- 1 -              Revd 4136/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4136/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u skraćenom stečajnom postupku nad dužnikom F. i. d.o.o. iz L., (OIB: …), odlučujući o prijedlogu vjerovnika Grada Labina (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz L., za dopuštenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4358/2020-2 od 22. listopada 2020. kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. St-60/2016-12 od 18. rujna 2020., u sjednici održanoj 4. svibnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog vjerovnika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba vjerovnika Grada Labina kao neosnovana i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. St-60/2016-12 od 18. rujna 2020. kojim je odbijen prijedlog Grada Labina za određivanje (nastavljanje) postupka radi naknadne diobe.

 

2. Vjerovnik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjskog rješenja dopusti revizija zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

3. Na prijedlog nije odgovoreno.

 

4. Prijedlog vjerovnika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 22. listopada 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U konkretnom slučaju vjerovnik je predložio da mu se protiv drugostupanjskog rješenja dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanje iz njegovog prijedloga:

 

„Da li tražbina stečajnog dužnika prema njegovom dužniku, a koja nije naplaćena predstavlja imovinu koja ulazi u stečajnu masu u smislu odredbe čl. 289. st. 1. toč. 3. Stečajnog zakona, te da li je potrebno odrediti nastavak stečajnog postupka koji je zaključen temeljem odredbe čl. 132. st. 2. Stečajnog zakona radi unovčenja te tražbine i podjelu naplaćenog iznosa stečajnim vjerovnicima“,

 

kada:

 

7.1. prije svega, osnov toga pitanja, tako gledano, nalazi u činjeničnoj tvrdnji koju nameće i sugerira prihvatiti, da je ovdje riječ o „tražbini stečajnog dužnika prema njegovom dužniku, a koja nije naplaćena“, a što nije istinito:

 

- rješenje koje osporava temeljeno je na drugome činjeničnom utvrđenju: da se nastavljanje postupka radi naknadne diobe može odrediti (nakon što je doneseno pravomoćno rješenje o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka) samo ako se nakon završnoga ročišta, uz ostalo - a ovdje odlučno, pronađe imovina koja ulazi u stečajnu masu (dakle: i tražbina koja postoji, ona čije je postojanje utvrđeno - ali nije naplaćena) - a da u ovome slučaju vjerovnik „nije priložio nikakve dokaze o postojanju i vrijednosti imovine iz koje bi se mogli namiriti stečajni vjerovnici“, s time da „samo navođenje činjenice da je stečajni dužnik bio u obveznom odnosu s trgovačkim društvom T. d.o.o. i predlaganje sudu da pribavi ugovor o zakupu od tog društva (što je vjerovnik predložio u svom podnesku od 11. srpnja 2019.) ne znači da je ostvarena jedna od pretpostavki iz članka 289. stavak 1. Stečajnog zakona za nastavljanje postupka radi naknadne diobe, a kako to smatra žalitelj“,

 

- odnosno na utvrđenju da predlagatelj nije dokazao niti samo postojanje tražbine na koju se u postavljenom pitanju poziva: a da (eventualna) činjenica što je stečajni dužnik bio u određenom poslovnom/obveznom odnosu i da iz tog odnosa ima neko nenaplaćeno potraživanje sama po sebi nije dovoljna za nastavljanje postupka radi naknadne diobe toga (samo moguće ili „eventualno“ postojećeg, još neutvrđenog i za sada neizvjesnog) potraživanja.,

 

7.2. prijedlog u svezi postavljenog pitanja, tako shvaćenog, ionako ne sadrži navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tom pitanju zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

7.3. podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

7.4. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

8. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

8.1. da pitanje iz prijedloga vjerovnika nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako je formulirano (formulacijom kojeg je revident ograničio revizijski sud u ispitivanju osporenog rješenja) i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

8.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije, čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost: to sve iako je ovdje riječ o rješenju sa značajem odluke kojom se postupak glede onog o čemu se njime odlučuje pravomoćno završava (od onih obuhvaćenih Katalogom rješenja iz Stečajnog zakona donesenog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-4/18-19 održanoj 17. prosinca 2018., a prema kojima je prema prihvaćenoj, ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi jedino dopuštena revizija), konkretno - o rješenju protiv kojeg je inače, bar načelno (u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a), dopuštena revizija ako udovoljava pretpostavkama za njezinu dopuštenost predviđenim tim odredbama.

 

9. Stoga je prijedlog vjerovnika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 4. svibnja 2021.