitnom navodi da je sud nezakonitim postupanjem tuženiku uskratio pravo na adekvatno raspravljanje pred sudom čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, stoga što nije dopustio dopunsko vještačenje. Nadalje, navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno da su razlozi proturječni, nejasni i nerazumljivi (čl. 354. st. 2. t.

11. ZPP-a). Žalitelj navodi da je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva u fazi postupka u kojoj je to nedopušteno te nije uvažio prigovor da je ova parnica morala biti inicirana isključivo podnošenjem tužbe.

 

U žalbi žalitelj navodi da sud nije dopustio izradu dopunskog financijskog vještačenja na okolnost kako je tuženik objasnio u podnesku od 2. siječnja 2019., jer je nejasno na temelju kojeg je dokumenta vještak izradio nalaz i mišljenje, a koji je dokazni prijedlog sud obio bez obrazloženja.

 

U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka od 102.323,50 kn.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da prvostupanjska presuda je u cijelosti pravilna i osnovana na zakonu.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je tužiteljeva tražbina obračunatih zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice plaćene sa zakašnjenjem, nakon dospijeća. Predmetna tražbina proizlazi iz Ugovora o sudjelovanju u riziku bez financiranja i to Ugovorima broj RP-8578/06 od 28. travnja 2006., RP-8579/06 od 28. travnja 2006., RP-8580/06 od 25. travnja 2006. i 3043/05 od 29. prosinca 2005., koji su sklopljeni između Z. L. d.o.o. kao pravnog prednika tužitelja i H. S. banka d.d. kao pravnog prednika tuženika. Navedeni Ugovori bili su u vezi sklopljenih financijskih ugovora o najmu nekretnina (u daljnjem tekstu: Ugovori o najmu) sklopljenih sa najmoprimcem M. I. d.o.o. S., i to za nekretnine u S., K., Č. i Z..

 

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi nespornim da je tuženik po opomeni tužitelja, pozvao tuženika u siječnju 2016. godine na plaćanje iznosa glavnice, koja proizlazi iz ugovora o najmu nekretnina koji su otkazani, pa je time dospjela i obveza po istima RP-8578/06, RP-8579/06, RP-8580/06 i RP-3043/05 za S., K., Č. i Z., a o sudjelovanju u riziku bez financiranja.

 

Nesporno je da su ti ugovori o najmu navedenih nekretnina otkazani i da je tužitelj o istome obavijestio tuženika dopisom od 4. prosinca 2014. (za nekretnine u S. i K., vezano uz ugovore RP-8578/06 i RP-8579/06) i dopisom od 15. siječnja 2015. (za nekretnine u Č. i Z., vezano uz ugovore broj RP- 8580/06 i 3043/05) te da je navedenim dopisima tužitelj pozvao tuženika na plaćanje svojih obveza iz predmetnih ugovora o sudjelovanju u riziku bez financiranja. Tuženik se predmetnim ugovorima obvezao plaćanje svojih obveza izvršiti na prvi pisani poziv tužitelja, a on je tek u srpnju 2016. godine, dakle nakon više od godinu i pol od prvih poziva za plaćanje (pozivi od 4. prosinca 2014. i 15. siječnja 2015.), a po primitku tužiteljeve opomene pred tužbu od 16. lipnja 2016., podmirio glavnice po predmetnim ugovorima, i to 13. srpnja 2016. glavnicu po ugovorima RP-8580/06 od 25. travnja 2006. i br. 3043/05 od 29. prosinca 2005. (iznos od sveukupno 3.493.816,70 EUR, odnosno 26.364.340,82 HRK ()a, a 25. srpnja 2016. (glavnicu po Ugovorima br. RP-8578/06 od 28. travnja 2006. i br. RP-8579/06 od 28. travnja 2006. (iznos od sveukupno 6.013.476,09 EUR, odnosno 71.645.815,78 HRK).

 

Dakle, tuženik je sa zakašnjenjem ispunio svoje dospjele novčane obveze iz predmetnih Ugovora, pa je sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelju dužan isplatiti i zakonske zatezne kamate na glavnicu, kako je to određeno pobijanim rješenjem o ovrsi. Obveza isplate zatezne kamate nastaje neovisno o volji dužnika-ovdje tuženika, i ista se temelji na zakonu.

 

Sporno je da li je tužitelj zatezne kamate mogao ostvarivati ovrhom putem javnog bilježnika kao vjerodostojnom ispravom ili tužbom.

 

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su bile ispunjene pretpostavke iz čl.

278. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14; dalje: OZ), s obzirom na to da je tužitelj kao ovrhovoditelj raspolagao vjerodostojnom ispravom - obračunom kamata.

 

Kako je pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-1523/16 od 9. siječnja 2017. rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage, to je na temelju čl. 54. st. 2. OZ-a postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Sud pravilnim nalazi da stoga tuženik, a koji nije uložio žalbu na navedeno rješenje, u nastavku postupka neosnovano ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda.

 

Pravilno je prvostupanjski sud pozivanje tuženika na okolnost da je postojao dogovor -sporazum stranaka koji bi drugačije regulirao obvezu tuženika na plaćanje, ocijenio kako isti ne postoji niti je sklopljen sporazum o odgodi plaćanja dospjele obveze tuženika niti sporazum koji bi isključivao obvezu tuženika na plaćanje zakonske zatezne kamate.

 

Činjenicu da do sklapanja takvog sporazuma na koji se poziva tuženik nikada nije došlo potvrđuju svjedoci da do sporazuma među strankama nije došlo, niti do sklapanja sporazuma o drugačijem reguliranju odnosa stranaka nije došlo unatoč nizu sastanaka održanih u tom periodu (2015., 2016.). Pozivi tužitelja na plaćanje upućivani su tuženiku i tijekom 2014. (4. prosinca 2014.), 2015. te zadnji u opomeni pred tužbu od 16. lipnja 2016.

 

Sud je kao nesporno utvrdio da je tuženik obvezu plaćanja glavnog duga izvršio nakon te opomene, a sa zakašnjenjem u ispunjavanju dospjele novčane obveze, pa stoga sud nalazi da je sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) dužan isplatiti i zakonske zatezne kamate.

Obveza je tuženika kao dužnika platiti zateznu kamatu koja obveza postoji neovisno o tome da li ju je tužitelj u opomeni obračunao ili nije, a tuženik je znajući da plaća sa zakašnjenjem mogao i sam obračunati zateznu kamatu te ju platiti neovisno o pozivu tužitelja na plaćanje iste.

 

Prvostupanjski je sud prema nalazu i mišljenju vještaka za financije, utvrdio da zatezna kamata obračunata na plaćene iznose glavnog duga iznosi 1.789.647,65 EUR. Pri tome vještak istakao da su stranke usuglasile iznos glavnog duga, a tuženik je taj iznos platio u cijelosti uplatama na žiro račun i bilateralnim kompenzacijama.

 

S obzirom na to da su stranke ugovorile valutnu klauzulu to je tužitelj osnovano postavio tužbeni zahtjev u valuti obveze (EUR), te sud pravilnim nalazi da je pravilno određena isplata protuvrijednosti EUR u domaćoj valuti prema prodajnom tečaju na dan plaćanja, tj. zatezne kamate teku u valuti glavnice od dospjelosti do isplate, te slijede sudbinu glavnice.

 

Sud je prihvatio povišenje tužbenog zahtjeva i za razliku prema nalazu vještaka od iznosa obuhvaćenog rješenjem o ovrsi, pa je stoga na temelju odredaba čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog održao na snazi kako za iznos glavnog duga koji se odnosi na zateznu kamatu, tako i za zateznu kamatu na isti od dana podnošenja prijedloga za ovrhu.

 

Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Pravilno je stoga prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava odlučio o tužbenom zahtjevu za što je dao valjane razloge u obrazloženju svoje odluke.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), žalitelj niti ne navodi razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.

 

Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., III. i IV. izreke.

 

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu, budući da ova postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredaba čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća

Nevenka Baran, v.r.