Broj: Gž-2157/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Mileni Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužitelja bolnica "Dr. J. B." iz S. B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. S., dipl.iur., protiv tuženika S. K. iz S. B., OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-1711/2015-18 od 19. svibnja 2017., 29. svibnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Povrv-1711/2015-18 od 19. svibnja 2017. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. A. Č. iz S. B. poslovni broj Ovrv-5565/15 od 14. srpnja 2015. u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.821,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. prosinca 2010. do isplate i naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 134,80 kn, u točki II. izreke je ukinut isti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu troškova ovršnog postupka za iznos od 46,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 14. srpnja 2015. do isplate, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 100,00 kn, u roku od 8 dana.

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

U žalbi navodi da u razdoblju od studenog 2010. pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije zaprimio niti jednu opomenu tužitelja niti je znao za bilo kakvo dugovanje. Nakon što je zaprimio račun za obavljene nepostojeće usluge za bolničko liječenje da je dostavio dokaz iz društva S. d.o.o. S. P. da je u prijepornom razdoblju bio u tom mjestu, u jutarnjim satima otvarao trgovinu, zaprimao kruh i peciva, što da se u razlozima pobijane presude uopće ne spominje. To da je dokaz da se nije nalazio na bolničkom liječenju, jer je u to vrijeme bio pokretan te je samo povremeno dolazio na kontrole. Nadalje navodi da iz priloženog računa tužitelja proizlazi da je obračunata cijena za ukupno 19 usluga te zbroj svih navedenih iznosa ne daje iznos od 1.821,13 kn. Ukupan račun da bi trebao iznositi 7.672,30 kn, a 20% od tog iznosa je 1.534,46 kn pa smatra da je bolnica naplatila veći iznos za nepostojeće usluge koje nisu ni fakturirane. Na takav način da je oštećen i proračun jer je više obračunato i naplaćeno od zavoda. Iz medicinske dokumentacije, povijesti bolesti od 9. prosinca 2010. da proizlazi da je prije svega platio pa tek onda obavio radiološko snimanje pluća. Uputnica od izabranog doktora da ne znači da će pacijent ostati u bolnici, već da će obaviti pregled kojeg nije moguće obaviti kod izabranog doktora pa je tako i tuženik više puta odlazio na rendgensko snimanje i uredno plaćao račune. Navodi da u bolnici nije izvršen nikakav zahvat te da je zadužen za plaćanje nepoznatog medicinskog materijala.

Predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno odlučivanje kako bi se upotpunilo činjenično stanje.

Žalba nije osnovana.

Prije svega valja istaći da je ovo spor male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. ZPP-a te se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a mjerodavno materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

Sud prvog stupnja utvrđuje da se tražbina tužitelja odnosi na troškove participacije prema računu broj 3990344 od 30. studenog 2010. i to za troškove bolničkog liječenja tuženika u razdoblju od 15. studenog do 24. studenog 2010. Utvrđuje da za to razdoblje tuženik nije imao zaključenu policu dopunskog zdravstvenog osiguranja. Na temelju medicinske dokumentacije tužitelja utvrđuje da je u narečenom razdoblju tuženik bio smješten u Odjelu za pulmologiju, s tim što su u priloženom računu navedene zdravstvene usluge koje su mu pružane te cijena tih usluga. Iz obračuna zavoda utvrđuje da ukupna cijena pruženih zdravstvenih usluga iznosi 9.105,66 kn, a tuženik je zadužen za plaćanje 20% pune cijene zdravstvene usluge u ukupnom iznosu od 1.821,13 kn.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tuženik dužan platiti trošak zdravstvene zaštite prema odredbi članka 16. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10 i 49/11) pri čemu ocjenjuje nedokazanim da bi tuženik platio troškove participacije na dan otpusta iz bolnice, kako je to tvrdio u prigovoru protiv rješenja o ovrsi niti da bi u istom razdoblju bio na radu. Glede istaknutog prigovora zastare, zauzima stajalište da se u nazočnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO), pa kako je tražbina tužitelja dospjela 30. prosinca 2010., a prijedlog za ovrhu je podnesen 14. srpnja 2015., ocjenjuje da je zahtjev podnesen unutar zastarnog roka. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te tužitelju priznaje trošak ovršnog postupka u iznosu od 134,80 kn te daljnji trošak parničnog postupka koji se odnosi na sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 100,00 kn.

Tuženik u žalbi pokušava osporiti utvrđeno činjenično stanje, međutim ovo je spor male vrijednosti te se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, polazeći od utvrđenja da je tuženik boravio na bolničkom liječenju u razdoblju od 15. do 24. studenog 2010. te da nije sudjelovao u troškovima takve zdravstvene zaštite sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, odredbu članka 16. stavak 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kada je prihvatio tužbeni zahtjev. Naime, prema tom propisu su osigurane osobe obvezne sudjelovati u troškovima zdravstvene zaštite u visini od 20% pune cijene zdravstvene zaštite, s tim što za bolničku zdravstvenu zaštitu troškovi iznose 3,01% proračunske osnovice po danu. Također je pravilno ocijenjen prigovor zastare tužiteljeve tražbine, budući da se u nazočnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO, a koji rok od dospijeća tužiteljeve tražbine do podnošenja prijedloga za ovrhu nije protekao.

Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je glede glavne stvari uspio u parnici pa mu primjenom odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu cjelokupnog parničnog troška. Tužitelju je priznat samo onaj trošak koji je bio potreban radi vođenja parnice, pravilnom primjenom odredbe članka 155. ZPP-a.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 29. svibnja 2018.