- 1 -              Rev 85/2018-4

 

 

 

 

Broj: Rev 85/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Z., koju zastupa punomoćnica I. D., odvjetnica u R., protiv I-tuženice P. b. d.d. K., koju zastupa punomoćnik Ž. D., odvjetnik u P. i II-tuženika S. B. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1617/2017-2 od 19. listopada 2017., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1693/10  od  21. travnja 2017. i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1693/2010 od 12. svibnja 2017., u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1617/2017-2 od 19. listopada 2017.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1617/2017-2 od 19. listopada 2017.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha na nekretnini upisanoj u zk. ul. 7732 k.o. Z. i to kat. čest. zem. 7400/2 u naravi kuća od 90 m2 i dvorište od 174 m2 za 1/2 dijela u suvlasništvu tužiteljice B. D. rođ. L., u predmetu Općinskog suda u Zadru Ovr-805/09. Prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je naloženo nadoknaditi I-tuženoj parnične troškove od 31.250,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen (točka I. izreke), kao i prijedlog tužiteljice za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (točka II. izreke).

 

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-1693/2010 od 12. svibnja 2017. odbijen je prigovor tužiteljice na rješenje o plaćanju sudske pristojbe na žalbu.

 

2. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđene su prvostupanjske odluke.

 

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužiteljica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju I-tuženica osporava sve revizijske navode predlažući odbijanje revizije.

 

5. Revizija je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

 

6. Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Neosnovano tužiteljica ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju drugostupanjske odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

7.1. Tužiteljica tvrdi da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 8. ZPP-a s tim da je drugostupanjski, sud neovisno od tog žalbenog razloga, potvrdio prvostupanjsku odluku. Međutim, drugostupanjski sud je iscrpno odgovorio na ovaj žalbeni navod obrazlažući svoju odluku logičkim i pravno uvjerljivim razlozima koje u cijelosti prihvaća i revizijski sud. Prema tome, drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, ali ni ona iz članka 375. stavak 1. ZPP-a, na koju se revidentica opisno poziva.

 

7.2. Iako tužiteljica u reviziji upire i na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a koje bi bile počinjene pred sudom drugog stupnja, ne navodi određeno koje su to bitne povrede i ne obrazlaže na koji su način počinjene, stoga ovaj revizijski razlog nije uzet u obzir (članak 386. ZPP-a).

 

8. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe u premetu Općinskog suda u Zadru broj Ovr-805/09 na nekretnini upisanoj u zk. ul. 7732 k.o. Z. i to kat. čest. zem. 7400/2 u naravi kuća od 90 m2 i dvorište od 174 m2 za 1/2 dijela u suvlasništvu tužiteljice D. B.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica kao treća osoba rješenjem broj Ovr-805/09 od 24. svibnja 2010. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koju P. b. d.d.  kao ovrhovoditelj vodi protiv supruga tužiteljice,

 

- da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 51/89, 59/90, 25/94 i 162/98 - u nastavku teksta: ZBPO),

 

- da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i II-tuženika,

 

- da je II-tuženik odnosnu nekretninu opteretio založnim pravom na temelju dva sporazuma radi osiguranja novčane tražbine, zasnivanjem založnog prava zaključenih sa I-tuženikom 8. travnja 2005., koji su uknjiženi u zemljišnoj knjizi rješenjima suda poslovni broj Z-7990/05 i Z-8180/05,

 

- da je u trenutku stjecanja založnog prava I-tuženice kao vlasnik predmetne nekretnine bio upisan II-tuženik (kao samovlasnik),

 

- da I-tuženica, kao davatelj kredita suprugu tužiteljice (II-tuženiku), nije znala, a niti je s obzirom na okolnosti mogla znati da je predmetna imovina zajednička imovina tužiteljice i II-tuženika jer su se informacije banke o nekretninama i pravu vlasništva koje je u to vrijeme bilo upisano na supruga tužiteljice temeljile na podacima iz zemljišnoknjižnog izvatka,

 

- da je tužiteljica znala za zalaganje predmetne nekretnine i da joj to nije moglo ostati nepoznato jer je tužiteljica ujedno i osnivač tvrtke (S. L. d.o.o. Z.) članica uprave, za poslovanje koje su podizali kredit osiguran sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na naznačenoj nekretnini,

 

- da tužiteljica nije poduzela nikakve pravne radnje radi zaštite svog (zajedničkog) prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, nego je tek dvije godine nakon pokretanja ovršnog postupka odnosno četiri godine nakon uknjižbe založnog prava, podnijela tužbu radi utvrđenja svog suvlasničkog dijela na ime bračne stečevine, a tuženik (suprug tužiteljice) se u tom postupku oglušio na takvu tužbu i time stvorio pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su, primjenom materijalnog prava iz članka 57. stavak 3. i članka 61. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 22/0, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06,146/08,  38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV), te odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) odbili tužbeni zahtjev utvrđujući da je I-tužena pravna osoba bila u dobroj vjeri prilikom sklapanja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevala upis založnog prava u zemljišne knjige. S druge strane, sudovi utvrđuju da je tužiteljica znala za sklapanje tog ugovora, s tim da od tada pa do podnošenja ovršnog prijedloga nije poduzimala pravno relevantne radnje radi zaštite svog izvanknjižnog prava.

 

11. Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev utvrdivši da tužiteljica na predmetnim nekretninama nema pravo koje bi sprječavalo ovrhu.

 

12. Na temelju odredbe iz članka 277. i članka 283. stavak 1. ZBPO-a zajedničkom imovinom (u konkretnom slučaju predmetnom nekretninom) bračni drugovi raspolažu sporazumno.

 

12.1. Prema odredbi iz članka 130. stavak 2. ZV-a, vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a sukladno članku 122. stavak 3. ZV-a, nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao zemljišnoknjižno stanje.

 

12.2. Prema članku 61. stavak 2. ZV-a, iznimno, od stavka 1. ovog članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe stavka 2. ovog članka na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom slučaju založnog prava).

 

12.3. Slijedom toga, i protivno navodima revidentice, za pravilnu prosudbu o pravnoj (ne)valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom, a time i utvrđenja (su)vlasničkih prava tužiteljice na predmetnoj nekretnini kao prethodnog pitanja za odluku o tužbenom zahtjevu, bilo je potrebno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla, ali i tužiteljice koja nije bila formalni sudionik tog pravnog odnosa.

 

12.4. U tom su smislu nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužena banka, s obzirom na stanje zemljišne knjige i postojeći upis prava vlasništva na ime supruga tužiteljice, bila u dobroj vjeri jer nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku. Zbog toga je pravilno utvrđenje da je I-tuženica postupala u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige i zato glede upisanog založnog prava uživa zaštitu prema odredbama zakona.

 

12.5. Revidentica je, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, od samog početka znala za raspolaganje svog supruga i nije poduzimala pravno relevantne radnje u svrhu zaštite vlastitih prava, odnosno zajedničkog vlasništva (tek dvije godine nakon pokretanja ovršnog postupka podnosi predmetnu tužbu, a četiri godine nakon uknjižbe založnog prava), čime je zapravo odobrila sklapanje spornog pravnog posla.

12.6. Dakle, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se tužiteljica, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pozivom na načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, u ovom slučaju ne može uspješno suprotstaviti učincima instituta zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

 

13. Odbijajući tužbeni zahtjev nižestupanjski se sudovi pozivaju i na pravnu normu iz članka 103. i 104. ZOO-a zaključujući da ne postoje razlozi zbog kojih bi predmetni ugovor o kreditu odnosno Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, bio ništav.

 

13.1.Osim toga, pod pretpostavkom da između bračnih drugova postoji suvlasništvo na jednake dijelove (u kojem je pravcu je i postavljen tužbeni zahtjev u ovoj parnici) tada više ne bi egzistiralo zajedničko vlasništvo bračnih drugova već bi se radilo o drugom obliku prava vlasništva - suvlasništvu. Stoga, okolnost da bi ugovorom o osiguranju založnim pravom II-tuženik raspolagao tuđim dijelom nekretnine ne čini taj ugovor u tom dijelu ništavim već pravni posao u dijelu koji obuhvaća tuđi suvlasnički dio ne bi imao pravni učinak prema suvlasniku.

 

13.2. Međutim, kako je već obrazloženo, u ovom je slučaju postojala (konkludentna) suglasnost tužiteljice za takav pravni posao zbog čega II-tuženik nije samovoljno raspolagao tuđim izvanknjižnim suvlasničkim dijelom nekretnine.

 

13.3. Prema tome, kako na strani tužiteljice u ovom pravnom odnosu nedostaje savjesnost (dobra vjera), te kako su u međuvremenu nastupile posljedice zaštite povjerenja u zemljišne knjige, to su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev izlučne tužbe.

 

14. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, to je na temelju članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

15. U odnosu na pobijano rješenje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na odluku o prijedlogu tužiteljice za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi (točka I. izreke), te na odluku o prigovoru tužiteljice na rješenje o plaćanju sudske pristojbe na žalbu (točka II. izreke), valja reći sljedeće.

 

15.1.Odredbom članka 400. stavak 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).

 

15.2. Međutim, rješenje o prijedlogu tužiteljice za oslobođenjem od plaćanja sudskih pristojbi i o prigovoru tužiteljice na rješenje o plaćanju sudske pristojbe na žalbu, nisu u smislu odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a rješenja kojim postupak pravomoćno završava.

 

16. Glede odluke o troškovima postupka (točka I. izreke pobijanog rješenja) valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

16.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

17. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju tužiteljice podnesenu protiv drugostupanjskog rješenja odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.