- 1 -              Rev 1199/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1199/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. S., OIB: ..., iz M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u R., protiv tuženika Klinički bolnički centar R., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici D. D., A. Š.-K. i L. K. B., dipl. pravnici, te C. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnice B. Š., T. Z.-J. i A. J., odvjetnice u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2286/18-2 od 14. studenoga 2018., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji broj Pn-288/16 od 3. svibnja 2018., u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tužitelja T. S. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija toč. 1. izreke presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2286/18-2 od 14. studenoga 2018.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja T. S. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija toč. 2. izreke presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2286/18-2 od 14. studenoga 2018., a gdje je odlučeno o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da solidarno isplate na ime naknade imovinske štete tužitelju iznos od 35.000,00 kn, zajedno s zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. 1.). Nadalje je naloženo tuženicima da tužitelju s osnova naknade štete zbog dospjele izgubljene zarade solidarno isplate iznos od 34.080,56 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. 2.). Tuženik Klinički bolnički centar R. obvezan je tužitelju na ime naknade štete zbog dospjele izgubljene zarade isplatiti ukupan iznos od 560.595,52 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose i po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. 3.). Tuženik Klinički bolnički centar R. obvezan je tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 111.370,13 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2018. do isplate (toč. 4.). Tužitelj je odbijen s preostalim dijelom tijeka zateznih kamatama, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka do ukupnog iznosa od 207.604,30 kn (toč. 5.).

 

2. Drugostupanjskom presudom djelomično su prihvaćene, a djelomično odbijene kao neosnovane žalbe tuženika, te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 1. na način da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 35.000,00 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na ime imovinske štete, potvrđena u dijelu pod toč. 2. u kojem je naloženo tuženicima da tužitelju solidarno naknade štetu zbog izgubljene zarade u iznosu od 34.080,56 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, te preinačena u dijelu pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude na način da je naloženo tuženiku Kliničkom bolničkom centru R. da isplati tužitelju na ime naknade štete zbog dospjele izgubljene zarade ukupan iznos od 272.644,48 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, dok je za preostali dio zahtjeva i to za iznos od 287.951,04 kn tužitelj odbijen (toč. 1.). Ujedno je preinačena i odluka o troškovima postupka na način da je tuženik Klinički bolnički centar R. obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 95.770,67 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2018. do isplate, dok je s iznosom od 15.599,46 kn tužitelj odbijen (toč. 2.).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), i to u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda, zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ostvarene pred sudom drugoga stupnja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ujedno pobija i odluku o troškovima postupka, te predlaže da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda preinači na način da se u cijelosti potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se u pobijanom dijelu ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tužitelja u pogledu merituma spora nije osnovana, dok revizija tužitelja glede odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj u reviziji prije svega ukazuje da je sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da pobijana drugostupanjska presuda ima nedostataka uslijed kojih se ista ne može ispitati, odnosno da izreka presude proturječi razlozima presude, budući da razlozi o odlučnim činjenicama nisu navedeni, odnosno da su isti nejasni i nedostatni.

 

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naime, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude jasno su vidljivi razlozi, razlozi su utemeljeni u provedenim dokazima, a činjenica da tužitelj nije zadovoljan načinom na koji je drugostupanjski sud ocijenio određene činjenice odnosno provedene dokaze ne znači da je počinjena navedena bitna povreda.

 

8. Daljnje su tvrdnje revidenta da je drugostupanjski sud potpuno zanemario nalaz i mišljenje vještakinje medicine rada dr. J. B. J., koja je, prema navodima tužitelja, jasno iskazala da tužitelj zbog greške u liječenju više nikada se neće moći ukrcati na brod i raditi svoj redoviti posao, kao i da je drugostupanjski sud zanemario nalaz vještaka financijske struke M. M., koja je utvrdila točnu visinu izgubljene zarade. Tužitelj također smatra da je drugostupanjski sud neosnovano odbio zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na ime troškova liječenja i puta, jer je zbog greške u liječenju kod tuženika isti izgubio povjerenje u određene liječnike i bolnički sustav, te da nije za očekivati da se tužitelj i dalje liječi kod liječnika koji su počinili grešku u liječenju.

 

9. Drugostupanjski sud je prihvaćajući žalbu tuženika i preinačujući djelomično prvostupanjsku presudu, te odbijajući zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 35.000,00 kn, na ime troškova puta i liječenja u specijaliziranoj bolnici dr. N. zaključio da su osnovani navodi tuženika da tužitelj u postupku nije dokazao da je prije javljanja u specijalnu bolnicu dr. N., odnosno prije poduzimanja dvaju operativnih zahvata u toj bolnici, zatražio liječenje odnosno nastavak liječenja u bilo kojoj drugoj medicinskoj ustanovi u Republici Hrvatskoj koja ima ugovor s HZZO-om, a koje bi onda pokrivalo takve troškove. Posebno se pritom navodi da tužitelj nije dokazao da mu saniranje ozljede, zbog greške u liječenju, ne može pružiti na odgovarajući način u medicinskim ustanovama koje imaju ugovor s HZZO-om, već je utvrđenje drugostupanjskog suda da je tužitelj svojevoljno, odmah nakon što je utvrđena greška u liječenju, otišao u specijaliziranu ustanovu i tamo poduzeo sanaciju same povrede.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja, činjenica da je tužitelj odabrao nastavak liječenja u privatnom zdravstvenoj ustanovi, iako je isti uslugu mogao dobiti i kod ugovorne zdravstvene ustanove, utječe da nastali troškovi liječenja u privatnom zdravstvenoj ustanovi ne mogu pasti na teret tuženika, pa je u tom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo i to čl. 6. i 15. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 150/08), kao i Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 67/09, 116/09) i to čl. 33. st. 1. i čl. 87. tog Pravilnika, a kako to pravilno ukazuje i drugostupanjski sud.

 

10. Tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda glede izgubljene zarade i to za ukupan iznos od 287.951,04 kn, dok je dosuđen iznos od 272.544,48 kn (mjesečni iznos od 17.040,28 kn), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

 

U tom dijelu odluka suda drugoga stupnja temelji se na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

 

- da iz nalaza vještaka medicine rada dr. J. B. J. proizlazi da tužitelj nije bio sposoban za rad u razdoblju od 17. svibnja 2011. do 12. ožujka 2012., jer je po operaciji pseuroatroze bio operiran u tri navrata, te da funkcionalni kapaciteti desne ruke tužitelja i nakon izvršenih operacija nisu dovoljni za rad na brodu prema Pravilniku o utvrđivanju uvjeta zdravstvene sposobnosti članova posade pomorskih brodova, brodica i jahti, odnosno da tužitelj nije bio radno sposoban nakon operacije kod prvotuženika,

 

- da iz nalaza vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Z. dr. J. T. i dr. D. S. proizlazi da bi liječenje tužitelja trajalo između godine i godine i pol, da nije bila učinjena greška pri prvom zahvatu,

 

- da je sud za izračun štete s osnove izgubljene zarade uzeo srednji period od 15 mjeseci nakon operativnog zahvata kod prvotuženika, tj. da bi liječenje trajanja do 27. studenoga 2010.,

 

- da je prema Ugovoru o zapošljavanju do 20. kolovoza 2008. tužitelj imao paušalni iznos mjesečne plaće od 3.500,00 USD, odnosno ranije 3.100,00 USD, što daje srednji iznos od 3.300,00 USD mjesečno, odnosno mjesečni iznos od 18.540,28 kn, što umanjeno za 1.500,00 kn, koji iznos je tužitelj zarađivao, daje mjesečni iznos izgubljene zarade od 17.040,28 kn,

 

- da bi bilo logično da bi tužitelj napredovao na poslu i da bi imao i veću plaću.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud dosuđuje u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev zbog izgubljene zarade, dok drugostupanjski sud dosuđuje izgubljenu zaradu za ukupno 16 mjeseci. Naime, djelomično prihvaćajući žalbu tuženika i preinačujući u tom dijelu prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud prije svega ističe da tužitelj nije dokazao da bi radeći kod istog poslodavca (iste brodske kompanije) tužitelj napredovao na poslu, odnosno da bi ostvario veću mjesečnu plaću od one koju je imao prije spornog operativnog zahvata kod tuženika. Kako je vještačenjem utvrđeno da bi se tužitelj, nakon prve operacije kod tuženika, trebao oporaviti u razdoblju od 15 mjeseci, to je utuženih 16 mjesečni plaća drugostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 17.040,28 kn mjesečno.

 

Treba dodati da kako tužitelj nije dokazao da bi, u slučaju vraćanja na brod, ostvario veću plaću, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je djelomično odbijen zahtjev tužitelja s osnova izgubljene zarade, iznad dosuđenog iznosa od 17.040,28 kn, pa do utuženih mjesečnih iznosa kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude. Osim toga u samoj reviziji tužitelj sadržajno uopće ne pobija ovaj dio drugostupanjske presude, niti u tom dijelu iznosi bilo kakve razloge. Pitanje hoće li se tužitelj moći ukrcati na brod ili ne nije od relevantne važnosti, budući je drugostupanjski sud dosudio tužitelju izgubljenu zaradu za sporno razdoblje, ali u visini prosječne plaće koju je isti ostvario u ranije razdoblju, radeći za brodsku kompaniju na brodu.

 

11. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja glede merituma spora odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

12. Tužitelj u reviziji pobija i odluku o troškovima postupka. U tom dijelu revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Kod toga se navedeno pravno shvaćanje odnosi na troškove svih postupaka u kojima se na odgovarajući način primjenjuju pravila parničnog postupka.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Stoga glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena, pa je valjalo u tom dijelu odbaciti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.