- 1 -              Poslovni broj: I Kž-57/2021-4

Poslovni broj: I Kž-57/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. N. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj K-19/2020. od 27. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog F. N. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom optuženi F. N. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisanog u izreci presude, te ga je na temelju iste zakonske odredbe prvostupanjski sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine. Po osnovi iz članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), naloženo je optuženiku F. N. naknaditi troškove kaznenog postupka, na ime provedenih vještačenja i očevida, u iznosu od 9.055,00 kuna, kao i paušalni iznos od 1.000,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi F. N., po branitelju, odvjetniku S. B. zbog povrede kaznenog zakona te odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu "preinači na način da okrivljenika oglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 271. st. 6 u svezi st.2. Kaznenog zakona" te da "primjenjujući odredbe o ublažavanju kazne okrivljenika osudi na kaznu zatvora u kraćem trajanju te pritom primijeni odredbe o uvjetnoj osudi ili djelomičnoj uvjetnoj osudi."

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je u skladu sa odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženika nije osnovana.

 

6. Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je povrijeđen kazneni zakon, jer je prvostupanjski sud ispravno utvrdio kako je optuženik kazneno djelo kojim se tereti počinio s neizravnom namjerom. Optuženik u biti osporava ispravnost zaključka prvostupanjskog suda glede oblika krivnje, što bi značilo da se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona koja proizlazi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, nesporno je utvrđeno kako je optuženik kritične prigode državnom cestom kroz naseljeno mjesto upravljao osobnim automobilom brzinom od 88 km/h na mjestu gdje je brzina postavljenim prometnim znakom ograničena na 40 km/h (dakle, dvostruko veća od dopuštene), sve u uvjetima kada je granična sigurna (propusna) brzina zavoja, prema prihvaćenom vještačenju, 70 km/h. U takvim okolnostima pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik bio svjestan visokog rizika takve nepropisne vožnje, te da je pristao na posljedice koje iz takve vožnje mogu proisteći, konkretno, na posljedicu pogibije suvozača A. Š.. Opisano kao dokazano optuženikovo ponašanje predstavlja bezobzirnu i agresivnu vožnju, koja kao takva obuhvaća i svijest počinitelja o toj činjenici, kao i pristajanje na eventualnu posljedicu, što se pravno označava upravo kao neizravna namjera. Utoliko su neutemeljeni žalbeni navodi optuženika kako bi inkriminirano kazneno djelo počinio nehajno, dakle s blažim oblikom krivnje i da bi s tim u svezi bio povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu.

 

6.1. Žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi navodi "…da je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine prestroga" (žalbena osnova odluke o kazni iz članka 471. ZKP/08.). Naime, odluka o kazni uvijek mora biti individualizirana, te kao takva predstavljati društvenu osudu konkretno počinjenog kaznenog djela. Kako bi izvršio tu zadaću, sud mora stalno imati u vidu svrhu kažnjavanja, kako je ista određena člankom 41. KZ/11., dakle, kroz kaznu izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Kako bi ostvario tako određenu svrhu kažnjavanja, sud mora ispravno aplicirati pravilo o odmjeravanju kazne (članak 47. KZ/11.) na svaki konkretni slučaj i na svakog počinitelja zasebno. U tom kontekstu mora utvrditi sve pravno relevantne okolnosti kao olakotne i/ili otegotne, kako bi sukladno njihovoj ukupnosti napravio odgovarajući izbor vrste i mjere kazne. Samo takvim metodološkim pristupom odluka o kazni će ostvariti uvodno spomenutu svrhu kažnjavanja.

 

6.2. Žalitelj ne problematizira potpunost utvrđenih činjenica relevantnih za izbor mjere izrečene kazne. Ono što dovodi u pitanje je vrednovanje, valorizaciju tako utvrđenih činjenica, odnosno "podcijenjenost utvrđenih olakotnih okolnosti". Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, protivno žalbenim navodima optuženika, nalazi kako je prvostupanjski sud, ne samo pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne okolnosti glede izbora mjere izrečene kazne, već je iste i ispravno valorizirao i ocijenio. Unutar zakonskog okvira propisane kazne pravilno je prvostupanjski sud vrednovao utvrđene olakotne okolnosti, kao i olakotnu okolnost, na temelju istih izrekao primjerenu kaznu koja će ostvariti svoju svrhu, kako u smislu individualne, tako i generalne prevencije. U tom kontekstu neutemeljeno žalba predlaže ublažiti izrečenu kaznu, budući su "…ispunjeni zakonski uvjeti za ublažavanje kazne“. Naime, optuženik se poziva na odredbu članka 48. stavka 2. KZ/11., prema kojoj blažu kaznu od propisane za određeno kazneno djelo sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio sa žrtvom, ako je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu kaznenim djelom ili se ozbiljno trudio naknaditi tu štetu, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom. Doista, prvostupanjski sud je ispravno i potpuno utvrdio sve olakotne okolnosti konkretnog slučaja (optuženikova nekažnjavanost, neosuđivanost, okolnost da je osobno stradao u inkriminiranoj nesreći, njegova invalidnost i zdravstvene prilike općenito, stradali A. Š. mu je bio prijatelj, preuzimanje odgovornosti glede događaja i iskreno kajanje, sudioništvo u Domovinskom ratu). Međutim, ovaj žalbeni sud ukazuje i na nesporno utvrđenu činjenicu životne dobi stradalog A. Š. (19 godina), koju je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao otežavajuću, uzimajući je kao jačinu povrede zakonom zaštićenog dobra. Stoga ovaj sud nalazi kako je slijedom izloženog prvostupanjski sud valjano osudio optuženika na najnižu mjeru zakonom propisane kazne zatvora, ne nalazeći da postoje uvjeti za njezino ublažavanje. Drugim riječima, utvrđene olakotne okolnosti nemaju onu kvalitetu i intenzitet osobitosti. koja bi davala podlogu za ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Ovo i stoga što prema stanju spisa optuženik kroz čitavo vrijeme od predmetne nesreće (više od osam godina) nije kontaktirao obitelj stradalog A. Š., što se manifestira kao neodgovarajući odnos prema žrtvi, bez obzira na moguću težinu i traumatičnost takvog kontakta. Počinitelj kaznenog djela je dužan, ako računa na sudbenu valorizaciju toga čina, pokušati poduzeti sve kako bi ublažio posljedice svoga nedjela kad je već prouzročio nepopravljivu, ireparabilnu posljedicu. Utoliko izrečena zatvorska kazna predstavlja adekvatni odraz  u postupku utvrđenih olakotnih i otegotne okolnosti.

 

7. Radi svih navedenih razloga nije prihvaćena žalba optuženika F. N. zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni. Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 4. svibnja 2021.