- 1 -              Rev-x 153/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 153/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. J. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik G. S., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu R. P. i G. S., Z., protiv tuženice D. E. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P. j.t.d. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5457/16-2 od 18. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5561/14 od 28. travnja 2016., u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5457/16-2 od 18. listopada 2016. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-5561/14 od 28. travnja 2016. sudio je:

 

„I Nalaže se tuženoj D. E. iz Z. platiti tužiteljici D. J. iz Z. 89.319,47 kn sa zateznim kamatama od 25. travnja 2007. godine do isplate te naknaditi parbeni trošak u svoti od 29.574,05 kn s zateznim kamatama od 28. travnja 2016. godine do isplate sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.

 

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice D. J. u svoti od 31.626,83 kn.“

 

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-5457/16-2 od 18. listopada 2016. odbio je žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke, (stavak prvi izreke), pri čemu se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

 

3. Tako je suđeno u sporu iz usmenog ugovora o agencijskom posredovanju u prometu nekretninama sklopljenog između nalogoprimca, tužiteljice D. J., vlasnice agencije T. posredovanje nekretninama Z. i nalogodavca, tuženice D. E. iz Z., radi posredovanja u kupnji kuće u Z. na lokaciji J.-Č., prodavatelja B. M.. Predmet spora je isplata naknade za posredovanje u iznosu od 2% od iznosa postignute kupoprodajne cijene.

 

4. Prvostupanjskom presudom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja:

 

-da je između tužiteljice kao vlasnice agencije T. posredovanje nekretninama Z. i nalogodavca B. M. tijekom 2006. godine sklopljen ugovor o posredovanju radi prodaje nekretnine u vlasništvu nalogodavca uz proviziju od 2% ostvarene kupoprodajne cijene,

 

-da je tužiteljica oglasila prodaju nekretnine te je stupila u kontakt s tuženicom, pri čemu da je između tuženice i tužiteljice usmeno ugovoreno posredovanje u kupoprodaji nekretnine vlasnika B. M., uz ugovorenu posredničku proviziju u visini 2% od ostvarene kupoprodajne cijene, koju se tuženica obvezala platiti ako ugovor bude uspješno sklopljen, a potom je tužiteljica povezala klijenta B. M. i tuženicu koji su nastavili pregovore tijekom 2006. godine,

 

-da je tužiteljica porukom poslanom tuženici elektroničkom poštom 30. studenog 2006. precizirala obvezu tuženice na plaćanje provizije od 2% od ostvarene kupoprodajne cijene, a tuženica je u poruci poslanoj u 22 sata potvrdila da nema ništa sporno što se tiče agencijske provizije, te da su papiri glede vlasništva u redu, ali da stvari glede nekretnine nisu onakve kako je bilo prikazano, jer ne postoji garaža niti parkirno mjesto, iz čega je prvostupanjski sud zaključio da je između stranaka sklopljen ugovor o posredovanju uz 2% provizije koju će tuženica platiti tužiteljici za slučaj da ugovor bude sklopljen.

 

4.1. Prvostupanjski sud je glede ispunjenja obveze ugovornih strana utvrdio:

 

-da su klijenti tužiteljice B. M. i tuženica, nakon otklanjanja određenih tehničkih problema oko uporabne dozvole i drugih, sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnina 28. ožujka 2007. i naknadni Dodatak ugovoru od 2. travnja 2007., s odgodom plaćanja kupovne cijene dok kupac ne ishodi kredit u skladu s odredbom čl.3. Ugovora, a cijena je plaćena plasiranjem kredita H. A. A. banke i isplatom prodavatelju iznosa kunske protuvrijednosti ugovorene cijene, i to 3.660.633,99 kuna, ne obavijestivši tužiteljicu,

 

-da 2% od ostvarene cijene iznosi 73.212,68 kuna, što uvećano za PDV iznosi 89.319,47 kuna.

 

4.2. Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica ugovorila s obje strane posredovanje uz proviziju od 2% od svakoga od njih, pa tužiteljica ima pravo na proviziju od 2% od tuženice. Prema ocjeni prvostupanjskog suda u ovom slučaju se ugovorom o posredovanju tužiteljica obvezala kao posrednik dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezao isplatiti mu određenu proviziju od 2% od ostvarene cijene ako ugovor o kupoprodaji bude sklopljen, što je sukladno odredbi čl. 835. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, dalje: ZOO). Nalog za posredovanje nije opozvan, nego je ispunjen sklapanjem ugovora o kupoprodaji, pa je tužiteljica stekla pravo zahtijevati isplatu provizije od po 2% od svakog klijenta sa zateznim kamatama koje teku od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora. Stoga je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen.

 

5. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku u kojoj je navela da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja naznačenih u reviziji, koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu u skladu s revizijskim razlozima, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

6. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

7. Revizija je nedopuštena.

 

8. Vijeće revizijskog suda je, prije odluke o osnovanosti revizije, ispitalo njezinu dopuštenost prema odredbama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19, dalje: ZID ZPP/19), jer je drugostupanjska presuda donesena 18. listopada 2016., dakle prije stupanja na snagu ZID ZPP/19.

 

9. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučaju kad protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija, a takav je i ovaj slučaj, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neku razlozi važnosti u toj odredbi navedeni samo primjerice.

 

9.1. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

10. Tuženica je revizijom ukazala na (navodne) bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je naznačila pravna pitanja:

 

„1. Da li se smatra da je temeljem čl. 835. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prije stupanja na snagu Zakona o posredovanju za kupoprodaju nekretnina, zaključen ugovor o posredovanju u prodaji nekretnine, iako isti stranke nisu potpisale, niti su se suglasile o svim bitnim elementima ugovora, odnosno usuglasile su se samo o visini provizije pod uvjetom da dođe do zaključenja ugovora, ali ne i o ostalim bitnim elementima ugovora?

 

2. Da li je tuženica u obvezi isplatiti tužiteljici posredničku proviziju ako je nekretninu kupila bez sudjelovanja tužiteljice kao posrednika i to konkretno u okolnostima da se tuženica samo javila na oglas koji je tužiteljica po nalogu prodavatelja objavila u svezi prodaje te nekretnine, te s tužiteljicom samo započela pregovore o sklapanju ugovora o posredovanju pri kupnji određene nekretnine, iako taj ugovor o posredovanju stranke nikada nisu zaključile, a kupoprodaja je ostvarena po proteku više od šest mjeseci računajući od posljednjeg kontakta s tužiteljicom, i to nakon što je tuženica sve uvjete kupoprodaje dogovorila neposredno s vlasnikom nekretnine?

 

3. Da li tužiteljica ima pravo na naplatu posredničke provizije u punom iznosu i od kupca nekretnine, ako je s prodavateljem ugovorila i naplatila proviziju za prodaju nekretnine u visini od 2% od vrijednosti nekretnine?"

 

10.1. Navedeno je da su naznačena pitanja broj 1. i 2. važna zato što je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odluci poslovni broj Revt-145/2007 od 30. rujna 2009., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, a da je pitanje broj 3. važno zato što o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u odluci Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-577/2002 od 16. travnja 2003.

 

11. Ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja nisu važna za rješenje ovog spora i pravnu poziciju tuženice.

 

12. U pitanju broj 1. tuženica je sadržajno osporila pravilnu primjenu odredbe čl. 385. ZOO kojom je propisano da se ugovorom o posredovanju obvezuje posrednik dovesti u vezu s nalogodavcem osobu koja bi s njim pregovarala o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti mu određenu proviziju, ako ugovor bude sklopljen. S tim u vezi je iznijela tvrdnju da se ovom slučaju stranke nisu potpisale ugovor o posredovanju, niti su se suglasile o svim bitnim elementima ugovora, odnosno usuglasile su se samo o visini provizije pod uvjetom da dođe do zaključenja ugovora, ali ne i o ostalim bitnim elementima ugovora.

 

12.1. Ova tvrdnja je u suprotnosti s činjeničnim utvrđenjima na kojima se temelji obrazloženje prvostupanjske presude, koje je prihvatio drugostupanjski sud, a prema kojima je tužiteljica, kao vlasnice agencije T., po nalogu klijenta B. M. oglasila prodaju nekretnine te je stupila u kontakt s tuženicom, pri čemu da je između tuženice i tužiteljice usmeno ugovoreno posredovanje u kupoprodaji nekretnine vlasnika B. M., o čemu postoji i pisani trag u elektroničkoj pošti tužiteljice uz ugovorenu posredničku proviziju u visini 2% od ostvarene kupoprodajne cijene, koju se tuženica obvezala platiti ako ugovor bude uspješno sklopljen. Potom je tužiteljica povezala klijenta B. M. i tuženicu koji su nastavili pregovore tijekom 2006. godine, a ugovor o prodaji je i sklopljen (toč. 5. ovog obrazloženja).

 

13. Pitanje broj 2. sadrži tvrdnju da između stranaka nije sklopljen ugovor o posredovanju (toč. 5. ovog obrazloženja), da je tužiteljica posredovala između prodavatelja i kupca što je u konačnici dovelo do sklapanja ugovora. Sklapanje ugovora je kasnilo zbog određenih tehničkih problema glede same nekretnine, a ne zbog propusta tužiteljice, pri čemu niti jedan od klijenata nije otkazao nalog, ali su pokušali izbjeći plaćanje provizije. Stoga nije odlučno kakva bi bila pozicija tuženice da ugovor nije sklopljen i da tužiteljica nije izvršila nalog.

 

13.1. Podredno se napominje, sve kada bi pitanje bilo važno za rješenje ovog spora, da pitanja pod 1. i 2. nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer pravno shvaćanje u obrazloženju pobijane presude nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-145/2007 od 30. rujna 2009. Naime, u toj presudi je riječ o primjeni drugog propisa na činjeničnu osnovu različitu u odnosu na onu u pobijanoj presudi.

 

14. Pitanje broj 3., kojim tuženica pita ima li tužiteljica pravo na naplatu posredničke provizije u punom iznosu i od kupca nekretnine, ako je s prodavateljem ugovorila i naplatila proviziju za prodaju nekretnine u visini od 2% od vrijednosti nekretnine, odnosi se na odredbu čl. 847. st. 1. ZOO prema kojoj, ako drukčije nije ugovoreno, posrednik koji je dobio nalog za posredovanje od obiju strana može zahtijevati od svake strane samo polovicu provizije i naknadu polovice troškova ako je naknada troškova ugovorena.

 

14.1. U ovom slučaju se presuda temelji na utvrđenju da je „tužiteljica ugovorila posredovanje s obje strane ugovora o kupoprodaji uz proviziju od 2% za svakoga od njih (…)“, pa pitanje što bi bilo da nije bilo takvog ugovora nije odlučno za rješenje ovog spora. Samim time pobijana presuda nije utemeljena na shvaćanju različitom od shvaćanja u odluci Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-577/2002 od 16. travnja 2003., u kojoj je navedeno da posrednik ima pravo na proviziju od obje strane samo ako je tako ugovoreno.

 

15. Stoga je podnesena revizija nedopuštena pa ju je valjao odbaciti po čl. 392.b. st. 2. toč. 3. ZPP.

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.