Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679
1 Poslovni broj 11 Pn-40/2019-52
REPUBLIKA HRVATSKA Poslovni broj 11 Pn-40/2019-52
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Ivi Kancijanić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz Š. K., K., OIB …, kojega zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u R., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P. - P., Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, nakon zaključene glavne javne rasprave 19. ožujka 2021. u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zakonske zastupnice tuženice J. S. D., zamjenice općinskog državnog odvjetnika, 4. svibnja 2021. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„Tuženica je dužna isplatiti tužitelju 179.923,01 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na:
- iznos od 114,00 od 27. veljače 2013. do isplate,
- iznos od 75,00 od 29. ožujka 2013. do isplate,
- iznos od 1.007,24 od 29. ožujka 2013. do isplate,
- iznos od 574,75 od 3. lipnja 2013. do isplate,
- iznos od 9.508,05 od 26. lipnja 2013. do isplate,
- iznos od 2.120,00 od 26. lipnja 2013. do isplate,
- iznos od 166.523,97 od 26. lipnja 2013. do isplate,
po stopi koja iznosi 12% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Tuženica je dužna isplatiti tužitelju trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj trošak od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.”
II. Nalaže se tužitelju M. R. naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kuna, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 1.250,00 kuna kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 3. srpnja 2015. podnio tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koja da mu je nastala postupanjem Općinskog suda u Opatiji u predmetu poslovni broj Ovr-53/13.
1.1. U tužbi tužitelj navodi da je prije podnošenja tužbe podnio tuženici zahtjev za mirnim rješenjem spora u smislu članka 186.a Zakona o parničnom postupku, ali na istoga u zakonskom roku od tri mjeseca nije dobio odgovor.
1.2. Tužitelj navodi da je društvu V. C. d.o.o. dugovao iznos od 55.836,86 kuna i 5.246,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Kako to nije bilo plaćeno, društvo V. C. d.o.o. pokrenulo je ovrhu na nekretninama tužitelja koja se vodila pred Općinskim sudom u Opatiji pod poslovnim brojem Ovr-283/09. U toku ovršnog postupka stranke su sklopile Nagodbu te su dogovorile otplatu duga. Tužitelj je na temelju dogovora iz te Nagodbe trebao isplatiti društvu V. C. d.o.o. 18.500,00 eura u 10 mjesečnih rata. Stranke su naknadno sklopile Ugovor o asignaciji kojim je pomaknut rok za uplatu prve rate na 16. svibnja 2013. Tužitelj je po sklopljenoj Nagodbi i Ugovoru o asignaciji već isplatio prvu ratu društvu V. C. d.o.o. S obzirom na navedeni dogovor stranaka, ovrha na nekretninama odgođena je na rok od 10 mjeseci.
1.3. Tužitelj navodi da je radi naplate istog duga Općinski sud u Opatiji donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-53/13 koje mu nikada nije dostavio. Naime, tužitelj ima prebivalište u inozemstvu, a sud umjesto da mu ovo novo rješenje dostavi diplomatskim ili konzularnim putem, u skladu s odredbom članka 136. stavka 2. ZPP-a, poslao mu ga je običnom poštom. Kako ono nije uručeno tužitelju, sud je odlučio da ga stavi na oglasnu ploču te se time smatralo da je dostava postala uredna. Tužitelj navodi da je nakon proteka roka od osam dana od stavljanja rješenja na oglasnu ploču sud rješenje poslao na naplatu Fini. Fina je postupajući po tom rješenju od tužitelja naplatila iznos od 179.923,01 kuna.
1.4. Tužitelj smatra da takvo postupanje suda nije bilo zakonito, jer mu je sud bio dužan prvu dostavu rješenja izvršiti diplomatskim ili konzularnim putem, u skladu s odredbom članka 136. stavka 2. ZPP-a. Poziva se i na stajalište izneseno u odluci Ustavnog suda broj U-III-6064/2011 prema kojemu se prva dostava stranci mora izvršiti diplomatskim putem.
1.5. Po stajalištu tužitelja, da je sud poštovao zakon, rješenje o ovrsi dostavio bi mu na vrijeme te bi tužitelj tada prigovorio tom rješenju, pozvao se na Nagodbu i blokirao provedbu ovrhe. Ovako je sud rješenje izvijestio na oglasnoj ploči i dostavio Fini na provedbu te je Fina provela ovrhu 26. lipnja 2013., dva mjeseca nakon sklopljene Nagodbe. Tužitelj smatra da je postupanjem suda protivno odredbi članka 136. stavka 2. ZPP-a onemogućen zaštititi svoja prava i blokirati naplatu koja je bila protivna sklopljenoj Nagodbi i zakonu. Ističe da mu je zbog tog propusta naplaćeno nešto što nije imalo osnove i nije se smjelo naplatiti, a taj iznos od društva V. C. d.o.o. ne može povratiti, budući je to društvo u blokadi i bez ikakve imovine.
1.6. Zbog navedenoga, tužitelj zahtijeva naknadu imovinske štete u iznosu od 189,00 kuna na ime naknade troškova Fine, 11.090,04 kuna na ime troškova parničnog postupka, 2.120,00 kuna na ime troškova ovršnog postupka te 166.523,97 kuna na ime glavnice, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te predlaže da sud obveže tuženicu da mu po osnovi nakade štete ukupno isplati 179.923,01 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, te da mu naknadi trošak parničnog postupka.
2. Tuženica se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.
2.1. Ističe da je u ovršnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Opatiji pod poslovnim brojem Ovr-53/13 rješenje o ovrsi tužitelju dostavljeno putem punomoćnika, a ne kako se to navodi u tužbi dostavom na oglasnu ploču, te je tužitelj pravovremeno podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, slijedom čega isti zbog navodno pogrešne dostave nije bio onemogućen u izjavljivanju pravnog lijeka protiv rješenja o ovrsi. Međutim, žalba protiv rješenja o ovrsi nema suspenzivno djelovanje, već se rješenje o ovrsi odmah po donošenju dostavlja na provedbu Fini.
2.2. Tuženica smatra da između radnji ovršnog suda u predmetu poslovni broj Ovr-53/13 i štete koju navodno trpi tužitelj nema uzročno posljedične veze te da stoga tužbeni zahtjev treba kao neosnovan odbiti i obvezati tužitelja da joj naknadi parnični trošak.
3. U tijeku postupka pročitano je rješenje Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-283/09 od 16. travnja 2013., Nagodba od 15. travnja 2013., rješenje o ovrsi Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-283/09 od 17. rujna 2008., Ugovor o asignaciji od 14. svibnja 2013., potvrda H. A. A. B. d.d. o izvršenoj transakciji od 16. svibnja 2013., univerzalni nalog za plaćanje od 12. lipnja 2013., dopis MUP-a, Policijske postaje Opatija od 8. studenoga 2007., rješenje o ovrsi Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-53/13 od 18. veljače 2013., specifikacija naplata Fine od 1. srpnja 2013., dopis Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Zürichu od 11. listopada 2008. s prilogom i porukom elektroničke pošte tužitelja od 3. studenoga 2018., očevidnik o redoslijedu plaćanja za V. C. d.o.o. pribavljen od Fine od 15. svibnja 2019. i očevidnik o danima insolventnosti za V. C. d.o.o. od 15. svibnja 2019., očitovanje Ministarstva pravosuđa, Uprave za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju od 3. lipnja 2019., izvršen je uvid u spise bivšeg Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-53/2013 i Ovr-34/2014 (ranije: Ovr-283/2009) i spis Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Ovr-4143/2018 te je saslušan tužitelj.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete koja da je tužitelju nastala uslijed nezakonitog vršenja dostave rješenja o ovrsi u predmetu Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-53/13 uslijed čega mu nije dana mogućnost da pravovremeno reagira na predmetnu ovrhu i spriječi njeno provođenje iako je raspolagao odgovarajućom ispravom (Nagodbom) na temelju koje je mogao spriječiti provođenje ovrhe. Šteta koju potražuje sastoji se u ukupno naplaćenom iznosu u predmetnom ovršnom postupku.
6. Na temelju isprava i priloženih spisa utvrđeno je sljedeće činjenično stanje:
6.1. Društvo V. C. d.o.o. imalo je tražbinu prema M. R. po osnovi pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Opatiji poslovni broj IV P-169/00-54 od 20. svibnja 2005., u iznosu od 55.836,86 kuna i 5.246,00 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
6.2. Radi naplate tražbine iz navedene ovršne isprave i radi naplate troškova ovršnog postupka društvo V. C. d.o.o. je protiv M. R. podnijelo prijedlog za ovrhu na nekretninama te je Općinski sud u Opatiji donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-283/09 17. rujna 2009., što je utvrđeno uvidom u spis Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-34/14 (ranije poslovni broj Ovr-283/09).
6.3. Za trajanja toga ovršnog postupka V. C. d.o.o. i M. R., zastupan po punomoćniku odvjetniku G. M., sklopili su 15. travnja 2013. Nagodbu kojom su se suglasili da će umjesto potraživanja koje V. C. ima prema M. R. na temelju presude Općinskog suda Opatiji poslovni broj P-169/00-54, M. R. isplatiti V. C. d.o.o. iznos od 18.500,00 eura na način da će iznos od 3.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju HNB-a isplatiti do 6. svibnja 2013., dok će preostali iznos duga od 15.000,00 eura isplatiti u 10 mjesečnih rata od po 1.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju HNB-a, s time da prva rata dospijeva na naplatu 6. lipnja 2013., a svaka slijedeća 6. u sljedećem mjesecu. Prema članku 2. stavku 6. Nagodbe rokovi plaćanja su bitan sastojak Nagodbe, jer u slučaju neplaćanja bilo koje rate o njezinu dospijeću nagodba se raskida te V. C. d.o.o. zadržava primljene iznose i bez odlaganja nastavlja ovršni postupak. Člankom 3. ugovoreno je da cjelokupno potraživanje po presudi P-169/00 prestaje isplatom zadnje rate. Člankom 4. stranke su se suglasile da se ovrha Ovr-283/2009 koja se provodi pred Općinskim sudom u Opatiji radi naplate dugovanja po presudi P-169/00 stavi u mirovanje do isplate zadnje rate, a s isplatom zadnje rate V. C. d.o.o. se obvezao povući svoj ovršni prijedlog kao i sve ostale prijedloge ili obustaviti sve one postupke koje je radi naplate svog potraživanja pokrenuo, s time da ako V. C. d.o.o. nešto naplati po tim postupcima dužan je to vratiti M. R. kao i naknaditi mu svu onu štetu koju bi time pretrpio.
6.4. Nastavno su V. C. d.o.o. i M. R. 14. svibnja 2013. sklopili Ugovor o asignaciji kojim je V. C. d.o.o. naložio i dao asignaciju M. R. da sva plaćanja po Nagodbi izvrši izravno u korist B. V., uz navođenje računa na koji isplatu treba izvršiti, te da će se svaka uplata koja bude izvršena na taj račun smatrati uplatom koju je po Nagodbi primio V. C. d.o.o. čime će se V. C. d.o.o. smatrati namirenim. V. C. d.o.o. izjavio je da je prva uplata po Nagodbi kasnila jer nije na vrijeme dostavio račun za uplatu pa je rok plaćanja prve rate produljen do 16. svibnja te za vrijeme koje je potrebno da banka izvrši prijenos na račun.
6.5. Rješenjem Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-283/09 od 16. travnja 2013. na temelju suglasnog prijedloga ovrhovoditelja i ovršenika odgođena je ovrha (odnosno prva javna dražba) do 15. veljače 2014.
6.7. Uz tužbu je dostavljena potvrda H. A. A. b. d.d. o izvršenoj uplati I. R. B. G. V. iznosa od 4.462,73 eura 16. svibnja 2013. s opisom plaćanja „prema Nagodbi - asignacija” te univerzalni nalog za plaćanje kao dokaz o izvršenoj uplati između istih osoba 1.972,16 USD 12. lipnja 2013. s opisom plaćanja „prema Nagodbi-asignacija (1.500 EUR)”. Druge dokaze o izvršenim plaćanjima po Nagodbi tužitelj nije dostavio.
6.8. U spisu Ovr-34/2014 ovršenik je 18. srpnja 2013. obavijestio sud da je podmirio potraživanje ovrhovoditelja odnosno da se ovrhovoditelj u cijelosti namirio u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-53/13.
6.9. Iz specifikacije naplate Fine utvrđeno je da je po predmetnoj ovrsi poslovni broj Ovr-53/13 naplaćeno ukupno 179.923,01 kunu, od čega 114,00 kuna 27. veljače 2013., 75,00 kuna 29. ožujka 2013., 1.007,24 kuna 29. ožujka 2013., 574,75 kuna 3. lipnja 2013., 9.508,05 kuna 26. lipnja 2013., 2.120,00 kuna 26. lipnja 2013. i 166.523,97 kuna 26. lipnja 2013.
7. Tužitelj M. R. je u svome iskazu naveo da je trgovačko društvo V. C. d.o.o. imalo tražbinu prema njemu na temelju pravomoćne presude. Naknadno je postignuta Nagodba oko podmirenja dijela tražbine iz te ovršne isprave. Međutim, iznenada mu je skinut s računa iznos po toj presudi neovisno o sklopljenoj Nagodbi. U trenutku sklapanja Nagodbe od 15. travnja 2013. nije znao da su pokrenuti drugi ovršni postupci ili ovršni postupak radi namirenja tražbine po presudi. Pretpostavlja da su nacrt teksta Nagodbe pripremili odvjetnici obiju strana, odnosno da su oni usuglasili tekst. Nakon što mu je ukazano na članak 4. Nagodbe tužitelj je iskazao da je onda očito već bio u tijeku neki ovršni postupak, ali zbog proteka vremena detalja se nije mogao sjetiti. Za ovršni postupak u kome mu je naplaćena tražbina po presudi u korist V. C. d.o.o. saznao je kada su mi skinuli novac s računa. U to vrijeme živio je u Švicarskoj, gdje i danas živi. Nije dobio nikakvu obavijest o pošiljkama iz Hrvatske. U to je vrijeme vodio brakorazvodnu parnicu pred sudom u Hrvatskoj i svu poštu dobivao je diplomatskim putem, odnosno putem veleposlanstva. Smatra da je podmirio dobar dio iznosa po Nagodbi od 15. travnja 2013. Dio je podmirio I. V., a dio na račune po njegovom naputku. Asignacija koju je eventualno sklopio mogla je biti samo u tom smislu da plaćanja idu na nekakve račune na koje je on uputio. Sjeća se da je više doznaka išlo je u Ameriku. I na temelju osnovnog ugovora kojega je imao s njim vršio je doznake u SAD. Čini mu se da je društvo B. V. firma supruge I. V. Na upit iz kojeg razloga se plaćanja po tražbini V. C. d.o.o. nisu vršila tome trgovačkom društvu već trećim osobama, tužitelj je odgovorio da je dugo u poslovnom svijetu i najnormalnije mu je da se plaćanja vrše na takav način, cesijama, asignacijama i slično. Nije imao saznanja da je u to vrijeme V. C. d.o.o. bio blokiran račun. U stečaju nisu bili, jer ne bi mogli potpisivati asignaciju. Na upit što je poduzimao da vrati ono što je, kako tvrdi, dva puta naplaćeno, tužitelj je odgovorio da je sve poduzimao njegov odvjetnik G. M. koji je vodio spor. Na upit je li pokrenuta kakva parnica protiv V. C. d.o.o. za vraćanje dvostruko naplaćenog iznosa, odgovorio je da misli da je odvjetnik poduzeo sve što je mogao i protiv V. C. d.o.o. i protiv države koja je naplatila ovrhu za koju nije bilo osnove. Za sada ni od V. C. d.o.o. ni od strane države ništa nije vraćeno, odnosno plaćeno. Povod za sklapanje Nagodbe od 15. travnja 2013. bila je činjenica da je V. C. d.o.o. pokrenuo ovrhu na nekretninama. U trenutku sklapanja Nagodbe nije mu bilo poznato da su pokrenuti bilo kakvi daljnji ovršni postupci protiv njega radi namirenja tražbine iz presude osim te ovrhe na nekretninama. Za drugi postupak saznao je tek po obavijesti banke da je ovršen po svim računima. Za vrijeme poslovnog odnosa s V. C. d.o.o. plaćanja je vršio i na drugi način osim na račun toga trgovačkog društva, plaćao je na temelju asignacija, cesija, raznih doznaka na različite račune različitih društava, a ne isključivo na račun V. C. d.o.o. Gotovo čitav svoj život posluje izvan Republike Hrvatske, i u Europi i u svijetu. Apsolutno je uobičajeno da se plaćanja u poslovnom svijetu vrše putem asignacija, cesija i slično. U drugim postupcima koje je vodio pred sudovima u Republici Hrvatskog dostava mu nije vršena preporučenom pošiljkom, već putem Konzularnog predstavništva Republike Hrvatske u Z. Koliko se sjeća, većinu plaćanja po Nagodbi od 15. travnja 2013. je i anticipirao, dakle plaćao je prije rokova predviđenih Nagodbom. Misli da je plaćen gotovo čitav iznos po Nagodbi. Vidio je rješenje o ovrsi na temelju kojeg je izvršena naplata mimo sklopljene Nagodbe. Pretpostavlja da je nakon naplate po tom rješenju o ovrsi podnesena tužba protiv Republike Hrvatske. Sve je to vodio njegov odvjetnik, on nije stručnjak po tim pitanjima, ali ako je nepravomoćno ovršen, žalio se protiv onoga tko ga je ovršio. Na upit je li uspio povratiti od V. C. d.o.o. ono što je dvostruko naplaćeno, tužitelj je odgovorio da je s V. C. d.o.o. sklopio Nagodbu i tako je riješen njihov odnos, a povrh toga je država naplatila i zato to traži od države.
8. Presudom donesenom u ovom predmetu pod poslovnim brojem Pn-5/16-16 od 15. srpnja 2016. odbijen je tužbeni zahtjev s obrazloženjem, u bitnome, da diplomatska ili konzularna dostava u roku od četiri i pol mjeseca koliko je proteklo od donošenja rješenja o ovrsi Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-53/13 do konačne provedbe ovrhe 26. lipnja 2013. ne bi bila izvršena odnosno ne bi bila izvršena pravovremeno da tužitelj spriječi provedbu ovrhe pa tužitelj nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između nepravilne dostave i štete. Nadalje, zaključeno je da je tužitelj nepodižući preporučene pošiljke (od koji je prva vraćena 25. ožujka 2013., a druga 17. travnja 2013.) pristao na rizik da mu se dogodi predmetna šteta, jer bi u protivnom imao mogućnost pravovremeno reagirati i spriječiti nastanak štete pa da to ponašanje može biti uzrokom šteti.
9. U žalbi protiv te presude tužitelj je prigovorio: da sud nije utvrđivao koliko bi pravilna dostava trajala te bi li bila uzrokovana radom suda ili drugog državnog tijela; da zbog toga što dostava nije izvršena zakonito tužitelj nije znao da se provodi još jedna ovrha o tražbini o kojoj je sklopio nagodbu; da nije utvrđivano je li tužitelj obaviješten o prispjelim pošiljkama, a niti se može zaključiti da je izbjegavao nezakonitu dostavu; da je na vrijeme bio obaviješten o rješenju o ovrsi tužitelj bi reagirao jer je u rukama imao instrument za to a dokaz tome je činjenica da je naknadno sud donio rješenje o odgodi i obustavi ovrhe; da je pogreška suda uzrokovala naplatu koja se nije smjela desiti; da je u četiri i pol mjeseca od donošenja rješenja o ovrsi (18. veljače 2013.) do provedbe ovrhe (26. lipnja 2013.) dostava diplomatskim putem bila moguća; da je tužitelj o ovrsi bio obaviješten mogao je predložiti odgodu ovrhe prema članku 206. stavku 3. Ovršnog zakona, a prema članku 206. stavku 4. Fina provodi ovrhu u roku od 60 dana od dana kada joj je rješenje dostavljeno osim ako od suda ne primi rješenje o odgodi ovrhe; da budući da tužitelj nije bio obaviješten o ovrsi obveza suda bila je odgoditi provedbu ovrhe dok ne obavijesti stranku o rješenju o ovrsi te da dok se dostava nije izvršila nije moguća provedba ovrhe.
10. Navedena presuda ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-648/2013-3 od 18. veljače 2019. s obrazloženjem da nije razložno obrazloženo zašto nepravilna dostava ne potvrđuje postojanje uzročno posljedične veze sa štetom koja je nastala tužitelju. Ovom sudu dana je uputa da treba utvrditi postojane uzročno posljedične veze između eventualno nastale štete i postupanja tuženika kao i postupanje tužitelja tijekom ovršnih postupaka odnosno je li tužitelj poduzimao sva pravna sredstva za zaštitu svojih interesa. U ukidbenom rješenju navedeno je i da su nejasni razlozi sklapanja ugovora o asignaciji i kakav je status u to vrijeme imao tadašnji vjerovnik V. C. d.o.o. da se plaćanje nije vršilo na račun firme, jer ako je bio u stečaju ili mu je bio blokiran žiroračun takav način plaćanja predstavljao bi izbjegavanje zakonskih propisa i obveza V. C. d.o.o., a što bi upućivalo na daljnji nužan oprez tužitelja. Županijski sud ukazuje na odluku Ustavnog suda RH broj: U-III/36104/2009 od 7. srpnja 2010. iz koje da proizlazi kako se dostava prema članku 7. stavku 1., 3. i 5. u vezi s člankom 6. ZOMPO-a može uputiti osobama u inozemstvu izravno poštom na hrvatskom jeziku, ali samo uz uvjet uzajamnosti pa da je potrebno provjeriti je li u konkretnom slučaju postojala mogućnost takve dostave koja bi tada bila valjana.
11. Osnove izvanugovorne odgovornosti za štetu općenito su navedene u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), pri čemu ZOO ne nabraja opće pretpostavke odgovornosti za štetu, već navodi da se za štetu odgovara po principu presumirane krivnje, da se presumira obična nepažnja te da se za štetu od opasne stvari ili djelatnosti te u drugim slučajevima predviđenim zakonom odgovara bez obzira na krivnju. U pravnoj teoriji nesporno je da su pretpostavke odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza, protupravnost te postojanje subjekata obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu, a to su oštećenik, štetnik i odgovorna osoba. Ako se radi o odgovornosti na osnovi krivnje, traži se postojanje krivnje koja se javlja u obliku namjere i nepažnje. Kod obavljanja profesionalne djelatnosti, odnosno ispunjavanja obveza koje proizlaze iz profesionalnog obavljanja određenog posla ili dužnosti, ZOO u osnovnim načelima određuje da je sudionik u obveznom odnosu u ispunjavanju svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima. Radi se zapravo o pažnji dobrog stručnjaka te se od osoba koje obavljaju neku profesionalnu djelatnost očekuje da u obavljanju takvih poslova postupaju kao stručnjaci. Od onog tko vrši određenu profesionalnu djelatnost očekuje se da u skladu s pravilima određene profesije poznaje i primjenjuje sva pravila i običaje struke, a ta pravila i odgovornost osoba koje obavljaju profesionalnu djelatnost detaljnije se reguliraju u posebnim propisima koji se odnose na konkretnu profesionalnu djelatnost.
12. Odgovornost za štetu koju bi stranke pretrpjele zbog nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca regulirana je u Zakonu o sudovima („Narodne novine” broj 28/13.), te je u članku 105. stavku 1. Zakona o sudovima jasno navedeno da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci svojim nepravilnim ili nezakonitim radom.
13. Nezakonita radnja suda na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev je način dostave rješenja o ovrsi tužitelju kao ovršeniku u ovršnom postupku Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-53/13 budući da mu dostava nije izvršena diplomatskim putem odnosno putem konzularnog predstavništva već preporučenom pošiljkom.
14. U tijeku ovog postupka utvrđeno je da u vrijeme vršenja predmetne dostave tuženik nije ima prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj već u Švicarskoj Konfederaciji.
15. Za dostavu prvog pismena u parničnom i ovršnom postupku osobi koja nema prebivalište u Republici Hrvatskoj mjerodavan je članak 136. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) kojim je propisano da kada dostavu treba obaviti osobama ili ustanovama u inozemstvu ili strancima koji uživaju pravo imuniteta, dostava će se obaviti diplomatskim putem, ako u međunarodnom ugovoru ili tom zakonu (članak 146.) nije što drugo određeno. Prema stavku 2. istoga članka, ako se dostava pismena ima obaviti državljanima Republike Hrvatske u inozemstvu, to se može učiniti preko nadležnoga konzularnog predstavnika ili diplomatskog predstavnika Republike Hrvatske koji obavlja konzularne poslove u toj stranoj državi. Takva dostava pravovaljana je samo ako osoba kojoj se pismeno dostavlja pristane da ga primi.
15.1. Iz dopisa Ministarstva pravosuđa, Uprave sa europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju od 3. lipnja 2019. proizlazi da je postupak dostave sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije uređen odredbama Haaške konvencije o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim ili trgovačkim stvarima od 15. studenoga 1965. („Narodne novine” – Međunarodni ugovori broj 10/05.). Takva pismena se između navedenih država dostavljaju i prema prethodno utvrđenim izjavama te ograničenjima (npr. mjesno nadležna tijela, prijevod pismena na određeni jezik koji je u upotrebi itd.) koje svaka država može staviti na određene dijelove primjene Konvencije na njenom teritoriju, a mogu se pronaći na internetskoj stranici haških konvencija: www.hcch.net. Dostava pismena hrvatskim državljanima koji se nalaze na teritoriju Švicarske Konfederacije u navedenim postupcima može se provesti sukladno članku 136. stavku 2. Zakona o parničnom postupku odnosno posredstvom Ministarstva te putem mjesno nadležnog konzularnog odnosno diplomatskog predstavništva Republike Hrvatske u Švicarskoj konfederaciji, a takva dostava je pravovaljana samo ukoliko osoba kojoj se pismeno uručuje pristane da ga primi. Postupak izravne odnosno neposredne dostave zahtjeva za uručenjem pismena strankama između nadležnih tijela navedenih država nije uređen izvan navedenih pravila.
15.2. Odluka Ustavnog suda RH broj U-III/36104/2009 od 7. srpnja 2010. na koju u ukidbenom rješenju ukazuje drugostupanjski sud nije primjenjiva u ovom postupku, jer se odnosi na dostavu u kaznenom postupku.
15.3. Člankom 10.a) Konvencije o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim ili trgovačkim stvarima („Narodne novine” - Međunarodni ugovori broj 10/05. i 3/06.) propisano je da uz uvjet da se država odredišta ne usprotivi, konvencija ne zadire u slobodu slanja sudskih dokumenata izravno osobama u inozemstvu, putem pošte. Međutim, prema podacima dostupnim na stranicama haških konvencija Švicarska Konfederacija iskazala je protivljenje izravnoj dostavi.
16. Uvidom u spis poslovni broj Ovr-53/13 utvrđeno je da dostava M. R. kao osobi koja ima prebivalište u Švicarskoj nije izvršena u skladu s odredbom članka 136. ZPP-a, već mu je sud rješenje o ovrsi dva puta pokušao dostaviti izravno preporučenom pošiljkom u Švicarsku, no oba puta pismena su vraća sudu s naznakom da M. R. pismeno nije preuzeo. Nastavno je sud pokušao i treću dostavu rješenja o ovrsi preporučenom pošiljkom na adresu u Hrvatskoj, no ta je pošiljka vraćena s naznakom „obaviješten da čeka”. Iz navedenoga proizlazi da je nadležni sud vršeći dostavu rješenja o ovrsi tuženiku u predmetu Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-53/13 postupao nezakonito odnosno protivno odredbama ZPP-a i Konvencije o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim ili trgovačkim stvarima.
17. Međutim, tužitelj u ovom postupku nije dokazao pretpostavke odgovornosti države za štetu.
18. Prije svega, šteta tužitelja nikako se ne može sastojati u ukupno naplaćenom iznosu u predmetu Ovr-53/2013 budući da je naplatom (dijela) toga iznosa tužitelj platio dug kojega je nesporno imao prema V. C. d.o.o. i kojega je trebao platiti. Štetu tužitelja bi mogla predstavljati samo razlika između ukupno naplaćenoga u ovrsi i dobrovoljno plaćenoga po Nagodbi i onoga što je tužitelj trebao platiti po Nagodbi.
18.1. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz da je po Nagodbi platio dva obroka u iznosima od 4.462,73 USD (što je očito protuvrijednost prvog obroka od 3.500,00 eura) i 1.972,16 USD, kao protuvrijednost 1.500,00 eura. Iako u iskazu tvrdi da je platio većinu duga po Nagodbi, ako ne i sve, za takvu tvrdnju nije predočio sudu nikakav dokaz. Stoga njegovom iskazu u tom dijelu sud ne pridaje vjeru, jer se radi o činjenicama koje je jednostavno dokazati ispravama. Osim toga, tvrdnju da je po Nagodbi sve plato tužitelj nije iznio ni u tužbi (iako su u času podnošenja tužbe dospjeli svi obroci po Nagodbi) ni do zaključenja prethodnog postupka, kada je nastupila prekluzija iznošenja tih činjenica u smislu članka 299. ZPP-a. Nadalje, nije niti logično da bi tužitelj nakon što mu je 26. lipnja 2013. naplaćen cjelokupni iznos po pravomoćnoj i ovršnoj presudi dobrovoljno vršio daljnja plaćanja po Nagodbi.
18.2. Dokazni prijedlog tuženice istaknut na posljednjem ročištu da se tužitelja pozove na dostavu dokaza o izvršenim plaćanjima po Nagodbi nije prihvaćen, jer je istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, teret dokazivanja svih pretpostavki odgovornosti za štetu je na tužitelju, a nikako na tuženici pa taj dokazni prijedlog nije niti trebao služiti dokazivanju tuženičinih tvrdnji u ovom postupku.
18.3. Pored navedenoga, za utvrđenje štete u vidu razlike između ukupno (na)plaćenoga i onoga što je tužitelj trebao platiti po Nagodbi trebalo je provesti financijsko vještačenje kojim bi se s obzirom na različite datume dospijeća i plaćanja utvrdila ta razlika. Tužitelj na tu okolnost financijsko vještačenje nije predložio odnosno odustao je od predloženog vještačenja (koje je bilo predloženo na druge okolnosti).
18.4. Stoga je tužbeni zahtjev neosnovan već uslijed činjenice što tužitelj nije dokazao štetu odnosno visinu štete.
19. Pored navedenoga, pretpostavka odgovornosti države za štetu bila bi da tužitelj nije u zakonom predviđenom postupku uspio vratiti neosnovano naplaćeno od V. C. d.o.o.
19.1. Sredstva kojima se tužitelj kao ovršenik u ovršnom postupku mogao braniti od neosnovane i dvostruke naplate su žalba i protuovrha.
19.2. Člankom 50. stavkom 1. točka 10. Ovršnog zakona koji se primjenjuje u ovom postupku („Narodne novine” broj 112/12.) propisano je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu, između ostaloga, ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Po žalbi je M. R. rješenjem od 15. travnja 2014. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ali nije utvrđeno kakav je ishod te parnice niti su na tu okolnost predloženi dokazi. U ovršnom spisu jedino postoji bilješka da je 9. svibnja 2014. pokrenuta parnica, no uvid u taj spis nije predložen.
19.3. Člankom 62. stavkom 1. Ovršnog zakona propisano je da nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, između ostaloga, ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka (točka 1.) te ako je tijekom ovršnoga postupka namirio ovrhovoditelju tražbinu mimo suda tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren (točka 2.). Stavkom 5. propisano je da se prijedlog za protuovrhu iz stavka 1. može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kad je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka. Prema stavku 6., ovršenik ne može prije proteka roka iz stavka 5. svoju tražbinu ostvarivati u parničnom postupku, osim u slučaju iz stavka 2. Dana 4. listopada 2013. M. R. je u postupku Ovr-53/13 podnio prijedlog za protuovrhu o kojemu nije odlučeno. Međutim, u svome iskazu je tužitelj naveo da je za rješenje o ovrsi saznao kada mu je skinut iznos s računa pa, kako je već 1. srpnja 2013. podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi s prijedlogom za odgodu i obustavu ovrhe, proizlazi da je najkasnije toga dana saznao za razlog za protuovrhu slijedom čega s prijedlogom za protuovrhu podnesenim 4. listopada 2013 nije niti mogao očekivati bilo kakav uspjeh budući da je isti nepravovremen.
19.4. Iz navoda tužitelja ne proizlazi ni da je pokrenuo parnicu protiv V. C. d.o.o. radi vraćanja naplaćenog po osnovi stjecanja bez osnove. Iz očevidnika Fine o redoslijedu plaćanja proizlazi da je počevši od 13. ožujka 2012. na računu V. C. d.o.o. evidentirana trajna nemogućnost izvršenja - obustava. Međutim, tužitelj nije dokazao da V. C. d.o.o. nema druge imovine iz koje bi, nakon što prije svega ishodi ovršnu ispravu za vraćanje neosnovano naplaćenog, mogao namiriti svoju tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove.
20. Nadalje, tužitelj nije dokazao da bi pravilnim vršenjem dostave bila izbjegnuta šteta koja mu je nastala.
20.2. Nisu osnovane tvrdnje tužitelja da mu je Općinski sud u Opatiji rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-53/13 dostavio putem oglasne ploče i da ga je nakon proteka roka od 8 dana od isticanja na oglasnoj ploči dostavio na provedbu Fini. Općinski sud u Opatiji je odmah po donošenju rješenja o ovrsi, a u skladu s odredbom članka 204. Ovršnog zakona, rješenje o ovrsi istodobno dostavio Fini, ovrhovoditelju i ovršeniku. Fina je navedeno rješenje o ovrsi zaprimila 26. veljače 2013. te je postupajući u skladu s odredbom članka 205. Ovršnog zakona izdala nalog bankama koje vode ovršenikove račune da zaplijene novčana sredstva s računa ovršenika, što su banke u skladu s člankom 206. stavkom 1. Ovršnog zakona i učinile te je u skladu s odredbom članka 206. stavka 4. Ovršnog zakona, s obzirom na to da Fina u roku od 30 dana od kad joj je dostavljeno nepravomoćno rješenje o ovrsi nije primila rješenje o odgodi ovrhe ili rješenje o ukidanju rješenja o ovrsi ili obustavi ovrhe, naložila da se zaplijenjeni iznos prenese na račun naveden u rješenju o ovrsi, a iznos iz rješenja o ovrsi je konačno naplaćen, odnosno prenesen zaključno s 26. lipnja 2013.
20.3. U postupku nije utvrđeno na razini izvjesnosti da bi tužitelj bio u povoljnijoj poziciji da mu je dostava izvršena zakonito, jer nije izvjesno da bi zakonita dostava bila izvršena u roku od 30 dana koliko je prema tada važećem Ovršnom zakonu trebalo proteći od dostave rješenja Fini do provedbe ovrhe, a čak ni do 26. lipnja 2013. kada je naplaćen posljednji iznos.
20.4. Dokazujući trajanje zakonite dostave tužitelj se poziva na ovršni postupak Općinskog suda u Opatiji poslovni broj Ovr-4143/18 u kome da je dostava izvršena za dva mjeseca. Iz toga spisa proizlazi da je rješenje o ovrsi doneseno 7. rujna 2018. Dana 18. rujna 2018. upućena je zamolnica iz Ureda predsjednika Općinskog suda u Rijeci za dostavu M. R. u smislu članka 136. stavka 2. ZPP-a. Dana 2. siječnja 2019. zaprimljena je dostavnica iz koje proizlazi da je M. R. rješenje o ovrsi zaprimio 8. studenoga 2018. putem Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Z.
20.5. Međutim, s time u vezi valja navesti da trajanje postupanja u vezi s dostavom u jednom predmetu ne može upućivati na nepobitan zaključak koliko bi to postupanje trajalo u drugom predmetu, posebice kada se ne radi o neprimjereno dugom trajanju dostavljanja. Osim toga, sud je u ovršnom predmetu Ovr-53/13 kao zakoniti način dostave mogao izabrati i dostavu putem nadležnog pravosudnog tijela u Švicarskoj Konfederaciji (budući da je dostava putem konzularnog predstavništva uredna samo ako adresat pristane na primitak pismena pa se u praksi ponekad izbjegava), a takva bi dostava pretpostavljala postupak prevođenja pismena i zamolnice što bi čitav postupak dodatno produljilo. Ove se ističe iz razloga što unatoč nesporno nezakonito vršenoj dostavi poštom nema apsolutno nikakvog dokaza da bi zakonita dostava u konkretnom slučaju bila brža (u praksi je ipak najbrža dostava poštom) te tužitelja dovela u povoljniju situaciju na način da pravovremeno uspije spriječiti ovrhu.
21. Valja ukazati i da se, po ocjeni ovog suda, sklapanjem predmetne Nagodbe od 15. travnja 2013. tužitelj nije sasvim zaštitio od mogućeg vođenja (drugog) ovršnog postupka. Naime, iz članka 4. Nagodbe proizlazi da je uzeto u obzir da se moguće vode i drugi ovršni postupci radi naplate istog duga koji nisu obustavljeni niti odgođeni, a koji će se prema toj odredbi obustaviti tek po cjelokupnoj isplati, a ako nešto naplati V. C. d.o.o. se obvezao to vratiti. Ne proizlazi, dakle, da je ugovoreno kako će se ostali eventualno pokrenuti ovršni postupci odmah obustaviti već da će se to učiniti tek isplatom zadnje rate, a u međuvremenu naplaćeno vratiti. Dakle, da je tužitelj i dobio ranije rješenje o ovrsi nije izvjesno da bi ishodio i odgodu ovrhe kakvu je nesporno ishodio 2. srpnja 2013. kada je međutim cjelokupna tražbina V. C. d.o.o. već bila namirena.
22. Drugostupanjski sud uputio je da se u ponovljenom postupku utvrde i razlozi ugovaranja asignacije, jer da je to tužitelja moglo upućivati na potrebu dodatnog opreza.
22.1. Člankom 14. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima koji je bio na snazi u relevantnom razdoblju („Narodne novine” broj 91/10., 112/12.) bilo je propisano da je obračunsko plaćanje namira međusobnih novčanih obveza i potraživanja između sudionika obračunskog plaćanja bez uporabe novčanih sredstava, a provodi se kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga te drugim oblicima namire međusobnih novčanih obveza i potraživanja (stavak 1). Ovršenik – poslovni subjekt ne smije obavljati obračunsko plaćanje ako u Jedinstvenom registru računa ima oznaku blokade računa, odnosno zabranu raspolaganja oročenim novčanim sredstvima (stavak 2).
22.2. Tužitelj je iskazao da mu nije poznato da bi u to vrijeme V. C. d.o.o. bio u stečaju, a ni da mu je račun bio u blokadi.
22.3. Od Fine su se traženi podaci o ukupnoj blokadi trgovačkog društva V. C. d.o.o. Z. i vremenu te blokade te posebno podatak je li navedeno društvo na dane 15. travnja 2013. i 14. svibnja 2013. bilo u blokadi i u kojem iznosu. Prema dostavljenim podacima iz očevidnika o danima insolventnosti utvrđeno je da je društvu V. C. d.o.o. račun bio u kontinuitetu u blokadi počevši od 14. ožujka 2012., što potvrđuju i podaci iz očevidnika o redoslijedu plaćanja, slijedom čega nije mogao ni ugovarati asignaciju s tužiteljem.
22.4. Međutim, kako u postupku nije utvrđeno da je tužitelj znao za blokadu računa V. C. d.o.o., ne može se zaključiti da bi ugovaranje asignacije tužitelja moglo trebalo uputiti na potrebu dodatnog opreza prilikom sklapanja Nagodbe.
23. Budući da tužitelj prvenstveno nije dokazao štetu odnosno visinu štete koja mu je nastala postupanjem suda, činjenicu da je pokušao, ali da nije uspio vratiti dvostruko naplaćene iznose od svoga dužnika V. C. d.o.o., kao ni činjenicu da bi pravilnim vršenjem dostave šteta bila izbjegnuta, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci.
24. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Odvjetnička tarifa). Tužitelj je izgubio parnicu pa je tuženici dužan naknaditi prouzročeni parnični trošak.
24.1. Tuženici je priznat trošak zastupanja po državnom odvjetniku za sastavljanje odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr. 8/1) i za zastupanje na ročištima 2. lipnja 2016., 8. svibnja 2019. i 19. ožujka 2021. po 250 bodova (Tbr. 9/1), dok joj je za pristup na ročište od 4. rujna 2020. priznato 125 bodova (Tbr. 9/2) umjesto 250 bodova jer se na ročištu nije posebno raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. To ukupno iznosi 1125 bodova ili 11.250,00 kuna.
24.2. Za preostalih 1.250,00 kuna zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška odbijen je kao neosnovan.
24.3. Tužitelj je parnicu u cijelosti izgubio pa je stoga u cijelosti odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.
U Puli 4. svibnja 2021.
S u d a c
Iva Kancijanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
DNA:
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.