1

                            Poslovni broj: 18 Psp-10/2020-39

 

                                                                                                  Poslovni broj: 18 Psp-10/2020-39

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

              Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz B. G., OIB:, kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u Z.,  protiv tuženika D. B. iz B. G., OIB: , kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Z., radi smetanja posjeda, nakon dana 25. ožujka 2021. održane i zaključene javna glavne rasprave, u nazočnosti stranaka osobno uz punomoćnike, dana 4. svibnja 2021.

 

r i j e š i o  j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

              "Tuženik B. D. smetao tužitelja B. S. u njegovom posljednjem posjedu nekretnine čkbr. 511/1, šuma pri zdencih, površine 590 čhv, upisane u z.k.ul. 158 k.o. B., time što je dana 10. travnja 2015., a za što je tužitelj saznao istog dana, upravljajući traktorom, skrenuo sa služnog puta na tu nekretninu tužitelja te se kretao nizbrdo trasom obilježenom u nalazu i mišljenju geodetskog vještaka T. T. d.o.o. Z.,  od 21. srpnja 2016. te skici očevida od 22. srpnja 2016., točkama A-B-C-D, zatim je kod mjesta označenog točkom D skrenuo ulijevo do mjesta označenog točkama E-F te je krećući se unatrag do mjesta između točaka G-D i H-C došao do mjesta označenog točkama J-I, sve prikazano navedenim točkama u spomenutom nalazu i mišljenju i skici očevida te je na taj način došao do svoje nekretnine čkbr. 513, šume, površine 428 čhv, upisane u z.k.ul. br. 1094 k.o. B., svojatajući si na taj način posjed prava služnosti kolnog puta po nekretnini tužitelja pa je dužan kloniti se takvog ili sličnog smetanja, a ujedno je dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz "NN", br. 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana".

 

2. Nalaže se tužitelju S. B. da tuženiku D. B. naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.
3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika D. B. za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 2.500,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je u tužbi naveo da se nalazi u posljednjem posjedu nekretnina i to čkbr. 510, livade pri zdencih, površine 988 čhv i čkbr. 511/1, šume pri zdencih, površine 590 čhv, upisanih u z.k.ul. 158 k.o. B., koji posjed izvršava dugi niz godina prema njihovim gospodarskim namjenama.

              Nadalje, tužitelj je naveo da je 10. travnja 2015., za što je saznao istoga dana, tuženik upravljajući traktorom skrenuo s puta na nekretninu tužitelja i to na čkbr. 510 k.o. B., po kojoj je upravljao oko 30-tak metara, zatim se po istoj okrenuo traktorom i nastavio je vožnju unatrag po nekretnini tužitelja čkbr. 511/1 k.o. B., sve do nekretnine čkbr. 512, k.o. B., čime ga je uznemiravao u posjedu njegovih nekretnina, svojatajući si posjed prava služnosti kolnog puta po navedenim nekretninama.

              Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi da ga je tuženik smetao u posljednjem posjedu spomenutih nekretnina te da mu se naloži da se kloni takvog ili sličnog smetanja posjeda nekretnina.

              Nakon provedenog očevida i geodetskog vještačenja, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi da je predmetno smetanje posjeda počinjeno na čkbr. 511/1 k.o. B. te je prema skici očevida, koju je izradio geodetski vještak, pravac spornog kretanja tuženika po navedenoj nekretnini označio točkama iz spomenute skice očevida.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se preko nekretnina tužitelja čkbr. 510 i 511/1 k.o. B., kao preko poslužnog dobra, već dulji niz godina (osobno i po pravnim prednicima već više od 40 godina, odnosno od diobe suvlasničke zajednice nekretnina između tužitelja i oca tuženika) nalazi u posjedu prava služnosti prolaza i provoza za korist svoje nekretnine čkbr. 512 k.o. B., kao povlasnog dobra i da je to pravo do sada (što osobno, a što po pravnim prednicima) izvršavao nebrojeno puta. Tvrdi da zbog toga nije smetao tužitelja u posjedu njegovih nekretnina. Predložio je stoga da sud odbije tužbeni zahtjev.

 

              U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u neslužbenu kopiju z.k. izvatka na listu br. 5 spisa, u preglednik podataka s Geoportala na listu br. 6 spisa, proveo je očevid i geodetsko vještačenje te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje geodetskog vještaka na listu br. 32-35 spisa, saslušao je svjedoke S. B., A. B., D. B., M. H., J. H., M.B., S. B. i M. B. te je saslušao stranke u svrhu dokazivanja.

              U postupku koji je uslijedio nakon donošenja ukidnog rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-463/2020 od 1. travnja 2020. sud je dopunski saslušao svjedoke D. B., M. H., J. H., A. B., M. B., M. B., S. B. i S. B. te je dopunski saslušao stranke u svrhu dokazivanja.

 

              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              Tužitelj S. B. iskazao je da je u posjedu nekretnine koja je predmet tužbe i da se po toj nekretnini nikada nije vozilo. Provoz se za potrebe tuženikove šume obavljao preko gornjeg puta, koji je u međuvremenu djelomično zapušten. Naveo je da do kritičnog događaja tuženik i članovi njegove obitelji nikada nisu preko tužiteljeve livade vršili provoz za potrebe svoje šume i da ih je on predmetnog dana prvi puta vidio da to čine. Kada je to vidio, prvo je obavijestio policiju koja je otišla na mjesto događaja napraviti očevid, a nakon toga je tuženik nastavio izvlačiti drva iz svoje šume pomoću vitla na gornji put. Na pitanje kako to da nije prvo upozorio tuženika, koji je inače njegov nećak, da ne vozi preko njegove livade, već je prvo nazvao policiju, tužitelj je iskazao da je to učinio iz razloga što je prethodno tuženik prošao pokraj njegovog dvorišta, on je vani sjedio, a tuženik ga tom prilikom ništa nije pitao za provoz, pa je on stoga smatrao da nema smisla da ga ide upozoriti prije poziva policiji.

              Prilikom dopunskog saslušanja tužitelj je iskazao da je tuženiku rekao da ne prolazi preko njegovih nekretnina onuda kuda nema pravo na to i da to ne radi protiv njegove volje, ali tuženik to ipak radi, usprkos njegove usmene zabrane. Na pitanje punomoćnika tuženika kada je tuženika na to upozorio, odnosno kada mu je to zabranio, tužitelj je izjavio da je to bilo više puta prije događaja povodom kojeg je pokrenuo ovaj postupak. Na pitanje svog punomoćnika izjavio je je da je tuženiku zabranio provoz po predmetnoj livadi onda kada ga je vidio da tuda vozi, nakon toga je podnio tužbu u ovom predmetu, a prije toga nije ga viđao da bi vozio preko njegove livade, ali ga je viđao da vozi preko puta koji je vidljiv na skici očevida, kojim putem tuženik inače ima pravo prolaziti dolje kako bi došao do svoje livade. Naime, tuženik ima pravo voziti se po poljskom puta koji je označen na skici očevida kako bi došao do svoje livade, međutim on ga je vidio da se po tom putu vozi s vitlom, a zna da mu vitlo ne treba da bi bilo što radio na livadi, tako da je tužitelju takva tuženikova vožnja s vitlom djelovala kao da ga tuženik time provocira, a kada je vidio da tuženik s traktorom ne ide na svoju livadu, već da preko njegove livade ide do svoje šume, rekao mu je da to ne čini. Na to ga je upozorio i prije predmetnog dana kada je vidio da s vitlom ide do svoje livade, ali tada ipak nije išao u šumu, već samo na svoju livadu.

 

              Tuženik D. B. iskazao je da kritične zgode nije samoinicijativno krenuo vršiti provoz preko tužiteljeve nekretnine, odnosno da nije on izmislio tu trasu puta, već su tom trasom preko tužiteljeve nekretnine ranije vršili provoz njegov otac, a također i sam tužitelj za potrebe svoje šume. Prije kritičnog događaja posljednji puta je vozio tom trasom dvije godine ranije i tom prilikom je također vozio drva iz svoje šume. Tuženik je napomenuo da ga je tužitelj vjerojatno i ranije vidio jer često se nalazi na svom dvorištu i vidi sve što se događa u okolici, ništa mu ne može promaknuti, pa je nevjerojatno da ne bi vidio kako je ranije vozio spornog trasom.

              Tuženik je naveo da između njega i tužitelja već gotovo deset godina traju sporovi oko smetanja posjeda, ali u vezi drugih nekretnina jer su sve tuženikove nekretnine na takvom položaju da do njih mogu doći jedino preko tužiteljevih nekretnina. Ranije je između njih postojao spor u vezi širine puta koji se nalazi s gornje strane šume i taj spor su na kraju riješili nagodbom te je tužitelj na kraju dopustio da se taj put koristi u širini kao što se i do tada koristio.

              Nadalje, tuženik je naveo da se zbog konfiguracije terena na kojem se nalazi njegova šuma, koja je dugačka, uska i nalazi se na velikoj uzbrdici, odnosno nizbrdici kao jedna velika padina, iz svakog dijela te šume drva ne mogu izvlačiti na taj gornji put te da je jedini pristup do donjeg dijela šume preko tužiteljeve nekretnine, što se moglo utvrditi i na očevidu.

              Na pitanje gdje su na kraju izvukli drva iz šume koja su posjekli kritične zgode, tuženik je izjavio da su drva izvukli na onom mjestu na kojem im je to tužitelj tada dozvolio, a to je bilo na gornjem putu, s time da nakon što je tužitelj pozvao policiju i nakon što im je zabranio provoz preko njegove livade, oni su prestali rušiti drva u donjem dijelu šume te su porušili stabla u gornjem dijelu šume, odakle su ih mogli izvući na taj gornji put i tako izbjeći vožnju preko sporne tužiteljeve livade.

              Prilikom dopunskog saslušanja tuženik je ponovio da do svoje šume nema drugog puta osim preko tužiteljeve livade, da je po spornoj trasi vozio njegov otac za potrebe te šume, a on je nastavio voziti istom trasom jer do donjeg dijela šume nema drugog pristupa. Pozvan da se očituje o pokazivanju tužitelja na navodni pravac ulaska u šumu, kojeg je sudac prilikom saslušanja tužitelja na skici očevida olovkom označio točkama A-B, tuženik je izjavio da mu taj pristup šumi nije poznat, da tim pravcem nisu vozili ni on, ni njegov otac te da taj put u naravi na postoji. Naveo je da je na mjestu na koje ga upućuje tužitelj konfiguracija terena takva da se radi o oštroj strmini i nije mu poznato da postoji stroj koji bi mogao voziti po takvoj strmini. Nakon što je tuženiku predočen iskaz tužitelja da ga prije kritičnog događaja nikad nije vidio da bi vozio spornom trasom preko njegove livade, tuženik je izjavio da to nije točno jer da tužitelj svaki puta prati način i pravac njegovog kretanja traktorom, predmetni pravac koristi i tužitelj za pristup do svoje šume, a tuženikovom ocu je rekao kako da se kreće spornim pravcem da mu ne oštećuje livadu te mu je objasnio da se preko predmetne livade pa do tuženikove šume treba kretati unazad i okretati se traktorom i kolima ispod njegove livade, odnosno na svojoj nekretnine, kako se tužiteljeva livada ne bi dodatno gazila. Predmetnim pravcem za potrebe svoje šume vozili su u prosjeku osam od deset puta godišnje, a posljednji put (prije predmetnog događaja) vozili su tim pravcem 2010. ili 2011. godine. Na pitanje što je kritične zgode bilo s drvima iz donjeg dijela tuženikove šume, s obzirom da su nakon dolaska policije drva izvukli iz gornjeg dijela šume na zemljani put, tuženik je izjavio da kritičnog dana nisu niti stigli posjeći drva u donjem dijelu šume jer je prije toga došla policija, a tužitelj je pred policijom rekao gdje smiju rušiti drva i na kojem ih mjestu mogu izvući iz šume, nakon čega su drva posjekli samo u gornjem dijelu šume s kojeg su ih mogli izvući s gornje strane na zemljani put, koji također predstavlja tužiteljevu nekretninu, ali ne predmetnu livadu već drugu nekretninu.

 

              Svjedok S. B., inače sin tužitelja, iskazao je da predmetne nekretnine njegov otac zajedno s ostalim članovima obitelji posjeduje na način da livadu redovito kosi i to tri do četiri otkosa godišnje. Prije 2015. je jedno vrijeme livada bila ograđena s tzv. "električnim pastirom" i unutar te ograde su se pasle njihove krave, a kasnije su tu ogradu maknuli te su livadu dalje kosili tri do četiri puta godišnje. Svoju šumu otac posjeduje u skladu s gospodarskom namjenom iste, a nekada su rušili drva za ogrjev u toj šumi. Dana 10. travnja 2015. došao je kući te je zajedno s ocem vidio tuženika kako je pokraj njih prošao s traktorom na kojem je bilo vitlo i nedugo zatim su iz dvorišta vidjeli da tuženik vozi po njihovoj livadi, s time da je traktorom išao nizbrdo po livadi, zatim je skrenuo sebi u lijevo i potom je vožnjom unatrag išao do svoje šume i to tako da je s vitlom pročistio trasu puta kroz dio čestice gdje je šuma. Tužitelj se na to jako razljutio i svjedok je potom pozvao policiju, a tuženiku je očito mobitelom javljeno da dolazi policija te je on neposredno prije dolaska policije po istoj trasi izašao van iz svoje šume i zaustavio je traktor na proširenju uz služni put koji se nalazi s gornje strane nekretnina te je na tom dijelu počeo izvlačiti drva. Svjedok je izjavio da prije kritičnog događaja tuženik nikada nije koristio predmetne tužiteljeve nekretnine kako bi došao do svoje šume i da nikada prije tuda nije vozio, a prije nekoliko desetaka godina tuženikov otac je iz svoje šume drva izvlačio prema gore na služni put, dakle niti tada do svoje šume nije išao preko predmetnih nekretnina. Nekoliko dana nakon kritičnog događaja tuženik je izvlačio drva iz svoje šume također prema gore neposredno na služni put, sve dok vjerojatno sva posječena drva nije izvukao na taj način. Također, nikada nakon kritičnog događaj tuženik nije do svoje šume više vozio po predmetnim nekretninama tužitelja.

              Odgovarajući na pitanja, svjedok je izjavio da predmetne nekretnine nisu namijenjene za nikakav provoz i da preko istih nema nikakvog puta, a prije kritičnog događaja na istima nije bilo tragova nikakvog provoza, odnosno nikakvih tragova kotača traktora ili kojeg drugog vozila.

              Prilikom dopunskog saslušanja svjedok S. B. iskazao je da je predmetno zemljište, uključujući i sadašnju tuženikovu šumu, ranije bilo zajedničko vlasništvo njegovih i tuženikovih predaka. Prije 35-40 godina to zemljište je podijeljeno između svjedokovih i tuženikovih predaka te je temeljem diobe tuženiku, između ostalog, pripala šuma koja se spominje u ovom predmetu, a tužitelju je, između ostalog, pripala livada. Nakon provedene diobe nekretnina tuženikov otac je sebi napravio put do predmetne šume tako što je pomoću buldožera uredio pristup do šume na početku zemljanog puta  na skici očevida, malo u koso prema vidljivoj šumi na skici i tim prilazom je odvozio drva iz šume. Nakon toga nitko više nije ulazio u tu šumu radi izvlačenja drva, sve do predmetnog događaja koji je bio povod ovoj parnici. Svjedok je opisao da se na skici očevida može vidjeti zemljani put, a u donjem dijelu skice vidljive su livade. Dok su to bile zajedničke nekretnine prednika svjedoka i prednika tuženika, od jedno do druge livade prelazilo se preko tog zemljanog puta, a nakon diobe nekretnina tuženiku je pripala čkbr. 513 k.o. B., dok je tužitelju pripala njiva s druge strane tog puta, pa iako bi tužitelju sada bilo lakše do svoje njive dolaziti preko tuženikove livade, nakon diobe nekretnina tužitelj to više ne čini. Svjedok je napomenuo da se u tuženikovoj šumi može vidjeti koliko postoji panjeva od porušenih stabala, pa se iz toga može zaključiti da se u toj šumi drva nisu sjekla dugi niz godina, sve do predmetnog događaja.

Odgovarajući na pitanja, svjedok je izjavio da je prije 35 godina bio još dijete, ali se sjeća buldožera koji je uredio prilaz do tuženikove šume, nije vidio kako su tada izvukli drva iz svoje šume, ali je kasnije po povratku iz škole vidio naslagana drva pokraj tog buldožera. U predmetnom događaju tuženik je pomoću vitla izvukao drva iz svoje šume upravo na tom mjestu gdje je prije 35 godina njegov otac uredio pristup do šume, odnosno možda za nekoliko metara lijevo gledajući u smjeru njegove šume. Na pitanje može li tuženik s tog mjesta u svoju šumu doći s traktorom, svjedok je izjavio da je na tom mjestu teren previše strm da bi se u šumu moglo spustiti s traktorom, ali ako se krene malo udesno gledajući u smjeru tuženikove šume, strmina je blaža pa se tuda s traktorom može spustiti do nižeg dijela tuženikove šume, naravno pod uvjetom da se prethodno ukloni raslinje i drveće koje je u međuvremenu tu izraslo. Na pitanje kako je uopće došlo do spora između stranaka, svjedok je izjavio da je tuženik počeo koristiti zemljani put na način da se nije vozio napravljenim kolotrazima, već bi vozio dijelom i po tužiteljevoj nekretnini i radio štetu na istoj, zbog čega je pokrenuto više postupaka. Tuženik je tada izjavio da on može do svojih nekretnina voziti kuda god to hoće, a to je bio povod i nastanku spornog događaja.

 

              Svjedokinja A. B., inače snaha tužitelja, iskazala je da je udata za tužiteljevog sina 25 godina i da joj je poznato da cijelo to vrijeme predmetne nekretnine koristi tužitelj. Livadu je redovito kosio i ona mu je pomagala u tome, a i osobno je jedno vrijeme vodila krave na ispašu na tu livadu. Nikada nije vidjela tuženika da bi predmetne nekretnine koristio za provoz i nikada ga nije vidjela da bi bilo što radio na istima. U vrijeme predmetnog događaja nije bila kod kuže, a slijedećeg dana je vidjela tragove vožnje traktorom po predmetnoj livadi. Nakon predmetnog događaja tuženik više nije vozio po predmetnim nekretninama. Svjedokinja je također izjavila da prema njezinom saznanju, tuženik ima pristup do svoje šume neposredno s glavne ceste, a da predmetne nekretnine nisu namijenjene za bilo kakav provoz i da po istima nema nikakvih tragova puta.

              Prilikom dopunskog saslušanja svjedokinja je navela da ne zna da bi ikada prije spornog događaja tuženik za potrebe svoje šume vršio provoz preko tužiteljeve livade.

 

              Svjedokinja D.B., inače majka tuženika, iskazala je da u B. G. živi već pedeset godina i da su članovi njezine obitelji uvijek vozili do svoje šume preko predmetnih nekretnina tužitelja i tužitelj se do sada nikada tome nije protivio, ali posljednjih osam godina on se tome protivi i to im brani, kako u pogledu predmetnih, tako i u pogledu drugih nekretnina. Napomenula je da do šume, iz koje je njezin sin kritične zgode vozio drva, oni nemaju drugog pristupa, niti puta, osim preko tužiteljevih nekretnina. Prije kritičnog događaja, oni su predmetnom trasom preko tužiteljevih nekretnina posljednji put vozili do svoje šume godinu ili dvije ranije. jer ne sijeku drva u toj šumi svake godine. Ranije su u šumi skupljali lišće pa su u istu odlazili svake godine predmetnom trasom, ali to više ne rade pa u šumu odlaze samo radi sječe drva.

              Odgovarajući na pitanja koliko su puta u posljednjih dvadeset godina vozili spornom trasom do svoje šume, svjedokinja je izjavila da su do unatrag dvije godine od predmetnog događaja u svoju šumu išli nekoliko puta godišnje radi sječe drva i radi skupljanja lišća, a u posljednje dvije godine prije kritičnog događaja do šume su tuda prolazili samo radi izvlačenja drva iz šume. Na pitanje kojim su putem kritične zgode na kraju izvukli posječena drva, svjedokinja je izjavila da ih nisu izvezli spornom trasom, već su ih putem sajle i vitla izvlačili na drugom mjestu. Svjedokinja je također izjavila da iz svoje šume drva mogu izvlačiti različito, ovisno u kojem dijelu šume posijeku drva jer nije jednak pristup u svaki dio te šume. Drva koja su posjekli kritične zgode u konačnici su izvukli iz šume na drugi način i na drugom dijelu, tako da nisu vozili po tužiteljevim nekretninama, a to zbog toga što je došla policija i zabranila im je da voze po tužiteljevim nekretninama dok se ne donese sudska odluka. Do kritičnog događaja do svoje su šume vozili po tužiteljevim nekretninama istom trasom kao i kritične zgode.

              Prilikom dopunskog saslušanja svjedokinja je izjavila da je tužitelj znao i da ih je viđao kako preko njegove livade voze do svoje šume i to u razdoblju od preko 40 godina i tome se do kritične zgode nikada nije protivio. Naime, oni do svoje šume nisu mogli nikud drugud prolaziti i voziti, već isključivo preko tužiteljeve livade, a za potrebe svoje šume i tužitelj je tuda vozio. Nakon što je svjedokinji predočena skica očevida, ona je pokazala da su provoz za korist svoje šume obavljali trasom koja je na skici očevida označena linijama crvene boje.

              Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da sporovi s tužiteljem traju oko deset godina, a u tih deset godina oni su obavljali provoz preko tužiteljeve livade do svoje šume i tužitelj ih je viđao, s time da provoz nisu obavljali svake godine, već onda kada su sjekli drva u svojoj šumi i sakupljali lišće. Kritične zgode otišli su sjeći drva u šumu preko tužiteljeve livade i za oko 20 minuta došla je policija, a djelatnici policije su im rekli da će ih tužitelj zbog toga tužiti. Nakon toga tužitelj im je dozvolio da do tada posječena drva izvuku vitlom na drugom mjestu i to također na tužiteljevom putu. Njihova šuma je duga i uska čestica, a na gornjem dijelu šume do tada još nisu sjekli drva jer se boje da bi uslijed sječe drva moglo doći do odrona zemljišta. S te gornje strane u šumu se ne može ulaziti traktorom, a niti pješke. Što se tiče provoza preko tužiteljeve livade, svjedokinja je izjavila da im je tužitelj sam pokazao kojom trasom smiju obavljati provoz, a provoz su u pravilu obavljali u rano proljeće kada su sjekli drva za ogrjev ili u jesen kada su pored toga sakupljali lišće, dok tijekom ljeta nisu vozili preko predmetne livade.

 

              Svjedokinja M.. H. iskazala je da je susjeda stranaka i da ima nekretninu koja se nalazi iznad predmetnih tužiteljevih nekretnina, pa joj je poznato da je tuženik tužiteljeve nekretnine trideset godina koristio kako bi se preko istih kretao do svoje šume i kako bi tim putem iz šume vozio drva i lišće. Izjavila je da se ne može točno izjasniti kada je posljednji put prije kritičnog događaja vidjela tuženika da vozi preko tužiteljevih nekretnina, ali je napomenula da je to bilo uvijek kada je imao kakav posao za napraviti u svojoj šumi. Po tužiteljevoj livadi je oduvijek postojao poljski put za provoz traktorom, kolima i sl., a tuženik do svoje šume nema nikakav drugi put.

              Prilikom dopunskog saslušanja svjedokinja je izjavila da se ispod njezine oranice nalazi tužiteljeva livada preko koje se uvijek vozilo. Tuda su vozilu tuženik i članovi njegove obitelji, čak još i onda dok se skupljalo lišće u šumi. Sigurna je da je tužitelj za to znao jer je to trajalo dulje vrijeme, odnosno preko 30 godina. Nakon što joj je predočena skica očevida, na pitanje da pokaže trasu po kojoj se vozilo preko tužiteljeve livade, pokazala je da je to bilo trasom koja je na skici očevida označena crvenim linijama.

Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da je sada u mirovini, a prije je radila u R.. S.i, s time da je živjela u H., a ne u S., iako ima slovensko državljanstvo, a tamo ima prijavljenu i adresu privremenog boravišta te koristi auto sa slovenskim registracijskim oznakama. U R. S. je radila u smjenama, odnosno ujutro i poslijepodne. Tužiteljeva livada vidljiva je s njezine oranice, ali i iz kuće i dvorišta gdje živi. Također je izjavila da je tuženik firmani kum njezinom sinu. Nadalje, svjedokinja je izjavila da je svake godine odlazila na oranicu s koje se vidi tužiteljeva livada, a ta se oranica ujedno nalazi ispod njezine kuće. Kuća u kojoj živi je u vlasništvu njezinog supruga, ona i suprug imaju prijavljeno prebivalište u H., a privremeno boravište imaju prijavljeno u S.. Ne radi i u mirovini je 15 godina, dok je radila, a i sada odlazi pomagati majci u S. u obavljanju određenih poslova, s time da udaljenost od njezine kuće u B. G. do slovenske granice iznosi oko 2 km, a isto toliko iznosi udaljenost od slovenske granice do majčine kuće u S.. Na pitanje kada je posljednji put vidjela tuženika da vozi po spornoj trasi, izjavila je da je to bilo možda prije deset godina, a prije tuženika je i njegov otac tuda vozio. Izjavila je također da se s tužiteljem nikada nije svađala i da s njime nije u nikakvom sporu. Ne zna da bi se u tuženikovu šumu moglo doći nekim drugim putem, osim spornom trasom. Odgovarajući na daljnja pitanja, svjedokinja je izjavila da s tužiteljem nije kućni prijatelj, a tuženik i članovi njegove obitelji te članovi njezine obitelji se povremeno posjećuju. Na dodatno pitanje gdje ona zapravo stanuje, izjavila je da živi i u S., i u H..

 

              Svjedok J. H. je iskazao da su predmetne nekretnine tužitelja i tuženika nekada bile zajedničko imanje tužitelja i njegovog brata, odnosno tuženikovog oca i oni su ih zajedno koristili. Po predmetnim nekretninama vozili su jedni i drugi, iako to više nije zajedničko imanje i to je tako već više od trideset godina. Svjedok je pojasnio da kada je rekao da su vozili jedni i drugi, da je mislio pri tome na tužitelja i njegovog brata, a sada i na tuženika, kao tužiteljevog nećaka. Tuženik do svoje šume inače nema nikakvog drugog prilaza. Svjedok je naveo da mu je to sve poznato jer su mu stranke susjedi, u tom mjestu je rođen i tu živi od rođenja, a u neposrednoj blizini tužiteljevih nekretnina i on ima svoju nekretninu.

              Na pitanje ima li tužiteljeva nekretnina, koja je u naravi livada, označen kakav put, svjedok je izjavio da je put preko te livade i da taj put još uvijek tamo postoji. Pojasnio je da preko tužiteljeve livade nije ucrtan nikakav put, a tragovi puta vide se onda kada se tuda prođe s traktorom, kolima i sl., a da tuženik do svoje šume ne može doći nikakvim drugim putem.

              Svjedok je naknadno pojasnio da je u dijelu iskaza u kojem je rekao da taj put koriste jedni i drugi, mislio na korištenje služnog puta koji postoji iznad predmetnih nekretnina i koji je vidljiv baš kao put.

              Prilikom dodatnog saslušanja svjedoku je predočena skica očevida te izjavio da su tuženik i članovi njegove obitelji obavljali provoz do svoje šume preko tužiteljeve livade trasom koja je na skici očevida označena crvenim linijama. Izjavio je da smatra da je tužitelj znao da tuženik tuda vrši provoz i do spornog događaja to mu nije branio. Svjedok je opisao da je od njegove kuće dobar pogled prema livadi tužitelja i šumi tuženika, a tuženik je preko tužiteljeve livade vozio onda kada bi sjekao i izvlačio drva za ogrjev iz svoje šume. Ranije se vozilo i lišće, ali se to u posljednje vrijeme više ne skuplja, pa stoga tuženik u posljednje vrijeme provoz vrši isključivo radi izvlačenja drva iz šume.

              Na pitanje kada je posljednji put vidio tuženika da vozi preko tužiteljeve livade, svjedok je izjavio da je to bilo prije otprilike šest do sedam godina, računajući od dana davanja iskaza. Svjedok je također izjavio da je sada u mirovini, ranije je radio na terenu uglavnom na području S., bio je prijavljen i u S. i u H., a tako je i sada, a kući u H. dolazio je svakog dana. Na posao je odlazio ujutro u 06,00 sati, a vraćao se kući između 15,00 i 17,00 sati, a ponekad bi se dogodilo da bi bio na terenu i da ne bi dolazio kući neprekidno po sedam ili više dana. Sa strankama je u normalnim susjedskim odnosima, a tuženik je firmani kum njegovom sinu. Na pitanje ima li tuženik kakvu drugu mogućnost da dođe do svoje šume s traktorom osim preko tužiteljeve livade svjedok je izjavio da druge mogućnosti nema.

 

              Svjedok M.B., inače tuženikov brat, iskazao je da su tužitelj i njegov otac bili braća. Poznato mu je da je predmetna nekretnina bila u vlasništvu i posjedu njegovog strica, odnosno tužitelja, a svjedokov otac i brat, odnosno članovi njegove obitelji su imali u posjedu i vlasništvu šumu, do koje se moglo doći jedino preko predmetne livade tužitelja i preko tužiteljeve nekretnine su redovito prolazili i provozili kako bi došli do svoje šume, jer drugim pravcem do svoje šume nisu mogli doći. Provoz su vršili za potrebe odvoza lišća i drva za ogrjev iz šume. Nikada u vezi toga nije bilo problema između oca i strica, sve do unatrag nekoliko godina kada je stric, odnosno tužitelj počeo braniti taj prolaz.

              Svjedok je izjavio da u S. živi već 26 godina, a na pitanje kada je prije predmetnog događaja posljednji put bio prisutan situaciji da se do njihove šume vozilo preko tužiteljeve nekretnine, svjedok je izjavio da je tome bio prisutan gotovo svake godine, ako ne baš svake godine, ali najmanje svake druge godine jer redovito dolazi u H. kada ga brat pozove da mu pomogne u određenim poslovima. U toj su šumi redovito sjekli i pilili drva, izvlačili ih iz šume, grabljama skupljali lišće i sl. Na pitanje koju su količinu drva sjekli i izvlačili iz te šume, svjedok je izjavio da bi ponekad posjekli jednu bukvu ili hrast, ovisno o tome koliko bi im koje godine trebalo drva za ogrjev. Provoz su svaki puta vršili po više-manje istoj trasi preko tužiteljeve nekretnine. Naveo je da trajnih tragova provoza na nekretnini tužitelja nema, jer se tuda nije vozilo svakodnevno, već onda kada bi se obavljao određeni posao, tako da bi ti tragovi bili privremeni i tijekom godine bi se izgubili. Na pitanje postoji li iznad njihove šume neki drugi put, svjedok je izjavio da su iz tog dijela šume drva izvlačili i vozili uvijek preko tužiteljeve nekretnine.

              Prilikom dopunskog saslušanja svjedok je izjavio da su tuženik i ostali članovi obitelji provoz do šume uvijek obavljali na način da su do tužiteljeve livade došli zemljanim putem i odmah blizu granice tužiteljeve livade sa šumom su skrenuli na njegovu livadu te su vozili po toj livadi trasom koja je na skici očevida označena crvenim linijama. Na pitanje da pojasni dio svog iskaza kada je izjavio da su iz tog dijela šume drva izvlačili uvijek preko tužiteljeve nekretnine, svjedok je izjavio da je njihova šuma relativno duga parcela i kada je spominjao taj dio šume, mislio je pri tome na dio šume koji se vidi na skici očevida u gornjem lijevom dijelu skice, a u gornjem desnom dijelu skice gdje se vidi početak zemljanog puta pokazao je da je tu jako visok teren šume i iz tog dijela šume se drva mogu izvlačiti jedino pomoću vitla na taj zemljani put. Na pitanje kojim su putem izvukli drva iz šume 2015. godine kada je tužitelj pozvao policiju svjedok je izjavio da mu se čini da su drva odvezli upravo spornom trasom jer na drugi način ih ne bi mogli izvesti iz šume. Na pitanje može li se u gornji dio šume doći s traktorom, svjedok je izjavio da je to nemoguće zbog velike visinske razlike između puta i šume, radi se naime o gotovo okomitom nagibu. Ne sjeća se točno kada su zadnji puta iz tog strmog gornjeg dijela šume izvlačili drva, bilo je to jako davno, a 2015. nisu bila rušena drva u tom strmom dijelu šume.

 

              Svjedokinja S. B., inače supruga tužitelja, iskazala je da obrađuju livadu koja je predmet tužbe i da do kritičnog dana nikada nije vidjela da bi bilo tko, pa tako i tuženik, vršio provoz preko te livade. Poznato joj je gdje se nalazi tuženikova šuma, ali joj nije poznato kojom trasom on inače izvlači drva iz te šume jer ga ona nikada nije vidjela da bi to radio.

 

              Svjedok M. B., inače sin tužitelja, iskazao je da tuženika i članove njegove obitelji prije kritičnog dana nikada nije vidio da bi vozili po predmetnoj livadi.

              Prilikom dopunskog saslušanja svjedok je izjavio da mu je poznato da postoji put u tuženikovu šumu s gornje strane, odnosno s poljskog puta, što je pokazao na skici očevida i to u gornjem desnom uglu skice. Svjedok je izjavio da nije vidio da bi tuženik bilo kuda vozio drva iz te šume, nije vidio da bi to tuženik činio niti s gornje strane šume, a niti preko tužiteljeve livade.

 

              Tijekom očevida sud je pristupio do predmetnih nekretnina iz smjera istoka prema zapadu. Do nekretnine tužitelja prišlo se putem koji je u naravi zapravo kolni put, a prema izjavama stranaka radi se o služnom putu koji nije formiran kao zasebna katastarska čestica. Desno od služnog puta nalazi se nekretnina koja je u naravi šuma i koja nesporno pripada tuženiku, zatim se dolazi do nekretnine koja je dijelom šuma, a dijelom livada i koja nesporno pripada tužitelju. Utvrđeno je da su nekretnine stranaka u odnosu na služni put koji se nalazi s njihove gornje strane, na znatno nižem terenu, odnosno iste se nalaze na nizbrdici u smjeru sjevera.

              Stranke su pokazale trasu preko tužiteljeve livade kojom se kritičnog zgodom kretao tuženik, s time da se pokazivanje stranaka u pogledu točnog načina i pravca kretanja djelomično razlikovalo (tužitelj je pokazao da je tuženik, nakon što se spustio nizbrdo po livadi, skrenuo ulijevo, pa je zatim nastavio kretanje unatrag prema svojoj šumi, dok je tuženik naveo da nije skrenuo ulijevo, već da se traktorom spustio još malo niže, nakon čega je vožnjom unatrag krenuo prema svojoj šumi).

              Utvrđeno je da je tužiteljeva livada u cijelosti i na jednak način obrasla travom i na istoj nisu bili vidljivi tragovi puta, odnosno nikakvi kolni tragovi.

 

              Iz nalaza i mišljenja geodetskog vještaka – tvrtke d.o.o. Zabok utvrđeno je da se utuženi čin smetanja dogodio na čkbr. 511/1 k.o. B., a da čkbr. 512 k.o. B. predstavlja nekretninu tuženika do koje se on kritične zgode vozio spornim pravcem.

              U skici očevida ucrtan je pravac kretanja tuženika kritične zgode prema pokazivanju tužitelja te prema pokazivanju tuženika.

U nalazu i mišljenju je objašnjeno da se prema pokazivanju tužitelja tuženik kritične zgode kretao preko tužiteljeve nekretnine nizbrdo linijom označenom točkama A-B-C-D, zatim je kod točke D skrenuo ulijevo do točaka E-F te krećući se unatrag između točaka G-D i H-C došao do točaka J-I, koje predstavljaju kraj smetanja posjeda, odnosno početak tuženikove šume.

Prema pokazivanju tuženika, on se preko nekretnine tužitelja kretao nizbrdo linijom između točaka A-B-C-D, ali je nakon točaka C-D nastavio svoju vožnju nizbrdo između točaka G-H i L-K, dok nije došao do točaka M-N, odnosno do svoje šume.

 

Među strankama je nesporno da je tužitelj posjednik čkbr. 511/1 k.o. B., a da je tuženik posjednik čkbr. 512 k.o. B.

Nesporno je također da se tuženik kritične zgode traktorom vozio preko nekretnine tužitelja, a način tog kretanja stranke su opisale jednim dijelom trase istovjetno, a drugim dijelom trase različito.

Sporno je bilo nalazi li se tuženik u posjedu prava stvarne služnosti provoza preko tužiteljeve nekretnine broj 511/1 k.o. Brezno do svoje nekretnine br. 512 k.o. Brezno ili ne, odnosno je li na način opisan u tužbi tužitelja smetao tužitelja u posjedu njegove nekretnine ili ne.

Preko nekretnine tužitelja broj 511/1 k.o. Brezno u katastru i u zemljišnoj knjizi nije ucrtan, niti upisan nikakav put, a tragovi puta nisu niti uočeni tijekom očevida, međutim navedene okolnosti same po sebi ne isključuju postojanje tuženikovog posjeda prava stvarne služnosti provoza preko tužiteljeve nekretnine. Naime, činjenica što put nije ucrtan i što u zemljišnoj knjizi nije upisano pravo stvarne služnosti puta sama po sebi ne znači da to pravo u stvarnosti ne može postojati. Isto tako, činjenica što na nekretnini tužitelja nisu vidljivi tragovi provoza ne znači da ne postoji pravo provoza, pogotovo s obzirom na navode tuženika i na životno logičnu činjenicu da se u okviru gospodarskog iskorištavanja šume u istu ne treba dolaziti često, već jednom ili dva puta godišnje, a ukoliko se preko livade provozi tako rijetko, između svakog takvog provoza se zbog rasta vegetacije i promjene vlažnosti tla tragovi kotača traktora i kola izgube.

U odnosu na činjenicu tuženikovog posjeda prava stvarne služnosti provoza preko tužiteljeve nekretnine čkbr. 511/1 k.o. B., za korist tuženikove nekretnine čkbr. 512 k.o. B., iskazi tužitelja i članova njegove obitelji (sinovi S. i M. B., snaha A. B. i supruga S. B.) s jedne strane te iskazi tuženika i članova njegove obitelji (majka D. B. i brat M. B.) s druge strane potpuno su suprotni. Tužitelj i članovi njegove obitelji tvrde da tuženik i njegov otac nikada nisu vozili preko predmetne tužiteljeve nekretnine i da do svoje šume mogu doći drugim putem, dok su tuženik i članovi njegove obitelji tvrdili da su do svoje šume uvijek vozili preko predmetne tužiteljeve nekretnine, jer da do donjeg dijela svoje šume nemaju drugog pristupa. Svjedoci M. i J. H. svojim su iskazima potvrdili navode tuženika.

Tijekom dopunskog saslušavanja svjedocima je predočena skica očevida te su svjedoci: D. B., M. H., J.H. i M. B. izjavili da su tuženik i članovi njegove obitelji za korist šume čkbr. 512 k.o. B. provoz vršili preko tužiteljeve livade upravo onim dijelom nekretnine kojim je tuženik vozio kritične zgode, a to je dio tužiteljeve nekretnine koji je u skici očevida označen linijama crvene boje.

S druge pak strane, tužitelj i svjedoci M. B. i S. B. ml. pokazivali su na skici očevida da tuženik ima pristup do svoje šume s poljskog puta na mjestu kojeg je sudac na skici označio točkama A-B (gornji desni dio skice očevida) te su osporavali da bi tuženik, odnosno njegov otac ikada prije predmetnog događaja provoz vršili preko predmetne livade.

Nesporno je da je prije više godina postojala suvlasnička zajednica nekretnina suvlasnici kojih su bili tužitelj i tuženikov otac, a prije nešto više od 30 godina izvršena je dioba tih nekretnina temeljem koje je tužitelj, između ostalog, dobio u vlasništvo predmetnu livadu, a tuženikov otac je, između ostalog, dobio u vlasništvo predmetnu šumu. U posljednjih deset godina između stranaka se vode različiti sporovi, pa tako i sporovi u kojima je predmet spora prava stvarne služnosti puta. Međutim, smetanje posjeda čkbr. 511/1 k.o. B. G. i pravo stvarne služnosti preko te nekretnine za korist čkbr. 512 k.o. B., za koje tuženik tvrdi da ga posjeduje, do sada nisu bili predmet sudskog postupka.

Svjedoci M. i J. H. susjedi su stranaka, s njima nisu u srodstvu i vlasnici su nekretnina koje se nalaze u neposrednoj blizini nekretnina stranaka, tako da mogu imati neposredna saznanja o načinu izvršavanja posjeda istih. Tužitelj je objektivnost i istinitost iskaza tih svjedoka nastojao dovesti u sumnju činjenicom da je njihov sin u odnosima kumstva s tuženikom (tuženik je firmani kum sinu svjedoka) te činjenicom da su ti svjedoci radili i dosta vremena provodili u S., gdje imaju prijavljeno boravište i gdje živi majka svjedokinje M. H., čime posredno dovode u sumnju okolnost temelje li se njihovi iskazi o posjedovanju tuženikovog prava stvarne služnosti preko nekretnine tužitelja na njihovim neposrednim opažanjima ili ne, odnosno jesu li njihovi iskazi o tome istiniti ili ne. 

Svjedoci M. H. i J. H. svojim iskazima su potvrdili tvrdnje tužitelja da je tuženik firmani kum njihovom sinu, da se s tuženikom i članovima njegove obitelji uzajamno posjećuju, dok s tužiteljem i članovima njegove obitelji nisu kućni prijatelji, ali s njime nisu ni u svađi. Također su naveli da su radili i često boravili u S., svjedok J. H. je ponekad na terenu ostajao više dana uzastopce, ali su u pravilu svakog dana s posla dolazili kući u B. G. Svjedoci M. i J. H. iskazivali su da su tuženik i njegov otac izvršavali posjed prava stvarne služnosti provoza preko tužiteljeve nekretnine do svoje šume, svjedok J. H. objasnio je da su nekretnine stranaka nekada bile zajedničko imanje tužitelja i tuženikovog oca, odnosno tužiteljevog brata, a nakon što je provedena dioba njihovih nekretnina, tuženik i njegov otac su do svoje šume provoz obavljali preko tužiteljeve livade. Svjedok je objasnio da se tragovi puta na tužiteljevoj livadi mogu vidjeti onda kada se tuda prođe s traktorom, kolima i sl., a da put preko te nekretnine nije ucrtan. Također je potvrdio da tuženik do svoje šume, odnosno do čkbr. 512 k.o. B. nema drugog puta.

Ocjenjujući iskaze svjedoka i stranaka, sud je uzeo u obzir činjenicu da se tuženikova šuma na čkbr. 512 k.o. B. nalazi neposredno uz služni zemljani put (koji je ranije također bio predmet spora između stranaka), na koji je tuženik nakon kritičnog događaja izvukao tada posječena drva. Neposrednim opažanjem na očevidu utvrđeno je da se na taj služni put mogu izvlačiti drva s gornjeg dijela tuženikove šume, ali kako je šuma dalje prema sjeveru položena na oštroj nizbrdici u odnosu na služni put, do donjeg dijela šume teško je doći i pješke, a s traktorom je to nemoguće. Nadalje, tužitelj tvrdi da tuženik i tuženikov otac nikada nisu za korist svoje šume vozili preko njegove livade, ali nije objasnio kuda su onda i na koji način oni dolazili do donjeg dijela svoje šume i kojim su putem odvozili drva i lišće iz tog dijela šume te kako se to radilo za vrijeme dok je postojala suvlasnička zajednica nekretnina tužitelja i oca tuženika.

Navedene okolnosti potvrđuju iskaze svjedoka M. H., J. H., tuženika i članova njegove obitelji u odnosu na tvrdnju da je jedini mogući pristup traktorom do donjeg dijela tuženikove šume preko tužiteljeve livade, odnosno da se tuženik nalazi u posjedu prava stvarne služnosti provoza preko tužiteljeve livade za korist svoje šume.

Kako su tužitelj i članovi njegove obitelji kao svjedoci tvrdili da nikada nisu vidjeli tuženika da se traktorom vozi preko predmetne livade, bilo je potrebno utvrditi je li tuženik posjed tog prava pribavio silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, odnosno je li tuženikov posjed prava stvarne služnosti bio istinit i miran. Sud je pri tome uzeo u obzir činjenicu da je stvarna služnost kolnika i staze za korist šume po svojoj naravi takva da se ne izvršava često, kao npr. služnost za korist dvorišta, oranice i sl. Naime, s obzirom na gospodarsku namjenu šume, u istu nije potrebno dolaziti često, već onda kada se ukaže potreba za sječom drva za ogrjev, za sakupljanjem lišća za stelju (što već neko vrijeme nije niti uobičajeno), a navedeni poslovi se obavljaju u proljeće i jesen i to ne nužno svake godine. S obzirom na navedeno, ako se takva služnost nije koristila koju godinu jer za to nije bilo gospodarske potrebe, to ne znači da je zbog toga posjednik prava služnosti izgubio taj posjed. Sud je također uzeo u obzir činjenicu da tužiteljeva livada i tuženikova šuma nalaze u neposrednoj blizini kuća i dvorišta stranaka i svjedoka iz kojih je u svakom trenutku moguće vidjeti što se na tim nekretninama događa, pa je tako tužitelju i članovima njegove obitelji moralo biti vidljivo i poznato vrši li netko provoz preko njihove livade, slijedom čega tuženik nije mogao steći posjed prava stvarne služnosti preko tužiteljeve livade potajno, a da je taj posjed počeo izvršavati silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, tužitelj bi u tom slučaju zatražio sudsku zaštitu svog posjeda nekretnine. Zaključak da je tužitelj znao da postoji posjed prava služnosti preko njegove livade za korist tuženikove šume potvrđuje i dio iskaza tuženika kada je naveo da je tužitelj njegovom ocu objasnio na koji način treba voziti po livadi kako bi ju što manje oštetio, odnosno tako da se traktorom i kolima ne okreće na tužiteljevoj livadi, već na svojoj nekretnini, kako ne bi previše gazio travu. Tuženik tvrdi da se upravo tako kretao i kritične zgode. Pored svih gore navedenih okolnosti, tuženikov iskaz u tom dijelu životno je logičan.

Iskaze tužitelja i članova njegove obitelji u dijelu kojim osporavaju postojanje tuženikovog posjeda prava stvarne služnosti preko tužiteljeve livade sud nije prihvatio zbog svih gore navedenih razloga, a posebno zbog toga što oni nisu dali uvjerljivo objašnjenje o tome na koji bi način i kojim putem tuženik, odnosno ranije njegov otac, mogli gospodarski iskorištavati donji dio svoje šume i iz tog dijela šume odvoziti drva, ako nemaju pravo služnosti provoza preko tužiteljeve nekretnine.

Temeljem svega navedenog sud je utvrdio da se tuženik nalazi u posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti provoza preko tužiteljeve nekretnine čkbr. 511/1 k.o. B., za korist svoje nekretnine čkbr. 512 k.o. B..

Prema odredbi čl. 20. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom.

Kako je utvrđeno da je tuženik u posjedu prava stvarne služnosti provoza preko nekretnine tužitelja čkbr. 511/1 k.o. B., za korist svoje nekretnine čkbr. 512 k.o. B., zakonom mu je dopušteno da izvršava posjed tog svog prava i njegov provoz preko tužiteljeve nekretnine kritične zgode ne predstavlja samovlasno smetanje posjeda.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku te je tužitelju koji je izgubio parnicu naloženo da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

Tuženiku su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku u vidu jednokratne nagrade za prvostupanjski postupak u iznosu od 2.000,00 kn po tbr. 7./2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25%, tako da tuženikovi ukupni troškovi iznose 2.500,00 kn.

Tuženik je zatražio naknadu troškova postupka u visini dvije jednokratne nagrade za prvostupanjski postupak u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn. Međutim, iako je prvostupanjsko rješenje jednom ukinuto odlukom Ž.s.u S., radi se o jedinstvenom postupku i tuženiku stoga pripada pravo na naknadu troškova postupka u visini od jedne, a ne dvije jednokratne nagrade za prvostupanjski postupak. Sud je stoga odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 2.500,00 kn.

 

Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

 

U Zaboku 4. svibnja 2021.

 

                                                                                                                                            Sudac

                                                                                                                                    Nada Mohač

              Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovoga rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovoga suda, Županijskom sudu u Splitu, pisano, u 3 primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa rješenja.

 

Dostaviti:

1. Odvjetnik N. P., Z.
2. Odvjetnik H. P., Z.